Na adresi Isevića sokak 45, u Sarajevu, mnoge dame koje cijene dobar stil, individualizam i zdravu kosu posjećuju frizerski salon 'Hair with Character'. Ensar Dervišbegović, vlasnik je ovog frizerskog salona u kojem nastaju prekrasne frizure, ali i uspomene. Kada zakoračite u salon, osjećate se kao da ste krenuli na putovanje kroz različite ere, a svaki detalj krade vam pozornost i poziva v

Koja je najvažnija lekcija koju si naučio u 18 godina rada u frizerskoj industriji?
Kažu da je Greta Garbo svaki dan šetala 17 km po New Yorku u nadi da će naći omiljenu boju crvenog Estee Lauder karmina koji je prestao da se proizvodi. Nikada ga nije našla, ali je šetala... E to je moja najvažnija lekcija koju sam naučio o frizerskom zanimanju. Bitno je istraživati, biti slobodan i prepustiti se svojoj profesiji. Prihvatiti zanimanje kao način života, nikako kao obavezu. Dozvoliti sebi i neke loše odluke i iz toga naučiti i krenuti dalje. Shvatiti da nekada i nekreativan dan ima svoj cilj i pouku.

Edukacija je itekako važan segment svakog posla. Kroz koje kanale najviše učiš o novostima i trendovima u svijetu frizura?
Jako je bitno da frizer pronađe svoj stil koji će biti prepoznatljiv i komercijalan kako bi mogao da svoj “proizvod” proda klijentu. Generacijama unazad velika frizerska imena su se etablirala zahvaljujući prepoznatljivosti. Ja sam svoje edukacijsko utočiste našao u Londonu koji je mene i formirao stilski. Veliki sajmovi, seminari su genijalan izvor frizerskih noviteta. Ja ih sa zadovoljstvom posjećujem i samim tim imam mogućnost da se družim sa kolegama, razmjenjujemo iskustva i dobijemo uvid u sve nove tokove frizerstva.

Bio si dio brojnih modnih i beauty snimanja, crvenih tepiha, setova…
Najdraži projekt na kojem si dosada radio?
Moja najveća sreća je bila da sam svoje početke krenuo kod velikog bh.frizera Elvira Bajrića koji je i tada radio sa bh. modnim dizajnerima, glumcima, javnim ličnostima. Početkom 2000. godine se krenuo raditi Sarajevo Fashion Week u organizaciji Amele Radan. Tadašnji Sarajevo Fashion Week je dovodio eminentna imena iz modnog svijeta. Manekenke iz tog perioda su napravile velike inostrane karijere, dizajneri su radili dva puta godišnje kolekcije i sve je mirisalo na velike uspjehe. Ja sam već tada želio da moja karijera ne bude koncetrisana samo na frizerski salon nego na shvatanje frizerstva kao jedne od glavnih komponentni u modnoj industriji. Od tada pa do danas bio sam angažiran u velikom broju modnih editorijala, snimanja, muzičkih spotova, ali ono što i dalje najviše volim jesu avangardni editorijali koje radimo za svoju dušu Maja Talović, Vanja Lisac, Renata Ponjević, Edvin Kalić i ja.

Što je po tebi ključno kako bi se dame i muškarci prepustili u tvoje ruke s punim povjerenjem?
Frizeri moraju imati vještine komunikacije i slušanja. To su dva faktora koja se ja trudim da imam kao frizer. Također, svaki klijent mora imati povjerenje u odabranog frizera.
Frizeri se osjećaju nesigurno kada klijent sa nesigurnošću i nepovjerenjem ulazi u komunikaciju sa frizerom. Ja kao frizer želim da postignem maksimum od kose. Želim da napravim najbolju moguću verziju frizure. Želim da udahnem u kosu čarobnu prašinu koja će mirisati na samopouzdanje. Također je bitno da klijent ima realna očekivanja od frizera i kose što je u eri “Instagram frizera” jako teško...

Kako u salonu stvoriti toplu i ugodnu atmosferu?
Osmjehom, muzikom, dobrom kafom, Proseccom i slobodom…

Što je bila inspiracija za preuređenje salona? Tko potpisuje uređenje salona?
Kada putujem volim da posjetim objekte koji imaju društvenu angažiranost. Koji šalju poruku i koji ti dopuštaju da pobjegneš u neki kutak koji je drugačiji od svakodnevnice. Uvijek sam želio da moj salon ima tu poruku i u tome sam i uspio. Moj salon nije samo mjesto gdje se ljudi friziraju nego gdje ljudi mogu biti slobodni i svoji. Volim kada ljudi dođu u salon i kažu da se ne osjećaju kao da su u Sarajevu. To mi uvijek bude potvrda da pojedinci mijenjaju svijet na bolje. Moja kreativna duša odbija da dugo boravi u istom prostoru pa samim tim ja sebi dozvolim da kreiram sebi prostor u kojem ću boraviti. Drago mi je što ljudi pozitivno reaguju na to.

Najdraži ukras/kutak u salonu?
Ja sam strastveni skupljač modnih magazina, tako da je to moj najdraži kutak - onaj gdje se čuvaju magazini. Vogue, i-D, Love, Dazed and Confused, another… neki i po 30 godina stari.

Najčešće greške koje bh.dame rade kada je u pitanju njega i stiliziranje kose?
Na žalost, nemanje autentičnosti Na to se nadovezuje manjak inventivnosti. Djevojčice od 15 godina i žene u zrelijim godinama imaju iste želje za izgled kose. Era Instagrama je uništila individualnost. Veselim se svakoj ženi koja u eri Instagram ljepote želi biti svoja. Kate Moss je najbolji primjer toga. Žena sa osrednjim kvalitetom kose je godinama imperativ dobre frizure. Veliki sam protivnik “klonirane estetike”, iste obrve, isti način odijevanja, šminkanja…ista boja i frizura.

Koje su najveće mane, a koje su najveće prednosti ovog posla?
Mana frizerstva je ujedno i vrlina. Frizerstvo je lekcija koju nikada ne naučite. Knjiga je konstantno otvorena. Vremenom se umorite, ali ne možete prestati. Kada sve sklonite, frizerstvo je uslužna djelatnost. Nekada bude teško udovoljiti svim zahtjevima klijenata, ali isto tako moja najbolja prijateljstva su krenula iz frizerskog salona. Volim slogan koji kaže da je frizer čovjek koji više dira dušu nego kosu.

U kojoj su hair transformaciji u salonu najviše uživao?
Ja volim vidjeti kada minimalna tehnička, a maksimalna kreativna akcija napravi veliku promjenu. Kao kada iz tople plave boje za 45 minuta pređete u neki bakreni ton. Moj tim i ja često se služimo tim trikovima.

S kojom bi poznatom ličnosti rado sjeo na kavu? A koga bi volio frizirati?
Na kafi sa Kanyeom Westom, Timom Walkerom i Grace Coddington....Moja pubertetska želja za saradnju su Cher i Daphne Guinness.

Za kraj, reci nam kojem se jesenskom trendu najviše veseliš?
Prije svega želim da zahvalim MODAMO timu koji nesebično radi na promociji bh.frizerstva...
Također, svake godine imate genijalnog bh.frizera Stipu Filipovića koji radi izvještaj sa najvećeg londonskog sajma frizera. Tako da ovaj oktobar kada se vratimo sa friškim informacijama i trendovima vaši čitatelji budu informisani o trendovima za 2019. Ono što želim najaviti kao trend za 2019. godinu i za sve sljedeće godine koje dolaze... da lijepa i zdrava kosa nikada ne izlazi iz mode.

_{Foto: Aida Redžepagić, privatni album}

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba