Kada nam je Aida javila da ne može raditi s nama na jednom snimanju jer u to vrijeme ide u Madrid, jasno je da smo odmah 'naručili' da nam pošalje fotografije najljepših mjesta koje je vidjela. To je i učinila, tako da ćete danas uživati u sjajnim foto prizorima famozne Palacio de Cristal, Parque Cerro del Tío Pío i živopisnom El Rastro marketu. Prošećimo Madridom sa Aidom.

***

Madrid je jedan od onih gradova u koji čim kročite shvatite da bez obzira koliko imate dana ispred sebe, nećete stići sve obići. Ima toliko toga za pokazati.
Ono što se mene najviše dojmilo jesu parkovi koji se nalaze svuda oko vas bez obzira u kojem ste dijelu grada.

Buen Retiro Park

Buen Retiro Park

El Retiro Park

El Retiro Park

Za ljubitelje umjetnosti Madrid nudi sve. Prado, jedan od najboljih muzeja u Evropi u kojem ćete pronaći djela mnogih velikana, kao što su Goya, El Greco, Rubens… Ako ste više fan moderne umjetnosti (kao ja) onda je muzej Reigna Sofia savršen za vas. Tamo vas čekaju dva najveća španska umjetnika 20og stoljeća, Picasso i Dali (naravno i mnoštvo drugih, ali meni je ovo bilo sasvim dovoljno za početak).

Museo Reina Sofía

Osim turističkih atrakcija o kojima možete čitati i na Wikipediji, ono što posebno izdvaja Madrid (i ostatak Španije) od ostalog dijela Evrope jeste bliski pristup porodici. U Madridu nema mnogo klubova i ušminkanih kafića, ali na svakom uglu imate barove u kojima sjede cijele porodice, od najmlađeg uzrasta do bakica i dedica. Obzirom da u Madridu uz svako piće u barovima dobijete i “tapas” (nešto za pregristi, što vrlo često mijenja ručak) cijele porodice se okupljaju u vrijeme “sieste” (svaki dan od 2 do 4) na zajednička druženja/ručkove. Iako su ove stvari jako simpatične za nekoga ko dolazi sa drugog kraja Evrope, vrlo često znaju biti i frustrirajuće. Kada se u 3 sjetite da vam treba nešto iz marketa, mesnice ili bilo koje druge prodavnice, morat ćete čekati do 4-5 jer apsolutno ništa ne radi.

El Rastro Market

Također, iako su druženja u barovima simpatična i opuštena, ponekad ipak poželite malo “sređeniju” atmosferu (većina barova u kojima smo bili su se činili kao da još od 70ih nisu promijenili ni stolnjake), naravno da postoji i alternativa, ali to je samo za turiste i tu nema lokalaca jer špancima nisu bitne formalnosti kao da li je pod u baru obrisan zadnjih sedam dana sve dok je društvo na okupu i ne nedostaje piva i grickalica.

Mercado de San Miguel

Za one koji su imali priliku obići druge dijelove Španije prije Madrida (Granada, Sevilla, pa i Barce-lona), Madrid može biti blago razočaravajući jer osim u suvenirnicama, nećete osjetiti duh flamenka hodajući gradom (mom saputniku je to posebno pokvarilo ugođaj).
Sve u svemu grad koji vrijedi posjetiti i kojemu se vrijedi vratiti.

Monument to Alfonso XII

Murillo Square

Palacio de Cristal

Palacio de Cristal

Palacio de Cristal

Vallecas (Parque Cerro del Tío Pío)

_{Foto: Aida Redžepagić}

Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.

U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.

Fotografkinja Katarina Marković

Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.

Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.




Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.

Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.


Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?

I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.




Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?

Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.


Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?

Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.




Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?

Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.




Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?

Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.




Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.


Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?

Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.


Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?

S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.




Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika? 

Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.

Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.




Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?

Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.


Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?

Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.

* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković