TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.6.2016.
Koliko god puta imala priliku pisati o Londonu, svaki puta je to neko novo iskustvo. Jer grad s ovoliko života jednostavno doziva barem još jedan tekst, barem još jedno predstavljanje. Ovaj grad pruža sve što život može ponuditi, nemoguće ga se zasititi. Ovoga puta, bila sam u sanjivom Covent Gardenu, dijelu Londona u kojem se nalazi zgrada istoimene tržnice, simbolu neprekidnog i nepredvidivog
Kao nezaobilazno mjesto za posjet turista, vrvi strancima s mapama u rukama ili mobitelima koji su u potrazi za mnogobrojnim ulicama s odličnim restoranima, barovima i kazalištima. Kazališni dio West end, Royal Opera House, muzej prometa i muzej filma, samo su dio bogate ponude Covent Gardena, međutim, glavna atrakcija su istoimeni trg i tržnica čija povijest počinje u 16. stoljeću.
U početku je ovdje bio kuhinjski vrt samostana, odakle potječe i ime koje je s godinama iz Convent (samostan) evoluiralo u Covent. Potom su pod vodstvom plemića od Bedforda, napravljene kuće za imućne građane i trg koji je inspiriran talijanskim. Vrlo brzo su se otvorili pubovi i taverne te javne kuće. Došle su naravno i dvorane za zabavu i kazališta te slavna tržnica voća i povrća. Danas je Covent Garden sažeo svoju čitavu povijest u jednu ponudu. Ovdje možete sebi kupiti unikatan suvenir, uživati u izvedbama uličnih zabavljača ili pojesti izvrsno jelo u nekim od odličnih restorana među kojima se nalazi i onaj Jamieja Olivera.
Covent Garden izgledom i atmosferom više podsjeća na neku talijanski piazzu, nego na trg u srcu Londona. Iako na glasu kao suzdržani i dosta konzervativni, Britanci ovdje pokazuju svoje drugo lice, naročito Londonci koji su po mnogočemu drugačiji od svojih ostalih sunarodnjaka. Ljenčarenje na suncu, uživanje u kavi ili čaši vina, glasno razgovaranje i posvećenost sugovornicima, Covent Garden zaista odiše posebnim vibracijama.
Zgrada nekadašnje tržnice voća i povrća zadržala je oblik iz 19. stoljeća, a u natkrivenom dijelu postavljeni su štandovi umjetnika koji svoj nakit, odjeću, posuđe i sve ostale rukotvorine upravo ovdje prodaju. Taj dio se danas zove Apple market. Nađe se tu i pokoji štand sa stvarima iz masovne proizvodnje ali jako malo. Štandove pak okružuju trgovine sa skupocjenom šminkom, nakitom, satovima i rjeđe odjećom.
Donja razina obiluje kafeterijama, a zbog odlične akustike ovdje nerijetko možete čuti umjetnike koji sviraju ili pjevaju te se tako promoviraju i prodaju svoje nosače zvuka. Ovdje uvijek možete vidjeti i mnoštvo uličnih zabavljača, i to ne osrednjih već zaista vrhunskih.
U hodnicima koji povezuju čitav Covent Garden izložene su fotografije povijesti. Nekada su se na mjestu trgovine Diora prodavale jabuke i kruške, a tamo gdje sada s nestrpljenjem umjetnici prodaju svoje rukotvorine, stajali su radišni farmeri. I to ne tako davno. Tako život u Londonu teče, neprekidno i jako brzo.
Ovdje vrvi životom, a pola sata čini veliku razliku. Ako dođete u 10.30 štandovi se tek postavljaju i nije velika gužva, pola sata kasnije već se morate probijati kroz masu. Turista je napretek, ali ovdje možete vidjeti i jako mnogo Londončana. Onih koji dolaze doručkovati u neku od odličnih kafeterija kojih ovdje zaista ima napretek ili onih koji su tu na pauzi s posla. Ili pak onih koji si mogu priuštiti uživanje ovdje svakoga dana neopterećeni vremenom.
Odmah do Covent Gardena nalazi se tržnica Jubilee market hall na kojoj možete pronaći pravo malo kolekcionarsko blago. Poštanske markice, novine, odjeća, značke, ordeni, obilježja različitih vojski, porculansko (prešareno) posuđe; sve je ovdje izloženo i čeka svoje kupce. Izlagači i kolekcionari su svakog ponedjeljka ujutro ovdje već u 5 sati. Došla sam ponedjeljkom ali da se ne zavaravamo, rijetke su stvari zbog kojih bih ustala tako rano. Tako da sam ja stigla oko 11 sati, sjela u šarmantni Le pain Quotidien smješten u Covent gardenu s pogledom na Jubilee market hall, naručila prvi kofeinski fiks, a naravno odmah i čokoladni bezglutenski, a kao balans i vitaminski u vidu voćne salate. Sjela sam i promatrala ljude oko sebe. Taj prekrasni šušur umotan u svileni šal opuštenosti. To je bila pak hrana za dušu.
Još jedno mjestašce u ovom dijelu za koje morate odvojiti vrijeme za posjet je i Neal's Yard. Skriveno od slučajnih prolaznika, dvorište u koje vodi nekoliko uličica tek tri ili četiri minute od vreve Covent Gardena, Neal's Yard je pravi mali šarmantni koloritni raj. Ovdje se nalazi nekolicina neuobičajenih trgovina i kafeterija, a mjesto je iz kojeg je krenuo poznati britanski brand vrhunske organske kozmetike istoga imena. Ako ste ljubitelj bezglutenske i organske hrane ili želite uživati u izvrsnim raw food jelima, ovo je mjesto za vas. Ali budite upozoreni, za lijepoga vremena treba biti strpljiv u čekanju mjesta, jer dvorište je jako malo, a mnogi vole ovdje uživati u lijepom danu.
Zaista je Covent Garden jedno od mjesta u ovome gradu koje treba posjetiti i jedno je od top pet mjesta na mojoj listi preporuka.
Kada se sve „sabere i oduzme“, London i njegovu energiju najbolje opisuju riječi Samuela Johnsona: „Kada se čovjek umori od Londona, umorio se od života.“
Foto: Ksenija Ninić
TEKST: Ada Ćeremida
Marie-Louise Sciò, žena iza Pellicano Hotels grupe, gradi novu mapu luksuzne Italije kroz hotele Il Pellicano, La Posta Vecchia, Mezzatorre i nove adrese La Suvera i La Badia.
Hotel Il Pellicano već decenijama ima status kultne italijanske adrese, ali priča Marie-Louise Sciò ne završava na toj čuvenoj terasi iznad Tirenskog mora.
Ona je odrasla unutar svijeta hotela, studirala arhitekturu i dizajn, a zatim porodično naslijeđe pretvorila u mnogo širu viziju savremenog luksuza.
Danas Pellicano Hotels nisu samo mjesta za odmor, već pažljivo režirane adrese u kojima se spajaju historija, dizajn, moda, more, umjetnost i osjećaj privatnog doma.
Hotel Il Pellicano je ona vrsta adrese koja ne mora mnogo objašnjavati svoj status. Smješten u Porto Ercoleu, na obali Toskane, ovaj hotel nosi atmosferu glamura koji ne pokušava izgledati novo, nego njegovano, filmski i bezvremenski.
Njegove terase, bazen, pogled na more i prepoznatljiva mediteranska estetika stvorili su vizuelni jezik koji se danas često kopira, ali rijetko dostiže.
Za porodicu Sciò, Il Pellicano nije bio samo poslovni projekat. Marie-Louisein otac Roberto Sciò kupio je hotel nakon što se u njega zaljubio kao gost, a ona je kasnije upravo tu adresu preuzela i usmjerila prema novoj generaciji putnika. Umjesto da promijeni njegov karakter, sačuvala je osjećaj mjesta koje izgleda kao da je uvijek bilo tu, samo sada govori i jezikom savremenog dizajna, mode i kulture.
Pellicano Hotels priča mnogo je šira od jednog kultnog hotela. La Posta Vecchia, smještena u Palo Lazialeu nedaleko od Rima, nekada je bila porodični dom, a danas djeluje kao morska palača u kojoj se luksuz ne mjeri veličinom, nego osjećajem da ste ušli u nečiju privatnu, historijsku rezidenciju.
Riječ je o adresi koja ima arhitekturu, umjetnine, more i onu tišinu koju je sve teže pronaći na popularnim italijanskim rutama.
Zatim je tu Mezzatorre Hotel & Thermal Spa na Ischiji, smješten u nekadašnjem tornju iznad vulkanske obale. To je potpuno drugačiji scenarij: termalni spa, dramatična litica, more i ostrvska energija koja djeluje opuštenije, ali i dalje vrlo precizno režirano. Zajedno, La Posta Vecchia i Mezzatorre pokazuju da Sciò ne gradi hotele po jednoj formuli, već svaku adresu tretira kao karakter za sebe.
Marie-Louise Sciò je studirala arhitekturu i dizajn na Rhode Island School of Design, što se jasno vidi u načinu na koji pristupa hotelima.
Kod nje hospitality nije samo usluga, već cjelokupan vizuelni i emotivni doživljaj: kako izgleda soba, kakav je pogled s terase, šta se nalazi u hotelskoj radnji, kakav je osjećaj večere, koje knjige stoje na stolu i zašto sve djeluje kao da nije slučajno.
Ona pripada maloj grupi savremenih hotelijera koji ne prodaju samo noćenje, nego cijeli svijet. Njen pristup je generacijski zanimljiv jer luksuz ne tumači kao hladnu perfekciju, nego kao kombinaciju intime, naslijeđa, estetike i diskretne nonšalancije. Pellicano Hotels zbog toga imaju posebnu publiku: putnike koji žele Italiju s karakterom, a ne samo još jedan lijep hotel s dobrim pogledom.
Među novim projektima Pellicano Hotels grupe posebno se izdvaja La Suvera, renesansno imanje u blizini Siene.
Već sama lokacija zvuči kao savršen nastavak Pellicano priče: toskanska brda, historijska arhitektura i dovoljno distance od klasičnih turističkih ruta da cijela ideja djeluje intimnije.
Ono što možemo očekivati nije hotel koji briše tragove prošlosti, već obnova koja staroj arhitekturi daje novu funkciju. Ako je suditi po dosadašnjem radu Marie-Louise Sciò, La Suvera bi mogla postati adresa za putnike koji žele Toskanu bez klišea: manje razglednica, više atmosfere, tekstura, umjetnosti, vrta, dobrog stola i osjećaja da ste negdje gdje se vrijeme kreće sporije.
Drugi veliki projekat je La Badia, drevna opatija u Umbriji najavljena kao nova Pellicano adresa. To je možda i najzanimljiviji smjer za grupu jer Umbrija već ima potpuno drugačiji ritam od obalne Toskane ili Ischije.
Manje je očigledna, tiša, zelenija i vezana za sporiji tip putovanja.
La Badia zato ima potencijal da postane hotel za one koji luksuz više ne traže u grandioznosti, nego u miru, arhitekturi i prostoru koji ima dubinu. Stara opatija, pejzaž Umbrije i Pellicano pristup dizajnu mogli bi donijeti jednu od najpoželjnijih novih adresa za putnike koji žele Italiju bez gužve, ali s jakim osjećajem mjesta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
