TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 18.11.2026.
Sarajevo i kafa imaju odnos koji odavno nadilazi samu naviku ispijanja ovog napitka. Kafići su mjesta na kojima dogovaramo sastanke, završavamo radni dan, susrećemo poznata lica ili jednostavno postajemo dio svakodnevnog ritma grada. U arhitekturi i urbanizmu takvi prostori imaju i svoje ime: third spaces , odnosno treća mjesta, ona između doma i posla, u kojima se gradi osjećaj zajednice.
KAWA je tokom proteklih pet godina postala jedno od prepoznatljivih mjesta sarajevske specialty coffee kulture. Sada, s novim konceptom KAWA Studio, osnivač Eldar Resić otvara drugačije poglavlje, ono u kojem se dnevni ritual ispijanja kafe susreće s večernjom kulturom koktela.
Međutim, kako prostor koji već ima izgrađen identitet dobija novo arhitektonsko lice? Kako se nekadašnja optika transformiše u coffee & cocktail bar i kako se unutar relativno male kvadrature oblikuje interijer koji treba odgovoriti na različite scenarije korištenja?
Odgovore smo potražili upravo u KAWA Studiu, gdje smo razgovarali s Eldarom Resićem i arhitektom Arminom Mesićem iz studia FO4A Architecture , koji potpisuje njegovo uređenje. 
Kroz njihovu saradnju nastao je interijer u kojem se postojeći arhitektonski elementi susreću s novim materijalima, namjenski izrađenim namještajem i pažljivo organizovanim zonama. Prostor koji je nekada imao sasvim drugu funkciju danas pokazuje koliko arhitektura može uticati na način na koji doživljavamo svakodnevne rituale.
Zanimljivo je da FO4A ovom projektu nije pristupio kao potpuno nepoznatom prostoru. Armin Mesić već je jednom radio na njegovom uređenju, tada za optiku, a nekoliko godina kasnije isti interijer dobio je novu namjenu.
Takva transformacija otvara jedno od zanimljivijih pitanja savremene arhitekture: koliko se postojeći prostor može prilagoditi novoj funkciji bez potpunog brisanja njegovog identiteta? 
U KAWA Studiju odgovor se nazire kroz odnos postojećih i novih elemenata. Dekorativni stropovi, izložena opeka i karakteristične teksture zidova ostaju dio arhitektonskog jezika, dok drvene obloge, rasvjeta i namjenski izrađen namještaj uvode toplinu i drugačiju atmosferu.
Međutim, najveća promjena nije samo vizuelna. Prostor sada mora istovremeno odgovoriti na dva različita ugostiteljska koncepta: dnevnu specialty coffee kulturu i večernje iskustvo cocktail bara.

U urbanizmu se već decenijama govori o važnosti takozvanih trećih mjesta, prostora izvan doma i radnog okruženja koji omogućavaju neformalna okupljanja, razgovore i stvaranje društvenih veza.
Američki sociolog Ray Oldenburg popularizirao je ovaj koncept kroz ideju da upravo takva mjesta imaju važnu ulogu u svakodnevnom životu zajednice.
U Sarajevu, gradu u kojem kafa ima snažnu društvenu dimenziju, kafići prirodno preuzimaju dio te uloge. Ipak, zanimljivo je razmišljati o tome koliko je osjećaj pripadnosti rezultat ljudi koji koriste određeni prostor, a koliko samog načina na koji je prostor projektovan.
Može li raspored sjedenja potaknuti razgovor? Može li izbor materijala učiniti prostor prisnijim? I koliko je važno da interijer gostima omogući različite načine korištenja, od kratkog susreta uz šank do mirnijeg razgovora za stolom?
O tome smo razgovarali s Eldarom i Arminom, čiji pristup osmišljavanju KAWA Studija otvara zanimljiva pitanja o odnosu arhitekture i spontanosti svakodnevnih susreta, ali i ulozi koju oblikovanje prostora može imati u stvaranju osjećaja zajednice.

KAWA je u Sarajevu odavno postala više od mjesta na koje se dolazi po dobru kafu. Izgradili ste zajednicu i prepoznatljiv identitet, pa me zanima šta je bio trenutak u kojem ste odlučili da je vrijeme za sljedeći korak i kako je nastala ideja za KAWA Studio?
ELDAR: Ideja za drugi objekat, odnosno KAWA Studio, nastala je još prije neke dvije godine.
Pokazala se prilika da bi KAWA mogla postati jedan mogući lanac objekata, odnosno franšiza. KAWA Studio je ustvari ono što bi trebalo predstavljati ono što najbolje radimo, a to su kafa i kokteli.
Prvo je najteži proces bio pronalazak prostora, ali imao sam određenu sreću prilikom traganja. Na osnovu svega što se dešavalo ove dvije godine uspio sam pronaći kvalitetne ljude koji mogu iznijeti ovu moju ideju. 

KAWA već ima izgrađen identitet i gotovo kultni status među svojom publikom. Kako ste pristupili projektovanju novog prostora koji treba zadržati tu prepoznatljivost, ali istovremeno predstaviti drugačiji koncept? Šta je bila vaša početna arhitektonska ideja?
ARMIN: Početna ideja bila je postojeće stanje, odnosno prostor nekadašnje optike, koji ima jednu zanimljivu anegdotu.
Naime, Rešo me prije tri godine preporučio klijentima za koje sam projektovao upravo ovaj prostor, tada u funkciji optike. Tri godine kasnije Rešo preuzima isti prostor, koji sada zajedno adaptiramo za KAWA Studio.
Pokušali smo pratiti jednu liniju koju smo imali u prvoj KAWA-i, ali ne da se ovdje dogodi ista priča, nego da napravimo jedan level up , odnosno malo profinjeniji prostor.
Mislim da smo to uspjeli. Ovaj prostor je, rekao bih, dovršeniji nego onaj gore, ali i dosta manji, tako da nije zamišljen za neko pretjerano zadržavanje ljudi. Ideja je brza kafa, brzi koktel, kratko zadržavanje i ideš dalje. 

KAWA Studio donosi zanimljiv koncept: specialty kafa tokom dana, kokteli navečer. Šta vas je privuklo toj kombinaciji i kako zamišljate da se atmosfera, ali i publika prostora, mijenja kroz dan?
ELDAR: Što se tiče koncepta KAWA-e, mi smo, nažalost, i uvijek to ponavljam, jedini specialty coffee objekat u gradu. Koristimo i sami pržimo svoju kafu, koja je mnogo kvalitetnija od nekih komercijalnih kafa.
Evo, nakon pet godina i dalje uspijevamo poslovati.
Želja mi je bila da ne moram svakodnevno direktno komunicirati sa svojim gostima, novim i starim, na način da im stalno objašnjavamo šta radimo, nego da KAWA Studio sam na neki način objasni ljudima da u Sarajevu postoje kvalitetni ljudi koji žele pratiti trendove koji su u svijetu popularni već više od deset godina, kao i ono što se dešava u zemljama u okruženju. 

KAWA Studio je relativno mali prostor koji tokom dana funkcioniše kao specialty coffee bar, a navečer kao cocktail bar. Kako ste pristupili organizaciji prostora koji treba odgovoriti na dva različita načina korištenja? Koji su vam bili najveći izazovi u planiranju funkcija, kretanja i atmosfere?
ARMIN: Prostor u suštini ima tri zone. To su zona šanka, zona zadržavanja koja obuhvata nisko i visoko sjedenje, te separe koji se nalazi na galeriji.
Ne bih rekao da je organizacija prostora bila izazov. Ja često kažem: kakav ti je investitor, takav ti je projekt.
Rešo ima odličnu energiju, kao i svi momci koji su tu, i s njima je zaista užitak raditi. Ja s njim stvarno volim raditi. On je, da se tako izrazim, pravi drug.
Imamo dobru energiju i razumijevanje. Niko ne želi ništa preuzeti za sebe, svi to nekako dijelimo zajedno.
Rekao bih da je ključ KAWA-e upravo to drugarstvo i zajednicu. 

Kada ste Arminu i timu FO4A predstavili ideju KAWA studia, kakav ste prostor zamišljali? Šta vam je bilo najvažnije da interijer komunicira i koliko ste slobode ostavili arhitektima da vašu viziju interpretiraju na svoj način?
ELDAR: Iskreno, toplinu, gostoljubivost i da svi koji uđu ovdje osjete da su dobrodošli.
Posebno su zanimljivi detalji namještaja, rasvjete i različitih materijala koji prostoru daju karakter. Koliko je u projektu bilo namjenski dizajniranih elemenata i s kojim ste lokalnim dizajnerima, umjetnicima ili proizvođačima sarađivali? Kako ste birali komade koji će postati dio ovog interijera?
ARMIN: Tu svakako možemo spomenuti lokalne dizajnere, kao i stolariju Olovčić, koja je radila namjenski izrađene elemente, od polica i šanka do kutija za kišobrane. Sve je to Keno radio. Što se tiče maski za radijatore, one meni nisu nešto fenomenalne. Zadržali smo ih jer nije imalo smisla praviti nove. 
Svaki novi prostor nosi i neke priče koje gosti nikada ne saznaju. Je li tokom osmišljavanja i realizacije KAWA studia bilo neke zanimljive anegdote, neočekivane situacije ili ideje koja je nastala sasvim spontano, a na kraju postala dio prostora?
ELDAR: Anegdota je previše!
Često se zezam sa svojim prijateljima da bih već nakon prve KAWA-e i KAWA studia mogao napisati knjigu koja bi se zvala „Priručnik za nove ugostitelje“, ali mislim da bi dosta ljudi nakon čitanja odustalo od bavljenja ovim poslom.
Šalu na stranu, kada dođeš do samog kraja i kada je objekat pred otvaranjem, zaboraviš na neke probleme, a stvarno ih ima jako mnogo na svakom koraku. Od završavanja papira, majstora i nekih običnih stvari koje te demotivišu.
S druge strane, kada vidim svoj tim, reakcije ljudi na još uvijek neotvoren objekat i sve pozitivno što se dešava oko nas, upravo me te stvari motivišu.
Stvarno sam jako sretan što još uvijek imam tim momaka koji su toliko posvećeni i toliko žele. Hvala Bogu, nadam se da ćemo uskoro širiti svoj tim i postati još bolji. 


Koncept third space sve je važniji u savremenoj arhitekturi, posebno kada govorimo o manjim urbanim prostorima koji okupljaju zajednicu. KAWA već ima tu društvenu dimenziju. Kako arhitekta zapravo projektuje osjećaj pripadnosti? Može li se prostor svjesno oblikovati tako da potiče spontanost, razgovor i stvaranje zajednice ili je to nešto što nastaje tek kada ga ljudi počnu koristiti?
ARMIN: Vidi, ti koristiš pojam spontanost, koji je i kod mene prisutan.
Prilikom projektovanja to se kod mene spontano događa, jer ja nekako osjetim gdje se prostor nalazi i šta bi on u suštini trebao imati.
Rekao bih da je ovaj prostor upravo za ovaj dio rada o kojem pričamo pun pogodak, kao što je i prva KAWA na odličnoj poziciji za taj dio rada.
Tako da to nekako prirodno ide. 
TEKST: Ada Ćeremida
Dva studentska projekta Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi 2026. Upoznajte mlade arhitektice i njihove ideje.
Kada govorimo o budućnosti arhitekture u Bosni i Hercegovini, možda bismo trebali malo češće pogledati šta se dešava na našim arhitektonskim fakultetima. Jer neke od zanimljivijih ideja o tome kako možemo koristiti postojeće zgrade, oblikovati javni prostor ili jednostavno drugačije razmišljati o arhitekturi nastaju upravo tamo.
A ponekad te ideje završe mnogo dalje od fakultetskih učionica.
Nedavno smo na predstavili pet realizovanih bh. arhitektonskih projekata nominovanih za Piranesi Award 2026 , jedno od značajnijih stručnih priznanja u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Ovog puta pažnju usmjeravamo na generaciju koja tek oblikuje svoj arhitektonski izraz. 
Dva projekta Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi Student Honourable Mention 2026, međunarodno studentsko priznanje koje se dodjeljuje u okviru konferencije Piran Days of Architecture. Riječ je o selekciji koja okuplja studentske radove evropskih arhitektonskih fakulteta, uključujući realizovane i nerealizovane projekte.
Na listi su Centar za sportsku medicinu, magistarski projekat Dženane Demirović koji istražuje prenamjenu nekadašnjih vojnih hala u Sarajevu, te Framing the Horizon, realizovana instalacija Hane Gjocaj i Dženane Strašević na italijanskoj obali.
Oba postavljaju pitanje koje nam je posebno zanimljivo: moramo li uvijek graditi nešto novo da bismo stvorili novu vrijednost? Razgovarali smo s autoricama o idejama, izazovima i tome šta im međunarodne nominacije znače na početku arhitektonskog puta. 
Zamislite da dvije nekadašnje vojne hale u današnjem Centru za edukaciju, sport i rekreaciju „Safet Zajko“ postanu savremeni centar za sportsku medicinu, dijagnostiku i rehabilitaciju.
Upravo od te ideje polazi magistarski projekat Dženane Demirović, koja je odlučila istražiti potencijal objekata koji već postoje, umjesto da prostor posmatra kao praznu parcelu na kojoj tek treba nešto izgraditi.
„Polazna ideja bila mi je istražiti kako postojeća arhitektura može dobiti novu ulogu kroz sadržaj koji odgovara današnjem karakteru prostora „Safet Zajko“. Njegova povezanost sa sportom, rekreacijom i svakodnevnim boravkom ljudi bila je poticaj za razvoj centra koji bi te aktivnosti dopunio brigom o zdravlju i oporavku. Željela sam sačuvati prepoznatljivost postojećih hala i kroz novu intervenciju pokazati njihov prostorni potencijal“, objašnjava Dženana. 
U arhitektonskom smislu, posebno je zanimljivo što projekat zadržava postojeću nosivu konstrukciju hala, a nove funkcije organizuje kroz prefabrikovane čelične module.
Njihovim kombinovanjem nastaju manje prostorne cjeline namijenjene različitim medicinskim i rehabilitacijskim aktivnostima. Dva objekta povezana su novim volumenom i pasarelom na nivou sprata, dok program uključuje prostore za dijagnostiku, terapiju, hidroterapijske bazene i trening.
Umjesto da novi sadržaji potpuno prekriju karakter stare građevine, postojeća i savremena konstrukcija ostaju jasno čitljive.
Naravno, pretvaranje velikih otvorenih hala u prostor koji mora zadovoljiti specifične medicinske potrebe nosi i niz projektantskih izazova. 

„Najzanimljiviji izazov bio je uskladiti velike, otvorene volumene hala sa specifičnim zahtjevima medicinskih i rehabilitacijskih sadržaja. Modularni čelični sistem omogućio mi je da taj odnos istražujem kroz manje prostorne jedinice, njihovo povezivanje i slaganje unutar postojeće konstrukcije. Istovremeno sam nastojala oblikovati ambijent u kojem se korisnici mogu jednostavno orijentisati i osjećati ugodno, uz prisustvo dnevnog svjetla i vizuelni kontakt sa zelenilom.“
Upravo posljednji dio čini nam se posebno važnim. Projektovanje zdravstvenih prostora nije samo pitanje tehničkih standarda i funkcionalnog rasporeda. Način na koji se krećemo kroz objekat, količina dnevnog svjetla i mogućnost pogleda prema zelenilu također oblikuju naše iskustvo prostora. 

A činjenica da se projekat razvija unutar postojećeg kompleksa „Safet Zajko“ otvara i širu temu o potencijalu prenamjene građevina koje već imamo u Sarajevu.
Za Dženanu je nominacija ujedno potvrda da su takva istraživanja relevantna i izvan akademskog okruženja.
„Nominacija mi predstavlja značajno priznanje za rad uložen u razvoj projekta, ali i priliku da svoje ideje predstavim u međunarodnom arhitektonskom kontekstu. Posebno mi znači što je prepoznat projekat koji se bavi potencijalom postojećih prostora i njihovom ponovnom upotrebom. Kao mladoj arhitektici, to mi daje dodatnu motivaciju da nastavim istraživati kako promišljene intervencije mogu doprinijeti kvalitetu svakodnevnog života.“ 
Vizualizacije projekta: Centar za sportsku medicinu, Dženana Demirović.
Autorica: Dženana Demirović | Mentor: prof. Mladen Burazor | Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Drugi nominovani projekat vodi nas iz Sarajeva na obalu Jadranskog mora, u italijansko mjesto Marzocca di Senigallia, gdje je u julu 2026. godine realizovana privremena arhitektonska instalacija Framing the Horizon.
Na prvi pogled, konstrukcija podsjeća na prostornu mrežu skela obavijenih laganim bijelim tekstilom. No, upravo se u toj jednostavnosti krije ideja projekta.
Autorice Hana Gjocaj i Dženana Strašević istraživale su kako arhitektura može oblikovati naš doživljaj prostora bez klasičnih zidova, čvrstih granica i zatvorenih prostorija.
„Polazna ideja bila je kreirati ambijent koji će se prilagoditi specifičnom karakteru festivala i njegovom okruženju, a istovremeno imati određenu dozu monumentalnosti. Cilj je bio stvoriti prostor koji će tokom dana djelovati razigrano i otvoreno, a sa zalaskom sunca i postepenim spuštanjem mraka poprimati nešto mističniji karakter.“ 
Instalacija je realizovana u okviru međunarodnog festivala Demanio Marittimo.Km-278, a sastoji se od laganih konstrukcija različitih visina, djelimično prekrivenih tkaninom. Njihov raspored stvara prolaze, uokviruje poglede prema horizontu i usmjerava kretanje posjetilaca.
Prostor se tako ne doživljava iz jedne perspektive. Mijenja se sa svakim korakom, uglom gledanja i promjenom dnevnog svjetla.
Posebno nam je zanimljiv način na koji su autorice reinterpretirale jedan od najosnovnijih elemenata arhitekture: zid.
„Projekat je namjerno dizajniran koristeći jednostavan arhitektonski jezik, zasnovan na ponavljanju jednog osnovnog graditeljskog elementa – zida. Njegovom apstrakcijom nastojale smo zadržati jednu od njegovih primarnih funkcija, podjelu prostora, ali ga istovremeno osloboditi njegove uobičajene masivnosti i plošnosti. Tako su zidovi postali lagani, propusni elementi koji ne razdvajaju prostor u potpunosti, već ga organizuju, usmjeravaju kretanje i stvaraju različite prostorne doživljaje.“ 

Instalacija je korištena za festivalske aktivnosti, uključujući performanse, filmske projekcije, muziku i okupljanja, pokazujući kako privremena arhitektura može biti funkcionalna, prilagodljiva i vizuelno upečatljiva.
Ono što ovu priču dodatno izdvaja jeste činjenica da projekat nije ostao samo na crtežima i vizualizacijama.
Nastao je u okviru predmeta Savremeni prostorni koncepti, dizajn i prototip na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uz podršku i koordinaciju arhitektica Irhane Šehović i Dunje Krvavac iz ARRA Collective, a zatim je izveden na međunarodnom festivalu u Italiji. 
O njegovoj realizaciji pisala je i italijanska publikacija Il Giornale dell’Architettura, predstavljajući ga kao pobjednički studentski projekat festivala.
Za Hanu i Dženanu posebno je važan upravo taj put od ideje do izgrađenog prostora.
„Nominaciju doživljavamo kao značajno priznanje našem radu i potvrdu da studentski projekti mogu izaći iz akademskog okvira i ostvariti stvaran uticaj na prostor i ljude koji ga koriste. Posebno nam znači što je prepoznat proces koji podrazumijeva ne samo idejno promišljanje već i realizaciju projekta.“ 
Fotografije: Mariano Grebnicoff
Autorice: Hana Gjocaj i Dženana Strašević | Mentori: prof. Nermina Zagora, prof. Erdin Salihović, prof. Amira Salihbegović , Dunja Krvavac i Irhana Šehović
Oba rada našla su se u međunarodnoj studentskoj selekciji Piranesi 2026, koja okuplja projekte arhitektonskih fakulteta iz različitih evropskih zemalja. Sarajevske projekte odabrala je nacionalna studentska selektorica prof. Nermina Zagora.
Nominovani projekti konkurisat će za priznanje Piranesi Student Honourable Mention, a bit će predstavljeni i na međunarodnoj izložbi Piranesi, koja se otvara 21. novembra 2026. godine u prostoru Monfort u Portorožu.
Za nas je posebno zanimljivo što ova dva rada, iako potpuno različita u mjerilu, namjeni i pristupu, govore o mogućnostima arhitekture koje često zanemarujemo. Jedan pokazuje kako postojeće građevine možemo prilagoditi potrebama savremenog života, a drugi kako čak i privremena konstrukcija može stvoriti novo iskustvo prostora.
Ova dva projekta pokazuju da nova generacija arhitektica iz BiH već ima mnogo toga za reći o budućnosti prostora, bilo da je riječ o prenamjeni postojećih građevina ili eksperimentisanju s potpuno novim načinima oblikovanja arhitekture.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!