TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 6.11.2026.
Dva studentska projekta Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi 2026. Upoznajte mlade arhitektice i njihove ideje.
Kada govorimo o budućnosti arhitekture u Bosni i Hercegovini, možda bismo trebali malo češće pogledati šta se dešava na našim arhitektonskim fakultetima. Jer neke od zanimljivijih ideja o tome kako možemo koristiti postojeće zgrade, oblikovati javni prostor ili jednostavno drugačije razmišljati o arhitekturi nastaju upravo tamo.
A ponekad te ideje završe mnogo dalje od fakultetskih učionica.
Nedavno smo na predstavili pet realizovanih bh. arhitektonskih projekata nominovanih za Piranesi Award 2026 , jedno od značajnijih stručnih priznanja u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Ovog puta pažnju usmjeravamo na generaciju koja tek oblikuje svoj arhitektonski izraz. 
Dva projekta Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi Student Honourable Mention 2026, međunarodno studentsko priznanje koje se dodjeljuje u okviru konferencije Piran Days of Architecture. Riječ je o selekciji koja okuplja studentske radove evropskih arhitektonskih fakulteta, uključujući realizovane i nerealizovane projekte.
Na listi su Centar za sportsku medicinu, magistarski projekat Dženane Demirović koji istražuje prenamjenu nekadašnjih vojnih hala u Sarajevu, te Framing the Horizon, realizovana instalacija Hane Gjocaj i Dženane Strašević na italijanskoj obali.
Oba postavljaju pitanje koje nam je posebno zanimljivo: moramo li uvijek graditi nešto novo da bismo stvorili novu vrijednost? Razgovarali smo s autoricama o idejama, izazovima i tome šta im međunarodne nominacije znače na početku arhitektonskog puta. 
Zamislite da dvije nekadašnje vojne hale u današnjem Centru za edukaciju, sport i rekreaciju „Safet Zajko“ postanu savremeni centar za sportsku medicinu, dijagnostiku i rehabilitaciju.
Upravo od te ideje polazi magistarski projekat Dženane Demirović, koja je odlučila istražiti potencijal objekata koji već postoje, umjesto da prostor posmatra kao praznu parcelu na kojoj tek treba nešto izgraditi.
„Polazna ideja bila mi je istražiti kako postojeća arhitektura može dobiti novu ulogu kroz sadržaj koji odgovara današnjem karakteru prostora „Safet Zajko“. Njegova povezanost sa sportom, rekreacijom i svakodnevnim boravkom ljudi bila je poticaj za razvoj centra koji bi te aktivnosti dopunio brigom o zdravlju i oporavku. Željela sam sačuvati prepoznatljivost postojećih hala i kroz novu intervenciju pokazati njihov prostorni potencijal“, objašnjava Dženana. 
U arhitektonskom smislu, posebno je zanimljivo što projekat zadržava postojeću nosivu konstrukciju hala, a nove funkcije organizuje kroz prefabrikovane čelične module.
Njihovim kombinovanjem nastaju manje prostorne cjeline namijenjene različitim medicinskim i rehabilitacijskim aktivnostima. Dva objekta povezana su novim volumenom i pasarelom na nivou sprata, dok program uključuje prostore za dijagnostiku, terapiju, hidroterapijske bazene i trening.
Umjesto da novi sadržaji potpuno prekriju karakter stare građevine, postojeća i savremena konstrukcija ostaju jasno čitljive.
Naravno, pretvaranje velikih otvorenih hala u prostor koji mora zadovoljiti specifične medicinske potrebe nosi i niz projektantskih izazova. 
„Najzanimljiviji izazov bio je uskladiti velike, otvorene volumene hala sa specifičnim zahtjevima medicinskih i rehabilitacijskih sadržaja. Modularni čelični sistem omogućio mi je da taj odnos istražujem kroz manje prostorne jedinice, njihovo povezivanje i slaganje unutar postojeće konstrukcije. Istovremeno sam nastojala oblikovati ambijent u kojem se korisnici mogu jednostavno orijentisati i osjećati ugodno, uz prisustvo dnevnog svjetla i vizuelni kontakt sa zelenilom.“
Upravo posljednji dio čini nam se posebno važnim. Projektovanje zdravstvenih prostora nije samo pitanje tehničkih standarda i funkcionalnog rasporeda. Način na koji se krećemo kroz objekat, količina dnevnog svjetla i mogućnost pogleda prema zelenilu također oblikuju naše iskustvo prostora. 
A činjenica da se projekat razvija unutar postojećeg kompleksa „Safet Zajko“ otvara i širu temu o potencijalu prenamjene građevina koje već imamo u Sarajevu.
Za Dženanu je nominacija ujedno potvrda da su takva istraživanja relevantna i izvan akademskog okruženja.
„Nominacija mi predstavlja značajno priznanje za rad uložen u razvoj projekta, ali i priliku da svoje ideje predstavim u međunarodnom arhitektonskom kontekstu. Posebno mi znači što je prepoznat projekat koji se bavi potencijalom postojećih prostora i njihovom ponovnom upotrebom. Kao mladoj arhitektici, to mi daje dodatnu motivaciju da nastavim istraživati kako promišljene intervencije mogu doprinijeti kvalitetu svakodnevnog života.“ 
Vizualizacije projekta: Centar za sportsku medicinu, Dženana Demirović.
Autorica: Dženana Demirović | Mentor: prof. Mladen Burazor | Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Drugi nominovani projekat vodi nas iz Sarajeva na obalu Jadranskog mora, u italijansko mjesto Marzocca di Senigallia, gdje je u julu 2026. godine realizovana privremena arhitektonska instalacija Framing the Horizon.
Na prvi pogled, konstrukcija podsjeća na prostornu mrežu skela obavijenih laganim bijelim tekstilom. No, upravo se u toj jednostavnosti krije ideja projekta.
Autorice Hana Gjocaj i Dženana Strašević istraživale su kako arhitektura može oblikovati naš doživljaj prostora bez klasičnih zidova, čvrstih granica i zatvorenih prostorija.
„Polazna ideja bila je kreirati ambijent koji će se prilagoditi specifičnom karakteru festivala i njegovom okruženju, a istovremeno imati određenu dozu monumentalnosti. Cilj je bio stvoriti prostor koji će tokom dana djelovati razigrano i otvoreno, a sa zalaskom sunca i postepenim spuštanjem mraka poprimati nešto mističniji karakter.“ 
Instalacija je realizovana u okviru međunarodnog festivala Demanio Marittimo.Km-278, a sastoji se od laganih konstrukcija različitih visina, djelimično prekrivenih tkaninom. Njihov raspored stvara prolaze, uokviruje poglede prema horizontu i usmjerava kretanje posjetilaca.
Prostor se tako ne doživljava iz jedne perspektive. Mijenja se sa svakim korakom, uglom gledanja i promjenom dnevnog svjetla.
Posebno nam je zanimljiv način na koji su autorice reinterpretirale jedan od najosnovnijih elemenata arhitekture: zid.
„Projekat je namjerno dizajniran koristeći jednostavan arhitektonski jezik, zasnovan na ponavljanju jednog osnovnog graditeljskog elementa – zida. Njegovom apstrakcijom nastojale smo zadržati jednu od njegovih primarnih funkcija, podjelu prostora, ali ga istovremeno osloboditi njegove uobičajene masivnosti i plošnosti. Tako su zidovi postali lagani, propusni elementi koji ne razdvajaju prostor u potpunosti, već ga organizuju, usmjeravaju kretanje i stvaraju različite prostorne doživljaje.“ 
Instalacija je korištena za festivalske aktivnosti, uključujući performanse, filmske projekcije, muziku i okupljanja, pokazujući kako privremena arhitektura može biti funkcionalna, prilagodljiva i vizuelno upečatljiva.
Ono što ovu priču dodatno izdvaja jeste činjenica da projekat nije ostao samo na crtežima i vizualizacijama.
Nastao je u okviru predmeta Savremeni prostorni koncepti, dizajn i prototip na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uz podršku i koordinaciju arhitektica Irhane Šehović i Dunje Krvavac iz ARRA Collective, a zatim je izveden na međunarodnom festivalu u Italiji. 
O njegovoj realizaciji pisala je i italijanska publikacija Il Giornale dell’Architettura, predstavljajući ga kao pobjednički studentski projekat festivala.
Za Hanu i Dženanu posebno je važan upravo taj put od ideje do izgrađenog prostora.
„Nominaciju doživljavamo kao značajno priznanje našem radu i potvrdu da studentski projekti mogu izaći iz akademskog okvira i ostvariti stvaran uticaj na prostor i ljude koji ga koriste. Posebno nam znači što je prepoznat proces koji podrazumijeva ne samo idejno promišljanje već i realizaciju projekta.“ 
Fotografije: Mariano Grebnicoff
Autorice: Hana Gjocaj i Dženana Strašević | Mentori: prof. Nermina Zagora, prof. Erdin Salihović i prof. Amira Salihbegović
Oba rada našla su se u međunarodnoj studentskoj selekciji Piranesi 2026, koja okuplja projekte arhitektonskih fakulteta iz različitih evropskih zemalja. Sarajevske projekte odabrala je nacionalna studentska selektorica prof. Nermina Zagora.
Nominovani projekti konkurisat će za priznanje Piranesi Student Honourable Mention, a bit će predstavljeni i na međunarodnoj izložbi Piranesi, koja se otvara 21. novembra 2026. godine u prostoru Monfort u Portorožu.
Za nas je posebno zanimljivo što ova dva rada, iako potpuno različita u mjerilu, namjeni i pristupu, govore o mogućnostima arhitekture koje često zanemarujemo. Jedan pokazuje kako postojeće građevine možemo prilagoditi potrebama savremenog života, a drugi kako čak i privremena konstrukcija može stvoriti novo iskustvo prostora.
Ova dva projekta pokazuju da nova generacija arhitektica iz BiH već ima mnogo toga za reći o budućnosti prostora, bilo da je riječ o prenamjeni postojećih građevina ili eksperimentisanju s potpuno novim načinima oblikovanja arhitekture.
TEKST: Ada Ćeremida
Šta ako jedan od najzanimljivijih urbanističkih zahvata ne uključuje izgradnju nove zgrade, nego redizajn nečega što svakodnevno zaobilazimo?
Zamislite da svakog dana prolazite istom ulicom, ispod metalne konstrukcije koja zaklanja pogled na zgrade, izloge i nebo. U jednom trenutku prestanete je primjećivati. Postane dio grada, iako nikada nije bila zamišljena kao njegova trajna arhitektura.
Upravo takve konstrukcije New York odlučio je preispitati.
Umjesto da zaštitne skele posmatra isključivo kao nužno gradilišno rješenje, grad je angažovao arhitekte i inženjere da razmisle kako bi one mogle bolje funkcionisati, propuštati više dnevnog svjetla i zauzimati manje javnog prostora.
Rezultat je šest novih dizajna zaštitnih konstrukcija i jedno mnogo zanimljivije pitanje: koliko toga u našim gradovima prihvatamo kao neizbježno, iako bi uz malo više pažnje moglo izgledati i funkcionisati bolje? 
Zaštitne konstrukcije koje se u New Yorku nazivaju sidewalk sheds već su decenijama dio njegovog uličnog pejzaža. Najčešće prepoznatljive po tamnozelenim metalnim stubovima, drvenim krovovima i slabo osvijetljenim prolazima, postavljaju se kako bi zaštitile pješake od mogućeg pada građevinskog materijala tokom radova na objektima.
Međutim, ono što bi trebalo biti privremeno nerijetko ostaje na ulicama mjesecima, pa i godinama, mijenjajući način na koji se krećemo, doživljavamo arhitekturu i koristimo javni prostor.
Zato je grad još 2024. godine angažovao projektantske timove Arup i Practice for Architecture and Urbanism (PAU) da razviju šest alternativnih modela zaštitnih skela. Najnoviji korak dogodio se 19. oktobra 2026., kada su predstavljene dvije PAU konstrukcije, uz najavu nastavka regulatornog procesa koji bi omogućio primjenu svih šest dizajna širom grada.
Svaki dizajn odgovara na konkretan problem postojećih skela: nedostatak dnevnog svjetla, previše stubova, otežano kretanje, zaklonjene izloge ili neprilagodljivost različitim ulicama.
Jedan od najjednostavnijih, ali i najefektnijih zahvata dolazi iz studija PAU. Umjesto tradicionalnog neprozirnog krova, Baseline Shed koristi transparentni polikarbonat i blago nagnutu konstrukciju koja propušta prirodno svjetlo do pješačke zone.
Rezultat je otvoreniji prostor, bolja vidljivost izloga i manje osjećaja da prolazimo kroz zatvoreni koridor. Dizajn je predviđen za različite dimenzije trotoara, u lakšoj i robusnijoj verziji. 
Za kraće radove i hitne intervencije PAU je razvio Speed Shed, laganu konstrukciju s kosim zaštitnim krovom od mreže namijenjene zadržavanju građevinskog otpada.
Posebno zanimljiv detalj su odvojivi točkovi, koji omogućavaju jednostavnije premještanje konstrukcije između lokacija. Privremena infrastruktura ovdje zaista postaje prilagodljiva, umjesto da mjesecima zauzima isti prostor.
Možda najradikalniji među šest prijedloga dolazi iz Arupa. Air Shed koristi konzolni sistem pričvršćen za samu zgradu, tako da zaštitna konstrukcija ostaje izdignuta iznad pješačke površine, bez oslonaca na tlu.
Rješenje je zamišljeno za lakše zahvate na fasadama i zamjenu prozora, tamo gdje uslovi objekta dopuštaju takvo pričvršćivanje. Jednostavno rečeno, zaštita ostaje, ali se pješacima vraća prostor.
Sa Flex Shed modelom, Arup je razmišljao o svemu onome što se već nalazi na trotoaru: saobraćajnim znakovima, autobuskim stajalištima, različitim visinama prizemlja i drugim preprekama.
Modularna konstrukcija omogućava promjene visine krova i rasporeda stubova, zavisno od lokacije. Umjesto jednog sistema koji se pokušava uklopiti svuda, dobijamo arhitekturu koja reaguje na neposredni urbani kontekst.
Velika gradilišta zahtijevaju ozbiljnije zaštitne sisteme, ali to ne znači da se cijeli trotoar mora pretvoriti u gustu mrežu metalnih elemenata.
Rigid Shed razvijen je za zahtjevnije građevinske radove, uključujući visokogradnju. Njegova konstrukcija nastoji smanjiti zauzeće javne površine i broj prepreka na putanji pješaka, zadržavajući potrebnu nosivost i sigurnosnu funkciju.
Posljednji PAU prijedlog namijenjen je velikim ulicama i projektima koji zahtijevaju robusnije konstrukcije.
Wide Baseline Shed koristi stubove postavljene na većim međusobnim razmacima, čime se smanjuje broj fizičkih prepreka. Tako širina trotoara ne ostaje samo dimenzija na urbanističkom planu, nego kvaliteta koju pješaci mogu stvarno koristiti.
Arhitekturu obično povezujemo s objektima koji će trajati decenijama. Privremene konstrukcije, s druge strane, rijetko dobijaju jednaku pažnju, iako njihovo prisustvo ponekad mnogo intenzivnije utiče na svakodnevno iskustvo grada.
Gradilišna ograda može mjesecima zatvarati pogled prema historijskoj fasadi. Zaštitna nadstrešnica može promijeniti osvjetljenje cijelog niza poslovnih prostora. Konstrukcija postavljena na uskom trotoaru može odrediti hoće li dvije osobe moći proći jedna pored druge.
Privremeno, dakle, nije nužno i nevažno.
Upravo tu leži vrijednost njujorškog projekta. On pokazuje da se i infrastruktura koju uglavnom doživljavamo kao smetnju može projektovati s istom pažnjom koju pridajemo trajnim dijelovima grada.
Naravno, estetski kvalitet ne može biti zamjena za sigurnost, niti dizajn smije postati opravdanje da privremene konstrukcije ostaju postavljene duže nego što je potrebno. Naprotiv, dio njujorške inicijative usmjeren je upravo na uklanjanje nepotrebnih skela. Prema podacima objavljenim 19. oktobra, njihov broj smanjen je za približno 1.200 od početka 2026. godine.
Privremeno ne znači nevidljivo. Konstrukcija koja stoji nekoliko mjeseci i dalje učestvuje u oblikovanju grada.
Dnevno svjetlo je urbanistički resurs . Čak i promjena materijala nadstrešnice može uticati na kvalitet javnog prostora.
Manje stubova, više grada. Slobodna pješačka površina jednako je važna kao izgled konstrukcije.
Modularnost nije rezervisana za namještaj. I gradska infrastruktura može biti prilagodljiva različitim lokacijama.
Dobar dizajn počinje pitanjem šta možemo ukloniti. Nekada je najbolje rješenje ono koje oslobađa prostor.
Mali detalji stvaraju velike promjene. Urbani identitet ne čine samo zgrade, nego i sve ono između njih
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
