TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.4.2026.
Ovaj vikend u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održano je otvorenje selektivne izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH.
Ova jedina godišnja arhitektonska izložba datira još od 1975. godine, dio je zajedničke izložbe koju organiziraju Asocijacija arhitekata u BiH, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH i Udruženje likovnih umjetnika u BiH povodom 6.aprila, Dana grada Sarajeva.
Internacionalni stručni žiri Asocijacije arhitekata BiH kojeg su činili arhitekti Ana Bosankić iz Bosne i Hercegovine, Arna Mačkić iz Nizozemske i Hubert Klumpner iz Švicarske je selektirao projekte uvrštene u izložbu i dodijelio nagrade u svim kategorijama.
Predsjednik Upravnog odbora AABH prof. Adnan Pašić je u predgovoru kataloga za izložbu istakao da poseban potencijal i osnovu za pozitivnu perspektivu izložbe Collegium artisticum predstavlja veliki odaziv mladih autora i autorica, koji umjesto „onih čije vrijeme dolazi“, prihvatanjem odgovornosti postaju kreatori sadašnjosti i budućnosti vremena i prostora u kojem djeluju.
Potvrda navedenog je i ovogodišnja selekcija i nagrade koje je međunarodni žiri AABH dodijelio u velikoj većini arhitekticama i arhitektima mlađim od 40 godina.
Finalna skupina projekata odabranih u selekciju izložbe impresionirala je žiri kroz uvjerljivu sintezu konceptualne dubine, praktične vrijednosti i estetske kvalitete. Ovi projekti daju značajne doprinose profesiji dok istovremeno unapređuju okruženja pojedinaca, obitelji i zajednica, demonstrirajući kapacitet arhitekture da služi društvu u cjelini.
Žiri stoga potiče arhitekte, studije i kolektive da iskoriste ovaj trenutak kao poziv: da dokumentiraju, da prijave i da doprinesu. Kvaliteta arhitekture u regiji zaslužuje biti viđena i komentirana, kako unutar lokalnog konteksta, tako i na međunarodnoj sceni.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Postoji nešto tiho radikalno u vezi kuće koja zna kada stati. Half-A-Frame je projekat Nedima Mutevelića, Asmira Mutevelića I Jonusa Ademovića, koji pokazuje iznimnu prostornu jasnoću kroz svoju redukciju na dvije elementarne osnove: sklonište i pogled.
Njegov montažni sustav nije samo inteligentan odgovor na logističke izazove planinske gradnje, već i moralni stav, minimizirajući ekološko uznemiravanje u kontekstu u kojem arhitektura prečesto postaje čin osvajanja. Ono što izranja je objekt koji stoji kao gesta poštovanja.
Projekt: Nedim Mutevelić, Asmir Mutevelić, Jonus Ademović
Žiri je u ovom projektu prepoznao razoružavajuću iskrenost. Ona se niti povlači u rustikalnu nostalgiju, niti se natječe za vizualnu dominaciju. Umjesto toga, ona vraća jednostavnost alpske kolibe: formu oblikovanu vremenom, ekonomijom i nuždom, te je reinterpretira suvremenom preciznošću. Oblikovanje je suzdržano, elegantno i nepretenciozno, demonstrirajući da inovacija ne mora biti glasna da bi bila značajna.
U vrijeme kada su planinski krajolici sve više konzumirani spekulativnom gradnjom, Half-A-Frame se čita gotovo kao tihi prosvjed, arhitektura suzdržanosti kao novi oblik luksuza. Ako bi se replicirao, mogao bi postati proizvod, ipak, kao prototip, on sugeriše skalabilan i održiv model za kuće za odmor, utemeljen podjednako u etici kao i u estetici.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U gradskom pejzažu oblikovanom naslijeđem socijalističkog modernizma i pritiscima suvremene spekulacije, ovaj projekt se postavlja kao uvjerljiv protuprijedlog. Uredska zgrada H_EC Group projekat Željka Kusića postiže urbanu koherentnost i kontinuitet kroz transformaciju radije nego kroz brisanje.
Ponovnom upotrebom prethodno neugledne socijalističke strukture, on pokazuje da napredak ne mora doći na račun sjećanja.
Rekonstruisana fasada, suptilna igra brutalističkih referenci i suvremene artikulacije, uspješno pokušava utkati prošlost u sadašnjost. Zgrada postaje palimpsest: stare kosti obučene u novu kožu, čuvajući ritam grada dok signaliziraju novu programsku vitalnost.
Projekt studija Željko Kustić Architects je konceptualno slojevit i pragmatičan i poetičan, s tenzijom između očuvanja i intervencije koja čini dio njegove snage.
Projekt: Željko Kustić Architects
Ovo je dobar primjer odgovorne arhitekture pri angažmanu s materijalnim naslijeđem prethodne ideologije. On vraća inače običnu zgradu kao aktivnog sudionika u građanskoj sferi, transformirajući ono što je moglo postati otpad od rušenja u katalizator za urbani kontinuitet.
Značaj projekta leži u njegovom uvjerenju da ponovna upotreba može biti i elegantna i ekonomična. U tom smislu, on nudi vrijedan presedan za mnoge post-socijalističke gradove koji još uvijek pregovaraju sa svojim naslijeđenim betonskim pejzažima.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Mali broj projekata se tako graciozno bore s pitanjem kako reanimirati sjećanje. Projekt koji dolazi iz studija Čavkić Zoletić arhitekti, revitalizacije komemorativnog objekta Humci čuva skulpturalnu snagu njezinih betonskih lukova dok ponovno uvodi svjetlost, teksturu i atmosferu u prostor. Intervencija se postavlja manje kao ispravak, a više kao dijalog, između ambicija izvornih autora i suzdržanosti suvremene intervencije.
U regionalnom kontekstu u kojem se arhitektonski ostaci 20. stoljeća često tretiraju kao teret, projekt zagovara razmatranje kao kulturno naslijeđe.
Balansira autentičnost i reinterpretaciju, dopuštajući propadanju da govori radije nego da ga utišava ispod restauratorskog sjaja. Rezultat je gotovo muzikalan u tonu: note historije, pauze u vremenu i ritam brige koji dopušta novi život bez brisanja gubitka.
Projekt: Studio Čavkić Zoletić Arhitekti
Inteligencija projekta Ajle Čavkić i Edina Zoletića leži u njegovom prepoznavanju da se baština ne može samo očuvati, već mora metabolizirana.
Angažirajući se s patinom i nesavršenostima prošlosti, on ocrtava mogući smjer za buduću memorijalnu arhitekturu, onu koja je duboko ljudska i lokalno utemeljena.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U transformaciji ovog povijesnog interijera muzeja, arhitekti studija Sinteza arhitektura, Sirčo Jasmin i Berina Sulejmanović su postigli nešto što izmiče mnogim većim institucijama: pažljivu sintezu poštovanja i obnove.
Projekt Zavičajnog muzeja pokazuje pedantnu osjetljivost prema arhitektonskom naslijeđu, čuvajući postojeće stropove i temeljnu strukturnu logiku, dok istovremeno pravi hrabar prostorni i kustoski zaokret u prezentaciji povijesti.
Projekt: Studio Sinteza Arhitektura
Ono što se ističe je tiha teatralnost dizajna. Pažljivo kontrolisana rasvjeta koreografira kretanje i fokus, suptilno postavljajući posjetitelja kao dio narativa.
Paleta materijala je sigurna ali nikada podilazeća, oslanjajući se na lokalne tradicije zanatstva uz održavanje suvremene preciznosti. Rezultat je rijetka ravnoteža između monumentalnosti i intimnosti, prostor koji poziva radije nego da zastrašuje.
U malom gradu kao što je Visoko, projekt nadilazi ulogu izložbe i postaje građanska izjava. On ulaže lokalni identitet s dostojanstvom i pokazuje da kultura nije isključiva domena glavnih gradova. Ako se uzme kao model, mogao bi označiti novi smjer za regionalnu kulturnu infrastrukturu, onaj ukorijenjen u kontinuitetu i kolektivnom ponosu.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U dobu kojim dominiraju feed-ovi koji se skrolaju i objave koje nestaju, Acta Architectonica et Urbanistica djeluje gotovo radikalno u svojoj posvećenosti sporosti i sadržaju. Kao i publikacija i platforma, ona uspostavlja zajedničko intelektualno tlo, opipljivo uporište za profesiju koju sve više oblikuju algoritmi i prolazna vidljivost.
Njezina urednička jasnoća, glavne i odgovorne urednice Nermine Zagore i integritet dizajna daju joj prisutnost regionalnog manifesta. To što postoji u tisku, namjerna, fizička i trajna, iznova potvrđuje kontinuiranu važnost utjelovljenog diskursa u arhitekturi. Zagovara da arhitektura ne treba biti samo građena, već i pisana, raspravljana i arhivirana.
Projekt: Acta Architectonica et Urbanistica
Pojava takvog časopisa u ovom trenutku nije čin nostalgije, već nužnosti. Ona ponovno prisvaja tiskanu stranicu kao mjesto otpora protiv amnezije i kao medij za regionalnu razmjenu.
Uz kontinuiranu brigu, sličnu onoj uloženoj u zgrade koje dokumentira, ova publikacija ima potencijal postati vitalni temelj arhitektonske kulture na Zapadnom Balkanu: sredstvo vidljivosti, kontinuiteta i samodefiniranja.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
TEKST: Ada Ćeremida
Šta ako jedan od najzanimljivijih urbanističkih zahvata ne uključuje izgradnju nove zgrade, nego redizajn nečega što svakodnevno zaobilazimo?
Zamislite da svakog dana prolazite istom ulicom, ispod metalne konstrukcije koja zaklanja pogled na zgrade, izloge i nebo. U jednom trenutku prestanete je primjećivati. Postane dio grada, iako nikada nije bila zamišljena kao njegova trajna arhitektura.
Upravo takve konstrukcije New York odlučio je preispitati.
Umjesto da zaštitne skele posmatra isključivo kao nužno gradilišno rješenje, grad je angažovao arhitekte i inženjere da razmisle kako bi one mogle bolje funkcionisati, propuštati više dnevnog svjetla i zauzimati manje javnog prostora.
Rezultat je šest novih dizajna zaštitnih konstrukcija i jedno mnogo zanimljivije pitanje: koliko toga u našim gradovima prihvatamo kao neizbježno, iako bi uz malo više pažnje moglo izgledati i funkcionisati bolje? 
Zaštitne konstrukcije koje se u New Yorku nazivaju sidewalk sheds već su decenijama dio njegovog uličnog pejzaža. Najčešće prepoznatljive po tamnozelenim metalnim stubovima, drvenim krovovima i slabo osvijetljenim prolazima, postavljaju se kako bi zaštitile pješake od mogućeg pada građevinskog materijala tokom radova na objektima.
Međutim, ono što bi trebalo biti privremeno nerijetko ostaje na ulicama mjesecima, pa i godinama, mijenjajući način na koji se krećemo, doživljavamo arhitekturu i koristimo javni prostor.
Zato je grad još 2024. godine angažovao projektantske timove Arup i Practice for Architecture and Urbanism (PAU) da razviju šest alternativnih modela zaštitnih skela. Najnoviji korak dogodio se 19. oktobra 2026., kada su predstavljene dvije PAU konstrukcije, uz najavu nastavka regulatornog procesa koji bi omogućio primjenu svih šest dizajna širom grada.
Svaki dizajn odgovara na konkretan problem postojećih skela: nedostatak dnevnog svjetla, previše stubova, otežano kretanje, zaklonjene izloge ili neprilagodljivost različitim ulicama.
Jedan od najjednostavnijih, ali i najefektnijih zahvata dolazi iz studija PAU. Umjesto tradicionalnog neprozirnog krova, Baseline Shed koristi transparentni polikarbonat i blago nagnutu konstrukciju koja propušta prirodno svjetlo do pješačke zone.
Rezultat je otvoreniji prostor, bolja vidljivost izloga i manje osjećaja da prolazimo kroz zatvoreni koridor. Dizajn je predviđen za različite dimenzije trotoara, u lakšoj i robusnijoj verziji. 
Za kraće radove i hitne intervencije PAU je razvio Speed Shed, laganu konstrukciju s kosim zaštitnim krovom od mreže namijenjene zadržavanju građevinskog otpada.
Posebno zanimljiv detalj su odvojivi točkovi, koji omogućavaju jednostavnije premještanje konstrukcije između lokacija. Privremena infrastruktura ovdje zaista postaje prilagodljiva, umjesto da mjesecima zauzima isti prostor.
Možda najradikalniji među šest prijedloga dolazi iz Arupa. Air Shed koristi konzolni sistem pričvršćen za samu zgradu, tako da zaštitna konstrukcija ostaje izdignuta iznad pješačke površine, bez oslonaca na tlu.
Rješenje je zamišljeno za lakše zahvate na fasadama i zamjenu prozora, tamo gdje uslovi objekta dopuštaju takvo pričvršćivanje. Jednostavno rečeno, zaštita ostaje, ali se pješacima vraća prostor.
Sa Flex Shed modelom, Arup je razmišljao o svemu onome što se već nalazi na trotoaru: saobraćajnim znakovima, autobuskim stajalištima, različitim visinama prizemlja i drugim preprekama.
Modularna konstrukcija omogućava promjene visine krova i rasporeda stubova, zavisno od lokacije. Umjesto jednog sistema koji se pokušava uklopiti svuda, dobijamo arhitekturu koja reaguje na neposredni urbani kontekst.
Velika gradilišta zahtijevaju ozbiljnije zaštitne sisteme, ali to ne znači da se cijeli trotoar mora pretvoriti u gustu mrežu metalnih elemenata.
Rigid Shed razvijen je za zahtjevnije građevinske radove, uključujući visokogradnju. Njegova konstrukcija nastoji smanjiti zauzeće javne površine i broj prepreka na putanji pješaka, zadržavajući potrebnu nosivost i sigurnosnu funkciju.
Posljednji PAU prijedlog namijenjen je velikim ulicama i projektima koji zahtijevaju robusnije konstrukcije.
Wide Baseline Shed koristi stubove postavljene na većim međusobnim razmacima, čime se smanjuje broj fizičkih prepreka. Tako širina trotoara ne ostaje samo dimenzija na urbanističkom planu, nego kvaliteta koju pješaci mogu stvarno koristiti.
Arhitekturu obično povezujemo s objektima koji će trajati decenijama. Privremene konstrukcije, s druge strane, rijetko dobijaju jednaku pažnju, iako njihovo prisustvo ponekad mnogo intenzivnije utiče na svakodnevno iskustvo grada.
Gradilišna ograda može mjesecima zatvarati pogled prema historijskoj fasadi. Zaštitna nadstrešnica može promijeniti osvjetljenje cijelog niza poslovnih prostora. Konstrukcija postavljena na uskom trotoaru može odrediti hoće li dvije osobe moći proći jedna pored druge.
Privremeno, dakle, nije nužno i nevažno.
Upravo tu leži vrijednost njujorškog projekta. On pokazuje da se i infrastruktura koju uglavnom doživljavamo kao smetnju može projektovati s istom pažnjom koju pridajemo trajnim dijelovima grada.
Naravno, estetski kvalitet ne može biti zamjena za sigurnost, niti dizajn smije postati opravdanje da privremene konstrukcije ostaju postavljene duže nego što je potrebno. Naprotiv, dio njujorške inicijative usmjeren je upravo na uklanjanje nepotrebnih skela. Prema podacima objavljenim 19. oktobra, njihov broj smanjen je za približno 1.200 od početka 2026. godine.
Privremeno ne znači nevidljivo. Konstrukcija koja stoji nekoliko mjeseci i dalje učestvuje u oblikovanju grada.
Dnevno svjetlo je urbanistički resurs . Čak i promjena materijala nadstrešnice može uticati na kvalitet javnog prostora.
Manje stubova, više grada. Slobodna pješačka površina jednako je važna kao izgled konstrukcije.
Modularnost nije rezervisana za namještaj. I gradska infrastruktura može biti prilagodljiva različitim lokacijama.
Dobar dizajn počinje pitanjem šta možemo ukloniti. Nekada je najbolje rješenje ono koje oslobađa prostor.
Mali detalji stvaraju velike promjene. Urbani identitet ne čine samo zgrade, nego i sve ono između njih
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
