TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.4.2026.
Ovaj vikend u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održano je otvorenje selektivne izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH.
Ova jedina godišnja arhitektonska izložba datira još od 1975. godine, dio je zajedničke izložbe koju organiziraju Asocijacija arhitekata u BiH, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH i Udruženje likovnih umjetnika u BiH povodom 6.aprila, Dana grada Sarajeva.
Internacionalni stručni žiri Asocijacije arhitekata BiH kojeg su činili arhitekti Ana Bosankić iz Bosne i Hercegovine, Arna Mačkić iz Nizozemske i Hubert Klumpner iz Švicarske je selektirao projekte uvrštene u izložbu i dodijelio nagrade u svim kategorijama.
Predsjednik Upravnog odbora AABH prof. Adnan Pašić je u predgovoru kataloga za izložbu istakao da poseban potencijal i osnovu za pozitivnu perspektivu izložbe Collegium artisticum predstavlja veliki odaziv mladih autora i autorica, koji umjesto „onih čije vrijeme dolazi“, prihvatanjem odgovornosti postaju kreatori sadašnjosti i budućnosti vremena i prostora u kojem djeluju.
Potvrda navedenog je i ovogodišnja selekcija i nagrade koje je međunarodni žiri AABH dodijelio u velikoj većini arhitekticama i arhitektima mlađim od 40 godina.
Finalna skupina projekata odabranih u selekciju izložbe impresionirala je žiri kroz uvjerljivu sintezu konceptualne dubine, praktične vrijednosti i estetske kvalitete. Ovi projekti daju značajne doprinose profesiji dok istovremeno unapređuju okruženja pojedinaca, obitelji i zajednica, demonstrirajući kapacitet arhitekture da služi društvu u cjelini.
Žiri stoga potiče arhitekte, studije i kolektive da iskoriste ovaj trenutak kao poziv: da dokumentiraju, da prijave i da doprinesu. Kvaliteta arhitekture u regiji zaslužuje biti viđena i komentirana, kako unutar lokalnog konteksta, tako i na međunarodnoj sceni.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Postoji nešto tiho radikalno u vezi kuće koja zna kada stati. Half-A-Frame je projekat Nedima Mutevelića, Asmira Mutevelića I Jonusa Ademovića, koji pokazuje iznimnu prostornu jasnoću kroz svoju redukciju na dvije elementarne osnove: sklonište i pogled.
Njegov montažni sustav nije samo inteligentan odgovor na logističke izazove planinske gradnje, već i moralni stav, minimizirajući ekološko uznemiravanje u kontekstu u kojem arhitektura prečesto postaje čin osvajanja. Ono što izranja je objekt koji stoji kao gesta poštovanja.
Projekt: Nedim Mutevelić, Asmir Mutevelić, Jonus Ademović
Žiri je u ovom projektu prepoznao razoružavajuću iskrenost. Ona se niti povlači u rustikalnu nostalgiju, niti se natječe za vizualnu dominaciju. Umjesto toga, ona vraća jednostavnost alpske kolibe: formu oblikovanu vremenom, ekonomijom i nuždom, te je reinterpretira suvremenom preciznošću. Oblikovanje je suzdržano, elegantno i nepretenciozno, demonstrirajući da inovacija ne mora biti glasna da bi bila značajna.
U vrijeme kada su planinski krajolici sve više konzumirani spekulativnom gradnjom, Half-A-Frame se čita gotovo kao tihi prosvjed, arhitektura suzdržanosti kao novi oblik luksuza. Ako bi se replicirao, mogao bi postati proizvod, ipak, kao prototip, on sugeriše skalabilan i održiv model za kuće za odmor, utemeljen podjednako u etici kao i u estetici.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U gradskom pejzažu oblikovanom naslijeđem socijalističkog modernizma i pritiscima suvremene spekulacije, ovaj projekt se postavlja kao uvjerljiv protuprijedlog. Uredska zgrada H_EC Group projekat Željka Kusića postiže urbanu koherentnost i kontinuitet kroz transformaciju radije nego kroz brisanje.
Ponovnom upotrebom prethodno neugledne socijalističke strukture, on pokazuje da napredak ne mora doći na račun sjećanja.
Rekonstruisana fasada, suptilna igra brutalističkih referenci i suvremene artikulacije, uspješno pokušava utkati prošlost u sadašnjost. Zgrada postaje palimpsest: stare kosti obučene u novu kožu, čuvajući ritam grada dok signaliziraju novu programsku vitalnost.
Projekt studija Željko Kustić Architects je konceptualno slojevit i pragmatičan i poetičan, s tenzijom između očuvanja i intervencije koja čini dio njegove snage.
Projekt: Željko Kustić Architects
Ovo je dobar primjer odgovorne arhitekture pri angažmanu s materijalnim naslijeđem prethodne ideologije. On vraća inače običnu zgradu kao aktivnog sudionika u građanskoj sferi, transformirajući ono što je moglo postati otpad od rušenja u katalizator za urbani kontinuitet.
Značaj projekta leži u njegovom uvjerenju da ponovna upotreba može biti i elegantna i ekonomična. U tom smislu, on nudi vrijedan presedan za mnoge post-socijalističke gradove koji još uvijek pregovaraju sa svojim naslijeđenim betonskim pejzažima.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Mali broj projekata se tako graciozno bore s pitanjem kako reanimirati sjećanje. Projekt koji dolazi iz studija Čavkić Zoletić arhitekti, revitalizacije komemorativnog objekta Humci čuva skulpturalnu snagu njezinih betonskih lukova dok ponovno uvodi svjetlost, teksturu i atmosferu u prostor. Intervencija se postavlja manje kao ispravak, a više kao dijalog, između ambicija izvornih autora i suzdržanosti suvremene intervencije.
U regionalnom kontekstu u kojem se arhitektonski ostaci 20. stoljeća često tretiraju kao teret, projekt zagovara razmatranje kao kulturno naslijeđe.
Balansira autentičnost i reinterpretaciju, dopuštajući propadanju da govori radije nego da ga utišava ispod restauratorskog sjaja. Rezultat je gotovo muzikalan u tonu: note historije, pauze u vremenu i ritam brige koji dopušta novi život bez brisanja gubitka.
Projekt: Studio Čavkić Zoletić Arhitekti
Inteligencija projekta Ajle Čavkić i Edina Zoletića leži u njegovom prepoznavanju da se baština ne može samo očuvati, već mora metabolizirana.
Angažirajući se s patinom i nesavršenostima prošlosti, on ocrtava mogući smjer za buduću memorijalnu arhitekturu, onu koja je duboko ljudska i lokalno utemeljena.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U transformaciji ovog povijesnog interijera muzeja, arhitekti studija Sinteza arhitektura, Sirčo Jasmin i Berina Sulejmanović su postigli nešto što izmiče mnogim većim institucijama: pažljivu sintezu poštovanja i obnove.
Projekt Zavičajnog muzeja pokazuje pedantnu osjetljivost prema arhitektonskom naslijeđu, čuvajući postojeće stropove i temeljnu strukturnu logiku, dok istovremeno pravi hrabar prostorni i kustoski zaokret u prezentaciji povijesti.
Projekt: Studio Sinteza Arhitektura
Ono što se ističe je tiha teatralnost dizajna. Pažljivo kontrolisana rasvjeta koreografira kretanje i fokus, suptilno postavljajući posjetitelja kao dio narativa.
Paleta materijala je sigurna ali nikada podilazeća, oslanjajući se na lokalne tradicije zanatstva uz održavanje suvremene preciznosti. Rezultat je rijetka ravnoteža između monumentalnosti i intimnosti, prostor koji poziva radije nego da zastrašuje.
U malom gradu kao što je Visoko, projekt nadilazi ulogu izložbe i postaje građanska izjava. On ulaže lokalni identitet s dostojanstvom i pokazuje da kultura nije isključiva domena glavnih gradova. Ako se uzme kao model, mogao bi označiti novi smjer za regionalnu kulturnu infrastrukturu, onaj ukorijenjen u kontinuitetu i kolektivnom ponosu.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U dobu kojim dominiraju feed-ovi koji se skrolaju i objave koje nestaju, Acta Architectonica et Urbanistica djeluje gotovo radikalno u svojoj posvećenosti sporosti i sadržaju. Kao i publikacija i platforma, ona uspostavlja zajedničko intelektualno tlo, opipljivo uporište za profesiju koju sve više oblikuju algoritmi i prolazna vidljivost.
Njezina urednička jasnoća, glavne i odgovorne urednice Nermine Zagore i integritet dizajna daju joj prisutnost regionalnog manifesta. To što postoji u tisku, namjerna, fizička i trajna, iznova potvrđuje kontinuiranu važnost utjelovljenog diskursa u arhitekturi. Zagovara da arhitektura ne treba biti samo građena, već i pisana, raspravljana i arhivirana.
Projekt: Acta Architectonica et Urbanistica
Pojava takvog časopisa u ovom trenutku nije čin nostalgije, već nužnosti. Ona ponovno prisvaja tiskanu stranicu kao mjesto otpora protiv amnezije i kao medij za regionalnu razmjenu.
Uz kontinuiranu brigu, sličnu onoj uloženoj u zgrade koje dokumentira, ova publikacija ima potencijal postati vitalni temelj arhitektonske kulture na Zapadnom Balkanu: sredstvo vidljivosti, kontinuiteta i samodefiniranja.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
TEKST: Ada Ćeremida
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 
Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.
Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 
Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.
Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
