TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.4.2026.
Ovaj vikend u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održano je otvorenje selektivne izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH.
Ova jedina godišnja arhitektonska izložba datira još od 1975. godine, dio je zajedničke izložbe koju organiziraju Asocijacija arhitekata u BiH, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH i Udruženje likovnih umjetnika u BiH povodom 6.aprila, Dana grada Sarajeva.
Internacionalni stručni žiri Asocijacije arhitekata BiH kojeg su činili arhitekti Ana Bosankić iz Bosne i Hercegovine, Arna Mačkić iz Nizozemske i Hubert Klumpner iz Švicarske je selektirao projekte uvrštene u izložbu i dodijelio nagrade u svim kategorijama.
Predsjednik Upravnog odbora AABH prof. Adnan Pašić je u predgovoru kataloga za izložbu istakao da poseban potencijal i osnovu za pozitivnu perspektivu izložbe Collegium artisticum predstavlja veliki odaziv mladih autora i autorica, koji umjesto „onih čije vrijeme dolazi“, prihvatanjem odgovornosti postaju kreatori sadašnjosti i budućnosti vremena i prostora u kojem djeluju.
Potvrda navedenog je i ovogodišnja selekcija i nagrade koje je međunarodni žiri AABH dodijelio u velikoj većini arhitekticama i arhitektima mlađim od 40 godina.
Finalna skupina projekata odabranih u selekciju izložbe impresionirala je žiri kroz uvjerljivu sintezu konceptualne dubine, praktične vrijednosti i estetske kvalitete. Ovi projekti daju značajne doprinose profesiji dok istovremeno unapređuju okruženja pojedinaca, obitelji i zajednica, demonstrirajući kapacitet arhitekture da služi društvu u cjelini.
Žiri stoga potiče arhitekte, studije i kolektive da iskoriste ovaj trenutak kao poziv: da dokumentiraju, da prijave i da doprinesu. Kvaliteta arhitekture u regiji zaslužuje biti viđena i komentirana, kako unutar lokalnog konteksta, tako i na međunarodnoj sceni.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Postoji nešto tiho radikalno u vezi kuće koja zna kada stati. Half-A-Frame je projekat Nedima Mutevelića, Asmira Mutevelića I Jonusa Ademovića, koji pokazuje iznimnu prostornu jasnoću kroz svoju redukciju na dvije elementarne osnove: sklonište i pogled.
Njegov montažni sustav nije samo inteligentan odgovor na logističke izazove planinske gradnje, već i moralni stav, minimizirajući ekološko uznemiravanje u kontekstu u kojem arhitektura prečesto postaje čin osvajanja. Ono što izranja je objekt koji stoji kao gesta poštovanja.
Projekt: Nedim Mutevelić, Asmir Mutevelić, Jonus Ademović
Žiri je u ovom projektu prepoznao razoružavajuću iskrenost. Ona se niti povlači u rustikalnu nostalgiju, niti se natječe za vizualnu dominaciju. Umjesto toga, ona vraća jednostavnost alpske kolibe: formu oblikovanu vremenom, ekonomijom i nuždom, te je reinterpretira suvremenom preciznošću. Oblikovanje je suzdržano, elegantno i nepretenciozno, demonstrirajući da inovacija ne mora biti glasna da bi bila značajna.
U vrijeme kada su planinski krajolici sve više konzumirani spekulativnom gradnjom, Half-A-Frame se čita gotovo kao tihi prosvjed, arhitektura suzdržanosti kao novi oblik luksuza. Ako bi se replicirao, mogao bi postati proizvod, ipak, kao prototip, on sugeriše skalabilan i održiv model za kuće za odmor, utemeljen podjednako u etici kao i u estetici.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U gradskom pejzažu oblikovanom naslijeđem socijalističkog modernizma i pritiscima suvremene spekulacije, ovaj projekt se postavlja kao uvjerljiv protuprijedlog. Uredska zgrada H_EC Group projekat Željka Kusića postiže urbanu koherentnost i kontinuitet kroz transformaciju radije nego kroz brisanje.
Ponovnom upotrebom prethodno neugledne socijalističke strukture, on pokazuje da napredak ne mora doći na račun sjećanja.
Rekonstruisana fasada, suptilna igra brutalističkih referenci i suvremene artikulacije, uspješno pokušava utkati prošlost u sadašnjost. Zgrada postaje palimpsest: stare kosti obučene u novu kožu, čuvajući ritam grada dok signaliziraju novu programsku vitalnost.
Projekt studija Željko Kustić Architects je konceptualno slojevit i pragmatičan i poetičan, s tenzijom između očuvanja i intervencije koja čini dio njegove snage.
Projekt: Željko Kustić Architects
Ovo je dobar primjer odgovorne arhitekture pri angažmanu s materijalnim naslijeđem prethodne ideologije. On vraća inače običnu zgradu kao aktivnog sudionika u građanskoj sferi, transformirajući ono što je moglo postati otpad od rušenja u katalizator za urbani kontinuitet.
Značaj projekta leži u njegovom uvjerenju da ponovna upotreba može biti i elegantna i ekonomična. U tom smislu, on nudi vrijedan presedan za mnoge post-socijalističke gradove koji još uvijek pregovaraju sa svojim naslijeđenim betonskim pejzažima.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Mali broj projekata se tako graciozno bore s pitanjem kako reanimirati sjećanje. Projekt koji dolazi iz studija Čavkić Zoletić arhitekti, revitalizacije komemorativnog objekta Humci čuva skulpturalnu snagu njezinih betonskih lukova dok ponovno uvodi svjetlost, teksturu i atmosferu u prostor. Intervencija se postavlja manje kao ispravak, a više kao dijalog, između ambicija izvornih autora i suzdržanosti suvremene intervencije.
U regionalnom kontekstu u kojem se arhitektonski ostaci 20. stoljeća često tretiraju kao teret, projekt zagovara razmatranje kao kulturno naslijeđe.
Balansira autentičnost i reinterpretaciju, dopuštajući propadanju da govori radije nego da ga utišava ispod restauratorskog sjaja. Rezultat je gotovo muzikalan u tonu: note historije, pauze u vremenu i ritam brige koji dopušta novi život bez brisanja gubitka.
Projekt: Studio Čavkić Zoletić Arhitekti
Inteligencija projekta Ajle Čavkić i Edina Zoletića leži u njegovom prepoznavanju da se baština ne može samo očuvati, već mora metabolizirana.
Angažirajući se s patinom i nesavršenostima prošlosti, on ocrtava mogući smjer za buduću memorijalnu arhitekturu, onu koja je duboko ljudska i lokalno utemeljena.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U transformaciji ovog povijesnog interijera muzeja, arhitekti studija Sinteza arhitektura, Sirčo Jasmin i Berina Sulejmanović su postigli nešto što izmiče mnogim većim institucijama: pažljivu sintezu poštovanja i obnove.
Projekt Zavičajnog muzeja pokazuje pedantnu osjetljivost prema arhitektonskom naslijeđu, čuvajući postojeće stropove i temeljnu strukturnu logiku, dok istovremeno pravi hrabar prostorni i kustoski zaokret u prezentaciji povijesti.
Projekt: Studio Sinteza Arhitektura
Ono što se ističe je tiha teatralnost dizajna. Pažljivo kontrolisana rasvjeta koreografira kretanje i fokus, suptilno postavljajući posjetitelja kao dio narativa.
Paleta materijala je sigurna ali nikada podilazeća, oslanjajući se na lokalne tradicije zanatstva uz održavanje suvremene preciznosti. Rezultat je rijetka ravnoteža između monumentalnosti i intimnosti, prostor koji poziva radije nego da zastrašuje.
U malom gradu kao što je Visoko, projekt nadilazi ulogu izložbe i postaje građanska izjava. On ulaže lokalni identitet s dostojanstvom i pokazuje da kultura nije isključiva domena glavnih gradova. Ako se uzme kao model, mogao bi označiti novi smjer za regionalnu kulturnu infrastrukturu, onaj ukorijenjen u kontinuitetu i kolektivnom ponosu.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U dobu kojim dominiraju feed-ovi koji se skrolaju i objave koje nestaju, Acta Architectonica et Urbanistica djeluje gotovo radikalno u svojoj posvećenosti sporosti i sadržaju. Kao i publikacija i platforma, ona uspostavlja zajedničko intelektualno tlo, opipljivo uporište za profesiju koju sve više oblikuju algoritmi i prolazna vidljivost.
Njezina urednička jasnoća, glavne i odgovorne urednice Nermine Zagore i integritet dizajna daju joj prisutnost regionalnog manifesta. To što postoji u tisku, namjerna, fizička i trajna, iznova potvrđuje kontinuiranu važnost utjelovljenog diskursa u arhitekturi. Zagovara da arhitektura ne treba biti samo građena, već i pisana, raspravljana i arhivirana.
Projekt: Acta Architectonica et Urbanistica
Pojava takvog časopisa u ovom trenutku nije čin nostalgije, već nužnosti. Ona ponovno prisvaja tiskanu stranicu kao mjesto otpora protiv amnezije i kao medij za regionalnu razmjenu.
Uz kontinuiranu brigu, sličnu onoj uloženoj u zgrade koje dokumentira, ova publikacija ima potencijal postati vitalni temelj arhitektonske kulture na Zapadnom Balkanu: sredstvo vidljivosti, kontinuiteta i samodefiniranja.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada se jedna veza od početka gradi kroz skice, makete, studentske projekte, zajedničke rokove i istu ljubav prema prostoru?
Kada smo pokrenuli prvi format razgovora s mladim arhitektima, ideja nije bila samo da pokažemo ko trenutno radi zanimljive projekte, nego da uhvatimo onu fazu karijere u kojoj se senzibilitet tek formira, odluke postaju ozbiljnije, a svaki novi prostor nosi i malu ličnu priču.
Ovo je druga epizoda tog istog razgovora, ali ovaj put sa dodatnim slojem: ljubavnim, profesionalnim i potpuno arhitektonskim. Melisu ste već imali priliku upoznati kroz njen rad i kroz interijer ureda, a sada je upoznajemo i kroz priču koju dijeli s Armanom.
Njih dvoje nisu samo par koji voli dizajn. Oni su zajedno prolazili kroz fakultetske zadatke, studentske rokove, prve profesionalne korake i sve one male rasprave koje se dogode kada dvije osobe koje vole prostor pokušavaju izabrati lampu, materijal ili “samo jednu nijansu drveta”.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN pričali su nam o početku njihove veze, arhitekturi Sarajeva, trendovima koje vole, detaljima koji ih odmah kupe i tome kako izgleda kada ti je partner istovremeno i osoba kojoj prvoj pokažeš ideju dok još nije sasvim spremna.
Kada se vratite na početak vaše veze i prve godine arhitekture, šta vam je danas najljepše u tome što ste zajedno rasli kroz isti svijet?
Upoznali smo se na Armanovoj prvoj godini fakulteta, dok sam ja bila na završnoj godini srednje škole. Već sam ranije donijela odluku da ću studirati arhitekturu, pa su neki od naših prvih razgovora bili upravo vezani za arhitekturu i za ono što nas je oboje toliko privlačilo.
U jeku pandemije, kada je studentski život izgledao potpuno drugačije, Arman i ja smo zajedno radili fakultetske vježbe. Nadopunjavali smo jedno drugo, učili jedno od drugog, pa smo i kroz taj zajednički rad razvijali naš odnos.
Danas se sa radosnom nostalgijom prisjećamo studentskih dana koji su, osim naših profesionalnih puteva, oblikovali i naše ličnosti te dodatno učvrstili našu vezu. Ono što je tada počelo kroz zajedničke skice, ideje i sate rada provedene na studentskim projektima, nastavilo se i u našim prvim profesionalnim koracima. Naravno, i danas jedno drugom pružamo podršku, dijelimo znanje i zajedno rastemo, kako privatno tako i kroz arhitekturu koja nas je od samog početka povezivala.
Koliko se vaši senzibiliteti razlikuju kada je riječ o prostoru, dizajnu i estetici, a gdje se najviše preklapaju?
Mislim da se razlikujemo dovoljno da jedno drugom uvijek možemo ponuditi neku novu perspektivu. Upravo te naše razlike često nas dovedu do boljih i zanimljivijih rješenja u projektima. Ali i dovoljno često imamo slične ideje i pristupe, pa naposljetku uvijek nađemo način da se složimo oko onoga što nam je najvažnije, a to je da prostor bude funkcionalan, promišljen i estetski atraktivan.
Ko je od vas veći perfekcionista, a ko prvi kaže: “dobro je, šalji”?
Oboje imamo problem da kažemo „to je to“ i pošaljemo projekat jer uvijek mislimo da postoji još neki detalj koji možemo doraditi, poboljšati ili jednostavno učiniti ljepšim. Svaki novi projekat nam je prilika da kreiramo nešto novo, pomjerimo vlastite granice i iz onoga što radimo izvučemo maksimum. Nadamo se da nas s vremenom neće napustiti želja za traganjem i da smo još daleko od brzog „dobro je, šalji“.
Koji dizajnerski detalj u prostoru vas odmah kupi?
Najviše nas privlače konstruktivni detalji koji prostoru daju karakter i naglašavaju njegovu arhitekturu. Privlače nas visoki stropovi, zanimljiva i izazovna konstrukcija te pažljiva upotreba materijala, posebno kada se kroz njih dodatno naglašava monumentalnost objekta ili prostora. Radujemo se kada konstrukcija nije samo funkcionalna, već postaje važan dio estetike i ukupnog doživljaja prostora.
Koji trend u interijeru ili arhitekturi vam je trenutno precijenjen, a koji trend vam je zapravo guilty pleasure?
Generalno ne smatramo da postoji precijenjen trend u arhitekturi jer arhitektura je uvijek odraz vremena i društva u kojem nastaje, njegovih potreba, mogućnosti i ekonomskih prilika. Trenutno primjećujemo sve veću potrebu za jednostavnijim i pristupačnijim rješenjima, što je sasvim prirodan odgovor na vrijeme u kojem živimo.
S druge strane, volimo korištenje kvalitetnih, prirodnih materijala na kojima se s vremenom vidi trag korištenja. Lijepo nam je kada materijal ne ostane isti kao prvog dana, već zajedno s prostorom i njegovim korisnikom stari, mijenja se i dobija svoj karakter.
Šta vam je najljepše u arhitekturi Sarajeva?
Raznolikost u arhitekturi Sarajeva je ono u čemu leži njegov šarm. Te različite arhitektonske cjeline nisu uvijek savršene i „teorijski“ ispravne, ali miks estetski savršene austrougarske gradnje u centru Sarajeva i vernakularnih arhitektonskih rješenja na okolnim brdima čini da prostor djeluje poput multiverzuma u kojem se prepliću različite kulture i svjetonazori. Upravo ta nesavršenost i slojevitost čine Sarajevo posebnim.
Da pravite zajednički stan od nule, oko čega biste se najbrže složili, a oko čega biste najduže raspravljali?
Najbrže bismo se složili oko osnove prostora, puno prirodnog svjetla, funkcionalan tlocrt i kvalitetni prirodni materijali. Važno nam je da prostor bude ugodan i da s vremenom dobija karakter.
Najduže bismo vjerovatno raspravljali o detaljima. Kada su oba partnera arhitekti, izbor jedne lampe, stolice ili nijanse drveta lako preraste u malu projektnu raspravu, a na kraju obično pronađemo neko treće rješenje koje nam se oboma više sviđa.
Koji je vaš zajednički dream project?
U nekom periodu naše veze saznali smo da smo oboje kao mala djeca gledali emisije o arhitektima koji su radili volonterske projekte u zajednicama kojima je zbog različitih okolnosti bila potrebna pomoć. Možda je upravo tada, potpuno nesvjesno, počela naša želja da jednog dana radimo na takvim projektima koji će, osim svoje arhitektonske ili materijalne vrijednosti, donijeti korist široj zajednici i ostaviti pozitivan i trajan trag u okruženju u kojem nastaju.
Šta ste kroz sedam godina veze naučili jedno od drugog, a da vas je promijenilo i privatno i profesionalno?
Mislim da smo prije svega naučili gledati stvari iz perspektive onog drugog. Kada toliko dugo zajedno odrastate, studirate, počinjete raditi i prolazite kroz različite životne faze, neminovno preuzmete ponešto jedno od drugog. Arman je mene naučio da budem odlučnija, više vjerujem svom osjećaju i ne bojim se napraviti prvi korak, dok sam ja njega naučila da neke stvari ne mora uvijek odmah riješiti, već da ih sagleda iz šire perspektive i vjeruje procesu.
Profesionalno smo jedno drugom postali svojevrsni filter, osoba kojoj možeš pokazati ideju dok još nije sasvim formirana i očekivati iskreno mišljenje. Naučili smo da dobra kritika nije suprotstavljanje, već jedan od najboljih načina da ideja postane bolja. Mislim da nam je upravo to pomoglo da i privatno i profesionalno budemo otvoreniji, sigurniji i spremniji učiti jedno od drugog.
Opišite jedno drugo kao arhitektu u tri riječi.
Melisa je vrijedna, kreativna, istrajna i odgovorna.
Arman je radoznao, uporan, temeljit i pouzdan.
A zajedno smo sve to.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
