TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 15.4.2024.
Biskvit je jedna od osnovnih, ali i najvažnijih komponenti u izradi slastica.
Kao temelj svake slatke kreacije, važno je da biskvit ima prozračnu i laganu teksturu, a uz to da je mekan i sočan. Osim toga, svi vole kada biskvit u sebi krije onaj bogati okus maslaca, ali kada nije pretežak. Kada uspijete napraviti tako savršenu bazu, lako je dodavati druge omiljene sastojke i kreirati ukusne delicije te njima začiniti i omiljene napitke (savršeno se slaže s kultnom talijanskom delicijom - affogato).
Foto: @movers_bakers
Povijest biskvita
Biskvit ima bogatu povijest koja se proteže kroz stoljeća, a važan je dio gourmet kulture diljem svijeta. Njegovi korijeni vode nas unatrag, sve do antičkog Rima, gdje su pekari koristili recepte slične biskvitu kakav nam je poznat danas. Moderni biskvit prvi put se pojavio u Europi početkom 18. stoljeća.
U to vrijeme su francuski kuhari razvili tehniku miješanja jaja i šećera, kako bi se dobio lagani i prozračni kolač – biscuit. Od tada je biskvit dobio mnoštvo transformacija diljem svijeta, od klasične varijante Victoria sponge koja je poznata u Velikoj Britaniji, do pandišpanja koji je u Italiji neizostavan dio slastičarske kulture.
Njegova jednostavnost i univerzalnost daju mu nezamjenjivu ulogu u desetima, ali da bi se postigao savršen biskvit, potrebno je naučiti nekoliko ključnih trikova.
Bilo da radite biskvit za tortu, biskvit za kolač, biskvit za rolat, biskvit za čupavce, kuglof… svaki od njih počinje s pravim receptom. Mi vam u nastavku donosimo klasični recept za biskvit, a potom i kako od njega možete kreirati recept za biskvit s jogurtom. Naravno, na našu listu morali smo uvrstiti i sve traženiji recept za biskvit bez glutena.
Klasični recept za biskvit
Foto: @plasa.cake
Sastojci
Priprema
Zagrijte pećnicu na 180 °C i pripremite kalup u kojem ćete peći biskvit. Možete ga obložiti papirom za pečenje ili ga jednostavno lagano namazati maslacem i pobrašniti.
Zatim odvojite bjelanjak od žumanjka i mutite ih odvojeno. Bjelanjak miksate s malo soli dok ne dobijete čvrst snijeg, a žumanjak u drugoj zdjeli umutite sa šećerom dok smjesa ne dobijete prozračnu i svijetlu pjenu. Dodajte još i vanilin ekstrakt i potom nastavite miksati smjesu za biskvit.
Postupno u tu smjesu za biskvit dodajte brašno i prašak za pecivo te miješajte lagano dok se sve dobro ne sjedini. Kada ste dobili ujednačenu kremu, dodajte postepeno i otopljeni maslac i mlijeko. Za kraj, lagano dodajte snijeg od bjelanjaka u smjesu od žumanjaka i brašna.
Kako biste dobili prozračan biskvit, miješajte laganim potezima od dna prema gore.
Pripremljenu smjesu pažljivo prebacite u kalup za pečenje i zaravnajte površinu.
Biskvit pecite u prethodno zagrijanoj pećnici oko 25 – 30 minuta ili dok ne dobije zlatno smeđu nijansu. Kako biste testirali je li biskvit spreman, koristite trik s čačkalicom. Čačkalicu lagano zabodite u biskvit – ako je čačkalica nakon toga suha i bez tragova smjese, biskvit je spreman.
Nakon pečenja, ostavite da se ohladi u kalupu prije nego biskvit izvadite i poslužite.
Biskvit s jogurtom
Za biskvit sa jogurtom, dovoljno je napraviti nekoliko sitnih izmjena u prethodnom receptu.
Umjesto 100 mililitara mlijeka, dodajte 50 mililitara mlijeka i 50 mililitara jogurta. S obzirom na to da jogurt ima nešto veću gustoću, ako smjesa bude previše gusta, povećajte količinu jogurta ili mlijeka po osjećaju, kako biste dobili željenu konzistenciju.
Uz to, bit će potrebno i malo više praška za pecivo kako biste osigurali prozračnost biskvita.
Trikovi za savršen biskvit
Koristite svježe sastojke
Svježa jaja i svježe brašno ključni su za uspjeh biskvita.
Pravilno umutite bjelanjak
Morate biti strpljivi i sigurni da ste bjelanjke miksali dovoljno dugo dok ne dobijete potpuno čvrst snijeg koji zadržava oblik. Tako će biskvit dobiti na mekoći i čvrstoći.
Ne pretjerujte s miješanjem
Lagano umiješajte sve ostale sastojke kako biste zadržali zrak u smjesi i osigurali prozračnost biskvita na kraju.
Ne otvarajte pećnicu prilikom pečenja
Otvaranjem pećnice mijenjate temperaturu i puštate unutar pećnice hladniji zrak, što rezultira time da biskvit „padne“ i izgubi željenu prozračnost.
Ohladite biskvit prije rezanja
Važno je da prije rezanja pustite biskvit da se ohladi kako bi se slegnuo i lakše rezao, bez da ga oštetite.
Jednostavnost biskvita omogućuje mnoštvo varijacija i eksperimentiranja s raznim okusima i teksturama. Osim ovog osnovnog recepta, postoje razni način kako da ga prilagodite svojim željama i potrebama, a mi vam u ovom tekstu donosimo još i recept za biskvit bez glutena, koji donosi jednako primamljiv okus.
Biskvit bez glutena
Sastojci
Priprema
Zagrijte pećnicu na 180°C i pripremite kalup za pečenje, obložite ga papirom za pečenje ili ga dobro namažite maslacem i pobrašnite.
U zdjeli pomiješajte brašna od riže, kokosa i badema, prašak za pecivo i sol. Stavite sa strane.
U drugoj zdjeli, mikserom miksajte maslac ili ulje i smeđi šećer dok ne postanu pjenasti. Dodajte jaja jedno po jedno, miješajući dobro nakon svakog dodavanja. Dodajte ekstrakt vanilije i jogurt te miješajte dok se svi sastojci dobro ne sjedine.
Postupno dodajte suhe sastojke u mokre sastojke, miješajući dok se sve dobro ne sjedini i dok ne dobijete glatku smjesu. Ako je smjesa previše gusta, dodajte malo mlijeka po potrebi kako biste prilagodili konzistenciju.
Izlijte smjesu u pripremljeni kalup za pečenje i poravnajte površinu.
Pecite biskvit u prethodno zagrijanoj pećnici 25 - 30 minuta ili dok čačkalica umetnuta u sredinu biskvita ne izađe čista.
Kad je biskvit pečen, izvadite ga iz pećnice i ostavite da se potpuno ohladi prije nego što ga izvadite iz kalupa i režete na komade.
Ovaj biskvit bez glutena će biti sočan, ukusan i savršen kao baza za razne slastice. Možete ga jesti samog ili ga kombinirati s različitim kremama, preljevima i voćem po želji.
Koju god od ovih varijanti birate napraviti, jednom kada imate savršenu bazu biskvita, možete se igrati kombinacijama i raznim dodacima te kreirati biskvit sa orasima, biskvit sa višnjama, Lamington s džemom i mnoštvo drugih slastica koje su jednostavne poput palačinaka, a opet tako ukusne i neodoljive.
* * *
Naslovna fotografija: Pexels
Foto: Unsplash i Pexels
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
