TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 22.4.2024.
Nova Netflix serija temelji se na istinitoj priči o komičaru i ženi koja postaje opsjednuta njime.
Komičar Richard Gadd, kreirao je seriju po istinitim događajima iz vlastitog života, o kojoj ovih dana svi pričaju. Serija Baby Reindeer prikazuje susret komičara s Marthom koji, iako je na prvu djelovao jako prijateljski, brzo prelazi u opsesivno uhođenje i ozbiljne prijetnje.
Foto: @mrrichardgadd
Foto: @mrrichardgadd
Glavne uloge tumače Richard Gadd kao Donny Dunn i Jessica Gunning kao Martha, a priča istražuje slojeve progonstva na način koji izbjegava uobičajene klišeje, prikazujući ljudsku kompleksnost likova i pri tome ne osuđujući progonitelja.
Gadd, koji je adaptirao svoju predstavu u seriju, ističe da je želio uhvatiti mješavinu humora i teških emocija koje su prisutne u stvarnom životu. Serija ima sedam epizoda i dostupna je na Netflixu od 11. travnja, a od početka prikazivanja skupila je fanove diljem svijeta, zahvaljujući iskreno prikazanim emocijama i realnosti života na malim ekranima.
Foto: @mrrichardgadd
Foto: @mrrichardgadd
Glumci su uložili napore kako bi priču prikazali sa suosjećanjem prema svim likovima, a Gadd naglašava da je izazovno utjeloviti vlastitu traumatičnu prošlost na ekranu. Serija je priča o ljudskim iskustvima, s mješavinom humora i mračne napetosti, koja ni u jednom trenutku ne gubi na iskrenosti. Publika je seriju okarakterizirala kao nezaboravnu, originalnu, tešku za gledanje, ali isto tako i jako važno ostvarenje za shvatiti.
Pogledajte trailer koji će vam pokazati dovoljno koliko treba da vas zaintrigira i da već danas počnete pratiti. Sudeći prema komentarima fanova, ali i visokoj ocjeni od 8,6 na IMDB platformi, sigurni smo da ćete ju pogledati u jednom dahu.
https://www.youtube.com/watch?v=eafm1gB6SCM
* * *
Naslovna fotografija: @mrrichardgadd
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Dvadeset godina nakon premijere, vozovi, zidovi i noćne akcije iz „Wholetraina“ ponovo su završili na velikom platnu, ovog puta pred sarajevskom publikom.
Neke filmove dvije decenije kasnije gledamo kao dokument vremena kojem pripadaju. „Wholetrain“ Floriana Gaaga ipak djeluje malo drugačije. Njegovi zidovi, vozovi, tagovi i pitanje kome zapravo pripada grad nisu ostali zaključani u 2006. godini.
U okviru FASADA Festivala, u Kvartovskom kinu Grbavica gledali smo remasteriziranu 4K verziju filma, tačno dvadeset godina nakon njegovog nastanka. Gaagov film prati četvoricu grafitera, Davida, Tina, Elyasa i Achima, ali iza sukoba crewsa i ilegalnog crtanja vrlo brzo otvara mnogo širu priču o prijateljstvu, rivalstvu, identitetu i potrebi da ostaviš vlastiti trag u gradu.
Dodatnu dimenziju večeri dao je i sam Florian Gaag, koji je nakon projekcije razgovarao s publikom o filmu, vremenu u kojem je nastajao i svijetu graffiti kulture iz kojeg je priča izrasla.
Foto: Wholetrain
Prije projekcije na FASADA Festivalu, Benjamin nam je dao možda najbolji uvod u večer. Prisjetio se da je film prije dvije decenije dobio nagradu mladih, ali i priznao koliko se njegova vlastita priča u međuvremenu vezala za njega: danas je filmski producent, još uvijek graffiti writer, iza sebe ima dvije decenije rada uz Sarajevo Film Festival, a sada vodi festival posvećen upravo graffiti kulturi. Kako je rekao, na neki način ga je baš ovaj film doveo do mjesta na kojem je danas.
Ta rečenica je sasvim dobro objasnila zašto ova projekcija nije bila samo još jedno festivalsko vraćanje starom naslovu.
Nakon projekcije, Florian Gaag je kroz smijeh prvo priznao da mu film danas djeluje „bolje nego što ga pamti“. Povratak u Sarajevo opisao je slično, ali je možda zanimljivija bila njegova opaska da je rijetkost da ti jedan film omogući da s njim putuješ punih dvadeset godina.
„Rijetko se dogodi da vam film omogući da putujete 20 godina. S ovim je to pomalo ludo. Ponovo upoznajem ljude, ponovo putujem s njim. To je poklon.“
Gaag se u Sarajevo vratio povodom dvadesete godišnjice filma i, kako je rekao publici, upravo mu je mogućnost da ga nakon toliko vremena ponovo dijeli s ljudima jedan od razloga zbog kojih je zahvalan što „Wholetrain“ i dalje živi.
Foto: Wholetrain
Ovdje bih se malo odmakla od klasične priče „reditelj snimio film o grafitima“, jer kod Gaaga to nikada nije bila tema posmatrana izvana.
Graffiti je počeo pisati još 1984. godine u Münchenu, gradu koji je tada imao jednu od važnijih subway graffiti scena u Evropi. Upravo je njegovo vlastito iskustvo unutar kulture kasnije postalo jedan od temelja filma.
Prije „Wholetraina“ pokušavao je realizirati dokumentarac o ranim pionirima graffiti kulture u New Yorku. Projekt nije dobio finansiranje, ali je iz te priče nekoliko godina kasnije nastao igrani film koji danas gledamo kao „Wholetrain“.
I ni taj film nije baš lako stigao do snimanja.
Jedan od najboljih detalja razgovora došao je kada je Gaag objasnio koliko je zapravo bilo teško snimiti film čija se priča u velikoj mjeri odvija oko željeznice.
Prema njegovim riječima, Deutsche Bahn nije želio sarađivati, a kontaktirali su i druge evropske transportne kompanije kako bi ih obeshrabrili od saradnje s produkcijom. Ekipa je zbog toga obilazila Prag, Budimpeštu i druge gradove, sve dok rješenje nisu pronašli u Varšavi. Veza jednog Gaagovog prijatelja sa poljskim PKP-om na kraju im je omogućila da, nakon gotovo pet godina pokušavanja, film zaista realiziraju.
Vozovi koje gledamo u filmu pritom nisu bili makete niti kompozicije povučene iz upotrebe. Radilo se o stvarnim vozovima iz sistema, a za snimanje jedne od ključnih scena produkcija je uspjela iznajmiti voz na jedan dan. Imali su tek dvije kamere i, kako se Gaag prisjetio, trčali su između lokacija pokušavajući uhvatiti najbolje kadrove dok je voz prolazio.
Autentičnost filma očito nije završila odabirom lokacija.
Gaag je otkrio da je dio glumačke ekipe već imao određeno iskustvo s graffiti scenom, dok su ostali prošli mjesec intenzivnog treninga. Svakog dana su crtali skice, tagovali i radili pieceove, ali su istovremeno i živjeli zajedno u stanu koji je produkcija unajmila za njih.
Ideja nije bila samo da na kameri uvjerljivo koriste sprej, nego i da počnu funkcionirati kao stvarna grupa prijatelja.
Odlazili su čak i u yardove kako bi, riječima reditelja, „osjetili cijeli thrill“ i razumjeli adrenalin koji dolazi uz ono što njihovi likovi rade. Kada ga je neko iz publike direktno pitao jesu li ti ulasci bili ilegalni, Gaagov odgovor bio je vrlo kratak: „Of course.“ 
Foto: Wholetrain
Možda najzanimljiviji dio razgovora bio je Gaagov odnos prema tome šta film uopće treba „reći“ o graffiti kulturi.
Njega, kaže, nije toliko zanimao sukob stare i nove škole koliko povratak korijenima: trenutku prije manifesta, teorija i pokušaja da se kultura objasni. Govorio je o djeci koja su jednostavno počela ispisivati svoja imena, da bi iz toga s vremenom nastalo nešto mnogo kompleksnije.
Dvadeset godina kasnije ne pokušava publici govoriti šta graffiti treba biti. Film danas prepušta svakome da ga čita na svoj način.
Ali ono što je želio napraviti 2006. opisao je gotovo savršeno:
„Htio sam ga reducirati. Nisam želio previše priče. Htio sam da bude poput trominutne hardcore punk pjesme ili hip-hop trake iz 1986.“
I nakon projekcije u Kvartovskom kinu Grbavica, ta usporedba zapravo ima mnogo više smisla nego klasično objašnjenje žanra.
Razgovor je u jednom trenutku otišao dalje od samog filma i otvorio pitanje šta danas znači subverzivnost graffiti kulture.
Gaagov odgovor tu nije ostao u nostalgiji.
Rekao je da je potreba za otporom danas možda „veća nego ikada“, upravo zato što graffiti i dalje nosi izrazito analogni duh: postavlja pitanja, ide protiv struje i zauzima prostor. Dodao je i da su ljudi danas „strašno tihi“ s obzirom na sve što se oko njih događa.
Baš zato je „Wholetrain“ dvadeset godina kasnije zanimljiviji od običnog povratka kultnog filma.
Ne zato što je savršeno sačuvao jednu graffiti scenu iz 2006., nego zato što se pitanje ko ima pravo ostaviti trag u gradu, ko određuje šta smije ostati na njegovim zidovima i koliko dugo taj trag uopće treba trajati nije izgubilo zajedno s vremenom.
Gaag je to možda najbolje objasnio pričajući o sceni u kojoj se graffiti na vozu briše. Produkcija je željela izbaciti taj kadar jer je dodatno koštao. On je insistirao da ostane.
Za njega je upravo to srž kulture: piece nije napravljen da traje zauvijek. Možda ćete ga, ako imate sreće, vidjeti kako jednom prolazi gradom. Minutu kasnije može nestati.
I možda je zbog toga sasvim prikladno da se film koji govori o prolaznim tragovima sam pokazao toliko trajnim.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
