Jesen je vrijeme kada se s ljetnih terasa, balkona, vrtova i plaža vraćamo u toplinu svog doma, ušuškavamo se u tople dekice i ugodne fotelje, dani su sve kraći i čitanje može početi. Ona simbolizira razdoblje života kada ubiremo plodove svoga rada, kada bismo trebali uživati u svim aspektima života, a knjige su svakako jedan od njih.

Jesen je doba kada priroda bez otpora i grča odbacuje staro i samim tim kreće u proces obnavljanja u  kojem  će se priroda neko vrijeme pritajiti i odmoriti. Poslušajmo poruku prirode i slijedimo isti put. Uzmimo knjige koje nas inspiriraju i pripremaju za jedan duži period sporijeg i laganijeg tempa života.

Kakva bi to jesen bila bez dobrih psihotrilera, krimića i knjiga koje vam mogu promijeniti život.

Uživajte u čitanju ovih knjiga:

#1 Crnooke suzane – Julia Heaberlin – napeti psihološki triler koji otvara mnoge aktualne društvene teme

„Nedostaju trideset i dva sata mog života. Moja najbolja prijateljica Lydia kaže da te sate zamislim kao staru odjeću na dnu mračnog ormara. Da zatvorim oči. Da otvorim vrata. Da prekopam stvari. Da tražim. Onih koje se sjećam, radije ne bih. Četiriju pjega. Očiju koje nisu crne nego plave, širom otvorenih, nekoliko centimetara udaljenih od mojih. Kukaca koji izjedaju gladak, nježan obraz. Škripanja zemlje među zubima. Tih se dijelova sjećam.“

Ovo je psihološki triler u maniri Gillian Flynn čija sam velika obožavateljica. Od prve do posljednje stranice napetost i neizvjesnost ne slabe. U maniri najboljeg trilera na kraju ćete ostati šokirani. Forenzička znanost, uloga terapije kod psihičkih trauma i pravni put teksaških pogubljenja u ovom su romanu ukorijenjeni u istini. Julia Heaberlin me je podsjetila zašto volim upravo takve jezive i uvjerljive „napetice“.

Ovo nije samo priča o jednom zločinu. Priča počinje kad Tessu Cartwright, malo prije njenog sedamnaestog rođendana pronađu polumrtvu i poluzakopanu u grobu usred teksaškog polja, među hrpom ljudskih kostiju i prekrivenu cvijećem kojeg zovu „crnooke suzane“. Tessa se ne sjeća ničega. Vlastitu stravičnu traumu duboko je zakopala u dubinu svoje duše. Kao jedina preživjela od pet žrtava serijskog ubojice njeno svjedočenje proglašeno je svjedočenjem stoljeća. U medijima je dobila nadimak „Crnooka Suzana“. Tko su preostale žrtve? Tko su mlade djevojke od kojih je jedna bila trudna? Njihove obitelji još uvijek smatraju te djevojke nestalima, dok se ne dokaže da su to njihvi ostaci. Zbog tadašanjeg Tessinog „iznuđenog“ svjedočenja jedan crni muškarac u zatvoru je već skoro dvadeset  godina i čeka izvršenje smrtne kazne.

#2 Boginje sa Žitkove – Katerina Tučkova – o crnoj magiji i nadnaravnim sposobnostima

Vjerujete li u vještice, u crnu magiju, u predviđanje budućnosti i u moć čudotvornog izliječenja?  Ja nisam vjerovala, ali poslije čitanja ove knjige, pomalo mijenjam mišljenje. „Boginje sa Žitkove“ je prekrasan, ali istovremeno i potresan dokumentarni roman o sudbini žena koje su za neke ljude  bile boginje, a za druge vještice. Istovremeno je to dirljiva obiteljska priča o stanovinicima Bijelih Karpata koji su bili rastrgani između magije, Gestapoa i Stasija.

U Bijelim Karpatima (najzapadnijem planinskom lancu iz Karpatske skupine koji se prostire na granici Slovačke i Češke) razbacane leže usamljene kolibe i kućice. To je domovina „mudrih“ žena koje svoje znanje i mudrost prenose generacijama. Smatralo ih se boginjama s magičnim i iscjeliteljskim moćima kao i moćima predviđanja budućnosti. Postavlja se pitanje: kako to da nisu mogle predvidjeti vlastite sudbine i pomoći sebi u svim tim teškim vremenima. No jesu li te boginje istovremeno svoje moći koristile i za nanošenje štete rodbini, susjedima, suparnicima u ljubavi i zahtjevima za stjecanje tuđe imovine? Jesu li se koristile moćima crne magije? I kakve je to posljedice imalo za njihove “mušterije”, susjede i najbližu rodbinu? Glavni lik je mlada djevojka Dora koja pomalo otkriva tajne boginja od kojih i sama potječe. Pred Dorom se otvara jedan novi svijet. Sama je u svom istraživanju. Istovremeno se požrtvovno bori i brine za svog brata Jakoubeka što je potresno i emotivno za nju, ali i za nas čitatelje. Stalno sam bila pod dojmom koliko je Dorin život težak i surov. Dora je primorana uhvatiti i posložiti sve te niti u klupko koje se pred njom odmotava uz nepravde koje su nanesene njenoj obitelji u nekoliko generacija. Šokirana je Dora, a šokirani će biti i vi! Ova priča počinje kao dokumentarni roman a završava kao najnapetiji krimić. Na početku je ubojstvo, a je li i na kraju? Otkrijte sami.

Rekla bih da vas očekuje jaka knjiga koja je za jake žene.

#3 Prije pada – Noah Hawley - napeti triler koji se ne ispušta iz ruku

Ovo je knjiga baš po mom ukusu. Istinski sam uživala u još jednom napetom trileru koji duboko i višeslojno istražuje istinu i pokazuje kolika je glad medija za objašnjenjem tragedije. Mediji teško prihvaćaju da je život ponekad pun svakakvih slučajnosti i da nije važno sve što se čini važnim. Ovo je roman koji se čita bez daha i napetost je zagarantirana. Propitkuje se uloga sudbine, sinkroniciteta, povezanosti svih nas tankim nevidljivim nitima, bogatstva i ljubavi. Život je niz odluka i reakcija na njih – i ono što radimo i ono što rade nama. A onda se završi.

Radnja ove knjige počinje u hladnom Atlantskom oceanu. Slikar Scott Burroughs i četverogodišnji dječak J.J. prežive zrakoplavnu nesreću tik pred slijetanje u New York. Scott se ne sjeća same nesreće. Zna samo da se je nekih pola sata prije, na otoku Martha’s Vineyard, slučajno ukrcao  u privatni luksuzni avion s kojim je trebao stići kući brže nego trajektom.  U zrakoplovu je zajedno s posadom bilo jedanaestoro ljudi. Suputnici su mu bili američki milijarderi i odabrana posada. Obitelj Bateman je slučajno na otoku srela bračni par Kipling i pozvala ih da se vrate s njihovim zrakoplovom kući. Svatko od njih je imao svoj put. Svatko od njih ima svoju priču. Njihovi životi se neravnomjerno odmataju i na kraju sudaraju na neočekivanom mjestu. Zajednička im je bilo samo želja da što prije i brže stignu kući. Kako toliko različitih ljudi završi u istom prostoru i podijeli istu sudbinu? Scottu nakon pada u ocean uspijeva nemoguće. Uspije sebe i četverogodišnjeg dječaka spasiti u tom velikom i hladnom oceanu, kroz valove i doplivati do obale. Tamo ih ugleda jedan od ribara i pozove hitnu pomoć. U posljednji su čas spašeni od podhlađivanja i dehidracije. Šok je ogroman. Ali, hoće li oni moći pomoći policiji u istrazi?

Priča me podsjetila na tragičan pad privatnog zrakoplova iznad Atlantika kraj otoka Martha’s Vineyard,  kad je poginuo sin neprežaljenog američkog predsjednika Kennedyja 1999. Tada su poginuli John F. Kennedy Mlađi, njegova žena Caroline Besset-Kennedy i njena sestra Loren.

#4 Nauči živjeti – Mats & Susan Billmark  - ako niste zadovoljni sobom i trenutnom životnom situacijom, nužna je promjena.

Bračnom paru Billmark (Susan i Mats) iz Švedske je uspjelo prebroditi tešku bračnu i osobnu  krizu. Odlučili su zapisati sve situacije kroz koje su prolazili i što im je pri tome pomoglo. Osjetili su jaku potrebu to pretvoriti u  knjigu. „Nauči živjeti „ u rekordnom je roku postao bestseler te je 38 tjedana proveo na prvom mjestu švedske top liste najprodavanijih knjiga. I važnije od toga – riječ je o knjizi koja je već poslužila stotinama tisuća ljudi bez snage i volje kao sidro i putokaz prema sretnijem životu. Knjiga vrvi dobrim i jednostavnim savjetima, a meni se posebno sviđaju citati koje su ubacivali uz svako objašnjenje problema i riješenja.

Jesen je doba promjena, a ova knjiga će vas sigurno navesti da neke stvari u svom životu prestanete odgađati za sutra, sljedeći mjesec ili sljedeću godinu.

#5 Djevojka sa svim darovima – M.R.Carey – jedan od najboljih romana koji ćete čitati ove godine

Radi se o krajnje šokantnom i brutalnom romanu. 380 stranica napetosti s nezamislivim završetkom. U pitanju je Velika Britanija, u ne tako dalekoj budućnosti: strašni parazit zarazio je čovječanstvo. Milijuni su već zaraženi, a onim rijetkim, zdravima prijeti smrtonosna bolest.  Sve nade počivaju na skupini djece koja različito reagiraju na patogene organizme. U  udaljenoj vojnoj bazi znanstvenici  tu djecu drže u zatočeništvu kako bi razotkrili njihovu tajanstvenu otpornost. Melanie, posebna djevojčica je jedna od te zatočene djece. Dr.Caldwell je naziva »naša mala genijalka«. Svakog jutra Melanie čeka u svojoj ćeliji da dođu po nju i odvedu je u razred. Kad uđu u ćeliju, Narednik drži u nju uperenu pušku, dok ju dvojica vojnika vežu za njezina kolica. Melanie misli da ju oni ne vole. Ona se šali da ih neće ugristi, ali oni se ne smiju. Melanie voli učiti, zbrajati i slušati o svijetu izvan njihove učionice i dječjih ćelija. Najviše voli kad im njezina najdraža učiteljica, gospođica Justineau čita iz velike knjige grčke mitologije i kad im priča o svijetu prije Raspada i prije nego su se pojavili proždrljivci…Prema romanu Djevojka sa svim darovima snimljen je film sa Gemmom Arterton i Glennom Closeom u glavnim ulogama.




Za MODAMO.piše: Alis Marić/ČITAJ KNJIGU

Foto: Čitaj knjigu

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto