TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.10.2016.
Jesen je vrijeme kada se s ljetnih terasa, balkona, vrtova i plaža vraćamo u toplinu svog doma, ušuškavamo se u tople dekice i ugodne fotelje, dani su sve kraći i čitanje može početi. Ona simbolizira razdoblje života kada ubiremo plodove svoga rada, kada bismo trebali uživati u svim aspektima života, a knjige su svakako jedan od njih.
Jesen je doba kada priroda bez otpora i grča odbacuje staro i samim tim kreće u proces obnavljanja u kojem će se priroda neko vrijeme pritajiti i odmoriti. Poslušajmo poruku prirode i slijedimo isti put. Uzmimo knjige koje nas inspiriraju i pripremaju za jedan duži period sporijeg i laganijeg tempa života.
Kakva bi to jesen bila bez dobrih psihotrilera, krimića i knjiga koje vam mogu promijeniti život.
Uživajte u čitanju ovih knjiga:
#1 Crnooke suzane – Julia Heaberlin – napeti psihološki triler koji otvara mnoge aktualne društvene teme
„Nedostaju trideset i dva sata mog života. Moja najbolja prijateljica Lydia kaže da te sate zamislim kao staru odjeću na dnu mračnog ormara. Da zatvorim oči. Da otvorim vrata. Da prekopam stvari. Da tražim. Onih koje se sjećam, radije ne bih. Četiriju pjega. Očiju koje nisu crne nego plave, širom otvorenih, nekoliko centimetara udaljenih od mojih. Kukaca koji izjedaju gladak, nježan obraz. Škripanja zemlje među zubima. Tih se dijelova sjećam.“
Ovo je psihološki triler u maniri Gillian Flynn čija sam velika obožavateljica. Od prve do posljednje stranice napetost i neizvjesnost ne slabe. U maniri najboljeg trilera na kraju ćete ostati šokirani. Forenzička znanost, uloga terapije kod psihičkih trauma i pravni put teksaških pogubljenja u ovom su romanu ukorijenjeni u istini. Julia Heaberlin me je podsjetila zašto volim upravo takve jezive i uvjerljive „napetice“.
Ovo nije samo priča o jednom zločinu. Priča počinje kad Tessu Cartwright, malo prije njenog sedamnaestog rođendana pronađu polumrtvu i poluzakopanu u grobu usred teksaškog polja, među hrpom ljudskih kostiju i prekrivenu cvijećem kojeg zovu „crnooke suzane“. Tessa se ne sjeća ničega. Vlastitu stravičnu traumu duboko je zakopala u dubinu svoje duše. Kao jedina preživjela od pet žrtava serijskog ubojice njeno svjedočenje proglašeno je svjedočenjem stoljeća. U medijima je dobila nadimak „Crnooka Suzana“. Tko su preostale žrtve? Tko su mlade djevojke od kojih je jedna bila trudna? Njihove obitelji još uvijek smatraju te djevojke nestalima, dok se ne dokaže da su to njihvi ostaci. Zbog tadašanjeg Tessinog „iznuđenog“ svjedočenja jedan crni muškarac u zatvoru je već skoro dvadeset godina i čeka izvršenje smrtne kazne.
#2 Boginje sa Žitkove – Katerina Tučkova – o crnoj magiji i nadnaravnim sposobnostima
Vjerujete li u vještice, u crnu magiju, u predviđanje budućnosti i u moć čudotvornog izliječenja? Ja nisam vjerovala, ali poslije čitanja ove knjige, pomalo mijenjam mišljenje. „Boginje sa Žitkove“ je prekrasan, ali istovremeno i potresan dokumentarni roman o sudbini žena koje su za neke ljude bile boginje, a za druge vještice. Istovremeno je to dirljiva obiteljska priča o stanovinicima Bijelih Karpata koji su bili rastrgani između magije, Gestapoa i Stasija.
U Bijelim Karpatima (najzapadnijem planinskom lancu iz Karpatske skupine koji se prostire na granici Slovačke i Češke) razbacane leže usamljene kolibe i kućice. To je domovina „mudrih“ žena koje svoje znanje i mudrost prenose generacijama. Smatralo ih se boginjama s magičnim i iscjeliteljskim moćima kao i moćima predviđanja budućnosti. Postavlja se pitanje: kako to da nisu mogle predvidjeti vlastite sudbine i pomoći sebi u svim tim teškim vremenima. No jesu li te boginje istovremeno svoje moći koristile i za nanošenje štete rodbini, susjedima, suparnicima u ljubavi i zahtjevima za stjecanje tuđe imovine? Jesu li se koristile moćima crne magije? I kakve je to posljedice imalo za njihove “mušterije”, susjede i najbližu rodbinu? Glavni lik je mlada djevojka Dora koja pomalo otkriva tajne boginja od kojih i sama potječe. Pred Dorom se otvara jedan novi svijet. Sama je u svom istraživanju. Istovremeno se požrtvovno bori i brine za svog brata Jakoubeka što je potresno i emotivno za nju, ali i za nas čitatelje. Stalno sam bila pod dojmom koliko je Dorin život težak i surov. Dora je primorana uhvatiti i posložiti sve te niti u klupko koje se pred njom odmotava uz nepravde koje su nanesene njenoj obitelji u nekoliko generacija. Šokirana je Dora, a šokirani će biti i vi! Ova priča počinje kao dokumentarni roman a završava kao najnapetiji krimić. Na početku je ubojstvo, a je li i na kraju? Otkrijte sami.
Rekla bih da vas očekuje jaka knjiga koja je za jake žene.
#3 Prije pada – Noah Hawley - napeti triler koji se ne ispušta iz ruku
Ovo je knjiga baš po mom ukusu. Istinski sam uživala u još jednom napetom trileru koji duboko i višeslojno istražuje istinu i pokazuje kolika je glad medija za objašnjenjem tragedije. Mediji teško prihvaćaju da je život ponekad pun svakakvih slučajnosti i da nije važno sve što se čini važnim. Ovo je roman koji se čita bez daha i napetost je zagarantirana. Propitkuje se uloga sudbine, sinkroniciteta, povezanosti svih nas tankim nevidljivim nitima, bogatstva i ljubavi. Život je niz odluka i reakcija na njih – i ono što radimo i ono što rade nama. A onda se završi.
Radnja ove knjige počinje u hladnom Atlantskom oceanu. Slikar Scott Burroughs i četverogodišnji dječak J.J. prežive zrakoplavnu nesreću tik pred slijetanje u New York. Scott se ne sjeća same nesreće. Zna samo da se je nekih pola sata prije, na otoku Martha’s Vineyard, slučajno ukrcao u privatni luksuzni avion s kojim je trebao stići kući brže nego trajektom. U zrakoplovu je zajedno s posadom bilo jedanaestoro ljudi. Suputnici su mu bili američki milijarderi i odabrana posada. Obitelj Bateman je slučajno na otoku srela bračni par Kipling i pozvala ih da se vrate s njihovim zrakoplovom kući. Svatko od njih je imao svoj put. Svatko od njih ima svoju priču. Njihovi životi se neravnomjerno odmataju i na kraju sudaraju na neočekivanom mjestu. Zajednička im je bilo samo želja da što prije i brže stignu kući. Kako toliko različitih ljudi završi u istom prostoru i podijeli istu sudbinu? Scottu nakon pada u ocean uspijeva nemoguće. Uspije sebe i četverogodišnjeg dječaka spasiti u tom velikom i hladnom oceanu, kroz valove i doplivati do obale. Tamo ih ugleda jedan od ribara i pozove hitnu pomoć. U posljednji su čas spašeni od podhlađivanja i dehidracije. Šok je ogroman. Ali, hoće li oni moći pomoći policiji u istrazi?
Priča me podsjetila na tragičan pad privatnog zrakoplova iznad Atlantika kraj otoka Martha’s Vineyard, kad je poginuo sin neprežaljenog američkog predsjednika Kennedyja 1999. Tada su poginuli John F. Kennedy Mlađi, njegova žena Caroline Besset-Kennedy i njena sestra Loren.
#4 Nauči živjeti – Mats & Susan Billmark - ako niste zadovoljni sobom i trenutnom životnom situacijom, nužna je promjena.
Bračnom paru Billmark (Susan i Mats) iz Švedske je uspjelo prebroditi tešku bračnu i osobnu krizu. Odlučili su zapisati sve situacije kroz koje su prolazili i što im je pri tome pomoglo. Osjetili su jaku potrebu to pretvoriti u knjigu. „Nauči živjeti „ u rekordnom je roku postao bestseler te je 38 tjedana proveo na prvom mjestu švedske top liste najprodavanijih knjiga. I važnije od toga – riječ je o knjizi koja je već poslužila stotinama tisuća ljudi bez snage i volje kao sidro i putokaz prema sretnijem životu. Knjiga vrvi dobrim i jednostavnim savjetima, a meni se posebno sviđaju citati koje su ubacivali uz svako objašnjenje problema i riješenja.
Jesen je doba promjena, a ova knjiga će vas sigurno navesti da neke stvari u svom životu prestanete odgađati za sutra, sljedeći mjesec ili sljedeću godinu.
#5 Djevojka sa svim darovima – M.R.Carey – jedan od najboljih romana koji ćete čitati ove godine
Radi se o krajnje šokantnom i brutalnom romanu. 380 stranica napetosti s nezamislivim završetkom. U pitanju je Velika Britanija, u ne tako dalekoj budućnosti: strašni parazit zarazio je čovječanstvo. Milijuni su već zaraženi, a onim rijetkim, zdravima prijeti smrtonosna bolest. Sve nade počivaju na skupini djece koja različito reagiraju na patogene organizme. U udaljenoj vojnoj bazi znanstvenici tu djecu drže u zatočeništvu kako bi razotkrili njihovu tajanstvenu otpornost. Melanie, posebna djevojčica je jedna od te zatočene djece. Dr.Caldwell je naziva »naša mala genijalka«. Svakog jutra Melanie čeka u svojoj ćeliji da dođu po nju i odvedu je u razred. Kad uđu u ćeliju, Narednik drži u nju uperenu pušku, dok ju dvojica vojnika vežu za njezina kolica. Melanie misli da ju oni ne vole. Ona se šali da ih neće ugristi, ali oni se ne smiju. Melanie voli učiti, zbrajati i slušati o svijetu izvan njihove učionice i dječjih ćelija. Najviše voli kad im njezina najdraža učiteljica, gospođica Justineau čita iz velike knjige grčke mitologije i kad im priča o svijetu prije Raspada i prije nego su se pojavili proždrljivci…Prema romanu Djevojka sa svim darovima snimljen je film sa Gemmom Arterton i Glennom Closeom u glavnim ulogama.
Za MODAMO.piše: Alis Marić/ČITAJ KNJIGU
Foto: Čitaj knjigu
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
