Odrastajući u Kaknju, provodila sam raspuste na Ponijerima. Roditelji su oduvijek voljeli prirodu, naročito tata, pa smo po cijelu zimu znali “ne silaziti” u grad.

Sjećam se zima kada je snijeg znao toliko zapadati da smo ostajali zaglavljeni i po nekoliko dana, ali sve je imalo svoju draž. Obzirom da su Ponijeri malo izletište, nemaju prodavnicu pa bismo rado razmjenjivali namirnice s komšijama ako bi put do grada bio blokiran.

Danas se takve blokade ne dešavaju jer su putevi mnogo bolji a održavanje istih je na zavidnom nivou. I danas, kada većina ljudi dane godišnjeg odmora ostavlja za ljeto i more, ja zimu maksimalno iskoristim pa u januaru rado oslobodim raspored i nema mjesta na kojem bih radije bila od Ponijera.

Ova planina se nalazi 19km od Kaknja (orijentacije radi, od Sarajeva vam je potrebno oko 1,5h vožnje). Sami centar Ponijera je ispunjen vikendicama, a okolo se nalaze mnoge obilježene staze za šetnju i rekreaciju. Nedaleko od samog izletišta se nalazi i put do vrha Tajan koji se nalazi na oko 1300m/nv. Put je pristupačan i za one s malo slabijom kondicijom, a kada stignete na vrh, isplati se svaki korak jer pogled koji vas dočeka je jedinstven i nezaboravan.

Naziv Ponijeri potiče od riječi ponor ili poniranje. Na nekoliko mjesta na ovoj planini se mogu sresti ponori. Nakon drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja bojenjem vode potoka te je dokazano da se voda koja ponire u središtu Ponijera pojavljuje na dnu Ponijera u obliku vrela. Ponijeri zimi imaju ski lift (jedini u Ze-Do kantonu) duzine 1000m i uređenu skijašku stazu. Osim toga, aktivna je i škola skijanja s odličnim instruktorima koji vas za veoma kratko vrijeme pripreme za skijaške užitke na velikoj stazi.

Već nekoliko godina unazad, zajedno sa bratom i tatom, istražujem na motornim sankama neke od dijelova Ponijera koje do sada nikada nisam vidjela, pa na tim vožnjama kroz šumu veoma često nailazimo na tragove životinja poput lisica, zečeva, srna, vepra, jazavca i slično, a ako smo baš dobre sreće, ponekad osim tragova ugledamo i same životinje u daljini. Sve ovo govori o tome koliko je netaknuta i skladna priroda na ovom mjestu.

U proljeće i ljeto, na ovim livadama i u šumi skupljamo ljekovito bilje i čajeve a miris koji se tada prostire kroz šumu je neopisiv, tako da svako godišnje doba nosi svoju draž. Ponijeri jesu mnogo manje izletište od velikih planina kojima je Bosna i Hercegovina bogata, ali mislim da su nepravedno u sjeni jer pružaju zaista mnogo naročito za ljubitelje prirode i šetnji.

Sadržajno, Ponijeri se još razvijaju, tek na nekoliko mjesta možete popiti, čaj, kuhano vino ili pak domaću rakiju, proćaskati s domaćinom kafane i saznati sve što se taj dan desilo, 'ko “silazi” a 'ko “dolazi” pa ako vam je potreban prijevoz, u trenu će se naći isti, ali ako mene pitate, u tome i jeste draž ovog mjesta.

Za MODAMO piše: Aida Redžepagić

Foto: Aida Redžepagić

Decembarske večeri u Sarajevu imaju neku posebnu energiju, ali bez potrebe za velikim riječima.

Grad je jednostavno ljepši kad padne mrak i kad se upale lampice koje poznate ulice učine malo drugačijima nego inače. Krenuli smo u laganu noćnu šetnju, onako kako se Sarajevo i voli upoznavati.

Kod Narodnog pozorišta zastajemo nakratko. Ove godine posebno sija i djeluje svečano, ali nenametljivo, kao lijep podsjetnik na početak praznične sezone u gradu. Svjetla naglašavaju njegovu arhitekturu i daju mu onu toplinu zbog koje se ovdje uvijek rado zadržimo koji minut duže. 

 

Šetnju nastavljamo uz Miljacku. Ukrašeni mostovi se tiho presijavaju na površini rijeke, stvarajući jednostavne, ali lijepe prizore zbog kojih usporimo korak i zastanemo.

 

Na Marijin Dvoru nas dočeka poznat prior, mašna na zgradi je ponovo tu. Detalj koji odmah primijetite i koji, bez puno objašnjavanja, znači da je grad spreman za zimu i praznike... i nove slike za Instagram. 

 

Okićeno Sarajevo najljepše je upravo ovako, u večernjoj šetnji, kad grad ne pokušava da impresionira, nego samo bude ono što jeste.

Fotografije: Privatna arhiva