TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.1.2019.
Odrastajući u Kaknju, provodila sam raspuste na Ponijerima. Roditelji su oduvijek voljeli prirodu, naročito tata, pa smo po cijelu zimu znali “ne silaziti” u grad.
Sjećam se zima kada je snijeg znao toliko zapadati da smo ostajali zaglavljeni i po nekoliko dana, ali sve je imalo svoju draž. Obzirom da su Ponijeri malo izletište, nemaju prodavnicu pa bismo rado razmjenjivali namirnice s komšijama ako bi put do grada bio blokiran.
Danas se takve blokade ne dešavaju jer su putevi mnogo bolji a održavanje istih je na zavidnom nivou. I danas, kada većina ljudi dane godišnjeg odmora ostavlja za ljeto i more, ja zimu maksimalno iskoristim pa u januaru rado oslobodim raspored i nema mjesta na kojem bih radije bila od Ponijera.
Ova planina se nalazi 19km od Kaknja (orijentacije radi, od Sarajeva vam je potrebno oko 1,5h vožnje). Sami centar Ponijera je ispunjen vikendicama, a okolo se nalaze mnoge obilježene staze za šetnju i rekreaciju. Nedaleko od samog izletišta se nalazi i put do vrha Tajan koji se nalazi na oko 1300m/nv. Put je pristupačan i za one s malo slabijom kondicijom, a kada stignete na vrh, isplati se svaki korak jer pogled koji vas dočeka je jedinstven i nezaboravan.
Naziv Ponijeri potiče od riječi ponor ili poniranje. Na nekoliko mjesta na ovoj planini se mogu sresti ponori. Nakon drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja bojenjem vode potoka te je dokazano da se voda koja ponire u središtu Ponijera pojavljuje na dnu Ponijera u obliku vrela. Ponijeri zimi imaju ski lift (jedini u Ze-Do kantonu) duzine 1000m i uređenu skijašku stazu. Osim toga, aktivna je i škola skijanja s odličnim instruktorima koji vas za veoma kratko vrijeme pripreme za skijaške užitke na velikoj stazi.
Već nekoliko godina unazad, zajedno sa bratom i tatom, istražujem na motornim sankama neke od dijelova Ponijera koje do sada nikada nisam vidjela, pa na tim vožnjama kroz šumu veoma često nailazimo na tragove životinja poput lisica, zečeva, srna, vepra, jazavca i slično, a ako smo baš dobre sreće, ponekad osim tragova ugledamo i same životinje u daljini. Sve ovo govori o tome koliko je netaknuta i skladna priroda na ovom mjestu.
U proljeće i ljeto, na ovim livadama i u šumi skupljamo ljekovito bilje i čajeve a miris koji se tada prostire kroz šumu je neopisiv, tako da svako godišnje doba nosi svoju draž. Ponijeri jesu mnogo manje izletište od velikih planina kojima je Bosna i Hercegovina bogata, ali mislim da su nepravedno u sjeni jer pružaju zaista mnogo naročito za ljubitelje prirode i šetnji.
Sadržajno, Ponijeri se još razvijaju, tek na nekoliko mjesta možete popiti, čaj, kuhano vino ili pak domaću rakiju, proćaskati s domaćinom kafane i saznati sve što se taj dan desilo, 'ko “silazi” a 'ko “dolazi” pa ako vam je potreban prijevoz, u trenu će se naći isti, ali ako mene pitate, u tome i jeste draž ovog mjesta.
Za MODAMO piše: Aida Redžepagić
Foto: Aida Redžepagić
TEKST: Ada Ćeremida
Marie-Louise Sciò, žena iza Pellicano Hotels grupe, gradi novu mapu luksuzne Italije kroz hotele Il Pellicano, La Posta Vecchia, Mezzatorre i nove adrese La Suvera i La Badia.
Hotel Il Pellicano već decenijama ima status kultne italijanske adrese, ali priča Marie-Louise Sciò ne završava na toj čuvenoj terasi iznad Tirenskog mora.
Ona je odrasla unutar svijeta hotela, studirala arhitekturu i dizajn, a zatim porodično naslijeđe pretvorila u mnogo širu viziju savremenog luksuza.
Danas Pellicano Hotels nisu samo mjesta za odmor, već pažljivo režirane adrese u kojima se spajaju historija, dizajn, moda, more, umjetnost i osjećaj privatnog doma.
Hotel Il Pellicano je ona vrsta adrese koja ne mora mnogo objašnjavati svoj status. Smješten u Porto Ercoleu, na obali Toskane, ovaj hotel nosi atmosferu glamura koji ne pokušava izgledati novo, nego njegovano, filmski i bezvremenski.
Njegove terase, bazen, pogled na more i prepoznatljiva mediteranska estetika stvorili su vizuelni jezik koji se danas često kopira, ali rijetko dostiže.
Za porodicu Sciò, Il Pellicano nije bio samo poslovni projekat. Marie-Louisein otac Roberto Sciò kupio je hotel nakon što se u njega zaljubio kao gost, a ona je kasnije upravo tu adresu preuzela i usmjerila prema novoj generaciji putnika. Umjesto da promijeni njegov karakter, sačuvala je osjećaj mjesta koje izgleda kao da je uvijek bilo tu, samo sada govori i jezikom savremenog dizajna, mode i kulture.
Pellicano Hotels priča mnogo je šira od jednog kultnog hotela. La Posta Vecchia, smještena u Palo Lazialeu nedaleko od Rima, nekada je bila porodični dom, a danas djeluje kao morska palača u kojoj se luksuz ne mjeri veličinom, nego osjećajem da ste ušli u nečiju privatnu, historijsku rezidenciju.
Riječ je o adresi koja ima arhitekturu, umjetnine, more i onu tišinu koju je sve teže pronaći na popularnim italijanskim rutama.
Zatim je tu Mezzatorre Hotel & Thermal Spa na Ischiji, smješten u nekadašnjem tornju iznad vulkanske obale. To je potpuno drugačiji scenarij: termalni spa, dramatična litica, more i ostrvska energija koja djeluje opuštenije, ali i dalje vrlo precizno režirano. Zajedno, La Posta Vecchia i Mezzatorre pokazuju da Sciò ne gradi hotele po jednoj formuli, već svaku adresu tretira kao karakter za sebe.
Marie-Louise Sciò je studirala arhitekturu i dizajn na Rhode Island School of Design, što se jasno vidi u načinu na koji pristupa hotelima.
Kod nje hospitality nije samo usluga, već cjelokupan vizuelni i emotivni doživljaj: kako izgleda soba, kakav je pogled s terase, šta se nalazi u hotelskoj radnji, kakav je osjećaj večere, koje knjige stoje na stolu i zašto sve djeluje kao da nije slučajno.
Ona pripada maloj grupi savremenih hotelijera koji ne prodaju samo noćenje, nego cijeli svijet. Njen pristup je generacijski zanimljiv jer luksuz ne tumači kao hladnu perfekciju, nego kao kombinaciju intime, naslijeđa, estetike i diskretne nonšalancije. Pellicano Hotels zbog toga imaju posebnu publiku: putnike koji žele Italiju s karakterom, a ne samo još jedan lijep hotel s dobrim pogledom.
Među novim projektima Pellicano Hotels grupe posebno se izdvaja La Suvera, renesansno imanje u blizini Siene.
Već sama lokacija zvuči kao savršen nastavak Pellicano priče: toskanska brda, historijska arhitektura i dovoljno distance od klasičnih turističkih ruta da cijela ideja djeluje intimnije.
Ono što možemo očekivati nije hotel koji briše tragove prošlosti, već obnova koja staroj arhitekturi daje novu funkciju. Ako je suditi po dosadašnjem radu Marie-Louise Sciò, La Suvera bi mogla postati adresa za putnike koji žele Toskanu bez klišea: manje razglednica, više atmosfere, tekstura, umjetnosti, vrta, dobrog stola i osjećaja da ste negdje gdje se vrijeme kreće sporije.
Drugi veliki projekat je La Badia, drevna opatija u Umbriji najavljena kao nova Pellicano adresa. To je možda i najzanimljiviji smjer za grupu jer Umbrija već ima potpuno drugačiji ritam od obalne Toskane ili Ischije.
Manje je očigledna, tiša, zelenija i vezana za sporiji tip putovanja.
La Badia zato ima potencijal da postane hotel za one koji luksuz više ne traže u grandioznosti, nego u miru, arhitekturi i prostoru koji ima dubinu. Stara opatija, pejzaž Umbrije i Pellicano pristup dizajnu mogli bi donijeti jednu od najpoželjnijih novih adresa za putnike koji žele Italiju bez gužve, ali s jakim osjećajem mjesta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
