TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.8.2019.
Pripremajući se za ovogodišnji, jubilarni Sarajevo Film Festival, naš tim si je dao zadatak da svojom pojavom promovira domaće dizajnere, ali i kroz foto priče pokaže koliko je znanja, truda, ljubavi i strpljenja utkano u svaki kvalitetni, ručno rađeni Made in BiH komad.
Tako nas je naša urednica Dijana kroz svoj foto dnevnik provela kroz nastanak La Jupe haljine koju je birala za crveni tepih, a danas u foto šetnju idemo s našom direktoricom Anom Ćavar koja je kreaciju za otvorenje Sarajevo Film Festivala odlučila dodatno naglasiti unikatnim, ručno rađenim naušnicama u potpisu bh.brenda Lota Art iz Čapljine.
„Oni koji me znaju, znaju i moju ljubav prema Lota Art nakitu. Upoznali smo se Lidija, Leon i ja, davno, evo više se ne mogu ni sjetiti kada, no sigurno prije više od deset godina i njihov nakit me pratio kroz mnoge važne prilike u životu.
Iako je nakit kojeg izrađuju uistinu nosiv za svaku priliku, Leon i Lidija Jelčić, supružnici koji stoje iza branda Lota Art znaju i moju ljubav prema nakitu koji je uvijek na granici da se opiše kao previše upečatljiv, stoga uvijek rado naprave onaj jedan komad koji je sasvim mrvicu izvan nosivog u čemu u potpunosti uživam.“, rekla nam je Ana o svom odabiru nakita za prvu večer SFF-a.
Priča o naušnicama je započela kada je Ana odabrala haljinu na jedno rame u ružičastoj nijansi te ju poslala Lidiji uz zamolbu da osmisle naušnice koje bi odgovarale haljini.
Nismo mogli odoljeti, a da se i sami ne pozovemo u goste u Lota Art radionicu gdje smo foto objektivom zabilježili i finalne dorade naušnica.
Detalj iz Lota Art radionice
Naime, za izradu naušnica je bilo potrebno nekoliko dana. Nakon prvotne ideje i odobrene skice, Lidija i Leon su kreirali osnovni model naušnica koji su zajedno s Anom na licu mjesta doradili i odabrali finalnu verziju. Smaragdne nijanse povezane zlatnim nitima i ružičastim detaljima su bili dobitna kombinacija.
„Već dugo u glavi imamo hrpu ideja za novu kolekciju, ali zbog velikog obima posla i narudžbi, ne stignemo ih realizirati. Anin poziv nam je bio idealna prilika da si damo oduška i da se poigramo novim materijalima i oblicima. Cvjetni motiv je nešto što je već prepoznatljivo za nas, a za ovu priliku u posebnoj, statement varijanti.“, odgovorila nam je Lidija na naš upit zašto su se odlučili baš za ovaj dizajn.
Lidija i Leon kao supružnici se sjajno nadopunjuju u dizajnu, a Lidija je priznala da je ipak Leon taj koji je više nadaren za crtanje te je dio skiciranja modela uvijek njegov zadatak, dok je Lidija ta koja će uvijek uspješno povezati stil osobe sa stilom nakita kakav osoba traži.
Skica naušnica
Nije tajna ni da Lidija trenutno prolazi kroz izazovnu životnu borbu sa zdravljem, no energija koja sija iz nje kada stvara ovakve komade nakita je zarazna i uistinu biva istinska inspiracija svakoj osobi.
Lidija i Leon Jelčić
Lidija i Leon u studiju s kćerkom Lotom
„Divan je osjećaj na jedan ovakav događaj nositi nakit za koji znaš da je netko tako pažljivo i s puno ljubavi izradio. Svaki, pa i najmanji kristalić od kojeg su načinjene je prošao desetak puta kroz ruke dizajnera s pitanjem je li se smjestio točno na pravom mjestu. Priča je to koja nadilazi i stil i modu i uistinu postaje pravo malo remek djelo vrijedno večeri otvaranja jednog ovakvog Festivala.“, komentar je koji nam je napisala Ana nakon 1. večeri Sarajevo Film Festivala.
TEKST: Ada Ćeremida
Dok se dani skraćuju i sve više vremena provodimo u zatvorenom, Sarajevo se pretvara u grad koji svjetli iznutra.
Teatar, ples i savremena umjetnost preuzimaju gradske prostore, podsjećajući nas da jesen ne znači kraj, već početak sezone introspekcije, pokreta i kreativne energije.
Ovaj vikend donosi više od običnog bijega od hladnoće, to je prilika da osjetimo puls grada kroz predstave koje diraju, debate koje propituju i performanse koji brišu granice između umjetnika i publike. Ako ste tražili trenutak da se ponovo povežete sa scenom, emocijom i sobom ovaj vikend je onaj pravi.
Još samo dva dana Festivala MESS, ali dovoljno da se podsjetimo zašto teatar u Sarajevu ostaje njegovo najvažnije kulturno uporište.
Dok se jesen lagano spušta nad grad, reflektori i dalje sijaju punim sjajem, a scene Narodnog pozorišta, SARTR-a i Pozorišta mladih pretvaraju se u mjesta introspekcije, emocije i katarze.
Ovaj vikend donosi retrospektivu stvaralaca koji su obilježili pozorišnu historiju, ali i predstave koje hrabro propituju savremeni svijet. Sarajevo je, makar na još nekoliko dana, pozornica bez kraja, a MESS njen najsnažniji glas.
U petak, Akademija scenskih umjetnosti postaje mjesto susreta umjetnosti i sjećanja. Zijah A. Sokolović, dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, obilježit će svoj višedecenijski put promocijom trećeg izdanja knjige „Glumac... je glumac... je glumac“.
Više od pet decenija rada, stotinu nagrada i hiljade izvedbi pretočeni su u priču o istrajnosti, integritetu i vjeri u pozorište kao prostor nade i otpora. Sokolovićev trenutak priznanja je povratak korijenima teatra, tamo gdje sve počinje: između glumca i publike.
Kasnije te večeri, u 21:30, SARTR će ugostiti predstavu „Knjiga mojih života“ u produkciji Anton Podbevšek Teatra i Plesnog teatra Ljubljana. Inspirisana autobiografskim esejima Aleksandra Hemona, režija Ivane Đilas spaja piščeve i vlastite priče o emigraciji, gubitku i ponovnom pronalasku identiteta.
U prostoru SARTR-a, poznatom po emotivnoj blizini s publikom, predstava postaje ispovijest o pripadanju, jeziku i tišini koja ponekad govori više od riječi.
U 19:30 u Narodnom pozorištu Sarajevo, predstava „Ogledalo“ rumunskog reditelja Bülenta Özdila otvara vrata Tarkovskovog svijeta kroz teatar, performans i vizuelnu umjetnost.
Priča o Alekseju, čovjeku koji se u ogledalu svojih uspomena suočava s djetinjstvom, ljubavima i prošlošću, pretvara se u poetsku studiju identiteta. Kroz snove, sjećanja i fragmente stvarnosti, publika ulazi u prostor gdje se prošlost i sadašnjost razlijevaju, a granica između života i umjetnosti nestaje u svjetlu reflektora.
U subotu u 18:00 u Pozorištu mladih, Omladinsko pozorište Bileća donosi predstavu „Ožiljci“ potresan prikaz nasilja među mladima kroz pokret, muziku i metaforu.
Bez oslanjanja na tekst, predstava stvara atmosferu u kojoj tijelo, ritam i tišina postaju glavni jezici komunikacije. Svaka scena, nastala iz istraživanja i iskustava mladih glumaca, djeluje kao ogledalo društva koje još uvijek uči kako da čuje svoje najtiše glasove.
Samo sat kasnije, u 19:00, ista pozornica Pozorišta mladih postaje prostor dijaloga. Debatni klub „Follow Me Altera Lingua“ okuplja tinejdžere u raspravi na temu: „We don’t care what art does for society because the only thing that matters is that people like it.“
U vremenu kada publika često traži brzu emociju, ova javna debata otvara pitanje da li je svrha umjetnosti u poruci ili u doživljaju? Mladi govore, a mi slušamo i to jedan od važnijih činova teatra danas.
U 19:30 Narodno pozorište Sarajevo postaje središte novog svijeta koji gradi belgijski koreograf Wim Vandekeybus sa trupom Ultima Vez.
Predstava „Void“ istražuje prazninu kao prostor mogućnosti, gdje “nenormalni” likovi postaju centar pozornice. Kroz kombinaciju savremene koreografije, jazza i improvizacije, Void briše granice između buke i tišine, stvarajući osjećaj zajedništva u različitosti.
Galerija Manifesto otvara vrata samostalnoj izložbi do 31. oktobra, Mirze Čizmića i Adnana Šopovića pod intrigantnim nazivom “Bogu čežnju, on je neće”. Dok Šopovićeva reduciranost palete boja priziva melanholiju, Čizmićeve dinamične i oštre kompozicije seciraju svakodnevicu uz notu cinizma.
Dva različita rukopisa u istom prostoru postavljaju pitanje: za čim uopće čeznemo i gdje nas ta čežnja vodi?
„PULS“ u SARTR-u
U subotu, 11. oktobra, na sceni SARTR-a se izvodi dokumentarna predstava „PULS“, nastala kroz projekt „Tijelo zvuka: Inkluzivne izvedbene prakse za gluhe i nagluhe osobe“.
Kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođača i izvođačica, predstava istražuje komunikaciju u svim njenim oblicima – od govora i zvuka do znakovnog jezika i unutrašnjih svjetova. „PULS“ otvara prostor gdje se publika, gluha i čujuća, susreće u zajedničkom ritmu.
U Staklenoj sali Historijskog muzeja BiH, 10. i 11. oktobra izvodi se predstava „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, koja prostor muzeja pretvara u scenu introspekcije i ispovijesti.
U istom prostoru, do 23. oktobra možete pogledati i video-instalaciju „Afazija“ vizualne umjetnice Jelene Jureše. Film-esej koji kroz arhive, fotografije i performans istražuje tišinu kolektivnog sjećanja. To je umjetnost koja ne nudi odgovore, već postavlja pitanja: šta ostaje kada riječi više nisu dovoljne?
Ove subote i nedjelje, 11. i 12. oktobra, Skenderija postaje centar pokreta uz međunarodno takmičenje DDC Open 2025, koje okuplja više od 600 plesača iz BiH i regiona. Od hip hopa do savremenog baleta, jazza i latino ritmova, festival spaja energiju mladih i iskustvo profesionalaca.
Među članovima žirija bit će i Željko Božič, slovenački koreograf i jedan od najuspješnijih hip hop plesača u regiji, kojeg će sarajevska publika istog vikenda upoznati i u drugom svjetlu, kao izvođača u predstavi „Knjiga mojih života“ u okviru Festivala MESS.
Dansar zatvara svoju sezonu u ritmu zajedništva, između pokreta, muzike i osmijeha, podsjećajući da je ples, baš kao i teatar, univerzalni izraz koji svi razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
