Mladen Topić magistar je novinarstva kojemu je fotografija bila jedan od hobija. Uz njegovu radoznalost, strpljenje i točnost prerasla je u dio svakodnevnice koji redovito krade simpatije mnogih kroz njegov Instagram profil. 

Naime, adresa @mladentopicphotography postala je platforma prepuna fotogeničnih priča vrijednih divljenja.
Prepoznat ćete svima poznate lokacije iz BiH, ali i skrivene, prekrasne off road kutke koji motiviraju da se i sami uputite u radoznalo istraživanje prirode u vašem susjedstvu.
S Mladenom smo razgovarali o tome kako je počela cijela priča, kao i koje su lokacije diljem BiH najviše ostavile utiska na njega. 

Mladen Topić

***
Kako se rodila vaša ljubav prema fotografiji? Zašto su se upravo ljepote BiH našle u fokusu vašeg rada?

Ljubav se zapravo rodila jako davno, dok sam još bio jako mlad. Fascinirala me mogućnost da je fotografija ta koja uspijeva zamrznuti ili zaustaviti vrijeme.

Ždrimački slap, Uskoplje

Sačuvati sjećanja na mjesta i ljude koji prolaze kroz naše živote. Sad kad se već niz godina bavim time, a ako tome dodamo i novinarstvo, posebno mi je važna osobina fotografije da je ona vrijedan dokument. A zašto BiH? Bilo je naravno samo po sebi logično, jer iz te države dolazim, dobro je poznajem i čini mi se da smo imali sreće da smo dobili baš ovaj maleni komadić zemlje da u njemu živimo i uživamo. Također, sve fotografije koje sam ranije viđao su mi se činile previše generičnima, a uporno se među njima ponavljalo par istih lokacija. Želio sam kreirati jedan fotografski portfolio koji osim turističkih atrakcija nudi uvid i u prekrasne detour i off road lokacije, koje nećete pronaći u brošurama i kartama, a svakako zaslužuju da ih se obilazi i posjećuje.

Vrhovi Prenja

Također ponekad u fotografije pokušavam uvrstiti i prebogatu bh. gastro  ponudu te svoju fascinaciju tradicijom ramskog kraja iz kojeg dolazim, pa su tu redovno i fotografije starih običaja kao što su tradicionalno tetoviranje, paljenje krijesova, šaranje pisanica, umivanje cvijećem za vrijeme Uskrsa itd.   

Što po vama treba imati sjajna fotografija?

Jedan od velikih problema s kojim se susreću svi fotografi, pa tako i ja, jest taj da uspijevamo stvoriti isključivo i samo lijepu fotografiju i na tome se završava.
Stoga je, prema mome mišljenju najvažnije da fotografija u sebi nosi određenu priču i poruku, da pobudi emocije i navodi ljude da o njoj nakon što je vide uporno razmišljaju i komentiraju je drugima.

Prenj

Sve češće pokušavam, da oni koji promatraju fotografiju, dobiju dojam kako bi njima bilo ako se nađu na istoj lokaciji, motivirati ih da kažu da ujutro spremaju naprtnjaču i odlaze na mjesto koje su vidjeli na tvojoj fotografiji. To je jedna od ljepših stvari koja se može dogoditi fotografu. 

Jajce
Omiljena fotografija?

Jako puno fotografija se nanizalo kroz godine, ali evo istaknut ću fotografiju koja je upravo nedavno nastala na lokaciji koju poznajemo kao Klečka stijena u Prozoru-Rami. Glazba mi je jako bitna dok fotografiram i ponekad moje fotografije predstavljaju neku pjesmu. Ova mi je draga, jer sam napokon uspio interpretirati pjesmu od jednog jako dragog glazbenika. Riječ je o numeri Endless flight, Gustava Santaolalle. Pored toga, savršeno opisuje osjećaj slobode, beskonačnog leta u planinskim visinama.

Klečka stijena, Prozor, Rama
3 mjesta u BiH koja su vas se najviše dojmila?

Teško je izdvojiti tri i jako je nepošteno prema svim prekrasnim mjestima koja imamo u BiH. :)
Ali, ako baš moram neka to bude prekrasno Trebinje, puno hercegovačkog svjetla, a koje se našlo na tromeđi svega onoga što volim kao fotograf - rijeke, planine i mora.

Trebinje

Zatim, Počitelj je jedan mali biser u čijim kaldrmama se svatko treba barem jednom izgubiti. Preporuka za dočekati zalazak sunca u tišini Počitelja.

Počitelj

Treće mjesto neka dijele Bile u Gorancima i Livno, a razlog su divlji konji koji su svoj dom pronašli upravo podno Čabulje i Cincara. Poseban je doživljaj biti među tim krdima, a ja ih također već neko vrijeme nazivam najboljom psihoterapijom u državi. 

Divlji konji, Livno

Pogled na Ramsko jezero

Hajdučka vrata

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba