TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.7.2020.
Mladen Topić magistar je novinarstva kojemu je fotografija bila jedan od hobija. Uz njegovu radoznalost, strpljenje i točnost prerasla je u dio svakodnevnice koji redovito krade simpatije mnogih kroz njegov Instagram profil.
Naime, adresa @mladentopicphotography postala je platforma prepuna fotogeničnih priča vrijednih divljenja.
Prepoznat ćete svima poznate lokacije iz BiH, ali i skrivene, prekrasne off road kutke koji motiviraju da se i sami uputite u radoznalo istraživanje prirode u vašem susjedstvu.
S Mladenom smo razgovarali o tome kako je počela cijela priča, kao i koje su lokacije diljem BiH najviše ostavile utiska na njega.
Mladen Topić
***
Kako se rodila vaša ljubav prema fotografiji? Zašto su se upravo ljepote BiH našle u fokusu vašeg rada?
Ljubav se zapravo rodila jako davno, dok sam još bio jako mlad. Fascinirala me mogućnost da je fotografija ta koja uspijeva zamrznuti ili zaustaviti vrijeme.
Ždrimački slap, Uskoplje
Sačuvati sjećanja na mjesta i ljude koji prolaze kroz naše živote. Sad kad se već niz godina bavim time, a ako tome dodamo i novinarstvo, posebno mi je važna osobina fotografije da je ona vrijedan dokument. A zašto BiH? Bilo je naravno samo po sebi logično, jer iz te države dolazim, dobro je poznajem i čini mi se da smo imali sreće da smo dobili baš ovaj maleni komadić zemlje da u njemu živimo i uživamo. Također, sve fotografije koje sam ranije viđao su mi se činile previše generičnima, a uporno se među njima ponavljalo par istih lokacija. Želio sam kreirati jedan fotografski portfolio koji osim turističkih atrakcija nudi uvid i u prekrasne detour i off road lokacije, koje nećete pronaći u brošurama i kartama, a svakako zaslužuju da ih se obilazi i posjećuje.
Vrhovi Prenja
Također ponekad u fotografije pokušavam uvrstiti i prebogatu bh. gastro ponudu te svoju fascinaciju tradicijom ramskog kraja iz kojeg dolazim, pa su tu redovno i fotografije starih običaja kao što su tradicionalno tetoviranje, paljenje krijesova, šaranje pisanica, umivanje cvijećem za vrijeme Uskrsa itd.
Što po vama treba imati sjajna fotografija?
Jedan od velikih problema s kojim se susreću svi fotografi, pa tako i ja, jest taj da uspijevamo stvoriti isključivo i samo lijepu fotografiju i na tome se završava.
Stoga je, prema mome mišljenju najvažnije da fotografija u sebi nosi određenu priču i poruku, da pobudi emocije i navodi ljude da o njoj nakon što je vide uporno razmišljaju i komentiraju je drugima.
Prenj
Sve češće pokušavam, da oni koji promatraju fotografiju, dobiju dojam kako bi njima bilo ako se nađu na istoj lokaciji, motivirati ih da kažu da ujutro spremaju naprtnjaču i odlaze na mjesto koje su vidjeli na tvojoj fotografiji. To je jedna od ljepših stvari koja se može dogoditi fotografu.
Jajce
Omiljena fotografija?
Jako puno fotografija se nanizalo kroz godine, ali evo istaknut ću fotografiju koja je upravo nedavno nastala na lokaciji koju poznajemo kao Klečka stijena u Prozoru-Rami. Glazba mi je jako bitna dok fotografiram i ponekad moje fotografije predstavljaju neku pjesmu. Ova mi je draga, jer sam napokon uspio interpretirati pjesmu od jednog jako dragog glazbenika. Riječ je o numeri Endless flight, Gustava Santaolalle. Pored toga, savršeno opisuje osjećaj slobode, beskonačnog leta u planinskim visinama.
Klečka stijena, Prozor, Rama
3 mjesta u BiH koja su vas se najviše dojmila?
Teško je izdvojiti tri i jako je nepošteno prema svim prekrasnim mjestima koja imamo u BiH. :)
Ali, ako baš moram neka to bude prekrasno Trebinje, puno hercegovačkog svjetla, a koje se našlo na tromeđi svega onoga što volim kao fotograf - rijeke, planine i mora.
Trebinje
Zatim, Počitelj je jedan mali biser u čijim kaldrmama se svatko treba barem jednom izgubiti. Preporuka za dočekati zalazak sunca u tišini Počitelja.
Počitelj
Treće mjesto neka dijele Bile u Gorancima i Livno, a razlog su divlji konji koji su svoj dom pronašli upravo podno Čabulje i Cincara. Poseban je doživljaj biti među tim krdima, a ja ih također već neko vrijeme nazivam najboljom psihoterapijom u državi.
Divlji konji, Livno
Pogled na Ramsko jezero
Hajdučka vrata
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
