Mladen Topić magistar je novinarstva kojemu je fotografija bila jedan od hobija. Uz njegovu radoznalost, strpljenje i točnost prerasla je u dio svakodnevnice koji redovito krade simpatije mnogih kroz njegov Instagram profil. 

Naime, adresa @mladentopicphotography postala je platforma prepuna fotogeničnih priča vrijednih divljenja.
Prepoznat ćete svima poznate lokacije iz BiH, ali i skrivene, prekrasne off road kutke koji motiviraju da se i sami uputite u radoznalo istraživanje prirode u vašem susjedstvu.
S Mladenom smo razgovarali o tome kako je počela cijela priča, kao i koje su lokacije diljem BiH najviše ostavile utiska na njega. 

Mladen Topić

***
Kako se rodila vaša ljubav prema fotografiji? Zašto su se upravo ljepote BiH našle u fokusu vašeg rada?

Ljubav se zapravo rodila jako davno, dok sam još bio jako mlad. Fascinirala me mogućnost da je fotografija ta koja uspijeva zamrznuti ili zaustaviti vrijeme.

Ždrimački slap, Uskoplje

Sačuvati sjećanja na mjesta i ljude koji prolaze kroz naše živote. Sad kad se već niz godina bavim time, a ako tome dodamo i novinarstvo, posebno mi je važna osobina fotografije da je ona vrijedan dokument. A zašto BiH? Bilo je naravno samo po sebi logično, jer iz te države dolazim, dobro je poznajem i čini mi se da smo imali sreće da smo dobili baš ovaj maleni komadić zemlje da u njemu živimo i uživamo. Također, sve fotografije koje sam ranije viđao su mi se činile previše generičnima, a uporno se među njima ponavljalo par istih lokacija. Želio sam kreirati jedan fotografski portfolio koji osim turističkih atrakcija nudi uvid i u prekrasne detour i off road lokacije, koje nećete pronaći u brošurama i kartama, a svakako zaslužuju da ih se obilazi i posjećuje.

Vrhovi Prenja

Također ponekad u fotografije pokušavam uvrstiti i prebogatu bh. gastro  ponudu te svoju fascinaciju tradicijom ramskog kraja iz kojeg dolazim, pa su tu redovno i fotografije starih običaja kao što su tradicionalno tetoviranje, paljenje krijesova, šaranje pisanica, umivanje cvijećem za vrijeme Uskrsa itd.   

Što po vama treba imati sjajna fotografija?

Jedan od velikih problema s kojim se susreću svi fotografi, pa tako i ja, jest taj da uspijevamo stvoriti isključivo i samo lijepu fotografiju i na tome se završava.
Stoga je, prema mome mišljenju najvažnije da fotografija u sebi nosi određenu priču i poruku, da pobudi emocije i navodi ljude da o njoj nakon što je vide uporno razmišljaju i komentiraju je drugima.

Prenj

Sve češće pokušavam, da oni koji promatraju fotografiju, dobiju dojam kako bi njima bilo ako se nađu na istoj lokaciji, motivirati ih da kažu da ujutro spremaju naprtnjaču i odlaze na mjesto koje su vidjeli na tvojoj fotografiji. To je jedna od ljepših stvari koja se može dogoditi fotografu. 

Jajce
Omiljena fotografija?

Jako puno fotografija se nanizalo kroz godine, ali evo istaknut ću fotografiju koja je upravo nedavno nastala na lokaciji koju poznajemo kao Klečka stijena u Prozoru-Rami. Glazba mi je jako bitna dok fotografiram i ponekad moje fotografije predstavljaju neku pjesmu. Ova mi je draga, jer sam napokon uspio interpretirati pjesmu od jednog jako dragog glazbenika. Riječ je o numeri Endless flight, Gustava Santaolalle. Pored toga, savršeno opisuje osjećaj slobode, beskonačnog leta u planinskim visinama.

Klečka stijena, Prozor, Rama
3 mjesta u BiH koja su vas se najviše dojmila?

Teško je izdvojiti tri i jako je nepošteno prema svim prekrasnim mjestima koja imamo u BiH. :)
Ali, ako baš moram neka to bude prekrasno Trebinje, puno hercegovačkog svjetla, a koje se našlo na tromeđi svega onoga što volim kao fotograf - rijeke, planine i mora.

Trebinje

Zatim, Počitelj je jedan mali biser u čijim kaldrmama se svatko treba barem jednom izgubiti. Preporuka za dočekati zalazak sunca u tišini Počitelja.

Počitelj

Treće mjesto neka dijele Bile u Gorancima i Livno, a razlog su divlji konji koji su svoj dom pronašli upravo podno Čabulje i Cincara. Poseban je doživljaj biti među tim krdima, a ja ih također već neko vrijeme nazivam najboljom psihoterapijom u državi. 

Divlji konji, Livno

Pogled na Ramsko jezero

Hajdučka vrata

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić