Mladen Topić magistar je novinarstva kojemu je fotografija bila jedan od hobija. Uz njegovu radoznalost, strpljenje i točnost prerasla je u dio svakodnevnice koji redovito krade simpatije mnogih kroz njegov Instagram profil. 

Naime, adresa @mladentopicphotography postala je platforma prepuna fotogeničnih priča vrijednih divljenja.
Prepoznat ćete svima poznate lokacije iz BiH, ali i skrivene, prekrasne off road kutke koji motiviraju da se i sami uputite u radoznalo istraživanje prirode u vašem susjedstvu.
S Mladenom smo razgovarali o tome kako je počela cijela priča, kao i koje su lokacije diljem BiH najviše ostavile utiska na njega. 

Mladen Topić

***
Kako se rodila vaša ljubav prema fotografiji? Zašto su se upravo ljepote BiH našle u fokusu vašeg rada?

Ljubav se zapravo rodila jako davno, dok sam još bio jako mlad. Fascinirala me mogućnost da je fotografija ta koja uspijeva zamrznuti ili zaustaviti vrijeme.

Ždrimački slap, Uskoplje

Sačuvati sjećanja na mjesta i ljude koji prolaze kroz naše živote. Sad kad se već niz godina bavim time, a ako tome dodamo i novinarstvo, posebno mi je važna osobina fotografije da je ona vrijedan dokument. A zašto BiH? Bilo je naravno samo po sebi logično, jer iz te države dolazim, dobro je poznajem i čini mi se da smo imali sreće da smo dobili baš ovaj maleni komadić zemlje da u njemu živimo i uživamo. Također, sve fotografije koje sam ranije viđao su mi se činile previše generičnima, a uporno se među njima ponavljalo par istih lokacija. Želio sam kreirati jedan fotografski portfolio koji osim turističkih atrakcija nudi uvid i u prekrasne detour i off road lokacije, koje nećete pronaći u brošurama i kartama, a svakako zaslužuju da ih se obilazi i posjećuje.

Vrhovi Prenja

Također ponekad u fotografije pokušavam uvrstiti i prebogatu bh. gastro  ponudu te svoju fascinaciju tradicijom ramskog kraja iz kojeg dolazim, pa su tu redovno i fotografije starih običaja kao što su tradicionalno tetoviranje, paljenje krijesova, šaranje pisanica, umivanje cvijećem za vrijeme Uskrsa itd.   

Što po vama treba imati sjajna fotografija?

Jedan od velikih problema s kojim se susreću svi fotografi, pa tako i ja, jest taj da uspijevamo stvoriti isključivo i samo lijepu fotografiju i na tome se završava.
Stoga je, prema mome mišljenju najvažnije da fotografija u sebi nosi određenu priču i poruku, da pobudi emocije i navodi ljude da o njoj nakon što je vide uporno razmišljaju i komentiraju je drugima.

Prenj

Sve češće pokušavam, da oni koji promatraju fotografiju, dobiju dojam kako bi njima bilo ako se nađu na istoj lokaciji, motivirati ih da kažu da ujutro spremaju naprtnjaču i odlaze na mjesto koje su vidjeli na tvojoj fotografiji. To je jedna od ljepših stvari koja se može dogoditi fotografu. 

Jajce
Omiljena fotografija?

Jako puno fotografija se nanizalo kroz godine, ali evo istaknut ću fotografiju koja je upravo nedavno nastala na lokaciji koju poznajemo kao Klečka stijena u Prozoru-Rami. Glazba mi je jako bitna dok fotografiram i ponekad moje fotografije predstavljaju neku pjesmu. Ova mi je draga, jer sam napokon uspio interpretirati pjesmu od jednog jako dragog glazbenika. Riječ je o numeri Endless flight, Gustava Santaolalle. Pored toga, savršeno opisuje osjećaj slobode, beskonačnog leta u planinskim visinama.

Klečka stijena, Prozor, Rama
3 mjesta u BiH koja su vas se najviše dojmila?

Teško je izdvojiti tri i jako je nepošteno prema svim prekrasnim mjestima koja imamo u BiH. :)
Ali, ako baš moram neka to bude prekrasno Trebinje, puno hercegovačkog svjetla, a koje se našlo na tromeđi svega onoga što volim kao fotograf - rijeke, planine i mora.

Trebinje

Zatim, Počitelj je jedan mali biser u čijim kaldrmama se svatko treba barem jednom izgubiti. Preporuka za dočekati zalazak sunca u tišini Počitelja.

Počitelj

Treće mjesto neka dijele Bile u Gorancima i Livno, a razlog su divlji konji koji su svoj dom pronašli upravo podno Čabulje i Cincara. Poseban je doživljaj biti među tim krdima, a ja ih također već neko vrijeme nazivam najboljom psihoterapijom u državi. 

Divlji konji, Livno

Pogled na Ramsko jezero

Hajdučka vrata

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo