Kako se približava dodjela Oscara 2. marta, vrijeme je za refleksiju o vrijednostima koje ovaj prestižni događaj predstavlja.

Oscarska ceremonija, kao vrhunac filmske sezone, slavi izvrsnost, inovaciju i strast koja stoji iza stvaranja nezaboravnih filmskih djela. No, pored broja osvojenih statua, historija nam donosi i primjere kada su pojedinci, vođeni vlastitim uvjerenjima i etičkim stavovima, odlučili odbiti priznanje.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Greg Williams (@gregwilliamsphotography)

Ovo podsjeća da umjetnost nije samo o nagradama, već i o integritetu i osobnoj viziji. Umjetnost je živa, dinamična i često nadilazi granice formalnog priznanja. 


Glumci koji su odbili primiti Oscar  
 

• Marlon Brando, jedan od najlegendarnijih glumaca u historiji kinematografije, osvojio je svoj drugi Oscar za najboljeg glumca za ulogu u The Godfather (1973). Odlučio je odbiti statuu kao protest protiv načina na koji Hollywood tretira autohtone Amerikance. Njegov gest ostaje jedan od najpoznatijih primjera kada je osobni stav nadjačao želju za priznanjem, ostavljajući trajni trag u filmskoj historiji.

• Francuski filmski inovator Jean‑Luc Godard, poznat po svojim revolucionarnim pristupima i remek-djelima, 2010. godine bio je dobitnik Honorarnog Oscara. Unatoč tom priznanju, odlučio je ne prisustvovati dodjeli, navodeći godine i neobične okolnosti putovanja, konkretno, nemogućnost pušenja cigara u avionu. 

• Cijenjeni glumac Peter O'Toole, poznat po impresivnoj karijeri i nezaboravnim izvedbama, 2003. godine bio je nagrađen Honorarnim Oscarom. Iako je odbio priznanje, izjavio je kako bi volio osvojiti nagradu kroz vlastite zasluge, prije nego što mu se pokloni čast Honorarnog Oscara. Na kraju je ipak prihvatio nagradu, no, njegov stav ostaje podsjetnik na to da umjetnici cijene samostalno postignuće više od simboličnih priznanja.
   
• Scenarista Dudley Nichols osvojio je Oscara za film The Informer (1935), no i on je odlučio odbiti nagradu. U to vrijeme, član je Writers Guilda i bio je dio šireg protesta protiv same ceremonije, koja je prema njegovim riječima zanemarivala kolektivni doprinos stvaratelja. Nicholsov postupak je ostavio snažnu poruku o solidarnosti i borbi za prava onih koji stoje iza kulisa filmske industrije.

Foto: @gregwilliamsphotography

• George C. Scott, poznat po svom izvanrednom glumačkom talentu, odbio je i nominaciju, kao i sam Oscar, unatoč tome što je formalno osvojio nagradu. Smatrao je da je svaka dramska izvedba jedinstvena i da je pokušaj mjeriti umjetnost kroz jednu nagradu neadekvatna. Njegova odluka izazvala je brojne rasprave, ali je ostala i simbol stavljenja umjetničkog integriteta iznad formalnih priznanja.

Svaki od ovih umjetnika ostavio je neizbrisiv trag u historiji filma, a njihove odluke, bilo da su bile ispunjene protestom ili osobnim uvjerenjem, oblikovale su način na koji danas gledamo na priznanja i vrijednosti unutar filmskog svijeta.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Greg Williams (@gregwilliamsphotography)

* * *
Naslovna fotografija: @gregwilliamsphotography

Uoči prve dodjele Adriatic Film Awards, razgovarali smo sa Selmom Alispahić, glumicom čija uloga Milice Babić u seriji “Nobelovac” podsjeća da umjetnost i u najtišim trenucima, zna biti najjači glas svog vremena.

Filmska i televizijska jesen regije ove godine ima poseban ritam. Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival su povezani istim kadrom kroz Adriatic Film Awards. 

Riječ je o priznanjima koja slave ono najbolje što je regionalna scena stvorila u protekloj godini u filmu i na televiziji.

Kao glavni partner i domaćin, Porto Montenegro postaje nova tačka susreta regionalne scene, mjesto gdje se simbolično spajaju gradovi, autori i priče koje dijelimo.

Selma Alispahić, bosanskoherecgovačka glumica

Među ovogodišnjim nominovanima ističe se Selma Alispahić, nominovana za Najbolju glavnu glumicu u TV seriji, dok je i sama serija “Nobelovac” nominovana u kategoriji Najbolja TV serija.

U osam epizoda, ovo ostvarenje oživljava život Ive Andrića između trenutka kada saznaje da je dobitnik Nobelove nagrade i povratka iz Stokholma, a kroz lik Milice Babić, Andrićeve supruge, serija otvara prostor tišini, dostojanstvu i unutrašnjoj snazi.

Sa Selmom smo razgovarali o značenju AFA nagrade, o etičkim pitanjima koja serija otvara, o ulozi umjetnika u svijetu moći i o ženama koje i kada su u sjeni, oblikuju svjetlo.




Adriatic Film Awards dolaze kao novi, regionalni okvir koji prepoznaje i televizijska i filmska ostvarenja sa prostora regije.  

Šta za vas znači ova nominacija, posebno u kontekstu serije koja se bavi jednim od najvećih pisaca našeg prostora? I kako vidite značaj takve regionalne saradnje za glumce i autore?  

Nominacija za Adriatic Film Awards za mene je već nagrada jer se radi o prestižnoj regionalnoj selekciji. Posebno je značajno što je nagrada prvenstveno ustanovljena kao dio Sarajevo Film Festivala i pozdravljam nastojanje ljudi iz drugih zemalja i drugih festivala da aktivno učestvuju u promociji najboljih filmskih i TV ostvarenja regije.

Ovaj drugi aspekt nominacija koji ste spomenuli je također značajan, a to je da se radi o seriji koja priča priču o životu našeg Nobelovca Ive Andrića, vodi nas u neko drugo vrijeme, neku drugu epohu iz koje možemo naučiti nešto o onome što živimo danas.



Pored toga, nadam se da će serija probuditi interesovanje i povratak velikoj literaturi, što nam je u današnje vrijeme instant vrijednosti vrlo potrebno. Počašćena sam i sretna što mogu s kolegama proslaviti svoj rad koji je prepoznat i izdvojen od tolikog broja filmskih profesionalaca kao nešto na što treba obratiti pažnju.

Također, raduje me što je nominiran Tihomir Stanić za glavnu mušku ulogu, koji je ujedno i kreator, reditelj i producent serije, kao i cijela serija “Nobelovac” u kategoriji najboljih serija. To su divna priznanja za jedan ozbiljan i predan rad.

Serija “Nobelovac” vraća nas u jedno od ključnih poglavlja kulturne historije naše regije, u život Ive Andrića u trenucima unutrašnjih dilema, ali i dilemu jednog vremena između starih vrijednosti i novog poretka.  

Kako je bilo ući u svijet u kojem se historija, književnost i emocija neprekidno prepliću?  

Serija, između ostalog, postavlja vrlo značajna etička i moralna pitanja o ulozi umjetnika u teškim i izazovnim historijskim vremenima. Šta umjetnik mora i može, šta je ono što se od njega očekuje, da li je umjetnost iznad života, života pojedinca, koliko treba žrtvovati za umjetnost i po koju cijenu?

Mislim da je serija “Nobelovac” prije svega pošteno napisana serija koja nije ni pretjerano slavila niti kudila čovjeka o kojem govori, nego je nastojala prikazati jednog vrhunskog umjetnika koji je, u trenutku u kojem je živio, samo nastojao da preživi.



U amanet nam je ostavio književna djela koja će generacije različito tumačiti, upotrebljavati, nekada i zloupotrebljavati, pa čak i u dnevno-političke svrhe. Ono što je nesreća Andrićevog djela jeste to što je vrlo često tumačeno kao izvor historijskih činjenica, isto se dešava i sa Šekspirom. 

Često mislimo da su Šekspirova djela istinska historija Engleske, ali i u jednom i u drugom slučaju korištene su historijske činjenice kako bi se napisala vrlo uzbudljiva, intrigantna i često bolna fikcija.

Svakom istinskom umjetniku cilj je da kaže nešto o svijetu u kojem živi, kako bi oplemenio sredinu u kojoj stvara. Mislim da veliki umjetnici uvijek seciraju sredinu, društvo, ljudsku prirodu: ono što je trenutno i ono što je bezvremeno ili svevremeno u njoj.



Regionalna publika ima snažnu emotivnu vezu s Andrićem i njegovim naslijeđem, a Milica Babić u seriji nosi emotivnu, ali i simboličnu težinu njegovog svijeta.  

Kako ste pristupili građenju atmosfere tog vremena i šta vam je bilo najvažnije da sačuvate u liku Milice Babić? Koliko ste se vi lično povezali s Milicom?  

Milica Babić je žena iz sjene, u toj poziciji je bila donekle vlastitim izborom, a vrlo često zbog okolnosti u kojima se našla. Da nismo imali Milicu u sjeni, vjerovatno ne bismo imali Ivu Andrića u punom svjetlu. Ona je aktivno utjecala na neke njegove odluke i vjerujem da je bila inspiracija za sjajne ženske likove koje je ostavio u svojoj literaturi.

Drago mi je što će ova serija izvući na svjetlo dana jednu izuzetnu ženu koja je ostavila vrlo značajne tragove u historiji teatra ovih prostora kao vrstan kostimograf. Radila je na području cijele bivše Jugoslavije, bila je vrlo priznata u svojoj profesiji, svojim životom je rušila predrasude i pomjerala granice i na kraju se ipak izborila za ljubav koja je bila duboka, istinska, jedinstvena.



Otišla je s ovog svijeta vrlo mlada, u 58. godini života, a Ivo Andrić je nakon njene smrti zapisao: “Ustvari ne tugujem ja što je umrla, nego što je bila smrtna…” Umrla je u njihovoj kući u Herceg Novom i nakon njene smrti Andrić više nikada nije otišao tamo.

Bilo bi lijepo da se gledaoci kroz lik Milice Babić Andrić podsjete na sve one tihe, diskretne, ali snažne žene koje su ostavljale tragove u umjetnosti ovih prostora, ali koje su bile skoro zaboravljene ili svedene na neke usputne crtice historije. 

Milicino vrijeme možda nije bilo ono u kojem je živjela, ali ljepota umjetnosti je u tome što umjetničino vrijeme može doći i mnogo kasnije ne za njenog života, ali evo za našeg, da nas podsjeti na sebe.

 

Serija se bavi vremenom u kojem su odluke, i one lične i profesionalne, nosile veliku težinu i posljedice.  

Šta mislite da današnja publika može naučiti iz tog vremena, kroz lik Milice i Andrića?  

Žan-Pol Sartr ima jednu rečenicu koja kaže: “Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše.” 

Kao svako vrijeme, na svoj način i ovo naše je izazovno za umjetnike. Kako ostati dostojanstven u životu i profesiji kada je sve stavljeno pod pitanje, pogotovo čovjekov integritet i pravo na slobodu mišljenja?

Osnovna ljudska prava su pogažena, a tako i prava čovjeka umjetnika. Mi danas svakodnevno osvajamo slobodu i pravo da živimo koliko-toliko dostojanstvene živote.



Nadam se da će oni koji se odluče gledati seriju pokušati razumjeti čovjeka, a razumjeti mogu ako gledaju bez predrasuda ili unaprijed formiranih mišljenja, a da bi imali svoje mišljenje, moraju se obrazovati, čitati, dobro izučiti i informisati se o vremenu i političkim okolnostima u kojima su neki umjetnici stvarali.

Trebaju posmatrati život otvorenih očiju i srca, s dobronamjernim pogledom prema drugom ljudskom biću. Tek onda će istinski moći uživati u bogatstvu jednog umjetničkog čina, pa bila to knjiga, pozorišna predstava, koncert, izložba ili TV serija.



Jedan od najzanimljivijih aspekata serije jeste odnos između umjetnosti i moći. Kako ste doživjeli tu temu tokom rada na projektu?  

Umjetnik mora biti slobodan čovjek, dobro bi bilo da se uvijek drži dalje od moćnika. Naravno, nekada to nije moguće jer ti moćnici određuju umjetnikovu sudbinu.

Mislim da mora na sve moguće načine pokušati ostati nezavisan. To često košta, ali sve su to izbori koji se moraju u neko doba života napraviti. Sve je, na kraju, stvar izbora. I dobro i zlo.

Umjetnik bi morao uvijek biti na strani dobra i humanosti, na strani čovjeka i života.

Ako biste morali opisati seriju “Nobelovac” u jednoj rečenici za nekoga ko je još nije pogledao, kako bi ona glasila?  

Podsjetimo se ko smo, gdje smo bili i kuda idemo, ali uvijek s mišlju o umjetnosti kao braniku ljudskosti.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Edin Suljić