TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 13.1.2025.
Kokice mirišu posvuda, kino sale se pune, a društvene mreže preplavile su recenzije.
Da, i mi govorimo o "Nosferatu". Ovaj američki gotički horor film je napisao i režirao Robert Eggers, riječ je o remakeu filma "Nosferatu" iz 1922. godine, koji je inspirisan romanom "Drakula" Brama Stokera iz 1897. godine.
Radnja se odvija u ranim 1800 - im kada mlada djevojka Ellen priziva natprirodno biće kojem se zaklinje na vječnu odanost. Godinama kasnije, Ellen (Lily-Rose Depp) živi u Wisburgu, Njemačka, sa svojim suprugom Thomasom Hutterom (Nicholas Hoult) koji odlazi na put kako bi prodao napušteni dvorac grofu Orloku (Bill Skarsgård).
Grof će ga zarobiti u o svom dvorcu i krenuti na put ka Wisburgu sa štakorima koji nose kugu. Ovo je sve što ćemo vam otkriti. Na osnovu intervjua glumačke ekipe zaključujemo da je film stekao veliku popularnost jer pored strašnih scena imate priliku uživati i u romantičnim momentima.
U sporednim ulogama pojavljuju se i Willem Dafoe, Aaron Taylor-Johnson, Emma Corrin, Ralph Ineson i Simon McBurney.
Hoćete li se usuditi gledati ovaj "romantični" horor?
* * *
Naslovna fotografija: @nebublikk
Foto: IMDb
Volite pratiti inspirativne teme?
Dodajte Bonjour.ba u omiljene izvore na Google-u!TEKST: Ada Ćeremida
Povodom dolaska filma „Vidra“ u bh. kina razgovarali smo sa Srđanom Vuletićem o generaciji koja odrasta uz TikTok, mladim glumcima, filmovima koji nas oblikuju i tome zašto je odlazak u kino danas možda važniji nego ikada.
Kada ste posljednji put pogledali film bez provjeravanja telefona, pauziranja zbog poruke ili potrebe da usput radite još nešto?
Navikli smo da nam je gotovo svaki sadržaj dostupan u svakom trenutku, da ga možemo zaustaviti, premotati ili pogledati u dvostrukoj brzini. Odlazak u kino, s druge strane, još uvijek traži da na neko vrijeme zaboravimo sve ostalo. Da sjedimo u mraku s potpuno nepoznatim ljudima i dopustimo jednoj priči da nas zaokupi od početka do kraja.
Između ostalog, o tome smo razgovarali smo Srđanom Vuletićem, bosanskohercegovačkim rediteljem čiji novi film „Vidra“ od 12. novembra stiže u kina širom Bosne i Hercegovine. 
Sigurno ste gledali „Ljeto u zlatnoj dolini“ ili „Teško je biti fin“, filmove koji su odavno pronašli svoje mjesto u domaćoj kinematografiji. Ovoga puta Vuletić nam donosi priču o šesnaestogodišnjoj Hani, djevojci koja očekuje da će pred njom biti jedan od najljepših dana u životu. Umjesto toga, suočava se s očevom smrću, porodičnim očekivanjima i razočaranjem u mladića u kojeg je zaljubljena.
U glavnoj ulozi gledamo Mašu Drašler, čija je interpretacija već nagrađena na Temerin Film Festu, dok scenarij potpisuje Stefan Bošković. Film je premijerno prikazan u Takmičarskom programu Sarajevo Film Festivala 2025. godine, nakon čega je nastavio svoj festivalski put.
Ipak, „Vidra“ nije samo priča o jednoj tinejdžerici i njenom odrastanju. U njenom središtu nalazi se nešto mnogo univerzalnije: trenutak kada prvi put moramo pogledati vlastite probleme, priznati da postoje i odlučiti šta ćemo s njima.
Zanimalo nas je kako se takva priča režira danas, kada se generacije razlikuju ne samo po iskustvima nego i po načinu na koji gledaju svijet, komuniciraju i konzumiraju filmove.
Kada se osvrnete na cijeli proces, od prvog susreta sa scenarijem „Vidra“ do danas, kako se vaš odnos prema ovoj priči razvijao i šta vam je posebno važno da publika ponese sa sobom nakon gledanja filma?
Od samog početka rada na na ovom filmu ključna stvar mi je bila da napravimo film koji ohrabruje publiku. Da im pokažemo da probleme i nedaće možemo vidjeti i kao trenutak u kojem možemo rasti i razvijati se, ili u najmanju ruku da nas problemi mogu natjerati da objektivno sagledamo ko smo i šta smo.
Ono što se mijenjalo je bio moj stav o tome kako ispričati ovu priču na način koji će biti filmski uzbudljiv i svjež. I zaista sam dugo tražio način kako da rediteljski priđem ovom filmu, da ga napravim tako da ono što ljudi vide je važno koliko i sama poanta priče. A to je da je preduslov za rejašavanje svih naših problema da prvo prihvatimo da problem postoji. Tek onda ćemo doći u situaciju da ćemo ga možda i rješiti.
Film govori o generaciji koja odrasta u prilično drugačijem svijetu od onog u kojem ste vi odrastali. Odakle ste krenuli u pokušaju da razumijete svakodnevicu i unutrašnji svijet današnjih tinejdžera? Koliko su vam u tome pomogla vlastita sjećanja na odrastanje, a koliko susreti i razgovori s mladima danas?
Iskreno, više sam se oslonio na mlade ljude i njihovo shvatanje današnjice i odnosa među ljudima, nego na svoja iskustva iz tog perioda. Vrlo često bismo tokom priprema se oslonili na mlade glumce da čujemo kako bi oni reagovali na određene situacije, kako bi rekli neke stvari i generalno kako oni vide odnose među likovima.
Sopstvena iskustva su mi samo koristila da im pomognem da tačno definišu svoje relacije sa drugim likovima, faze razvoja tih odnosa, i eventualno koji bi bio pravi ugao sagledavanja tih odnosa.
Glavnu ulogu tumači Maša Drašler. Kako je izgledao vaš zajednički rad na oblikovanju Haninog lika i koliko je Maša kroz vlastito razumijevanje junakinje doprinijela tome kako je ona na kraju predstavljena na filmu?
Što se tiče Maše, ona je nakon filma dobila pozivno pismo na više prestižnih škola u US i na kraju se odlučila da pohađa American Musical and Dramatic Academy u New Yorku. Mislim da to dovoljno govori samo za sebe i čini se da je to jedna blistava karijera u najavi. Ona je imala vrlo fokusiran i zreo pristup cijelom procesu i znala je da jasno elaborira koga i šta igra.
Sjećam se da sam je u jednom trenutku pred samo snimanje pitao da mi kaže ko je lik kojeg ona igra. Rekla je da igra djevojku kojoj na početku svi govore šta treba da radi a završi tako što je u stanju da utiče i na sebe i na druge. Tada sam vidio da radim s nekim ko sebe može da sagleda sebe i svoj zadatak na pravi način. Sa druge strane, kao neko ko igra svoju prvu ulogu, bila je kao glina, potpuno se prepustia procesu u kojem je dobijala dovoljno indikacija kako da gradi svoj lik, scenu po scenu i u cjelini.
Odrastanje na filmu često se prikazuje kroz velike, dramatične trenutke, iako se ono u stvarnosti događa kroz mnogo manjih iskustava. Postoji li nešto što ste tek s godinama razumjeli o vlastitom odrastanju, a što bi vam bilo zanimljivo prenijeti današnjoj generaciji?
Nisam neko ko voli da dijeli savjete ali pokušat ću. Kad sam bio u tim godinama pa sve do 30-te godine, možda i duže, stalno sam mislio da nemam dovoljno vremena. Uvijek mi je falilo tri sata dnevno. Međutim, vremenom sam shvatio da je sve pitanje prioriteta i vremena. Unutar toga, ako već odvojite vremena za nekoga i nešto, budite prisutni. Gledajte, slušajte, osjećajte. Nemojte biti tu a ustvari ste tamo, znate taj osjećaj. Dalje, ljudi koji stalno kasne su ljudi koji imaju neki dublji problem. Na njih se nemojte oslanjati, jer se neće pojaviti kad vam najviše bude trebalo. Što bi sada rekli ‘’mark my words''.
Drugi dio pitanje je meni zapravo bio ključan u režijskom postupku. Kako da otključam baš taj unutrašnji svijet likova, jer to je jedan od glavnih aspekata filma. Jer Vidra je poziv na introspekciju. U tom smislu jako sam sretan što smo se odlučili za duge zumove koji ,uz psihodelični elektro zvuk, otključavaju taj unutrašnji svijet naših likova.
Odlazak u kino nekada je bio gotovo neizostavan dio filmskog iskustva, dok danas sve češće gledamo filmove kod kuće, na streaming platformama, pa čak i na telefonima. Kako vi gledate na tu promjenu kulture gledanja filmova? Utiče li ona na način na koji danas razmišljate o režiji i pripovijedanju ili vjerujete da je na nama da ponovo pronađemo razlog za odlazak u kino?
Promjene konzumerskih navika publike i uticaj tih novih okolnosti na rediteljske postupke je dosta kompleksna tema o kojoj ljudi iz filmskog biznisa imaju vrlo različite stavove. Dok su jedni za maksimalno praćenje konzumerskih trendova kroz uvođenje “tik tok dramaturgije“ u naraciju, drugi misle da je upravo sve ovo šansa za čisto filmsko pripovjedanje jer filmovi se trebaju odvojiti od sadržaja vezanih za društvene mreže. Postoje čvrsti argumenti za oba pravca razmišljanja.
Ja moram reći da u slučaju filma naginjem ovoj drugoj struji i vjerujem da su baš ova iskušenja trebala filmu da ponovo pronađe svoj jezik, zbog kojeg i volimo ići u kino i u mraku sa nekim drugim, nepoznatim ljudima zajednički proživljavati neku filmski uzbudljivu priču. Mislim da će ovo biti jasno svakome ko pogleda naš film Vidra. U slučaju serija, tu držim da serije imaju svoj filmski jezik kojem je utkano i to da prati trendove, stoga lakše apsorbuje svaku vrstu promjene.
Današnji mladi odrastaju uz TikTok, kratke videoformate i gotovo neograničen pristup sadržaju, zbog čega se često govori i o sve kraćem rasponu pažnje. Kako se u takvom okruženju pristupa stvaranju filma namijenjenog mlađoj publici? Treba li filmski jezik pratiti njihove nove navike gledanja ili je upravo film prilika da ih pozovemo da uspore i posvete pažnju jednoj priči?
Kao što sam već rekao u prethodnom odgovoru, odgovor je - i da i ne. Sve dosta zavisi od toga šta je priča, koji je žanr i dosta drugih faktora. Ali, ponavljam, mislim da publika, i mlada i stara, jer i stari su više na tiktoku, traže u filmu otklon od onoga što gledaju na mobitelu. Traže neku dublju povezanost sa likovima i pričom.
To instant obrada likova i tema ne može ponuditi. Igrani film vam ipak omogućava da neki problem ili temu sagledate iz mnoštva uglova na jedan kreativan način. Sadržaji društvenih mreža to ne mogu. Tako da, vrijeme će pokazati, ipak publika nekad traži i očekuje tip iskustva koje samo duže forme mogu ponuditi. 
Bosanskohercegovačka i regionalna kinematografija posljednjih godina donose nove autorske glasove, drugačije perspektive i generaciju filmskih stvaralaca koja tek gradi svoj izraz. Koji vas je film nekog mladog autora iz BiH ili regije u posljednje vrijeme posebno zainteresovao i zbog čega?
Da, dolaze nove generacije i nadam se da će donijeti i svoje priče, svoj način obrade tema i svoj način filmskog pripovjedanja. Ako bih morao biti ekstremno selektivan onda bih rekao da je film “Jeste li videli ovu ženu?“ kojeg su režirali Dušan Zorić i Matija Gluščević otprilike ono što očekujem od novih glasova. Taj film, makar meni, ima sve ovo prethodno pobrojano. Što se tiče BiH, recimo kao neobično svjež i drugačiji me se dojmio film “Kuda idu izgubljene mačke“ mladog autora Amara Komića. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
