TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 22.5.2024.
Italija je zemlja koja nas ne prestaje fascinirati i osvajati fantastičnim krajolikom, svojom arhitekturom i kuhinjom i koja se uvijek nalazi na listi destinacija koje većina nas želi posjetiti više puta.
Stoga, prije nego ulovite vremena i bukirate sljedeći let do Italije, odlučili smo zaviriti u naslove koje nudi Netflix i pronaći serije i filmove koji će vas barem u mislima povesti na predivno putovanje i iskreno, samo vam povećati želju da ju posjetite.
Svaka od 3 priče koje smo pronašli, bilo da se radi o filmu ili seriji, savršeno će vam dočarati talijansku kulturu, ali i donijeti dašak romantike, pomalo drame i mnoštvo neodoljive scenografije.
Eat Pray Love
Eat Pray Love prati avanturu Elizabeth Gilbert, koja nakon razvoda kreće na putovanje života kako bi pronašla samu sebe. Dio njezine avanture vodi je u prekrasnu Italiju, gdje uživa u talijanskoj kuhinji, uči talijanski jezik i uživa u kulturi zemlje. Talijanski segment filma prikazuje ljepotu Rima i talijanskog načina života, pozivajući gledatelje da se prepuste hedonističkim užicima poput ukusne hrane i lijepih pejzaža.
https://www.youtube.com/watch?v=mjay5vgIwt4
Under the Tuscan Sun
Under the Tuscan Sun je inspirirajuća priča o Frances, spisateljici koja, nakon što se suoči s osobnim krizama, impulzivno kupuje vilu u Toskani. Film prikazuje njezine avanture dok obnavlja vilu i otkriva ljepote toskanskog kraja. Kroz njezinu priču, gledatelji mogu osjetiti čaroliju talijanskog sela, autentičnu talijansku kuhinju i gostoljubivost lokalnih stanovnika.
https://www.youtube.com/watch?v=aURoPYu_29w
Toscana
Toscana je dirljiva priča o danskom kuharu koji putuje u Toskanu kako bi prodao imanje koje je naslijedio od svog oca. Putovanje ga dovodi do otkrivanja vlastitih korijena i ljepote talijanske kulture. Kroz prizore toskanskih pejzaža, lokalnih običaja i gurmanskih specijaliteta, serija pruža intiman pogled u srce Italije i poziva gledatelje na emocionalno putovanje prepuno kulinarskih užitaka i životnih lekcija.
https://www.youtube.com/watch?v=BnFe_Is9SuM
* * *
Naslovna fotografija: @houseofmisu
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
