TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 10.11.2021.
Modni filmovi su spoj najzanimljivijih stvari za mnoge: drame, romantike, dokumentarnog aspekta i naravno lijepe odjeće.
Sigurno ste već svi pogledali kultne filmove: Devil Wears Prada, Coco before Chanel ili Clueless lista najboljih modnih filmova ne završava tu.
Odabrali smo 10 najboljih modnih filmova, a u nekim od njih se ne radi samo o životu i radu dizajnera, nego jednostavno o zanimljivim kostimima i odjeći.
Yves Saint Laurent
Ovaj film se osvrće na život jednog od najpoznatijih dizajnera, od njegove pozicije u kući Dior do realizacije njegovog sopstvenog brenda.
https://www.youtube.com/watch?v=bXQoO9r_CuY
The Dressmaker
Kate Winslet glumi krojačicu Myrtle Dunnage koja se vraća u svoj grad, te pravljenjem haljina zavređuje svoje mjesto u društvu nakon što je iz istog protjerana nekoliko godina prije, zbog ubistva.
https://www.youtube.com/watch?v=DMEu-1CIB_I
The September Issue
Za sve ljubitelje poznatog modnog magazina Vogue, ovaj film je donekle ostvarenje snova, jer vas vodi iza kulisa pripreme septembarskog (najvažnijeg) izdanja magazina. Ovaj dokumentarac prati Annu Wintour i njene suradnike dok pripremaju izdanje magazina za septembar 2007.
https://www.youtube.com/watch?v=Ph7HLll8XmA
Franca: Chaos & Creations
Prozor u život France Sozzani, legendarne urednice talijanskog Vogue magazina. Film je režisirao njen sin Francesco Carrozzini.
https://www.youtube.com/watch?v=9Zo6Y5i2CiE
Halston
Odlučili smo izdvojiti i jednu mini seriju Halston koja govori o životu i radu modnog dizajnera Roya Halstona Frowicka, poznatog jednostavno kao Halston, koji je dominirao modnom scenom 1970-ih.
Tijekom ere Wall Streeta, Halston je bio prisiljen napraviti rizične poteze kako bi zaštitio svoje carstvo odjeće.
https://www.youtube.com/watch?v=yCgdWHwEnrg
* * *
Naslovna fotografija: Netflix
TEKST: Ada Ćeremida
Dva dana nakon što je njegovom Očevinom otvoren Festival, Paweł Pawlikowski vratio se pred sarajevsku publiku, ovaj put bez filmskog platna između nas.
Nedjeljno jutro tokom Sarajevo Film Festivala ima vlastiti ritam: grad se tek vraća sebi od prethodne večeri, dok se u BKC-u već razgovara o filmu. Ovoga puta u centru tog razgovora bio je Paweł Pawlikowski , autor filmova Ida i Cold War , reditelj čiji je filmski jezik tokom godina postao gotovo trenutno prepoznatljiv.
Za Sarajevo ovo nije prvi susret s njegovim radom: Cold War otvorio je Festival 2018. godine, a godinu kasnije Pawlikowski je dobio Počasno Srce Sarajeva i vlastiti Tribute To program. Ove godine vratio se s filmom Očevina , kojim je otvoreno 32. izdanje Festivala, pa je Masterclass dva dana kasnije djelovao gotovo kao drugi čin njegovog sarajevskog povratka.
Ako volite razgovore o filmu koji vrlo brzo prestanu biti samo razgovori o filmu, ovo je bio jedan od onih za koje vrijedi otvoriti Notes još prije nego što se ugase svjetla. Mi smo bili tamo, zapisivali rečenice, digresije i male trenutke između njih, a u nastavku izdvajamo ono što nam je ostalo nakon izlaska iz BKC-a.
Pawlikowski nije u film ušao s velikim planom da postane reditelj. Dok je radio postdiplomski studij i pokušavao završiti doktorat, shvatio je da akademski život nije za njega. Prije toga okušao se u muzici i pisanju, ali ni u jednom nije pronašao jezik koji mu je potpuno odgovarao, posebno jer se osjećao negdje između poljskog jezika svog odrastanja i engleskog koji je kasnije usvojio.
Kamera mu je otvorila prostor u kojem su se svi ti prethodni pokušaji mogli spojiti. Film je mogao nositi sliku, muziku, priču i ono što nije uspijevao izraziti samo riječima. Prvi kratki radovi danas mu nisu naročito važni, ali su mu dali nešto drugo: priliku da nauči kako filmski jezik tehnički funkcioniše.
Kada ga je neko iz publike pitao kako bi danas, kao dvadesetogodišnjak, započeo karijeru, Pawlikowski je zapravo odbacio samu ideju planiranja karijere. Njegov put nije se razvijao prema unaprijed postavljenoj strategiji. Koncentrirao se na sljedeći film za koji je imao ideju i na ono što mu je u tom trenutku bilo dovoljno važno da o tome nešto kaže.
Za njega ni budžet nije početna tačka. Kada postoji ideja koja vam je zaista u glavi i osjećaj da znate kako joj pristupiti, smatra da se način realizacije može pronaći s mnogo novca, malo novca ili gotovo bez njega. Važnije mu je da iza filma postoji osoba koja ga zaista želi napraviti nego da sve od početka izgleda savršeno.
Prelazak iz dokumentarnog u igrani film nije značio da je Pawlikowski ostavio dokumentarni način razmišljanja iza sebe. Naprotiv, shvatio je da ga više privlači pripovijedanje, ali fikcija koja i dalje ima teksturu stvarnog života.
Smeta mu kada se scenarij previše osjeti na ekranu, kada dijalog postoji samo da bi gledatelju objasnio šta se događa ili kada konstrukcija priče postane vidljivija od samih likova. Zato su njegove priče često jednostavne, s malim brojem likova, dok prostor za nijanse, slike i emociju ostaje mnogo veći. Taj pristup prvi je ozbiljnije razvio u ranim igranim filmovima i nastavio ga graditi kroz ostatak karijere.
Jedna od najjasnijih Pawlikowskijevih lekcija bila je ona o ekonomiji filma. On pokušava izbaciti scene koje samo prenose informacije i graditi film od snažnih trenutaka i slika koje mogu sugerirati mnogo više nego što bi nekoliko minuta dijaloga moglo objasniti.
Do toga nije došao kroz neku teorijsku formulu. Prisjetio se jednog svog dokumentarca za koji je snimio previše materijala jer se zaljubio u temu. Kada ga je kasnije ponovo gledao, primijetio je da stalno ubrzava film kako bi stigao do sljedećeg dijela koji ga zaista zanima. Taj osjećaj ostao mu je kao vrlo jednostavan kriterij: izbjegavati ono što je suvišno, očigledno ili vizuelno nezanimljivo.
Prije radnje Pawlikowski traži likove koji u sebi već nose određenu tenziju. Zanimaju ga ljudi koji žele jednu stvar, ali istovremeno možda žele i nešto sasvim drugo, kao i odnosi u kojima dvije osobe nešto traže jedna od druge.
Upravo ta unutrašnja kontradikcija za njega pokreće priču. Film pritom vidi kao vrlo konkretnu umjetnost: ono što postoji jeste ono što možemo vidjeti na ekranu. Zbog toga psihologija lika ne može ostati samo zapisana u scenariju ili objašnjena u bilješkama reditelja, mora pronaći svoj oblik kroz lice, pokret, odnos, prostor ili situaciju.
Scenarij kod Pawlikowskog nije nešto što se završi prije početka priprema. On napiše dovoljno da može pokrenuti film, predstaviti ga glumcima i osigurati produkciju, ali zatim ostavlja prostor da se materijal mijenja.
Lokacije su dio tog pisanja. Za My Summer of Love mjesecima je obilazio Yorkshire i Lancashire tražeći odgovarajuće kuće, doline i druge prostore, a dok ih je tražio, paralelno je razmišljao o priči. Isto se događa tokom castinga: čak i glumac koji na kraju ne dobije ulogu može izgovoriti nešto ili donijeti detalj koji će završiti u filmu. Za Pawlikowskog priprema zato nije faza prije stvaranja filma. Ona već jeste stvaranje filma.
Najbolji primjer tog pristupa dao je govoreći o početku Ide. U scenariju je postojala ekspozicijska scena s časnim sestrama koja je jasno prenosila informacije potrebne za priču. Tokom priprema ugledao je članicu art departmenta kako slika lice Krista i shvatio da taj prizor može otvoriti film mnogo snažnije od onoga što je napisao.
Zato sebi tokom cijelog procesa namjerno ostavlja mogućnost da pronađe bolju ideju. Glumci, pejzaži, situacije i slučajno pronađene slike mogu ponuditi nešto što nije moguće izmisliti za stolom. Za njega to nije improvizacija koliko spremnost da pažljivo posmatra materijal koji je već okupio i reaguje kada se pred njim pojavi nešto bolje.
Ida je za Pawlikowskog predstavljala povratak nečemu elementarnijem u filmu. Govorio je o statičnim kadrovima, odsustvu nepotrebnih pokreta kamere i close-upova te povjerenju u samu sliku da prenese ono što treba.
Na vizuelni svijet filma utjecali su i porodični albumi koje je godinama nosio sa sobom. Crno-bijele fotografije, jednostavniji prostori s manje predmeta i slike iz djetinjstva postali su dio načina na koji je zamišljao taj film. Upravo je na Idi prvi put imao vrlo precizan osjećaj kako film treba izgledati, još prije nego što je snimanje u potpunosti počelo.
Govoreći o suzdržanim emocijama u Očevini, Pawlikowski je objasnio da ga više zanima ono što se događa u glavi gledatelja nego eksplicitno pokazivanje osjećaja. Lik ne mora demonstrirati emociju da bismo razumjeli šta mu se događa.
Zbog toga traži vrlo preciznu mjeru između premalo i previše. Film montira još tokom snimanja, pa već tada može vidjeti gdje mu nedostaje malo više napetosti, emocije ili poremećaja u ritmu. Neke scene nastale su upravo tokom snimanja jer je u već složenom materijalu osjetio da filmu na određenom mjestu treba drugačija emocionalna vrijednost. Scenarij je u tom procesu mapa, ali ne i konačna verzija filma.
Pawlikowski prvo pokušava dobro odabrati glumca, i to ne samo prema njegovim tehničkim sposobnostima nego prema osobnosti, energiji i onome što osoba prirodno donosi pred kameru. Nakon toga metoda zavisi od pojedinca jer, kako je objasnio, glumci potpuno različito dolaze do uloge.
Na Očevini upravo se ta razlika jasno vidjela. August Diehl ušao je u rad s velikim poznavanjem Klausa Manna i Pawlikowski je njihov proces opisao kao nešto vrlo slobodno i nalik jazz sessionu. Sandra Hüller, s druge strane, dolazi iz drugačijeg procesa i trebalo joj je vremena da se prilagodi njegovom labavijem načinu rada. Za Pawlikowskog pritom kadar i gluma nisu dvije odvojene stvari: način na koji je tijelo smješteno u kompoziciju, svjetlo i framing dio su same izvedbe, a ne samo tehnički okvir oko nje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
