TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 30.9.2026.
Od pop zvijezde i Andy Sachs do Penelope i svijeta u kojem se susjedi bude među dinosaurima, Anne Hathaway je 2026. već promijenila nekoliko potpuno različitih filmskih identiteta.
Ako vam se čini da je Anne Hathaway ove godine svuda, ne čini vam se.
U aprilu smo je gledali kao pop zvijezdu u neobičnom A24 filmu Mother Mary, samo nekoliko dana kasnije vratila se ulozi Andy Sachs u The Devil Wears Prada 2, u julu je bila Penelope u Nolanovoj The Odyssey, a august je donio SF triler The End of Oak Street.
Sada slijedi broj pet.
2. oktobra u kina stiže Verity, ekranizacija bestselera Colleen Hoover u kojoj Hathaway dijeli ekran s Dakotom Johnson i Joshom Hartnettom. Ovoga puta nema modnih redakcija, epskih putovanja ni velikih avantura. Umjesto toga dobijamo izolovanu kuću, brak pun pitanja, rukopis koji možda govori istinu i dvije žene između kojih ni gledatelj ne bi trebao biti potpuno siguran kome vjerovati. Film u kina stiže širom svijeta 2. oktobra.
2026. je prilično dobar primjer koliko široko Hathaway trenutno bira projekte.
U Mother Mary bila je slavna muzičarka pred veliki comeback, u The Devil Wears Prada 2 ponovo Andy Sachs, Nolan joj je u The Odyssey dao ulogu Penelope, dok je u The End of Oak Street s Ewanom McGregorom pokušavala preživjeti nakon što misteriozni događaj cijelo susjedstvo prebaci u potpuno nepoznato okruženje.
Verity sada ide još negdje drugo.
Hathaway igra Verity Crawford, uspješnu spisateljicu koja nakon nesreće više nije u stanju završiti svoju seriju knjiga. I premda njeno ime nosi cijeli film, priču prvenstveno pratimo kroz drugu ženu koja ulazi u njen život.
Dakota Johnson je Lowen Ashleigh, spisateljica koja prolazi kroz težak period i dobija ponudu da dovrši Verityne knjige.
Zbog posla odlazi u udaljenu kuću porodice Crawford, gdje bi trebala pregledati autoričine bilješke i materijale. Međutim, među njima pronalazi nešto sasvim drugo: ono što izgleda kao Verityni autobiografski zapisi, puni uznemirujućih detalja o njenoj porodici i suprugu Jeremyju, kojeg igra Josh Hartnett.
Tu Verity prestaje biti jednostavna priča o ženi koja je pronašla tajnu.
Lowen se sve više približava Jeremyju, istovremeno pokušavajući shvatiti koliko onoga što je pročitala pripada stvarnosti, a koliko fikciji. Film svoju napetost gradi oko vrlo jednostavnog pitanja: šta ako dokaz koji ste pronašli uopće nije dokaz?
Ili, još gore, šta ako jeste?
Centralni trokut čine Hathaway kao Verity, Johnson kao Lowen i Hartnett kao Jeremy Crawford, dok se u ostatku glumačke ekipe pojavljuju Ismael Cruz Córdova i Brady Wagner.
Režiju potpisuje Michael Showalter, koji je s Hathaway već radio na filmu The Idea of You, dok je scenarij napisao Nick Antosca prema romanu Colleen Hoover. Hathaway je uz glavnu ulogu i jedna od producentica filma, a Dakota Johnson izvršna producentica.
Trailer pritom jasno daje do znanja da ekranizacija ne ide prema klasičnoj romansi. Vizualno smo bliže mračnom kućnom trileru, dok odnos Lowen, Jeremyja i Verity sve više prelazi iz profesionalnog u intimno, a zatim i prilično opasno.
Nećemo dugo čekati.
Verity u kina širom svijeta stiže 2. oktobra 2026., a film traje oko 1 sat i 54 minute.
To znači da će Anne Hathaway u rasponu od manje od šest mjeseci imati čak pet novih filmskih naslova.
I nakon pop zvijezde, povratka Andy Sachs, Penelope i borbe za preživljavanje, možda je baš Verity Crawford žena o kojoj cijela priča ovisi, ali kojoj ne znamo možemo li vjerovati najzanimljivija uloga za kraj tog niza.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Glumica koja je obilježila nekoliko generacija publike bh. filma i teatra, Jasna Diklić iza sebe ima karijeru koja je rasla zajedno s domaćom scenom i ostavila trag daleko izvan pojedinačnih uloga.
Od prvih profesionalnih angažmana krajem šezdesetih, preko desetina uloga na sceni današnjeg Kamernog teatra 55, rada u filmu i televiziji, do učešća u stvaranju Sarajevskog ratnog teatra, njena karijera prati nekoliko potpuno različitih perioda bosanskohercegovačkog teatra i filma. Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu Banja Luka, a potom se vratila u Sarajevo i na scenu Malog pozorišta, kasnijeg Kamernog teatra 55, gdje je tokom narednih decenija izgradila veliki dio svoje teatarske biografije.
To je karijera u kojoj su se smjenjivali teatar, film, televizija, likovi koji su postali dio kolektivnog pamćenja i nove generacije publike koje Jasnu Diklić upoznaju kroz sasvim druge projekte.
A 2026. godina lijepo spaja nekoliko tih linija.
Početkom septembra Diklić je kao direktorica Juventafesta tradicionalno otvorila njegovo 14. izdanje, obraćajući se novoj generaciji mladih teatarskih autora i izvođača. Festival koji je osnovan 2013. i koji je kroz godine okupio više od 3.000 mladih iz više od 15 evropskih zemalja ostaje važan dio njenog rada izvan vlastite glumačke karijere.
S druge strane, upravo je jedna od njenih novijih filmskih uloga sada vraća u fokus regionalne filmske scene.
Foto: IMDb
Za lik Valerije u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića Jasna Diklić nominovana je za AFA nagradu za najbolju glavnu glumicu. „Paviljon“ je imao svjetsku premijeru kao film otvaranja 31. Sarajevo Film Festivala, a priča o stanovnicima doma za starije koji nakon godina poniženja i zlostavljanja odlučuju preuzeti kontrolu nad vlastitim životima.
Upravo Valerija bila je polazna tačka našeg razgovora, ali vrlo brzo postalo je jasno da je teško govoriti o jednoj ulozi bez svega što joj prethodi.
S Jasnom Diklić razgovarali smo o tome šta jedna nova regionalna nominacija znači nakon više od pet decenija rada, dostojanstvu koje Valerija pokušava vratiti sebi i drugima, dugovječnosti u profesiji i jednoj rečenici kolege koju nije zaboravila.
Nakon više od pet decenija karijere i brojnih priznanja, da li vas nominacija u ovakvom novom regionalnom kontekstu ipak na trenutak zaustavi i natjera da pogledate sve što ste do sada izgradili?
Sigurno da poslije mog višedecenijskog rada u teatru, počinjem da podvlačim crtu i sumiram svoje trajanje, uspješno i manje uspješno.
Sarajevo Film Festival već dugo ima važno mjesto za film u Bosni i Hercegovini i regiji, a AFA sada okuplja regionalnu filmsku i televizijsku scenu kroz novi format nagrada.
Pred odlazak na dodjelu, kao neko ko je prošao kroz različite periode naše kinematografije, šta biste vi voljeli da ovakve nagrade postanu za glumce i autore iz regije?
AFA nagrade bi trebale regionalnoj kinematografiji kao i glumcima i autorima dati dignitet i više posvećenosti.
Foto: IMDb
Koliko vam je bilo važno da Valeriju ne gradite prvenstveno kroz njenu ranjivost, nego kroz snagu i karakter?
Valeriju je život nepravedno stavio na društvene margine treće životne dobi kao i sve štićenike Doma penzionera u filmu Paviljon, a njena ranjivost joj dala snage da se pokuša izboriti za bolja pravila u svijetu u kojem živi.
Nominovani ste za najbolju glavnu glumicu upravo za lik Valerije koja živi u sistemu koji je praktično već odlučio koliko ona vrijedi i šta od nje još očekuje.
Šta je za vas bio njen najveći unutrašnji bunt, mimo onoga što fizički radi u filmu?
Ona je pokušala vratiti dostojanstvo i sebi i drugima, ona je svoju usamljenost htjela zamjeniti za više pažnje i brižnosti onih koji su joj to uskratili.
Foto: IMDb
S obzirom na ekipu „Paviljona“, pretpostavljamo da iza kamere nije uvijek bilo lako ostati ozbiljan.
Postoji li neka anegdota sa snimanja koju nam možete ispričati?
Naravno da smo u pauzama snimanja imali razne dosjetke, ali ništa više od toga!
Kada biste danas sreli Jasnu koja tek počinje glumiti, šta mislite da bi je najviše iznenadilo kod vas?
Ja sam se kroz glumački poziv neminovno mijenjala, ali ono što me je zasigurno iznenadilo, a to je moj dugogodišnji kontinuitet u trajanju ovim poslom.
Postoji li neko s kim ste radili prije mnogo godina, a čiju rečenicu ili savjet i danas nosite sa sobom?
Jedan stariji kolega mi je davno rekao… vrlo je bitno da ostaneš normalna u ovom našem poslu!
Lik koji mi je bilo najteže ostaviti iza sebe je… dosta likova kojima sam povjerovala, zavoljela ih, branila, ali jedna od posljednjih je uloga bake Ane u predstavi ”Moj sin samo malo sporije hoda” kojeg ću teško napustiti.
Uloga koju bih danas voljela ponovo odigrati je… Nema uloga koje bih ponovo igrala, sve su one odigrane i ostavljene za sjećanje!
Glumica ili glumac kojem sam se kroz karijeru divila zbog načina na koji radi je… Od svih glumaca sa kojima sam radila, različitih generacija mnogo sam naučila!
Film koji me je posljednji put iskreno nasmijao? Odavno nisam gledala takve filmove!
Tri stvari koje dobar glumac nikada ne smije izgubiti: posvećenost, emocija i rad!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
