TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.10.2025.
Kada je Jonathan Anderson preuzeo Dior početkom ove godine, iza sebe je već imao snažnu reputaciju izgrađenu kroz godine u Loeweu, gdje je redefinisao kako luksuz može izgledati u 21. stoljeću.
U Dior je došao nakon Kim Jonesa, koji je za sobom ostavio impresivan trag u muškoj liniji i visoko postavljene standarde. Anderson je najprije preuzeo Dior Men, sa debijem na muškoj pisti za proljeće/ljeto 2026 u junu u Parizu.
Foto: @fashionweek
Nova silueta Diora
Anderson, već etablirati kao dizajner koji spaja arhivsko s avangardnim, krenuo je u lagani, ali odlučni reset Diora vraćajući mu mekoću i historijsku dubinu koju je ponekad znao izgubiti u eri velikih logotipa i glasnih kolaboracija.
Njegov debi bio je upravo to: hommage arhivi i francuskoj sartorijskoj tradiciji, ali pročitan kroz leću dekonstruisanog slojevitog Andersonovog rukopisa.
Uz suptilnu promjenu tipografije loga s monumentalnog DIOR na historijsko “Dior” u klasičnom Cochin fontu, Anderson je dao vizuelni znak preokreta: ne radi se o radikalnom prekidu, već o povratku i kontinuitetu, o podsjetniku da je Dior uvijek bio i igra s proporcijama i sofisticirana tišina, a ne samo spektakl.
Nagovještaji Andersonovog rukopisa
Prije nego što dekonstruišemo njegovu prvu žensku kolekciju za Dior, Anderson je već na Instagramu ostavio fragmente kao nagovještaj: kadar tenisica, detalj sandale, sitni close-up koji nas je primorao da nagađamo šta će tek uslijediti.
Paralelno, kampanja Lady Dior torbi dodatno je podgrijala atmosferu, sugerišući da će se pažnja usmjeriti na accessories jednako kao i na siluete. Sve to već je nagovještavalo ono što smo danas gledali, Andersonov izlazak u ženskoj ready-to-wear areni Diora, gdje njegovo čitanje arhive i savremenosti dolazi do punog izražaja.
Prvi ženski Dior J.W. Andersona
Današnji Dior show održan je u Jardin des Tuileries, gdje je u samom središtu prostora dominirala obrnuta piramida, golemi ekran koji je otvorio reviju. Na njemu se odvijao reel arhivskih Dior revija, praćen intenzivnom muzikom i pulsirajućim svjetlima, stvarajući atmosferu napetosti i očekivanja.
“Do you dare enter the house of Dior” bile su riječi koje su zatitrale na ekranu, poput izazova publici da zakorači u Andersonovu novu viziju kuće.
Jonathan Anderson otvorio je kolekciju siluetom koja je odmah podcrtala njegov rukopis, bijela strapless haljina s hoop suknjom i raskošnim mašnama.
Bio je to hommage arhivi, ali pročitan kroz savremeni filter, gdje se čistoća linije pretvara u izjavu o volumenu, a ikonografija 1947. dobiva novo, slojevito čitanje.
Kolekcija se potom razvijala u smjeru igre kontrasta: Bar jakna, možda najpoznatiji Diorov simbol, pojavila se u skraćenoj i tvidom obloženoj verziji, spajana s plisiranim mini suknjama koje su klasičnu formu učinile mladom i dinamičnom. 
Foto: @fashionweek
Transparentne tkanine izmjenjivale su se s čvrsto konstruiranim kaputima, denim je dolazio u skinny i barrel krojevima, a čipkaste haljine otkrivale su leđa u krojevima koji su spajali senzualnost i krojačku preciznost.
Dok su tricorn šeširi i novi pristupi Lady Dior torbi dodavali sloj modnog humora, jasno je bilo da Anderson arhivu ne tretira kao muzejski artefakt, nego kao živi materijal spreman za savremeni jezik piste.
Foto: @archivedrunway
Christian Dior je 12. februara 1947. u Parizu predstavio svoju prvu modnu reviju, kojom je otvorio jedno od najvažnijih poglavlja u historiji mode. Kuća osnovana 1946. nastavila je svoj put i nakon Diorove smrti, kada je samo deset godina kasnije, 1957., tada dvadesetjednogodišnji Yves Saint Laurent postao kreativni direktor.
Prije dva dana smo gledali Saint Laurentovo otvaranje Sedmice mode u Parizu, a danas, gotovo sedam decenija poslije, svjedočimo Andersonovom debiju u Dioru, svojevrsnom krugu mode koji se zatvara i otvara istovremeno.
Anderson je u ovoj kolekciji za Dior uradio ono što je naznačio i za Dior Men: spojo visoku i ready-to-wear modu, učinio arhivu nosivom i aktualnom, a istovremeno oživio tihe, gotovo intimne momente krojačke izvrsnosti.
TEKST: Ada Ćeremida
Poslednjih sezona, Saint Laurent pod vodstvom Anthonyja Vaccarella polako, ali sigurno, daje novo poglavlje estetike: od dramatičnog power dressing, preko silueta koje stoje negdje između 80 - ih i futurističke nostalgije, pa do kolekcija koje su više suptilnije.
Pred svakom revijom rastu očekivanja ne samo da će kolekcija biti upečatljiva, nego i da će osjećaj, atmosfera, scena sve skupa reći nešto više o danas. Večeras, pod Eiffelovim tornjem, Vaccarello je baš to pokušao: spoj elegancije, snage i cvjetne poezije.
Scenografija je bila spektakularna: golemi bijeli cvjetovi u pozadini paradirali su kao dramatičan kontrast, podsjećajući da romantika nije nestala samo je dobila oštriji rub.
Scena & Atmosfera: Dramatičnost u cvjetnim oblicima
Show je otvorio s vizualom koji udara gledatelja gotovo trenutno. Runway je obavijen divovskim bijelim cvjetovima, ogromnim, punim, dramatičnim, koji čine savršenu simetriju sa snagom silueta. Postavka je instant podsjetnik da Vaccarello razumije da modni performans mora biti kompletan: scenografija je partner u pričanju priče.
U bijelim cvjetovima, u kontrastu sa ozbiljno strukturiranim ramenima, kožom, sjajem tkanina postoji napetost između onog što je nježno i onog što je moćno.
U prvim redovima su sjajile Hailey Bieber, Zoe Kravitz, Charli XCX, Madonna sa svojom kćerkom svi su došli da vide kako Vaccarello miješa zavodljivost s autoritetom.
Paleta, tkanine i inspiracija: između archetypa, nostalgije i jutarnje rose
Boje su bile raskošne ali harmonične: crna i tamno-siva ostaju kod Vaccarella baza moći, ali su se među njima provukle bež, smaragdno zelene, metalni zlatni tonovi, pa čak i blaga fuksija ili terrakota pri sjeni.
Organza, svila, satenski materijali, mješavine tkanina s reflektivnim svojstvima, tkanine koje uhvati svjetlost i odbije je nazad gledatelju.
Inspiracija je očito iz prošlosti: power shoulders iz 80 - ih, na koje smo se već navikli i sada ih gotovo instinktivno povezujemo sa Saint Laurentom,oversized mašne, koktel haljine koje bi mogle stati u retrospektivu Yvesa iz vremena kada je Rive Gauche bio revolucija ali Vaccarello ne obnavlja on reinterpretira.
Volumiozne haljine koje plešu sa vama i lagani sjajni trench kaputi, sve to da se osjeti da proljeće stiže iako je energija zimske snage i dalje snažno prisutna.
Salonke su bile visokih potpetica, često u crnom, sa špicastim vrhovima, neki modeli u salonskom stilu, drugi sa sjajem kože ili lakiranih materijala što je dodatno pojačavalo kontraste: mekane tkanine, tekuće haljine i čvrsti korzet, strukturirani sako, oversized košulja.
Nosivost, stil i dojam: da li je to za ulicu? Ili za snove?
Na kraju, kolekcija miriše više na san nego na dnevni outfit, ali to ne znači da je nepraktična. Zapravo, Vaccarello balansira između teatralnog i upotrebljivog: haljine mogu biti večernji statement komadi, ali majice, sako, košulje sve je načinjeno da se kombinuje i nosi izvan piste. Stil je podsjetnik da moć i elegancija ne zahtijevaju da se žrtvuje udobnost šavovi, siluete, krojevi su precizni, ali ne hermetični.
Čizme i salonke visoke potpetice služe kao modni signal, ali kombinacije mogu biti i sa ravnim cipelama, što bi ljudima koji prate street style omogućilo da uzmu neki komad i stvarno ga iskoriste. Dakle, kolekcija je san, ali san u koji možeš zakoračiti jer u modnom smislu, ono najbolje je kad mašta postane nosiva stvarnost.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
