TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 3.12.2018.
Bh.dizajnerica Ljiljana Majkić postala je prepoznatljiva po kreacijama koje su rezultat igre s različitim formama te eksperimentiranja s materijalima.
Dizajnerica koja iza sebe ima i dvije samostalne izložbe, ali i nekoliko domaćih i regionalnih nagrada za svoj rad, kreacijom 'Igrokaz' dobila je priliku sudjelovati i na internacionalnoj bijenalnoj izložbi 'Pomeranje granica/4'. Izložba je konceptualnog sadržaja s polazištem od tekstila i suvremenog odijevanja i bit će postavljena u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu od 20. 12. ove do 20. 1. sljedeće godine.
Kada smo s Ljiljanom razgovarali o samom konceptu njenog rada, otkrila nam je:
„Kroz igru i dijalog s nevidljivim djeca razvijaju maštu i oslobađaju svoju stvaralačku energiju i pripremaju se za stvarni svijet, za budućnost. Kad dijete dovoljno poraste, razvije i izgradi svijest o okruženju i samome sebi, u očima onih koji su podlegli nametnutim normama, igra postaje suvereni čin. To je trenutak kada nas počinju učiti da smo prerasli igru, da nam ona ne priliči i podižu zid između nas i mašte, tog nepreglednog prostora slobode. Rušenje i nepristajanje, savladavanje te prepreke pomjera granice i mijenja svjetove. Bernard Show: 'Ne prestajemo se igrati zato što starimo, nego starimo, jer smo se prestali igrati'.“
Ljiljanu smo pitali i kako je tekao sam proces nastanka ove kreacije:
„Proces izrade projekta je kao i obično započeo istraživanjem materijala, uz kombinovanje i prožimanje ideja. Smatram da je materijal temelj rada i da se mora pažljivo odabrati za svaki novi dizajn. Ovaj put sam se odlučila za mekanu vunenu tkaninu, koja je prirodno elastična i dozvoljava savijanje i oblikovanje elemenata, čija je izrada bila polazna faza u nastanku ovog projekta.
Daljim eksperimentisanjem i spajanjem tih elemenata s malim odjevnim predmetima za lutke nastajao je ovaj kaput. Naravno lutke su bile ideja vodilja od samog početka. Dizajnirala sam ih baš kao lutku, koju bih ja voljela imati, a u izradi iste mi je pomogla slikarka Rebeka Abdagić.
Što se tiče vremena nastanka ovakvog konceptualnog rada teško ga je odrediti. Ideja je nastala dosta prije i po fazama se kristalisala, a sama izložba je bila glavni povod njene realizacije. Pošto je za predstavljanje svakog rada neophodna fotografija, njih je uradila grafička dizajnerica Mila Melank, dok je model bila teatrologinja Marija Šuković.“
Ljiljani čestitamo na još jednoj odličnoj prilici za promociju vlastitog rada te vas pozivamo ukoliko ste u Beogradu da i vi posjetite izložbu koja će se na adresi Muzej primenjene umetnosti, Vuka Karadžića 18, Beograd, održavati u periodu 20.12.2018. - 20.1.2019.
TEKST: Ada Ćeremida
Golden Globes su oduvijek bili svojevrsni uvod u sezonu nagrada, večer koja postavlja ton prije nego što Oscar mašinerija krene punom snagom.
Kao i svake i ove godine slavili su filmove i serije koji su obilježili proteklih dvanaest mjeseci, ali pažnja je, očekivano, vrlo brzo skliznula s pozornice na crveni tepih. Ono što je sinoć bilo drugačije nije bila lista dobitnika, već raspoloženje u kojem se moda pojavila.
Bez namjere da se nadglasa sama sebe, stil je djelovao tiše, promišljenije i sigurnije. Kao da je glamur odlučio stati korak unazad i prepustiti prostor kroju, teksturi i stavu. U nastavku nećemo tražiti “najbolje”, već ćemo razložiti lookove koji su suptilno oblikovali atmosferu večeri Golden Globes nagrada i pokazali kako danas izgleda samouvjeren crveni tepih.
Glamur oslobođen spektakla
Možda najzanimljiviji pomak večeri bio je odnos prema samom pojmu glamura. Nije nestao, ali je promijenio formu. Umjesto velikih modnih gesti, dobili smo lookove koji djeluju lično, gotovo intimno, kao da su nastali iz jasne svijesti o vlastitom stilu.
Ovdje glamur nije kostim, već produžetak identiteta nenametljiv, ali precizan. Golden Globes su sinoć pokazali da crveni tepih ne mora biti glasan da bi bio relevantan, niti teatralan da bi bio modno važan.
Tekstura kao glavni narativ
Umjesto boja koje dominiraju prostorom, fokus se prebacio na materijale i površine. Sjaj metala, mekoća perja, transparentni slojevi i bogati vezovi preuzeli su ulogu glavnih pripovjedača.
Ovi lookovi nisu se kretali oko ideje “wow efekta”, već oko osjećaja kako tkanina pada, kako reflektira svjetlo, kako se kreće u hodu. Upravo u toj suzdržanoj igri tekstura leži razlog zašto je crveni tepih djelovao promišljenije nego inače. Sve je bilo tu s razlogom, ali ništa nije bilo preglasno.
Tišina kroja i snaga siluete
Ako je sinoć postojala zajednička nit, bila je to vjera u siluetu. Haljine su se oslanjale na precizan kroj, čiste linije i tijelo kao centralnu tačku, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima.
Od dugih, gotovo arhitektonskih formi do uskih, skulpturalnih konstrukcija, moda je djelovala disciplinovano i samouvjereno. Ovo nisu bili lookovi koji traže reakciju, već oni koji je dobiju upravo zato što je ne forsiraju. Crveni tepih se sinoć više ponašao kao produžetak modne piste nego kao pozornica za spektakl.
Sinoćnji Golden Globes nisu ponudili jedan dominantan modni trenutak, niti su pokušali da ga proizvedu. Umjesto toga, crveni tepih je djelovao kao niz promišljenih odluka koje su zajedno formirale mirniju, zreliju sliku savremenog glamura.
Moda je ovdje funkcionisala kao refleksija trenutka u kojem se nalazi industrija svjesna sebe, sigurnija u tišini nego u buci. Ako je ovo nagovještaj onoga što slijedi u sezoni nagrada, onda nas ne čeka povratak spektaklu, već njegova pažljivo kontrolisana verzija.
A to je, možda, promjena koja nam je bila potrebna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
