TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.1.2020.
Sa svakom novom kolekcijom uvijek nasmijane, komunikativne i kreativne Ene Dujmović koja stoji iza brenda Plusminus, iznova se zaljubimo u minimalistički, ali i umjetnički prizvuk koji ima svaki komad koji izađe iz njezine radionice.
Ena je od osnutka svog brenda razvila prepoznatljiv modni izričaj koji slavi sintagmu mode i grafike, jednostavnost, eleganciju, prirodne materijale i krojeve koji na suptilan način naglašavaju ženstvenost.
Nosivi su u dnevnim i svečanim prilikama, a u razgovoru s Enom odlučili smo saznati koliko je uopće vremena potrebno za izradu jednog takvog komada i koliko on zahtjeva truda, znanja i strasti…
Ena Dujmović
Foto: Senka Mušić
Kako bi opisala modnu filozofiju koja stoji iza brenda Plusminus?
Koncept koji gajimo od početka do danas svakako je simbioza umjetnosti i dizajna. Specifičnost izrade i apliciranja grafika na platno koje oživljavaju i žive kroz svaku osobu koja ih nosi. Funkcionalnost, estetika i kvalitet vodilje su nam u izradi svake kolekcije koja teži biti drugačija, ali i nosiva u raznim prilikama.
Sve proizvodimo lokalno i pripadamo generaciji “slow fashion” brendova koji bude svijest o kvalitetama dizajna i umjetnosti te ručne izrade u BiH.
Želimo da se sve osobe koje nose Plusminus osjećaju posebno i ponosno.
Zašto baš naziv Plusminus i koje su lekcije koje si naučila o osnivanju brenda, poslovanju, ali i modi u BiH od osnutka svog brenda?
Naziv Plusminus potiče iz samog koncepta i ideje o brendu, definitivno opisuje mnoge segmente dizajna kao i samog procesa. Mogu se nadovezati da baš taj koncept i diferencija jeste ono što je najbitnije za isticanje u moru onog što je ponuđeno. Oduvijek me zanimala moda, ali nisam vidjela smisao u tome da radim odjevne komade koji se rađaju bez priče i smisla. Bilo gdje da se nalazili u svijetu, to je za početak poslovanja jedna od najbitnijih stvari, imati ideju. Druga stvar definitivno biti uporan i pozitivan, mene niko ne može uvjeriti da nešto ne može. Moda u BiH se definitivno razvija, svakim danom tu je više i više pojedinaca i brendova, malo smo tržište, ali svakako da za sve ima mjesta, treba biti svoj.
Kako je došlo do suradnje između tebe i Denisa Haračića koji čine dio Plusminus tima?
Denisa Haračića upoznala sam na Akademiji Likovnih umjetnosti i prepoznala da ima onaj faktor kojeg sam uvijek tražila u grafikama, a to se jednostavno osjeti i ne može riječima opisati. To važi za svakog umjetnika koji je do sada surađivao sa Plusminusom.
Raduje me vidjeti kako se Denis svakim danom sve više umjetnički razvija i samostalno i u našem projektu. Njegove grafike definitivno su nešto veoma posebno i raduje me što oživljavaju kroz sve osobe koje nose Plusminus.
Koliko je vremena potrebno za izradu jednog komada - točnije hlača iz vaše kolekcije, ali i džempera?
Svaki Plusminus komad zahtjeva posebno tretiranje i sve zavisi da li štampa ide direktno na iskrojeni model ili se radi kao prišivka. Za izradu hlača zbog procesa sušenja potrebno je 5 dana, prvi dan je krojenje, drugi štampanje koje zahtjeva 48 sati sušenja i tek potom ide na šivanje. Kada pričamo o džemperu, on iako nema grafiku ima elemente koji se povezuju s našom pričom u smislu simbola plusa i minusa. Ručno je pleten i divne gospođe iz “Udružene” provedu otprilike dva dana da bi isplele jedan komad.
Možeš li nam dati mali osvrt kako teče tvoj kreativni proces, ali i detaljnije opisati proces dodavanja grafika na odjeću?
Kreativni proces zavisi od raspoloženja, nekada sam raspoložena za istraživanje i odem u biblioteku tražiti neke stare podatke koje ne mogu naći na internetu. Često mi se dogodi da prije nego zaspem razmišljam i smislim neke ideje… A možda najčešći proces je onaj u radionici, u interakciji s materijalima. Ja provodim skoro svaki dan u proizvodnji jer tako znam da svaki dan može biti taj kada ću smisliti nešto novo.
Grafika je veoma kompleksan proces, kojeg mnogi ne poznaju iako sam mnogo puta pisala o tome, zbog toga smo napravili video koji je mnoge ostavio bez teksta. Mi trenutno radimo linorez i bakropis tehniku i one imaju drugačije procese. Linorez nakon pripreme (rezanja) ploče se naboji i pod presom otisne na materijal, a bakropis nakon crtanja na cinku i jetkanja u kiselinama isto tako nanesemo boju, s tim da se ovdje višak boje mora očistiti te se potom pod presom otisne na materijal.
https://www.youtube.com/watch?v=k927BJ34Jqw
Dizajn: Ena Dujmović
Grafike: Denis Haračić
Krojači: Dervo Milišić & Mujo Redžepović
Model: Ena Martić
MUA: Naida Đekić
Studio: Spektroom
Kamera: Jasmin Spahić
Režija i montaža: Igor Hamzić
Koliko ljudi čini tvoj tim (krojači, grafike...)?
Trenutno naš tim čine dva krojača i jedna krojačica, Denis kao grafičar, te osoba koja meni pomaže oko svakodnevnih poslova. Također imamo mnogo vanjskih saradnika kao recimo ove zimske sezone sa “Udružene” koje nam izrađuju pletene stvari od vune.
Na koji komad si najviše ponosna?
Pa uvijek sam najviše ponosna na nešto novo što smislim, sad je to trenutno jedan novi komad koji spremamo za proljeće/ljeto. :)
Koga bi voljela odjenuti u komade iz Plusminus kolekcije?
Po koji put razmišljam o tome i uopšte nemam na prvu sad neku veliku želju niti odgovor ko bi to bio. Ima svakako divnih i inspirativnih ljudi sa scene, ali nekako sam ja uvijek najviše ponosna kada vidim nekog na ulici koga uopće ne poznajem a sa stavom i stilom iznese Plusminus stvari.
Što nam pripremate za proljeće?
Uvijek nešto novo, trenutno eksperimentišemo s apliciranjem grafike na materijale koje sam odabrala za tu sezonu. Moram reći da me ove sezone malo privlače i boje, obzirom da su nam rješenja većinom ahromatska.
***
Foto: Hamza Kulenović
TEKST: Ada Ćeremida
Nekada simbol prevelikog hypea, Dior tote se vraća kao tiha kulturna referenca koju Gen Z zapravo želi nositi.
Svi se sjećamo tog trenutka kada je jedna torba prešla granicu između poželjne i prezasićene. Diorove tote torbe bile su svuda na ulicama, Instagramu, aerodromima i vrlo brzo prestale su govoriti išta novo.
No moda ima kratko pamćenje i još kraći ciklus oprosta. U novoj interpretaciji Dior, pod vodstvom J.W. Andersona vraća ovaj format, koji smo vidjeli na njegovoj debitantskoj Dior Mens reviji prošle godine.
S potpuno drugačijim razlogom postojanja, ovaj put, torba ne pokušava da bude statusni simbol, već nosilac kulture, reference i ličnog identiteta.
Kada je Dior Book Tote postao “previše”?
Originalni Dior Book Tote lansiran je 2018. godine pod kreativnim vodstvom Maria Grazia Chiuri za Dior . Inspirisan praktičnošću i idejom svakodnevne luksuzne torbe, brzo je postao jedan od najprepoznatljivijih komada modne kuće.
No već do 2019. i 2020. torba je doživjela ekstremnu saturaciju od street style scene do masovnih kopija. Logo i monogram preuzeli su glavnu riječ, dok je sama torba izgubila emocionalni i estetski kontekst. Nije bila ružna, ali je postala prazna i upravo zato je mnogima dosadila.
Taj umor bio je vidljiv i kasnije, čak i kada se torba pojavila u muškom kontekstu na Paris Fashion Week Menswear FW 2025/2026 , u okviru revije Dior Men Winter 2025/2026 pod kreativnim vodstvom Kim Jones tada ukrašena sa Labubu privjescima, više kao styling trik nego kao stvarna reinterpretacija.
Tek dolaskom J.W. Andersona dolazi do suštinskog zaokreta: torba se ne stilizira, već se ponovo osmišljava, oslobođena ironije i vraćena značenju.
Dior Book Cover Tote kao kulturni objekt
Nova Dior Book Cover Tote ide u potpuno suprotnom smjeru. Umjesto logotipa, u prvi plan dolazi književnost. Umjesto savršeno stiliziranih kampanja, Dior bira bouquiniste uz obale Seine stvarne ljude, stvarne reference, stvarni Pariz.
Kampanja fotografa Angèle Châtenet djeluje gotovo dokumentarno, bez viška scenografije. Torbe nose naslove knjiga, porodična imena i kulturno naslijeđe, a ne samo brend. Luksuz ovdje nije performans, već navika.
Zašto ovo rezonira s Gen Z publikom?
Gen Z ne kupuje simbole moći, već skuplja reference. Knjiga na torbi nije dekor, već kod znak pripadnosti, interesa i vrijednosti.
Upravo zato je casting ključan: od 070 Shake do book influencera Travawyn Taylor , identitet kampanje gradi se kroz kulturu, ne status. Najemotivniji trenutak dolazi s Denis Westhoff , gdje roman Bonjour Tristesse postaje naslijeđe koje se nosi, a ne arhivira.
Ovo su torbe koje su nosive, funkcionalne i tiho luksuzne dizajnirane za stvarni život, ne za feed.
Dior nije samo “popravio” staru torbu promijenio je razlog zašto ona postoji. Book Cover Tote nije pokušaj povratka hypea, već odgovor na sadašnji trenutak u kojem moda mora slušati, a ne diktirati.
Upravo zato ova verzija djeluje uvjerljivo: jer ne traži da je volimo dovoljno je da je razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
