TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.1.2020.
Sa svakom novom kolekcijom uvijek nasmijane, komunikativne i kreativne Ene Dujmović koja stoji iza brenda Plusminus, iznova se zaljubimo u minimalistički, ali i umjetnički prizvuk koji ima svaki komad koji izađe iz njezine radionice.
Ena je od osnutka svog brenda razvila prepoznatljiv modni izričaj koji slavi sintagmu mode i grafike, jednostavnost, eleganciju, prirodne materijale i krojeve koji na suptilan način naglašavaju ženstvenost.
Nosivi su u dnevnim i svečanim prilikama, a u razgovoru s Enom odlučili smo saznati koliko je uopće vremena potrebno za izradu jednog takvog komada i koliko on zahtjeva truda, znanja i strasti…
Ena Dujmović
Foto: Senka Mušić
Kako bi opisala modnu filozofiju koja stoji iza brenda Plusminus?
Koncept koji gajimo od početka do danas svakako je simbioza umjetnosti i dizajna. Specifičnost izrade i apliciranja grafika na platno koje oživljavaju i žive kroz svaku osobu koja ih nosi. Funkcionalnost, estetika i kvalitet vodilje su nam u izradi svake kolekcije koja teži biti drugačija, ali i nosiva u raznim prilikama.
Sve proizvodimo lokalno i pripadamo generaciji “slow fashion” brendova koji bude svijest o kvalitetama dizajna i umjetnosti te ručne izrade u BiH.
Želimo da se sve osobe koje nose Plusminus osjećaju posebno i ponosno.
Zašto baš naziv Plusminus i koje su lekcije koje si naučila o osnivanju brenda, poslovanju, ali i modi u BiH od osnutka svog brenda?
Naziv Plusminus potiče iz samog koncepta i ideje o brendu, definitivno opisuje mnoge segmente dizajna kao i samog procesa. Mogu se nadovezati da baš taj koncept i diferencija jeste ono što je najbitnije za isticanje u moru onog što je ponuđeno. Oduvijek me zanimala moda, ali nisam vidjela smisao u tome da radim odjevne komade koji se rađaju bez priče i smisla. Bilo gdje da se nalazili u svijetu, to je za početak poslovanja jedna od najbitnijih stvari, imati ideju. Druga stvar definitivno biti uporan i pozitivan, mene niko ne može uvjeriti da nešto ne može. Moda u BiH se definitivno razvija, svakim danom tu je više i više pojedinaca i brendova, malo smo tržište, ali svakako da za sve ima mjesta, treba biti svoj.
Kako je došlo do suradnje između tebe i Denisa Haračića koji čine dio Plusminus tima?
Denisa Haračića upoznala sam na Akademiji Likovnih umjetnosti i prepoznala da ima onaj faktor kojeg sam uvijek tražila u grafikama, a to se jednostavno osjeti i ne može riječima opisati. To važi za svakog umjetnika koji je do sada surađivao sa Plusminusom.
Raduje me vidjeti kako se Denis svakim danom sve više umjetnički razvija i samostalno i u našem projektu. Njegove grafike definitivno su nešto veoma posebno i raduje me što oživljavaju kroz sve osobe koje nose Plusminus.
Koliko je vremena potrebno za izradu jednog komada - točnije hlača iz vaše kolekcije, ali i džempera?
Svaki Plusminus komad zahtjeva posebno tretiranje i sve zavisi da li štampa ide direktno na iskrojeni model ili se radi kao prišivka. Za izradu hlača zbog procesa sušenja potrebno je 5 dana, prvi dan je krojenje, drugi štampanje koje zahtjeva 48 sati sušenja i tek potom ide na šivanje. Kada pričamo o džemperu, on iako nema grafiku ima elemente koji se povezuju s našom pričom u smislu simbola plusa i minusa. Ručno je pleten i divne gospođe iz “Udružene” provedu otprilike dva dana da bi isplele jedan komad.
Možeš li nam dati mali osvrt kako teče tvoj kreativni proces, ali i detaljnije opisati proces dodavanja grafika na odjeću?
Kreativni proces zavisi od raspoloženja, nekada sam raspoložena za istraživanje i odem u biblioteku tražiti neke stare podatke koje ne mogu naći na internetu. Često mi se dogodi da prije nego zaspem razmišljam i smislim neke ideje… A možda najčešći proces je onaj u radionici, u interakciji s materijalima. Ja provodim skoro svaki dan u proizvodnji jer tako znam da svaki dan može biti taj kada ću smisliti nešto novo.
Grafika je veoma kompleksan proces, kojeg mnogi ne poznaju iako sam mnogo puta pisala o tome, zbog toga smo napravili video koji je mnoge ostavio bez teksta. Mi trenutno radimo linorez i bakropis tehniku i one imaju drugačije procese. Linorez nakon pripreme (rezanja) ploče se naboji i pod presom otisne na materijal, a bakropis nakon crtanja na cinku i jetkanja u kiselinama isto tako nanesemo boju, s tim da se ovdje višak boje mora očistiti te se potom pod presom otisne na materijal.
https://www.youtube.com/watch?v=k927BJ34Jqw
Dizajn: Ena Dujmović
Grafike: Denis Haračić
Krojači: Dervo Milišić & Mujo Redžepović
Model: Ena Martić
MUA: Naida Đekić
Studio: Spektroom
Kamera: Jasmin Spahić
Režija i montaža: Igor Hamzić
Koliko ljudi čini tvoj tim (krojači, grafike...)?
Trenutno naš tim čine dva krojača i jedna krojačica, Denis kao grafičar, te osoba koja meni pomaže oko svakodnevnih poslova. Također imamo mnogo vanjskih saradnika kao recimo ove zimske sezone sa “Udružene” koje nam izrađuju pletene stvari od vune.
Na koji komad si najviše ponosna?
Pa uvijek sam najviše ponosna na nešto novo što smislim, sad je to trenutno jedan novi komad koji spremamo za proljeće/ljeto. :)
Koga bi voljela odjenuti u komade iz Plusminus kolekcije?
Po koji put razmišljam o tome i uopšte nemam na prvu sad neku veliku želju niti odgovor ko bi to bio. Ima svakako divnih i inspirativnih ljudi sa scene, ali nekako sam ja uvijek najviše ponosna kada vidim nekog na ulici koga uopće ne poznajem a sa stavom i stilom iznese Plusminus stvari.
Što nam pripremate za proljeće?
Uvijek nešto novo, trenutno eksperimentišemo s apliciranjem grafike na materijale koje sam odabrala za tu sezonu. Moram reći da me ove sezone malo privlače i boje, obzirom da su nam rješenja većinom ahromatska.
***
Foto: Hamza Kulenović
TEKST: Lamija Muratagić
U prvom Bonjour.Lookbacku Martina Saira se vraća svojim crvenim tepih izdanjima, od Selme Starfinger i Nine Varge do Marka Fehera, Armina Hodžića i Amne Kunovac Zekić.
Sarajevo Film Festival ima svoju filmsku historiju, ali i onu drugu, vizuelnu, koja se godinama gradi na crvenom tepihu. U njoj se ne pamte samo premijere i dolasci, nego i odjevni trenuci koji su postali dio festivalske arhive.
Uoči novog izdanja festivala, Bonjour kroz serijal Bonjour.Lookback otvara modnu arhivu prethodnih godina. Ne samo kroz fotografije koje pamtimo, nego kroz osobe koje su ih nosile, njihove komentare, sjećanja i pogled iz današnje perspektive. 
Za ovu priču vratili smo se festivalskim izdanjima u prostoru Atelje 71 I M Rasvjeta, elegantnom i čistom ambijentu koji ima onu tišu, parišku estetiku ateljea. Prostor je svijetao i sofisticiran, pa tako cijeli razgovor dobija osjećaj intimne modne arhive.
Prva u našem modnom lookbacku je Martina Saira Keškić , poduzetnica i kreativkačiji se lični stil godinama vezuje za sarajevsku modnu scenu i čiji smo modni senzibilitet već imali priliku upoznati zavirujući u njen ormar. Njen festivalski stil godinama se izdvaja po odnosu prema domaćem i regionalnom dizajnu, snažnim siluetama, neočekivanim beauty momentima i lookovima koji nisu birani da budu sigurni, nego da imaju stav. 
Jedan od ranijih trenutaka koji se izdvaja je kreacija Selme Starfinger iz 2014. godine, crno-žuti look s gotovo arhitektonskom konstrukcijom. Crni top čistih linija i voluminozna žuta suknja stvarali su kontrast koji je djelovao grafički, ali i dovoljno teatralno za festivalski prostor. Martina ga danas pamti upravo kroz tu konstrukciju. 
“ Podsjeća me kao da je arhitekt pravio, baš neki art ”, prisjetila se.
Iste godine nosila je i Ninu Vargu, dizajnericu koju i danas izdvaja kao jednu od omiljenih. Crna silueta, izgrađena kroz dužinu, teksturu i diskretan sjaj, unosila je tamniju i znatno dramatičniju eleganciju. 
Ono što ga danas čini posebno zanimljivim jeste činjenica da nije ostao samo arhivska fotografija. Martina je otkrila da top i suknju i danas ima, ali ih nosi odvojeno.
Bijela kreacija Mateyaneira iz 2017. godine imala je dugu cape siluetu, vez i značajnu ceremonijalnu prisutnost, ali Martina je najviše pamti po beauty momentu koji je pratio cijeli look: srebrnoj kosi koju je radio Ensar Dervišbegović . 
“ Kosa je bila srebrna, a to je tek prije godinu dana postao trend u svijetu. Mi smo tada bili ispred vremena ”, rekla je Martina.
Dvije godine kasnije, prvi put je nosila kreaciju Marka Fehera . Crna silueta, oblikovana fluidnim rukavima i širokim nogavicama, svoju je snagu gradila kroz pokret tkanine oko tijela.
Martina ga pamti kao trenutak u kojem se osjećala “ lepršavo, kao neki leptir. Modni leptir na crvenom tepihu ”. Upravo ta rečenica najbolje objašnjava zašto look i danas funkcioniše na fotografijama: njegova glavna vrijednost nije bila samo forma, nego pokret . 
Jedan od najdramatičnijih ulazaka u njenoj festivalskoj arhivi bio je look Armina Hodžića / Elysian iz 2022. godine. Bijela silueta, izoštrena naglašenim ramenima, metalnim lancima i plaštom koji je produžavao figuru, bila je konstruirana za ulazak koji se registruje prije nego što se pročitaju detalji.
Plašt je prvobitno trebao biti još duži, gotovo deset metara, ali je na kraju skraćen. Efekt ipak nije izostao. 
“ Čim sam zakoračila, osjećala sam se kao da sam ja taj outfit ”, rekla je Martina.
To je možda i najtačniji opis dobrog crvenog tepiha, trenutak u kojem osoba ne nosi samo odjeću, nego se s njom potpuno spoji.
U novijem dijelu arhive izdvaja se i kreacija Amne Kunovac Zekić iz 2024. godine, mini haljina s teksturom, asimetričnim detaljima i crno-bijelim kontrastom. Martina ju je prvi put vidjela na reviji i poželjela prenijeti na crveni tepih baš zato što nije pripadala očekivanoj slici festivalskog glamura. 
Platforme, valovita kosa i skulpturalni nakit pomjerili su mini siluetu iz razigranog registra prema odlučnijem red carpet izrazu, zadržavajući njenu lakoću, ali joj dajući jasniju modnu oštrinu.
Za kraj, Martina se vratila još jednom izdanju Nine Varge, bakarnom kombinezonu iz 2014. godine koji, kako kaže, i danas ima. Taj detalj se kroz cijeli razgovor provlači kao možda najljepši dokaz da njeni Sarajevo Film Festival lookovi nisu bili zamišljeni samo kao komadi za jednu fotografiju. 
“ Svaku ovu odjevnu stvar i dan danas imam ”, rekla je Martina, dodajući da neke od njih i danas nosi svakodnevno, uz espadrile, sandale i ljetne kombinacije.
Neki lookovi bili su kreirani za snažan ulazak na crveni tepih, neki su kasnije nastavili živjeti u njenom ormaru, a neki danas izgledaju još aktuelnije nego u trenutku kada su prvi put fotografisani.
Martina Saira tako otvara Bonjour.Lookback kao podsjetnik da najbolja festivalska izdanja ne ostaju samo u arhivi, nego se vraćaju kroz priče, sjećanja i detalje koje i godinama kasnije vrijedi ponovo pogledati. 
U narednim danima na Bonjour.ba pratite i druge sagovornice koje se s nama vraćaju svojim Sarajevo Film Festival izdanjima i trenucima koji su obilježili crveni tepih prethodnih godina.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Bonjour.ba produkcija
Foto: Bonjour.ba
Social Media foto i video: Marija Perić i Tesnim Ališah
Lokacija: Atelje 71 I M Rasvjeta
Autorica članka: Lamija Muratagić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
