TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
TEKST: Ada Ćeremida
Narodno pozorište Sarajevo posljednjih godina donosi produkcije koje privlače veliku pažnju publike, od baleta Krcko Oraščić do velikih koncertnih i filharmonijskih projekata koji redovno pune salu.
Upravo zato i nova premijera, predstava Ubistvo u Orijent Ekspresu, već sada izaziva veliko interesovanje publike i ljubitelja teatra.
Inspirisana svijetom Agathe Christie, ova produkcija nosi sa sobom prepoznatljivu atmosferu elegancije, misterije i evropske kulture putovanja s početka 20. stoljeća. Upravo taj vizualno bogat univerzum predstavlja poseban izazov za kreativni tim predstave.
U središtu tog procesa nalazi se Adisa Vatreš Selimović, koja u ovoj produkciji potpisuje i scenografiju i kostimografiju, oblikujući prostor i likove koji zajedno grade cjelokupnu atmosferu predstave.
Foto: Velija Hasanbegović
U teatru scenografija i kostim često djeluju kao jedan organizam – prostor definiše atmosferu, dok kostim gradi karakter. Kada obje discipline potpisuje isti autor, vizualni identitet predstave dobija dodatnu slojevitost.
Upravo je to slučaj u predstavi Ubistvo u Orijent Ekspresu, gdje Adisa Vatreš Selimović oblikuje i scenografiju i kostime. Njeno dugogodišnje iskustvo u teatru vidljivo je u načinu na koji prostor, materijali i kostimi zajedno grade svijet predstave i karaktere koji se u njemu kreću.
U razgovoru za Bonjour otkriva kako pristupa adaptaciji jednog od najpoznatijih književnih univerzuma za pozorišnu scenu, ali i šta je za nju najuzbudljiviji dio procesa stvaranja.
Adisa Vatreš Selimović, kostimografkina i scenografkinja
“Ubistvo u Orijent Ekspresu” je jedna od onih priča čiji vizualni svijet publika već ima u glavi.
Koliko je izazovno kao autorici scenografije i kostimografije raditi na tako vizuelno prepoznatljivom univerzumu?
Kao i mnogim popularnim naslovima na kojima sam do sada radila, pristupam sa praznog papira. Pokušavam naći svoj rukopis u funkciji i estetici prostora koji publiku navodi na promišljanje.
U formiranju vizuala likova smatram bitnim ostati prepoznatljiv publici makar u detalju, kako bi se identificirala sa već upoznatim stereotipom.
Foto: Velija Hasanbegović
Tokom godina radili ste na različitim projektima i periodima. Da li postoji nešto što vam je posebno važno kada gradite historijski kostim za scenu?
Teatar danas je teatar podteksta, a ne teksta.
Gledajući iz te vizure, mnogo mi je izazovnije aktualizirati predstave koje predstavljaju jednu epohu dio prošlosti koji korespondira sa današnjicom. Upravo takav pristup stvara slojevitost i definiše podtekst sa kojim se publika identifikuje.
Svaki kostim ima svoju dramaturgiju.
Postoji li lik ili scena u ovoj predstavi čiji vam je vizualni identitet bio posebno zanimljiv za graditi?
Specifičnost većine likova u ovoj predstavi jeste da se poigravaju sa ličnim identitetom, pa samim tim je i kostim izazovan, jer prati transformaciju i stanja likova. Definitivno bih izdvojila radikalnu transformaciju kod lika gđe Hubbard (Vedrane Božinović).
Ako biste mogli izdvojiti jedan kostim iz predstave i ponijeti ga kući, koji bi to bio?
Cijeli proces stvaranja kostima u krojačnicama Narodnog pozorišta bio je izuzetno dinamičan i veseo. Izuzetne majstorice i majstor su napravili odličan posao u krojenju kostima, pa moram biti iskrena da su i na kostimskim probama, koje prikazuju nedovršen kostim, glumice i glumci izgledali atraktivno.
Iz takve atmosfere se rodio ansambl zadovoljan i sretan sa odjećom svojih likova, a estetika predstave se podigla na veći nivo. Radost glumca ili glumice koji se nalazi u kostimu sa kojim je sretan nezamjenjiv je osjećaj za kostimografa bili smo kao djeca koja oblače lutkice pred početak igre.
Foto: Velija Hasanbegović
Šta vas danas, nakon svih godina rada u teatru, još uvijek najviše uzbuđuje u procesu stvaranja kostima i scena?
Atraktivan crtež, jasna skica, zabrinut majstor, zadovoljan glumac, majstor svjetla koji voli svoj posao, reditelj koji mi vjeruje i aplauz publike.
Vizualni svijet predstave Ubistvo u Orijent Ekspresu, oblikovan kroz scenografiju i kostime Adise Vatreš Selimović, večeras prvi put će oživjeti pred publikom u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Premijera je već rasprodana, što potvrđuje veliko interesovanje publike za ovu novu produkciju inspirisanu svijetom Agathe Christie. Za one koji večeras nisu uspjeli doći do karata, naredna izvođenja zakazana su već dan nakon premijere, zatim 26. marta, dok je jedno igranje planirano i u aprilu.
Ako je suditi po atmosferi koja već prati predstavu, čini se da će Ubistvo u Orijent Ekspresu biti jedna od onih produkcija o kojima će se u Sarajevu govoriti još dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.
Foto: Velija Hasanbegović
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
