TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
TEKST: Ada Ćeremida
Dva dana prije nego što krene na svoju prvu bh. turneju, proveli smo nekoliko sati s Kerimom Čutunom u Sarajevu.
Šetnja gradom brzo je postala nešto više od običnog razgovora, svakih par minuta neko ga prepozna, dobaci mu rečenicu iz skeča, nasmije se, zastane. Kerim svaki put odgovori istom energijom, kratkim pozdravom, osmijehom, ponekad i onim spontanim gestom koji govori da je ta relacija s publikom stvarna, a ne samo digitalna.
Imali smo priliku da pogledamo “Nebitno” još u februaru, u intimnom formatu, ali nećemo vam otkrivati previše, možemo reći jedno, naslov možda sugeriše nešto usputno, ali iskustvo koje ostaje poslije ide u potpuno drugom smjeru.
Tu negdje počinje razumijevanje “Nebitno” kao satirične monodrame, jer ovo nije nova priča, barem ne u potpunosti. Tekst predstave nastajao je kroz osam godina i tek je nedavno dobio svoj konačni oblik.
Četiri mjeseca pisanja bila su dovoljna da sve sjedne na svoje mjesto, ali materijal koji nosi na scenu dolazi iz mnogo dužeg procesa, iz različitih faza života, od poslova koji nemaju veze sa scenom do trenutka u kojem je odlučio da sve to pretoči u jednu cjelinu.
Ovo nije priča o nekome ko je “odjednom postao poznat” zbog društvenih mreža. Kerim je akademski formiran glumac, s iskustvom na pozorišnoj sceni, u filmovima i serijama i ta osnova se osjeti u svemu što radi.
Razlika je u tome što sada izlazi sam pred publiku, bez likova iza kojih se može sakriti, bez distance koju često pruža ansambl ili scenarij koji nije lično njegov.
U toj formi postoji određeni rizik, ali i sloboda. Govori o sebi, kroz satire, kroz humor koji već prepoznajemo, ali ga ovaj put razvija dalje. Smijeh je tu, očekivano, ali ispod njega se pojavljuju slojevi koji koji vas natjeraju da se nasmijete, a onda vas zadrže u toj misli sekundu duže.
Možda zvuči kao kliše, ali postoji dublje značenje koje se provlači kroz sve to. Kerim se igra s granicama našeg humora, testira koliko daleko može ići, koliko publika želi prepoznati sebe u tim situacijama. Sve to radi bez cinizma koji često prati takav pristup, već s nekom vrstom topline i pozitivne energije koja ga, kako svi vidimo, čini sve prepoznatljivijim.
Pred njim je turneja kroz više od 15 gradova u Bosni i Hercegovini. Mi smo ga sreli neposredno prije početka, u trenutku kada se sve još slaže, ali je već dovoljno jasno da ovo neće biti samo još jedna predstava na repertoaru.
Kerim Čutuna, bh. glumac sa Tesnim Ališah, social media menadžericom i Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.ba portala
“Nebitno” dolazi kao autobiografska predstava, koliko ti je bilo čudno (ili prirodno) staviti sebe kao “materijal” na scenu?
Nije mi bilo čudno, bilo me strah da ne ispadnem dosadan. Danas sam sretan jer sam uspio realizovati ideju koju sam dugo imao.
S obzirom na to da si već radio film, serije i teatar, šta ti je ova forma donijela novo, nešto što nisi mogao izraziti kroz druge medije?
Socijalna mreža mi je donijela publiku koju prije nisam mogao dosegnuti, razlika je u činu potpunog autorstva nad procesom koji radiš.
Film, serija i teatar ovise od čitavog tima ljudi.
Tvoji skečevi često balansiraju između humora i realnosti koju svi prepoznajemo, gdje ti lično povlačiš granicu između ta dva?
Ne povlačim granicu, uživam u činjenici da ljudi, prepoznavajući određene likove i situacije, izvlače različite poruke iz sadržaja koji objavljujem.
Realnost doprinosi prepoznavanju, prepoznavanje izaziva reakciju.
Ako bi morao opisati ovu fazu svoje karijere jednom rečenicom, pred predstavu, pred turneju, kako bi ona glasila?
Biti ili ne biti. Možda najbolja.
Već si imao iskustva s projektima koji izlaze i van BiH, kako vidiš svoj dalji put?
Cilj je ostvariti zacrtano na domaćem terenu, ne planirati predaleko u budućnost, vjerovati u Boga i ostati svoj.
Dok smo razgovarali, Kerim je usput iz džepova izvlačio sitnice koje uvijek nosi sa sobom. Taj mali uvid zabilježili smo u formatu “Mojih 7”, koji uskoro dijelimo i na našem Instagramu.
Turneja počinje već sutra, 10. aprila u Gračanici, a nastavlja se kroz gradove širom Bosne i Hercegovine, a karte su dostupne preko entrio.ba.
Mi ćemo ga, sigurno ponovo gledati u Sarajevu 17. juna u BKC-u jer je takav format da ga želite vidjeti više puta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
