TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Septembar preuzima ritam od augusta bez mnogo pauze, a mi na jednom mjestu bilježimo sve zbog čega vrijedi izaći iz kuće ovog mjeseca.
Septembar u Sarajevu ima pomalo čudan kulturni status. Tek smo izašli iz mjeseca u kojem grad sedmicama funkcioniše oko projekcija, crvenih tepiha, gostovanja i kasnih večeri, pa bi bilo sasvim logično očekivati mali predah. Ove godine ga, čini se, nećemo dobiti.
Umjesto postfestivalske tišine, ulazimo gotovo direktno u novu teatarsku sezonu. Sarajevo Fest otvorio je mjesec, nova pozorišna scena tek podiže svoju prvu zavjesu, a predstave će se tokom septembra smjenjivati gotovo iz večeri u večer. Istovremeno, filmsko ljeto još nije sasvim završeno jer dio programa Sarajevo Film Festivala nastavlja živjeti izvan Sarajeva, dok se koncerti i programi sele iz teatara na gradske trgove, u avlije i druge lokacije.
A onda, taman kada pomislimo da smo napravili plan mjeseca, dolaze večeri zbog kojih ćemo iz Sarajeva gledati prema Mostaru i ostatku BiH.
Zato ovaj tekst ne tretiramo kao završenu listu, nego kao KULTURA.radar za septembar. Vraćat ćemo mu se tokom cijelog mjeseca, dodavati ono što nam stigne u inbox ili se pojavi na našem radaru i, vrlo vjerovatno, nekoliko puta mijenjati vlastite planove zbog njega.
Dok smo tek ulazili u novi mjesec, 8. Sarajevo Fest već je bio u punom ritmu. Festival je otvoren predstavom „Smrt u Dubrovniku“ Petra Pejakovića, a ovogodišnja tema „Život“ provlači se kroz program koji govori o dostojanstvu, slobodi, ratu, sjećanju i načinima na koje umjetnost reaguje na svijet oko sebe. Festival traje do 7. septembra.
Prve večeri već su donijele „Mi brinemo za vas – u tri smjene“ Jasne Layes Vinovrški, dodjelu nagrade „Zdravko Grebo“ Emiru Suljagiću i nagrade „Susan Sontag“ Suadi Kapić, ali i jedan od onih programa koji se nije zadržao samo unutar pozorišta. Ukrajinski violončelista Denys Karachevtsev svirao je na sarajevskim lokacijama povezanim s Vedranom Smajlovićem, spajajući iskustva Sarajeva i Harkiva kroz koncert „Nemoj se naviknuti: Sarajevo – Harkiv“.
Za ono što još stignete pogledati: 3. septembra na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo dolazi „Nigdje sam / Desvanecimiento“ u režiji Norberta Rakowskog. Predstava polazi od stvarnog slučaja australskog naučnika Davida Goodalla i kroz spoj fizičkog i dramskog teatra otvara pitanja lične slobode, eutanazije i dostojanstva, a dio izvedbe bit će i na bosanskom jeziku.
Ako vam se čini da je filmski august završio prebrzo, dio atmosfere 32. Sarajevo Film Festivala ovog vikenda nastavlja živjeti u Zenici. Od 3. do 5. septembra šest filmova iz ovogodišnjeg programa bit će prikazano u BNP-u Zenica i Ljetnom kinu, pa je ovo dobra prilika i za one koji su tokom Festivala propustili poneki naslov.
Program 3. septembra otvaraju „Dečko iz Konga“ i „Fjord“, dan kasnije slijedi „Utakmica“, dok je subota rezervisana za tri filma: „Gajin svijet 3“, „Skejtanje nije za cure“ i „Očevina“ Paweła Pawlikowskog, film kojim je otvoren ovogodišnji Sarajevo Film Festival.
Još jedna dobra stvar: ulaz na sve projekcije je besplatan, a u slučaju kiše program iz Ljetnog kina seli se u BNP Zenica.
Nova teatarska sezona ove godine doslovno počinje otvaranjem Novog teatra. U okviru ICIKUM-a Novo Sarajevo, 5. septembra zvanično će biti otvorena nova pozorišna scena, a prva predstava bit će Čehovljev „Galeb“ u režiji Selme Spahić.
Izbor baš „Galeba“ za početak nije slučajan. Drama koja je prije više od jednog stoljeća pomjerala granice tadašnjeg teatra sada otvara prostor koji želi raditi isto kroz savremeni teatarski jezik, nove autore i drugačije scenske forme. U predstavi igraju Ejla Bavčić-Tarakčija, Senad Bašić, Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Iva Prgić, Mehmed Porča i drugi.
I ovo nije premijera koju ćete morati uhvatiti u jednoj večeri. Nakon 5. septembra, „Galeb“ igra od 7. do 12. te od 21. do 26. septembra, svake večeri u 19:30 sati. Novi teatar uz to uvodi i digitalne afiše kojima će publika putem QR koda moći pristupiti materijalima o predstavi i sačuvati ih i nakon izvođenja, stvarajući tako postepeno i digitalni arhiv nove scene. 
Sarajevske večeri ovog mjeseca neće se odvijati samo iza zatvorenih vrata teatra. Peto izdanje programa „Kultura na ulice!“ počelo je krajem augusta, ali njegov septembarski dio zapravo donosi najgušći raspored, s programima koji se sele između avlija, trgova i Svrzine kuće.
Prvo 7. septembra u Velikoj avliji Laure Papo Bohorete stiže poetski performans „Sarajevo s ljubavlju“, dan kasnije na Pozorišnom trgu Susan Sontag nastupa Benin Mujkić Quartet, dok će 9. septembra na istoj lokaciji SARTR izvesti „Tri boje cvekle“.
Za 10. septembar vrijedi ostaviti večer slobodnom: Balet Narodnog pozorišta Sarajevo izvest će „Bolero“ u koreografiji Takuye Sumitomoa, uz koncert Hora Opere NPS. Program se zatvara 12. septembra u Svrzinoj kući koncertom solista i hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo.
Sve izvedbe u okviru programa besplatne su za publiku, što je sasvim dobar razlog da barem jednu septembarsku večer prepustite spontanom kulturnom planu.
Septembar neće ostati samo sarajevska priča. Matinée prvi put napušta Sarajevo i 12. septembra seli svoj koncept ispod Starog mosta u Mostaru, a za prvo izdanje izvan glavnog grada dovodi ARGY-ja.
Grčki DJ i producent posljednjih je godina postao jedno od prepoznatljivijih imena melodic techno scene, uz izdanja poput „Tataki“, „Aria“ i „Sierra“ te saradnju s Afterlife labelom. Za Mostar se pritom ne najavljuje samo klasičan DJ set, nego posebno produkcijsko izdanje s vizualima, scenografijom i audiovizuelnim elementima koji bi trebali koristiti samu lokaciju kao dio iskustva.
Ako smo tokom ljeta naučili da lokacija može potpuno promijeniti izlazak, onda je ARGY ispod Starog mosta vjerovatno jedan od datuma koje ćemo ovog mjeseca najlakše zapamtiti. Ulaznice su dostupne putem Entrio.ba.
Do treće sedmice septembra već ćemo imati dosta teatra iza sebe, ali 20. septembra u SARTR stiže naslov koji sezonu okreće prema satiri. „Teško je promijeniti dlaku“, komedija za koju tekst i režiju potpisuje Feđa Isović, kroz humor ulazi u ambiciju, društvene odnose i onu prilično poznatu tanku liniju između politike i kriminala.
Na sceni su Aldin Omerović, Vanesa Glođo, Armin Omerović, Aida Bukva, Irfan Ribić, Edin Avdagić i Vedran Đekić, a predstava počinje u 20:00 sati.
Ulaznice koštaju 20 KM, dok je predstava namijenjena publici starijoj od 16 godina.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
