TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
