TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 1.7.2026.
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
TEKST: Bonjour.ba - PR
Neke priče jednoj generaciji ostanu urezane duže od same muzike, koreografije i omiljenih scena. Za mnoge je jedna od njih High School Musical, tinejdžerski mjuzikl koji je školske hodnike, prve simpatije i velike snove pretvorio u pop-kulturni trenutak koji se i danas lako prepoznaje.
Upravo se na toj prepoznatljivoj energiji, ali kroz domaći autorski pristup i novu generaciju mladih izvođača, gradi mjuzikl Svi smo u ovome zajedno, novi muzičko-scenski projekat BASICSchool – School of Music and Performing Arts.
Javno pretpremijerno izvođenje biće održano 2. juna 2026. godine u 19:00 časova u Narodnom pozorištu Istočno Sarajevo, a publika će gledati savremenu tinejdžersku priču o odrastanju, prijateljstvu, školskim podjelama, društvenim očekivanjima i hrabrosti mladih ljudi da budu ono što jesu.
Nakon produkcije Disneyjevog mjuzikla Beauty and the Beast JR., BASICSchool se vraća na scenu s pričom koja školu posmatra kao mali društveni sistem. U njoj se prepliću popularnost, talent, pritisak okoline, prve nesigurnosti i potreba da mladi ljudi pronađu vlastiti glas u prostoru koji ih često brže svrstava nego što ih sluša.
Mjuzikl je inspirisan motivima kultnog High School Musicala, ali njegova vrijednost nije samo u nostalgiji. Priča je prilagođena generaciji koja odrasta uz društvene mreže, očekivanja roditelja, školske statuse i stalni osjećaj da se mora pripadati nekoj grupi. Upravo zato teme koje donosi nisu rezervisane samo za tinejdžere. One će biti bliske i roditeljima, nastavnicima i svima koji se sjećaju koliko je osjetljivo razdoblje u kojem prvi put pokušavamo shvatiti ko smo.
U središtu priče su Troy, kojeg igra Annur Radeljaš, novi učenik u većinski ženskoj školi, i Gabriella, koju igra Tara Ristić, povučena i odlična učenica koja se sigurnije osjeća među podacima nego među emocijama. Njihov neočekivani duet pokreće niz događaja koji mijenjaju odnose u školi, ruše poznate podjele i otvaraju pitanje koliko prostora mladima ostavljamo da budu više od jedne uloge.
Kroz muziku, glumu, ples i scenski pokret, predstava govori o rivalstvu, prijateljstvu, ljubomori, prihvatanju i hrabrosti da se iskorači iz očekivanja koja su drugi već postavili. U tom smislu, Svi smo u ovome zajedno donosi priču koja ima ritam za mlađu publiku, ali i dovoljno konteksta za odrasle koji u njoj mogu prepoznati mnogo više od tinejdžerske zabave.
Publika će gledati Taru Ristić kao Gabriellu, Annura Radeljaša kao Troya, Majru Maljević kao Sharpay, Davida Jurčevića kao Ryana, Zolu Ristić kao Taylor, Igora Radivojevića kao Zekea, Hanu Čelebić kao Charlie, Lanu Bubica kao Marthu, Elenu Stipić kao Kelsi, Naidu Dinarević kao Ms. Darbus i Lauru Nikol Vidaković kao Coach Bolton.
Scensku energiju dodatno donose Ajša Redžić, Uma Planja, Nadža Džambegović i Sara Kopčić, dok školski ansambl čine Sofia Lakić, Tara Đukić i Hana Hrlović.
Autorski tekst mjuzikla potpisuje Đorđe Jovančić, osnivač i direktor BASICSchool, koji je kao režiser i muzički režiser učestvovao i u bh. produkciji Disneyjevog mjuzikla Beauty and the Beast JR. Režiju novog mjuzikla potpisuju Staša Dukić iz Londona i Đorđe Jovančić, muzičku režiju Mina Petrović i Đorđe Jovančić, koreografiju Ekaterina Vereshchagina, vizuelni identitet Ana Jovančić, a video i scenske efekte Marko Jovančić.
Ulaznice po cijeni od 30,00 KM dostupne su isključivo putem službenog online sistema za kupovinu ulaznica, a broj mjesta je ograničen. Svojim dolaskom publika direktno podržava mlade izvođače i njihove prve velike scenske korake, a ulaznice možete pronaći ovdje.
Posebno nas raduje vidjeti kako će ova generacija mladih izvođača svoju energiju, disciplinu i prve velike scenske korake prenijeti publici. Ako je suditi po temi, timu i ambiciji projekta, “Svi smo u ovome zajedno” ima sve elemente predstave koju ćemo pamtiti i nakon završnog aplauza.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
