TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 1.7.2026.
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke priče počinju riječima. Druge jednim pokretom, pogledom preko ramena ili osjećajem koji tijelo prepozna mnogo prije nego što ga uspijemo objasniti.
Svi u sebi imamo iskustva koja je teško pretočiti u riječi, ali ih tijelo itekako pamti. Način na koji se povučemo kada osjetimo nelagodu, kako nesvjesno tražimo sigurnost ili koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti. Sve su to pokreti koje svakodnevno pravimo, često ne razmišljajući o tome šta se iza njih krije.
Tu počinje priča o predstavi Deinos , novom autorskom i koreografskom projektu Amile Terzimehić, čija će premijera 10. oktobra zatvoriti ovogodišnje, 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. 
Kroz savremeni ples, Deinos istražuje strah, nasilje, kontrolu i slobodu, a inspiraciju pronalazi u mitu o Perzefoni i Hadu. Ipak, ovo nije priča o antičkim bogovima koliko o nama danas, o odnosima u kojima ljubav može postati posjedovanje, briga prerasti u kontrolu, a sigurnost se pretvoriti u izolaciju.
I dok nas predstava poziva da razmislimo o svemu što nosimo u vlastitom tijelu, otvara i jedno šire pitanje: Koliko prostora danas dajemo umjetnosti koja nas ne želi samo zabaviti, nego i suočiti s nama samima?
Povodom premijere razgovarali smo s Amilom Terzimehić, autoricom i koreografkinjom predstave, ali nismo se zaustavili samo na Deinosu. Zanimalo nas je kako nastaje plesni jezik za ono što je teško izgovoriti, gdje se danas nalazi savremeni ples u Bosni i Hercegovini, kakvu ulogu MESS ima u razvoju naše kulturne scene i koliko slobode umjetnici zaista imaju da stvaraju. 
Amila, za početak želim krenuti od samog naslova. Deinos u sebi nosi osjećaj nečega istovremeno zastrašujućeg i snažnog.
Šta je bio prvi impuls za ovu predstavu i u kojem trenutku ste znali da priču želite ispričati kroz tijelo, a ne kroz riječi?
S obzirom na to da nam je mit o Perzefoni bio polazišna tačka i inspiracija, tokom istraživanja sam naišla na riječ deinos i njeno značenje me je odmah privuklo. U toj ambivalentnosti značenja riječi, prepoznala sam nešto vrlo ljudsko: čovjek je biće koje ima sposobnost da razara i uništava, ali istovremeno i da stvara, kreira i transformiše.
Predstava se bavi zenskim iskustvom u patrijarhalnom sistemu, sistemu koji naša tijela uči strahu, manipulaciji i nasilju. Žena se kroz historiju često nalazila u poziciji objekta nad kojim se vrši moć, ali istovremeno je upravo iz tih iskustava razvijala načine da preživi, pruži otpor, stvara i ponovo uspostavi vlastitu autonomiju. U tom smislu, deinos za mene nije samo ono čega se bojimo, nego i ono čemu se divimo, a to su različita zenska iskustva koja, uprkos svemu što im je nametnuto, pronalaze način da opstanu, pruže otpor, stvaraju i nastave živjeti.
A zašto tijelo, a ne riječ? Upravo zato što smo kroz različite društvene i patrijarhalne obrasce učene da šutimo, da se ne suprotstavljamo i da ne zauzimamo previše prostora. Ali tijelo ne prestaje govoriti samo zato što smo naučene šutjeti. Ono nas odaje u svakodnevnim gestama, u načinu hoda, u načinu kako drzimo svoje tijelo, kako ulazimo u prostoriju, kako se osvrcemo na ulici…
Kao polazište uzimate mit o Perzefoni i Hadu, jednu od priča koju smo stoljećima slušali kroz različite interpretacije.
Kada je danas pogledamo iz perspektive žene, koliko se njeno značenje mijenja? I šta vam je bilo najvažnije preispitati u toj priči, umjesto samo prenijeti je na scenu?
Mit je univerzalan upravo zato što u sebi nosi iskustva i obrasce koji nadilaze vrijeme u kojem je nastao, pa mu se umjetnici iznova vraćaju i čitaju ga kroz vlastiti trenutak. Otmicu Perzefone u podzemni svijet danas možemo prepoznati i kao priču o moći, autonomiji, nasilju i iskustvu žene čije se tijelo i život nalaze pod tuđom kontrolom, i u podzemlju patrijarhalnog sistema kojeg zivimo.
Ne prepričavamo mit, nego ga preispitujemo iz pozicije žene danas, ali i prošlih generacija. Šta su sve naša tijela prihvatila bez propitivanja, zašto se obrasci ponavljaju, pretvaraju u mehanizme i postaju sistem? Zašto imamo toliko strahova, od koga i zbog koga? Kako tijelo pokušava progovoriti i pobuniti se kada radimo protiv sebe? Zasto ubjedjujemo sebe da ne znamo, kada smo sigurni da znamo?
Kroz proces smo otvorili mnogo pitanja i mislim da je već samo njihovo postavljanje na neki način oslobađajuće. Jer kada počnemo propitivati ono što smo dugo potiskivali, ponovo se približavamo tijelu i njegovoj potrebi da se kreće, pleše i bude slobodno.
Deinos zatvara ovogodišnji MESS, festival koji već decenijama u Sarajevo donosi drugačije teatarske jezike i perspektive.
Šta za vas znači biti dio tog kontinuiteta, ali i zatvoriti festival predstavom koja se toliko direktno bavi društvom u kojem živimo? Mislite li da MESS danas ima i odgovornost da pomjera granice naše lokalne scene?
Apsolutno. MESS je oduvijek bio festival koji je hrabar, angažovan i otvoren prema različitim umjetničkim formama i stilovima. Festival koji ne šuti i ne boji se postaviti pitanja koja možda nisu uvijek ugodna, ali su važna. Zato mi je posebno značajno što DEINOS zatvara ovogodišnji MESS upravo u godini u kojoj je tema festivala odgovornost.
Odgovornost za mene nije davati odgovore, nego imati hrabrosti postaviti pitanja i ne šutjeti o onome što nas se tiče.
Ples je otjelovljenje slobode – tijelo koje se kreće, zauzima prostor, slijedi impuls i sanja. A mi se u Deinos-u bavimo upravo onim što tu slobodu potiskuje: strahom, kontrolom, nasiljem, prilagođavanjem i šutnjom. I zato mi je sasvim prirodno da je ova priča ispričana kroz ples. 
Za kraj, voljela bih se vratiti na vas kao autoricu. Nakon rada na predstavi koja se toliko bavi strahom i oslobađanjem, zanima me šta je danas vaš najveći umjetnički rizik? Postoji li nešto što biste željeli istražiti, a što do sada nismo vidjeli na sceni?
Trenutno me najviše zanima upravo istraživanje plesne umjetnosti kod nas. Imamo mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo dovoljno prostora, produkcije i kontinuiteta da se ples razvija onako kako bi mogao. Mislim da na našoj sceni još nismo ni približno istražili sve što tijelo može reći. Sigurna sam da će se to sada početi mjenjati i radujem se svemu što dolazi.
Vrijeme je da krenemo plesati, da se više radujemo i da vjerujemo onome što nam naše tijelo govori. 
Imamo generaciju koja svakodnevno konzumira ples na TikToku, Instagramu i kroz muzičke spotove, ali to ne znači da kupuje ulaznice za plesne predstave. Šta mislite, gdje gubimo tu publiku i možemo li nešto naučiti iz načina na koji mladi danas doživljavaju pokret?“
Upravo tu najbolje vidimo koliko je potreba za plesom i izražavanjem kroz tijelo prisutna. Ples već postoji u svakodnevnom životu mladih, samo u drugačijem mediju. Zato je pitanje kako tu potrebu prevesti iz digitalnog prostora u prostor živog susreta i ponuditi im ples i kao umjetničko iskustvo. Ne treba očekivati od publike da već poznaje plesni jezik, nego pronaći načine da joj ga priblizimo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
