TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 19.8.2025.
U vrevi prvih festivalskih jutara, susreli smo bh. scenaristicu čija prisutnost i energija uvijek inspirišu.
Dok se grad tek budio u festivalski ritam, na trgu smo susreli Elmu Tataragić, nezaobilazno lice Sarajevo Film Festivala. Njena energija odmah otkriva da Festival nije samo posao već i strast koja traje već tri decenije.
Elma je scenaristica, selektorica Takmičarskog programa i jedno od prepoznatljivijih imena u organizaciji Festivala. S njom smo kratko porazgovarali o tome kako izgleda trenutak prije nego što se svjetla reflektora upale i publika uđe u sale.
Pitali smo je osjeća li i dalje tremu nakon svih ovih godina i njen odgovor nas je podsjetio da čak i profesionalci njeguju tu malu dozu uzbuđenja.
Tataragić nam je priznala da trema nikada u potpunosti ne nestaje. Ipak, danas je prepoznaje kao pozitivan, gotovo ritualan znak da se Festival približava svom vrhuncu.
Dok govori o tome, jasno je koliko je povezana s ovim događajem, jer Festival je i prostor u kojem je ona godinama gradila svoju profesionalnu priču.
Sarajevo Film Festival je uveliku u svom 31. izdanju, a razgovor s Elmom Tataragić podsjetio nas je da trema, kada je konstruktivna, može biti najbolji saveznik.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Produkcija: Bonjour.ba
Foto: Studio Soba za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
