TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.9.2025.
Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.
Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.
Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona.
Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.
Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?
Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom.
Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.
Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?
Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.
Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?
Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.
Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?
Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.
Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?
Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?
Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati.
Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.
Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?
Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima.
Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.
Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?
Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.
Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?
Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.
Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.
Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?
Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.
Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?
Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.
Foto: Alex Dimitriović
TEKST: Ada Ćeremida
Samir Hodović kroz Velahavle je već upisan u jednu važnu muzičku liniju grada. Sake Tapes, međutim, ne djeluje kao još jedno poglavlje karijere, već kao precizno složen zapis ukusa, ritma i senzibiliteta.
Nova priča sa ovog krova počinje kroz novi muzički format koji Samir opisuje kao intimni audio dnevnik. Serijal otvara Vlado Džihan, bosanskohercegovački muzičar, producent, kompozitor i jedna polovina legendarnog dua Dzihan & Kamien, čiji su trip hop, downtempo, jazz i elektronski slojevi početkom 2000-ih oblikovali jedan sasvim poseban zvuk daleko izvan Sarajeva.
Za Samira, koji je kroz Velahavle već godinama dio muzičke memorije grada, ovo nije pokušaj dokazivanja scene, niti još jedan format skrojen prema logici algoritma. Više je riječ o vraćanju muzike u prostor u kojem se ona sluša bez prisile, gdje DJ nije sam, a atmosfera nije produkcijski trik. Nastaje između njih. 
Došli smo kod Saketa usred dana, u verziji tog krova koju većina ljudi zapravo nikad ne vidi. Mjesto koje se u Sarajevu godinama prepoznaje po noćima koje se ne najavljuju preglasno, ali se pamte dugo, tada je izgledalo kao backstage vlastite reputacije. Ako ste ikad bili tamo, znate zašto oko tog krova postoji mala gradska šifra, a ako niste, Sake Tapes je možda najbliže što možete doći tom svijetu. Sa Samirom Hodovićem razgovarali smo upravo tu, na mjestu na kojem sada počinje njegov novi muzički format.
Sake Tapes počinje kao intimni audio dnevnik. Šta je bio prvi osjećaj ili trenutak kada si znao da želiš pokrenuti baš ovakav format?
S obzirom na to da ovaj format nije nov, nije bilo nekog velikog „eureka“ trenutka. Više sam shvatio da imam uslove da ga napravim onako kako sam ga zamišljao. Ono što možda razlikuje ovaj od većine sessiona jeste to što DJ nije ni sam, niti je okružen publikom koja pleše samo zbog kamere, odnosno niko ne glumi atmosferu, jednostavno se stvari dešavaju. Fokus je podijeljen između muzike i ljudi koji se prirodno druže, što, po meni, više pocrtava muziku nego bilo koji od ova dva prethodno navedena primjera.
Sarajevo ima jaku muzičku memoriju, ali često nedostaje prostor za ovakve lične formate. Šta ti osjećaš da ovom gradu trenutno fali kada je riječ o muzici, slušanju i okupljanju oko zvuka?
Postoje dva velika problema zbog kojih cijela umjetnost trpi, a muzika vjerovatno i najviše i to ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Prvi je što je dosada protjerana iz naših života, koja je jedan od glavnih pokretača kreativnosti, okupljanja oko neke ideje i druženja uopšte. Toliko sadržaja konzumiramo na dnevnom nivou, a posebno mladi, koji bi trebali biti okosnica događanja, da je teško očekivati da će se neko pokrenuti da pravi neke stvari. Kompletan clubbing, rock’n’roll, trap, pa i turbofolk, počiva ili ga održavaju ljudi od 35 plus. Ako uzmemo podatak da se 70 klubova u Velikoj Britaniji zatvara sedmično, koja je Meka raznih scena, onda shvatiš da je cijela planeta u istom sosu.
Drugi problem nije zaseban od prvog, jer se naslanja na njega, a to je pažnja. Sve mora imati „udicu“ u prvih par sekundi, inače si gotov. Tako da je kultura slušanja i gledanja na konopcima i to trebamo prihvatiti i onda da to bude startna pozicija za sagledavanje stvari: šta treba ponuditi gradu i koliko ljudima zaista treba da postoje stvari koje se dešavaju „sporije“.
Ja želim da vjerujem, a negdje i znam, da postoji veliki broj ljudi koje ne vozi isključivo zicer.
Za prvu epizodu biraš Vladu Džihana. Zašto baš on?
Moj odnos sa Vladom traje jako dugo. Prvo sam godinama bio nevjerovatan fan njegove muzike, Dzihan & Kamiena i cijelog trip hop i downtempo pokreta kojem je pripadao početkom 2000-ih. Bilo mi je fascinantno i posebno to što neko iz Sarajeva ima tako veliko ime i prepoznatljivost u svijetu te muzike.
Onda smo se prije desetak godina upoznali i počeli sarađivati. Vlado je producirao jednu pjesmu za Velahavle, a ta saradnja se kasnije proširila na naše posljednje albume. Vremenom je ta saradnja prerasla u iskreno drugarstvo i to je, ustvari, najbitnije.
Znajući koliko dugo nije nastupao u Sarajevu, nisam mogao zamisliti bolju priliku niti bolju prvu epizodu. Smatrao sam da upravo ime poput njegovog treba postaviti početni ton cijelog serijala i desilo se ono čemu sam se nadao, svojim setom je postavio atmosferu i standard na koje će se naredne epizode moći nadovezivati.
Koliko je ovo tvoja lična muzička arhiva?
Gotovo potpuno. Ne želim praviti „playlistu“ koja će zadovoljiti algoritam. Želim dijeliti muziku koja je mene oblikovala i oblikuje i dalje. Ako neko poslije toga otkrije jednog izvođača kojeg nikad ne bi čuo, mislim da je projekat uspio.
Šta ti je najvažnija lekcija koju si naučio o muzici, prijateljstvu i sceni?
Da je scena samo ishabana riječ i da na kraju ostanu samo ljudi. Pregledi, trendovi i brojke dođu i prođu. Ono što ostaje jesu odnosi koje si izgradio i osjećaj da si radio nešto iskreno.
Šta bi volio da iz ovoga shvate o Sarajevu, muzici i ljudima koji ovdje stvaraju?
U muzičkom smislu, ako iko nema šta dokazivati, to je Sarajevo, pa ni ovo nije nikakvo dokazivanje, niti pokušaj da neko nešto shvati. Cilj je da ljudi, ako im kad naleti na YouTubeu, puste i uživaju, sami ili sa svojim prijateljima.
U tri riječi najavi sljedeće poglavlje Sake Tapes.
Srušio sam stan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
