Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.

Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.




Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona. 

Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.




Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?  

Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom. 

Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.



Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?  

Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.



Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?  

Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.


Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?  

Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.



Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?   

Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?  

Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati. 

Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.



Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?  

Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima. 

Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.



Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?  

Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.


Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?  

Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.



Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.   

Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?  

Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.


Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?

Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.


 

Foto: Alex Dimitriović

Da, i ova regija je imala svog Freddieja Mercuryja još sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Prije nego što su odijela, sako, farmerice i šal oko vrata postali njegov zaštitni znak, Zdravko Čolić je bio čista scenska energija i stilska hrabrost. Vladao je pokretom, pogledom i kombinacijama koje se nisu mogle ignorisati.
 

Zamislite Harryja Stylesa, ali 50 godina ranije i sa šarmom koji ne traži prevod.

Ako mislite da se sve svodilo na specifične printeve tog vremena ili velike kragne na špic, varate se. Čola je nosio aksesoare s lakoćom, imao frizuru koja je postala ikonic i birao komade koji su tada bili rezervisani samo za one s potpunim samopouzdanjem. Da, govorimo i o crvenom šljokičastom kombinezonu. I o metaliziranim srebrnim varijantama. Čola u šljokicama? Apsolutna inspiracija i tada i danas.

 

Kada je moda bila dio nastupa, a ne samo styling

Sedamdesete su bile vrijeme kada je scena tražila stav. Čolić je to intuitivno razumio. Njegove kombinacije nisu bile kostimi, već produžetak muzike i pokreta. Svaki izlazak na scenu bio je kompletna slika: od glave do pete, s jasnom porukom samouvjerenosti.
Košulje otvorenog ovratnika, često sjajne ili bogatih boja, nosio je bez ustručavanja. Kombinezoni, koji ni tada nisu bili “sigurna opcija”, kod njega su izgledali prirodno. Šljokice, metalik materijali, duboki V-izrezi, sve je bilo dio jednog hrabrog, ali kontrolisanog izraza.

 

Ikonična frizura i aksesoari koji su govorili dovoljno

Nijedan modni moment iz tog perioda ne bi bio potpun bez njegove frizure. Duga, gusta, pomalo razigrana kosa bila je jednako prepoznatljiva kao i pjesme koje su se pjevale u glas. U kombinaciji s nakitom, remenjem, ponekad i sunčanim naočalama, Čola je stvarao imidž...  (ovo je savršen trenutak za iskoristiti ovu frazu)... koji je bio ispred svog vremena.

 

Zašto je bio frajer i zašto je to i danas
 

Zdravko Čolić nije bio frajer zato što je pratio trendove, nego zato što ih je nosio kao da su njegovi. Njegov stil nikada nije djelovao isforsirano. Čak i kada je nosio komade koji bi na nekome drugom izgledali previše, kod njega su djelovali... prikladno.
Danas, kada ga prepoznajemo po odijelima, sakoima, farmericama i šalu oko vrata, jasno je da se estetika promijenila. 

Ali suština nije. Ostao je vjeran sebi, svom tempu i osjećaju za mjeru. I upravo zbog toga njegove kombinacije iz 70-ih danas ne gledamo s podsmijehom, nego s divljenjem.

 

Fotografije: YouTube , Facebook profil 1 , Facebook profil 2