TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.9.2025.
Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.
Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.
Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona.
Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.
Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?
Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom.
Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.
Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?
Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.
Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?
Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.
Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?
Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.
Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?
Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?
Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati.
Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.
Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?
Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima.
Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.
Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?
Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.
Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?
Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.
Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.
Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?
Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.
Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?
Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.
Foto: Alex Dimitriović
TEKST: Bonjour.ba
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja. Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti. Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
