Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.

Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.




Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona. 

Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.




Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?  

Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom. 

Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.



Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?  

Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.



Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?  

Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.


Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?  

Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.



Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?   

Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?  

Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati. 

Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.



Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?  

Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima. 

Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.



Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?  

Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.


Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?  

Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.



Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.   

Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?  

Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.


Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?

Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.


 

Foto: Alex Dimitriović

Jedna kafa, prvi Festival, nova muzika u nastajanju i pitanje koncerta koje joj Sarajevo već postavlja. Proveli smo dan s Nikom Turković i upoznali je dalje od pjesama koje već odavno upisale u našu muzičku mapu.

Nika Turković je prvi put na Sarajevo Film Festivalu i već ima kadar za cover albuma

Nika Turković već zna kako bi izgledao njen sarajevski cover albuma.

Ona, petica iz Želje, žlica kajmaka. Snimljeno na filmu.

Do toga ćemo doći.

Sarajevo je prije ovog augusta poznavala iz jednog zimskog dolaska. Ovoga puta zatekla ga je usred sedmice u kojoj grad produžava vlastiti radni dan, a Festival se iz kina prelijeva na ulice.



 

Sjedimo na kafi nekoliko sati prije večernjih projekcija. Sarajevo je usred svoje festivalske smjene stanja: jutarnja kafa još traje, akreditacije vise oko vratova prolaznika, a centar grada polako se puni ljudima, planovima i poznatim licima.

Ako ste posljednjih godina pratili hrvatsku i regionalnu pop scenu, ime Nike Turković vjerovatno vam ne treba dugo predstavljati. Njene pjesme prate odrastanje bez uljepšavanja, uz pop koji zna biti mekan, direktan, melankoličan i vrlo svjestan vremena u kojem nastaje.  
 



 

Jednako pažljivo gradi i ono što se oko tih pjesama vidi. Spotovi, fotografija, styling i moda odavno su dio njenog autorskog jezika, pa se Nikin potpis danas prepoznaje i kroz zvuk i kroz sliku. 

To se osjeti i za stolom. Film nas odvede do muzike, muzika do perfekcionizma, a Sarajevo, sasvim prirodno, do hrane. Za početak nas zanima kako izgleda Festival nakon godina slušanja o njemu iz druge ruke.

Festival iz prve ruke  

Ovo ti je prvi Sarajevo Film Festival. S kakvim očekivanjima dolaziš i čemu se ovih festivalskih dana najviše veseliš?

„ Moji prijatelji ovdje dolaze godinama i svake godine im malkice zavidim, tako da sam ove godine posebno sretna da imam priliku biti dio ovako velike kulturne manifestacije. Jako se veselim nekolicini filmova koje jedva čekam pogledati, provodu i cijelom programu koji se proteže kroz cijeli grad (što mi je ludnica), ali bogme i modnim kombinacijama koje će se prošetati po samom festivalu. To me svake godine oduševi. “

Filmovi, provod, grad i moda. Festivalski raspored po njenoj mjeri.




 

A film nas vodi ravno prema muzici.

Možda je Harry kriv za sve  

Film ponekad završi mnogo prije nego što nas napusti njegova muzika. Postoji li film ili soundtrack koji ti je ostao posebno blizak?

„ Uuuuh, ima ih jako, jako puno, ali izdvojit ću možda prvi koji je na mene ostavio velik utisak, a to je definitivno Harry Potter. Tad sam bila baš mala i nisam glazbu doživljavala nužno kao jednako važnim dijelom onoga što gledam, ali to se nakon Harry Pottera drastično promijenilo. Kasnije sam na faksu i uzela predmet filmske glazbe. Možda je Harry kriv za sve. “

Kod Nike se ozbiljnost ne zadržava dugo na površini. Čak i kada govori o pritisku, brzo mu skine težinu i vrati stvari na mjeru koja joj više odgovara.

Ovog ljeta odlučila je malo odmaknuti stolicu od svega toga.

Gdje god te odvelo  

Iza tebe je već nekoliko različitih faza u muzici. Gdje se trenutno nalaziš kreativno i šta ti je najuzbudljivije u onome što sada stvaraš?

„ Rekla bih da sam uzela jedan malo manji predah ovoga ljeta, da presložim prioritete, fokusiram se na neke druge kreativne projekte od kojih živim; i malo se odmaknem od glazbe da bi mi postala jasnija. Nekad mi to jako razbistri glavu, pogotovo kad na sebe nabijem preveliki pritisak (što radim jako često) i kad s ničim nisam zadovoljna. 

Ali eto, izgleda da mi je trebalo, jer upravo radim jednu novu stvar u suradnji sa svojim jako dragim talentiranim glazbenim prijateljima, koju se baš radujem pustiti van kao glazbenu i vizualnu cjelinu. “

Kada već govori o pritisku koji je sebi lako napraviti, pitamo je šta se tokom godina promijenilo u njenom odnosu prema muzici.

Odgovor stiže brzo.

„ S vremenom sam se prestala doživljavati tako ozbiljno. Kako u životu, tako i u muzici. Ne mislim da sve uvijek mora biti ovako ili onako, nekad je sasvim okej da se samo radi, gdje god te odvelo. “

Ta rečenica joj trenutno stoji kao najtačniji opis rada. Krenuti za idejom i vidjeti dokle će te sama odvesti.

Nika trenutno ostavlja idejama dovoljno prostora da je iznenade i vidi gdje će se same otvoriti.

Tog jutra razgovor nas je odveo do Želje.

Sarajevo na coveru  

Pitali smo Niku:

Koji bi prizor iz Sarajeva bez razmišljanja mogao završiti na coveru albuma?

„Ja, petica iz Želje i žlica kajmaka; na filmu.“

Art direction riješen.  



 

Tokom ubrzanih festivalskih dana Nika je otkrila i koliko ljudi ovdje prati njenu muziku. Najbrži dokaz stigao je kroz pitanje koje joj se počelo ponavljati.

Kada dolazi koncert?  

Publika u Sarajevu te već dugo prati, a festivalski dolazak je dobra prilika da konačno postavimo i ovo pitanje. Kada možemo očekivati tvoj koncert ovdje?

„ Moram reći da nisam znala da ovdje imam slušatelje, dok me sami nisu počeli to ispitivati, tako da mogu reći da radimo na tome. Jako bih to voljela, nekako se ovdje osjećam baš prihvaćeno i hvala na tome.“

Radimo na tome.

Drugi kadar  

Nakon jutarnjeg razgovora, poželjeli smo zadržati još jedan dio tog dana. Tako je nastao Bonjour editorial, nekoliko sati prije večernje projekcije na Metalcu. Nika je za njega odjenula haljinu Marije Kulušić, dizajnerice čiji se precizan, tih odnos prema formi prirodno susreo s njenim načinom nošenja mode.

Nakon razgovora nismo stavili tačku, nego kadar. Bilješke je zamijenio objektiv, a Nika je u haljini Marije Kulušić nastavila priču bez riječi.






 

Kada smo se rastali, Sarajevo je već imalo svoje mjesto u njenom ljetu.

Sljedeći kadar, nadamo se, pripast će pozornici.  


 
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
 

Voditeljica projekta: Emina Smaka

Video i članak: Lamija Muratagić

Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba

Lokacija: Kexich (@kexich_tharakoncept) / Bečka Kafana