TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
Posljednjih 15 dana, kroz Bonjour Edit, zaustavili smo se na malim stvarima. Kratkim zadacima koje je bilo lako uraditi, ali ih je bilo važno uraditi baš sada, prije nego što godina stvarno završi i prije nego što nova uopće počne.
Jučer ste imali priliku zaviriti u to kako smo mi u Bonjouru nekada dočekivali Nove godine kroz fotografije iz albuma, uspomene koje ne traže objašnjenje i kadrove koji su ostali s nama. Danas idemo korak dalje.
Danas se vraćamo arhivima i kolektivnom pamćenju, da se prisjetimo kako su se Nove godine nekada dočekivale u Bosni i Hercegovini i zašto nas upravo ovo doba godine uvijek iznova vrati tom osjećaju nostalgije.
Foto: @vintagesarajevo
Današnji zadatak: Prisjetite se i podijelite uspomene
Za kraj ovog Bonjour Edita, imamo mali zadatak samo za vas.
Pošaljite poruku nekome iz prošlosti. Nekome s kim ste nekada dočekivali Novu godinu. Ili zavirite u svoje albume i podijelite kako ste nekada slavili i kako slavite danas, a ako nas tagujete u svojim objavama, možda se već naredne godine vratimo upravo vašim pričama i vašim proslavama.
Zavirili smo u arhivske novine i fotografije iz 70.-ih i 80.-ih godina, koje su posljednjih godina ponovo ugledale svjetlo dana kroz rad Historijskog arhiva Sarajeva, vidimo gradove pune ljudi, trgove bez bina kakve danas poznajemo, ali s istom energijom iščekivanja. 
Foto: @ulicama_banjaluke
Foto: Historijski Arhiv Sarajeva
Dočeci su se slavili u domovima kulture, hotelima, radničkim klubovima, restoranima, ali i u dnevnim sobama, uz televizijski program koji je bio centralni dio večeri.
Televizija je tada imala posebnu ulogu. Novogodišnji programi trajali su satima, muzički nastupi, humoristične skečeve, glumci i pjevači koji su postajali dio porodične večeri. Nije se biralo između stotinu opcija; biralo se da se ostane zajedno.
U devedesetim i ranim 2000-im, Nova godina dobija drugačiji kontekst. Gradovi se polako vraćaju javnim proslavama, a sjećanja na prve veće koncerte na otvorenom, posebno u Sarajevu ispred Vječne vatre, nose posebnu težinu.
Bina, snijeg koji nekad padne baš tada, izvođači koje svi znaju napamet i masa ljudi koja dijeli isti trenutak bez filtera, bez distance.
Ipak, bez obzira na deceniju, jedno se ne mijenja: osjećaj da Nova godina nije bila stvar savršenstva, nego bliskosti. Bilo da se slavilo uz domaće kolače, televizor, šampanjac u plastičnim čašama ili na ulici uz muziku koja se čula do ranih jutarnjih sati.
Danas možda slavimo drugačije. Brže, glasnije, ponekad i dalje od kuće. Ali uspomene ostaju. Fotografije u albumima, novinski isječci, snimci na VHS trakama i priče koje se i dalje prepričavaju za stolom.
Foto: Historijski Arhiv Sarajeva
Za kraj…
Ako želite, zabilježti današnji trenutak u našem free mjesečnom kalendaru. Jedna fotografija albuma, stara slika ili samo bilješka o tome kako je nekada izgledala Nova godina sasvim je dovoljna. I kao lijep završetak Bonjour Edit serijala, pripremili smo giveaway: Bonjour notes i limitirana Bonjour tote torba, za sve one koje su ovih 15 dana birale male rituale. Za učešće je potrebno samo da ispuniš kratki Forms koji smo podijelili u prvom tekstu serijala.
Hvala vam što ste ovih 15 dana birali male rituale s nama.
A sutra… sutra se vraćamo još jednom, da zajedno zatvorimo ovaj krug i otkrijemo ko je dobitnik našeg giveawaya.
TEKST: Bonjour.ba
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja. Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti. Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
