TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 31.1.2026.
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
TEKST: Ada Ćeremida
Sinoć je otvoren 79. Cannes Film Festival, a već nakon prvih projekcija i reakcija jasno je da festival ove godine izgleda drugačije.
Umjesto velikih hollywoodskih premijera koje su posljednjih godina dominirale naslovnicama, Cannes ove godine vraća fokus na autore i filmove koji mnogo više pažnje posvećuju atmosferi, emociji i vizuelnom jeziku.
Zato i ovogodišnji lineup mnogi već nazivaju jednim od najjačih arthouse programa posljednjih godina. 
U centru pažnje nalaze se režiseri poput Pedro Almodóvar , Hirokazu Kore-eda i Ryusuke Hamaguchi , čiji filmovi već godinama definišu savremenu autorsku kinematografiju.
Cannes ove godine manje djeluje kao parada blockbustera, a više kao festival za publiku koja želi sporije, intenzivnije i vizuelno promišljenije priče, kao sudar arthouse filma, modne fotografije Richarda Avedona, Lennonove ere i pomalo haotične club kid energije iz 90-ih.
Jedna od najvećih promjena ovogodišnjeg Cannesa osjeti se upravo u selekciji filmova koji konkuriraju za Zlatnu palmu.
Veliki studijski naslovi i blockbuster premijere ovaj put gotovo da nisu u centru pažnje, dok festival mnogo više prostora daje režiserima čiji se filmovi oslanjaju na autorski rukopis i atmosferu. 
Foto: @festivaldecannes
U programu dominiraju intimne drame, političke priče, porodični odnosi i filmovi koji grade emociju sporijim ritmom.
Za publiku koja voli filmove poput Past Lives , Aftersun ili Anatomy of a Fall , Cannes 2026 mogao bi donijeti neke od najvažnijih naslova godine.
Novi film Cristian Mungiu već se izdvaja kao jedan od najiščekivanijih naslova festivala. Mungiu ostaje vjeran intimnim i psihološki napetim pričama po kojima je poznat, a “Fjord” istražuje porodične odnose i emotivnu distancu kroz minimalistički, hladni vizuelni jezik.
Režiju potpisuje James Gray , autor filmova koji često balansiraju između lične drame i društvenog komentara. “Paper Tiger” je jedna od američkih arthouse drama koja ove godine privlači mnogo pažnje upravo zbog ozbiljnijeg i intimnijeg pristupa.
Pawel Pawlikowski ponovo donosi vizuelno izuzetno stilizovan film koji se bavi identitetom, pripadanjem i političkim nasljeđem Evrope. Već sada ga mnogi vide kao potencijalnog favorita za festivalske nagrade.
Jedan od emotivno najtežih naslova ovogodišnjeg Cannesa dolazi kroz priču koja koristi praznični period kao okvir za porodične tenzije, usamljenost i nerazriješene odnose.
“A Bitter Christmas” već nakon prvih reakcija publike dobija pažnju zbog vrlo intimnog pristupa i atmosferične režije, što ga savršeno uklapa u ovogodišnji arthouse ton festivala.
Film koji već nakon prvih reakcija dobija pohvale zbog fotografije i načina na koji gradi intimnu priču. Cannes publika posebno izdvaja njegov vizuelni identitet i glumačke izvedbe.
Jedan od mračnijih i eksperimentalnijih naslova ovogodišnjeg programa. Film kombinuje psihološku dramu i simboliku, što ga već sada čini tipičnim “festival darling” naslovom.
Film posvećen radu Richarda Avedona istražuje način na koji je redefinisao modnu i portretnu fotografiju. Kroz arhivske snimke, intervjue i njegov prepoznatljivi vizuelni jezik, naslov se već opisuje kao jedan od estetski najzanimljivijih dokumentaraca festivala.
Dokumentarac režisera Steven Soderbergh donosi posljednji veliki intervju koji je John Lennon dao samo nekoliko sati prije smrti, zajedno sa Yoko Ono u njihovom njujorškom stanu 1980. godine.
Film po prvi put prikazuje kompletan razgovor o muzici, politici, očinstvu i životu, dok kroz arhivske materijale i svjedočanstva ljudi koji su bili prisutni gradi intiman portret Lennona u jednom od njegovih najvažnijih životnih trenutaka.
Inspirisan kulturom njujorške Club Kid scene, film donosi haotičnu energiju performansa, mode i noćnog života 90-ih.
Vizuelno ekstravagantan i atmosferičan, već sada se izdvaja kao naslov koji bi mogao postati festivalski kult među mlađom publikom i internet cinefilima.
“Coward” je jedan od naslova koji se već sada izdvaja među mračnijim i psihološki intenzivnijim filmovima ovogodišnjeg Cannesa.
Film kroz intimnu dramu istražuje osjećaj krivice, straha i moralnih kompromisa, a upravo sporiji ritam i napeta atmosfera savršeno se uklapaju u ovogodišnji arthouse pravac festivala. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
