TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.10.2026.
Zašto se u 2026. ponovo zaljubljujemo u priče stare 200 godina? Novi film s Daisy Edgar-Jones otvara pitanje je li nam dosta modernih romansi ili smo samo zaboravili koliko je uzbudljivo nekoga čekati.
Čini se da je 2026. godina u kojoj smo kolektivno odlučili da nam je dosta modernog dejtanja i da bismo radije gledali dvoje ljudi kako se tri sata pokušavaju pogledati preko plesne dvorane.
I iskreno, razumijemo.
Nakon novih Orkanskih visova, Nolanove Odiseje i najavljene Netflixove adaptacije Pride & Prejudice, u kina je stigao i Sense and Sensibility, odnosno Razum i osjećaji, s Daisy Edgar-Jones u glavnoj ulozi. Jane Austen, očito, ponovo ima svoju godinu.
Ali šta nas toliko privlači pričama napisanim prije više od dva stoljeća? Jesu li korzeti, pisma i dugi pogledi stvarno privlačniji od sadašnjosti ili smo samo toliko zasićeni digitalnom komunikacijom da nam je ideja čekanja nečijeg pisma postala romantična?
Nova adaptacija romana Jane Austen iz 1811. godine, koju režira Georgia Oakley, pruža zanimljiv povod za ta pitanja.
U središtu su sestre Elinor i Marianne Dashwood koje, nakon očeve smrti i gubitka finansijske sigurnosti, pokušavaju pronaći svoje mjesto u društvu u kojem brak nije samo pitanje ljubavi nego i opstanka. Daisy Edgar-Jones igra suzdržanu Elinor, dok Esmé Creed-Miles utjelovljuje emotivnu i impulzivnu Marianne. Tu su još George MacKay, Frank Dillane, Caitríona Balfe i Fiona Shaw.
I dok na papiru zvuči kao još jedna romansa s raskošnim kostimima, ovo je prije svega priča o tome koliko košta kada osjećaje sakrivamo, ali i kada im dozvolimo da odlučuju umjesto nas. 
Yearning . Riječ koju posljednjih godina sve češće čujemo na TikToku, u filmskim komentarima i raspravama o tome zašto nam određene ljubavne priče jednostavno ne izlaze iz glave.
Najbliže bismo je preveli kao čežnju, ali yearning u pop kulturi podrazumijeva nešto konkretnije: emocionalnu napetost između dvoje ljudi koji nešto duboko osjećaju, ali to izgovaraju prekasno, pogrešno ili nikako.
To je onaj pogled preko prostorije. Ruka koja skoro dodirne drugu. Razgovor u kojem se govori o vremenu, a zapravo o ljubavi.
I možda je baš zato publika ponovo zainteresovana za Jane Austen i sestre Brontë. 
U savremenim romantičnim pričama često sve počinje fizičkom privlačnošću, a emocije dolaze kasnije. Kod Austen je obrnuto. Emocija se gomila kroz razgovore, društvena pravila, pogrešna tumačenja i neizgovorene rečenice.
Zanimljivo je i koliko je filmska 2026. okrenuta književnosti. Emerald Fennell već je izazvala rasprave svojim Orkanskim visovima, Christopher Nolan posegnuo je za Homerom u Odiseji, dok Netflix za 3. decembar priprema šestodijelni Pride & Prejudice prema scenariju Dolly Alderton, s Emmom Corrin i Jackom Lowdenom.
Naravno, Odiseja nije romantična historijska drama poput Austeninih priča, ali je dio šireg povratka velikim književnim narativima.
Možda ne želimo doslovno živjeti u prošlosti. Možda samo želimo ljubavne priče koje će nam dati vremena da nešto osjetimo.
A evo i osam misli kroz koje bih posmatrala novu adaptaciju. 
Ako ste gledali Normal People, znate zašto Daisy Edgar-Jones djeluje kao gotovo prirodan izbor za Elinor Dashwood.
Elinor je žena koja razumije šta osjeća, ali je odgojena tako da to ne pokazuje. Ona preuzima odgovornost, razmišlja o posljedicama i pokušava ostati pribrana čak i kada joj se privatni život raspada.
Zanimljivo je kako se takva suzdržanost danas može tumačiti kao emocionalna zrelost, iako ponekad izgleda više kao potpuno odustajanje od vlastitih potreba.
Daisy je već u Normal People pokazala koliko emocije može prenijeti bez velikih monologa. Upravo je takva vrsta glume ključna za lik poput Elinor: publika mora razumjeti ono što njen lik ne dopušta sebi izgovoriti.
A možda je najzanimljivije pitanje koliko se zapravo promijenilo od Austenine 1811. do danas, ako još uvijek toliko dobro razumijemo ženu koja pokušava biti razumna na vlastitu štetu. 
Ako je Elinor razum, Marianne je osjećaj. I to ne osjećaj koji se može sakriti ili lijepo upakovati.
Esmé Creed-Miles igra mlađu sestru koja vjeruje da ljubav treba biti intenzivna, gotovo apsolutna. Za Marianne nema previše prostora između velike romantike i velikog razočaranja.
Upravo njihov kontrast nosi priču.
Jedna pokušava preživjeti tako što sve drži pod kontrolom. Druga vjeruje da život bez otvoreno iskazanih emocija nema mnogo smisla.
I zanimljivo je što film ne mora jednu proglasiti pametnijom od druge. Jer, ako malo razmislimo, ni jedna krajnost nije naročito zdrava.
Ono što mi je u toj dinamici najzanimljivije jeste da se dvije potpuno različite osobe mogu suočiti s istim problemom: kako voljeti nekoga, a pritom ne izgubiti sebe? 
Edward Ferrars, kojeg igra George MacKay, i John Willoughby, kojeg tumači Frank Dillane, predstavljaju dvije vrlo različite vrste romantične komplikacije.
Jedan je suzdržan, opterećen očekivanjima i obavezama. Drugi je šarmantan, spontan i mnogo lakši za idealiziranje.
Austen je ovakve likove pisala u društvu u kojem se nije moglo jednostavno izaći iz porodičnih obaveza, naročito kada su novac i ugled bili važniji od ličnih želja.
Danas su okolnosti drugačije, ali emocionalni obrasci djeluju iznenađujuće poznato.
Neko vam daje dovoljno pažnje da se zaljubite, ali ne i dovoljno sigurnosti da znate na čemu ste. Neko drugi možda ima iskrene osjećaje, ali nema hrabrosti da s njima nešto uradi.
I odjednom 1811. ne djeluje toliko daleko. 
Nakon raskošnih, gotovo teatralnih Orkanskih visova Emerald Fennell, zanimljivo je gledati adaptaciju koja bira drugačiju vizualnu logiku.
Georgia Oakley pristupa svijetu Jane Austen prirodnije, s prigušenim bojama, manje glamuroznim prikazom odjeće i većim naglaskom na svakodnevicu likova. Čak je i kostimografija Grace Snell osmišljena tako da odražava finansijsku situaciju porodice Dashwood: odjeća se ponavlja, prilagođava i nosi kroz različite prilike.
To je važan detalj.
Jer nije svaka žena u 19. stoljeću imala garderober koji izgleda kao Pinterest board. Nisu svi interijeri bili raskošni, niti je svaka haljina bila potpuno nova.
Ovakav pristup može učiniti priču uvjerljivijom, iako istovremeno otvara pitanje gubi li adaptacija dio vizualne čarolije koju publika očekuje od historijske romanse.
Meni je kao tema posebno zanimljiva ideja da kostimografija i prostor ne služe samo tome da film bude lijep, nego da objasne društveni položaj njegovih likova.
Uostalom, kada je porodica suočena s gubitkom imovine, luksuz više nije samo estetika. On je pitanje moći. 
Ovo je možda najvažnija stvar koju vrijedi imati na umu dok gledamo bilo koju adaptaciju Jane Austen.
Njene heroine ne pokušavaju pronaći ljubav u svijetu neograničenih mogućnosti.
One žive u društvu u kojem finansijska sigurnost, nasljedstvo i brak određuju kvalitet ostatka njihovog života.
Za Elinor i Marianne pitanje ljubavi ne može se potpuno odvojiti od pitanja novca. Njihovi izbori nisu samo romantični, nego i ekonomski.
Zbog toga Austenine priče i danas imaju mnogo više društvene oštrine nego što im se često priznaje.
Lako je romantizirati muškarca koji stoji na kiši i priznaje osjećaje. Malo je manje romantično razmišljati o tome da bi žena u takvom društvu mogla ostati bez finansijske sigurnosti zato što se zaljubila u pogrešnu osobu.
I možda je najveća ironija našeg povratka ovim pričama to što romantiziramo period u kojem žene nisu imale ni približno slobodu koju danas imamo. 
Naslov Sense and Sensibility vrlo lako navodi na očekivanje dvije paralelne ljubavne priče.
Međutim, odnos Elinor i Marianne ima potencijal da bude emocionalno najzanimljiviji dio filma.
Rediteljica Georgia Oakley i same glumice naglasile su da je sestrinska povezanost ključna za ovu adaptaciju, što je i jedan od načina na koji se film razlikuje od ranijih verzija.
Dvije žene koje se suočavaju s gubitkom, finansijskom nesigurnošću i ljubavnim razočaranjima, ali potpuno različito reaguju na iste okolnosti.
Takva dinamika daje filmu prostor da govori o nečemu mnogo širem od romantične kompatibilnosti.
Koliko smo spremni razumjeti osobu koja ne pokazuje emocije kao mi? Koliko često brigu pogrešno tumačimo kao hladnoću, a intenzitet kao iskrenost?
U priči koja se naizgled bavi pronalaskom ljubavi, možda je najvažniji odnos upravo onaj koji ne zavisi od toga hoće li se neko na kraju vjenčati. 
Ovo je pitanje koje prati gotovo svaku novu adaptaciju poznatog književnog djela.
Koliko daleko reditelj smije otići od originala? I ako ne ode dovoljno daleko, zašto nam je uopšte potrebna nova verzija?
Sense and Sensibility već ima izuzetno poznatu adaptaciju Anga Leeja iz 1995. godine, s Emmom Thompson, Kate Winslet, Hughom Grantom i Alanom Rickmanom.
Tridesetak godina kasnije nije dovoljno samo okupiti novu glumačku postavu i ponoviti istu priču.
Oakley donosi prirodniju estetiku i naglašeniji fokus na sestre Dashwood, ali ostaje zanimljivo pitanje je li to dovoljno da film dobije vlastiti identitet.
I kritičari su već podijeljeni oko toga. Dok jedni ističu nježnost i humanost nove interpretacije, drugi joj zamjeraju pretjeranu suzdržanost, tamniju fotografiju i nedostatak snažnije romantične hemije.
Za razliku od Emerald Fennell, koja je s Orkanskim visovima gotovo provocirala publiku da raspravlja o tome šta adaptacija smije biti, Oakley bira mnogo oprezniji pristup.
A oprez u filmskoj adaptaciji može biti i kvaliteta i problem.
Jer, iako od svakog novog filma ne treba očekivati revoluciju, od njega ipak želimo nešto što će nas natjerati da poznatu priču pogledamo drugim očima.
Ovo me vraća na pitanje s početka.
Zašto nam historijske romanse toliko privlače pažnju u 2026. godini?
Možda zato što su moderni odnosi postali previše dostupni, a istovremeno emocionalno nedostupni.
Danas možemo nekome poslati poruku u bilo kojem trenutku. Vidjeti kada je online. Znati da je pogledao naš Instagram story. Provjeriti posljednju aktivnost i iz nje izvući deset potpuno različitih zaključaka.
A opet se često osjećamo kao da nikada nismo imali manje sigurnosti u to šta druga osoba misli.
Historijske romanse nude nešto potpuno suprotno. Ograničenu komunikaciju, spore odnose, društvene prepreke i osjećaje koji moraju pronaći svoj put bez stalnog digitalnog kontakta.
Naravno, to ne znači da su odnosi tada bili zdraviji ili kvalitetniji. Jane Austen je, između ostalog, pisala o tome koliko su takvi sistemi ograničavali žene. Ali filmovi nam dozvoljavaju da izdvojimo jedan romantični dio te prošlosti bez potrebe da u njoj zaista živimo.
Možda je yearning toliko privlačan upravo zato što vraća vrijednost iščekivanju. A možda je taj naš kolektivni povratak Jane Austen samo vrlo elegantan način da priznamo kako nam nedostaju romantične priče u kojima se ljudi zaista trude razumjeti jedni druge.
Nakon Orkanskih visova, Odiseje i sada Razuma i osjećaja, jedno je jasno: filmska industrija ponovo pronalazi inspiraciju u književnim djelima starim stoljećima. A ako nešto možemo naučiti od Austen, onda je to da biti zaljubljen i biti sposoban voljeti nisu uvijek ista stvar.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
