TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 28.12.2025.
Bosanska kinematografija često se posmatra kroz jedan, vrlo uzak okvir, ali njen katalog je mnogo širi, raznovrsniji i topliji nego što to obično mislimo.
Zato smo se ovaj put svjesno vratili unazad, kroz decenije bh. filmske produkcije, od pedesetih godina pa sve do savremenih naslova 2020-ih i pažljivo prošli kroz ono što danas čini našu filmografiju.
Tražili smo filmove koji se ne gledaju zbog historijskog konteksta ili težine teme, već zbog atmosfere humora, intime, urbane energije, romantike ili jednostavno osjećaja da ste pogledali nešto što vas nije iscrpilo.
U obzir smo uzeli bosanskohercegovačku produkciju, glumačke postave koje pamtimo, autore koji su obilježili različite epohe, ali i IMDb ocjene koje potvrđuju da su ovi filmovi s razlogom ostali relevantni.
Rezultat je lista filmova koje ste možda gledali prije deset ili dvadeset godina, nekih koje ste zaboravili i nekih novijih koje vrijedi ponovo (ili prvi put) otkriti.
Zajedničko im je jedno: gledaju se zbog dobrog osjećaja koji ostavljaju.
Orlovi rano lete
Jedan od onih filmova koji su obilježili djetinjstva generacija. Avantura, prijateljstvo i toplina čine ga bezvremenskim, a danas djeluje kao podsjetnik na jednostavniji filmski jezik i čistu radost gledanja.
Dobro uštimani mrtvaci
Crna komedija s jakim osjećajem apsurda i urbanog humora. Iako mračnija po tonu, film je energičan, satiričan i vrlo gledljiv, posebno za one koji vole ironičan pristup.
Mliječni put
Ljubavna priča ispričana kroz poetiku, muziku i snažne vizuale. Iako stiliziran, film se gleda lako, više kao bajka nego klasična drama, što ga čini idealnim za opušteno veče.
Nebo iznad krajolika
Arthouse naslov koji se ne oslanja na radnju, već na osjećaj. Film istražuje umjetnost, prostor i unutarnja stanja, a njegova snaga leži upravo u atmosferi koju gradi, a ne u klasičnom zapletu.
Hanka
Biografski dokumentarac Hanka kroz muziku priča priču o identitetu i nasljeđu. Topao, emotivan i pitak, posebno za gledaoce koji vole ovakve priče.
Koncentriši se, baba
Jedan od rijetkih savremenih bh filmova koji uspijeva biti duhovit, porodičan i gledljiv bez cinizma. Likovi su prepoznatljivi, situacije apsurdne, ali sve ostaje u toplom, domaćem tonu.
Deset u pola
Sarajevska komedija koja se oslanja na dijalog, rivalstvo i gradski humor. Film se gleda lako, brzo i s osmijehom, i vrlo jasno pokazuje koliko je lokalni duh važan za atmosferu.
Praznik rada
Minimalistički i tih film koji prati jedan dan i obične ljude. Bez velikih obrta, ali s jakim osjećajem realnosti i smirenim ritmom koji ne opterećuje gledatelja.
Love Island
Film koji se bavi odnosima i emocijama bez dramatizacije. Njegova snaga je u jednostavnosti i fokusu na likove, što mu daje miran, gotovo meditativan ton.
Blum – Gospodari svoje budućnosti
Dokumentarac koji podsjeća na period optimizma, vizije i industrijskog razvoja. Gleda se s interesom i dozom nostalgije, ali bez težine više kao inspirativni portret jednog vremena.
Take Me Somewhere Nice
Intiman road-movie bh produkcije koji se oslanja na tišinu, prostor i emociju. Film donosi savremeni pogled na identitet i pripadnost, bez velikih narativa, ali s vrlo jasnom atmosferom koja se dugo zadržava.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Glumica koja je obilježila nekoliko generacija publike bh. filma i teatra, Jasna Diklić iza sebe ima karijeru koja je rasla zajedno s domaćom scenom i ostavila trag daleko izvan pojedinačnih uloga.
Od prvih profesionalnih angažmana krajem šezdesetih, preko desetina uloga na sceni današnjeg Kamernog teatra 55, rada u filmu i televiziji, do učešća u stvaranju Sarajevskog ratnog teatra, njena karijera prati nekoliko potpuno različitih perioda bosanskohercegovačkog teatra i filma. Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu Banja Luka, a potom se vratila u Sarajevo i na scenu Malog pozorišta, kasnijeg Kamernog teatra 55, gdje je tokom narednih decenija izgradila veliki dio svoje teatarske biografije.
To je karijera u kojoj su se smjenjivali teatar, film, televizija, likovi koji su postali dio kolektivnog pamćenja i nove generacije publike koje Jasnu Diklić upoznaju kroz sasvim druge projekte.
A 2026. godina lijepo spaja nekoliko tih linija.
Početkom septembra Diklić je kao direktorica Juventafesta tradicionalno otvorila njegovo 14. izdanje, obraćajući se novoj generaciji mladih teatarskih autora i izvođača. Festival koji je osnovan 2013. i koji je kroz godine okupio više od 3.000 mladih iz više od 15 evropskih zemalja ostaje važan dio njenog rada izvan vlastite glumačke karijere.
S druge strane, upravo je jedna od njenih novijih filmskih uloga sada vraća u fokus regionalne filmske scene.
Foto: IMDb
Za lik Valerije u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića Jasna Diklić nominovana je za AFA nagradu za najbolju glavnu glumicu. „Paviljon“ je imao svjetsku premijeru kao film otvaranja 31. Sarajevo Film Festivala, a priča o stanovnicima doma za starije koji nakon godina poniženja i zlostavljanja odlučuju preuzeti kontrolu nad vlastitim životima.
Upravo Valerija bila je polazna tačka našeg razgovora, ali vrlo brzo postalo je jasno da je teško govoriti o jednoj ulozi bez svega što joj prethodi.
S Jasnom Diklić razgovarali smo o tome šta jedna nova regionalna nominacija znači nakon više od pet decenija rada, dostojanstvu koje Valerija pokušava vratiti sebi i drugima, dugovječnosti u profesiji i jednoj rečenici kolege koju nije zaboravila.
Nakon više od pet decenija karijere i brojnih priznanja, da li vas nominacija u ovakvom novom regionalnom kontekstu ipak na trenutak zaustavi i natjera da pogledate sve što ste do sada izgradili?
Sigurno da poslije mog višedecenijskog rada u teatru, počinjem da podvlačim crtu i sumiram svoje trajanje, uspješno i manje uspješno.
Sarajevo Film Festival već dugo ima važno mjesto za film u Bosni i Hercegovini i regiji, a AFA sada okuplja regionalnu filmsku i televizijsku scenu kroz novi format nagrada.
Pred odlazak na dodjelu, kao neko ko je prošao kroz različite periode naše kinematografije, šta biste vi voljeli da ovakve nagrade postanu za glumce i autore iz regije?
AFA nagrade bi trebale regionalnoj kinematografiji kao i glumcima i autorima dati dignitet i više posvećenosti.
Foto: IMDb
Koliko vam je bilo važno da Valeriju ne gradite prvenstveno kroz njenu ranjivost, nego kroz snagu i karakter?
Valeriju je život nepravedno stavio na društvene margine treće životne dobi kao i sve štićenike Doma penzionera u filmu Paviljon, a njena ranjivost joj dala snage da se pokuša izboriti za bolja pravila u svijetu u kojem živi.
Nominovani ste za najbolju glavnu glumicu upravo za lik Valerije koja živi u sistemu koji je praktično već odlučio koliko ona vrijedi i šta od nje još očekuje.
Šta je za vas bio njen najveći unutrašnji bunt, mimo onoga što fizički radi u filmu?
Ona je pokušala vratiti dostojanstvo i sebi i drugima, ona je svoju usamljenost htjela zamjeniti za više pažnje i brižnosti onih koji su joj to uskratili.
Foto: IMDb
S obzirom na ekipu „Paviljona“, pretpostavljamo da iza kamere nije uvijek bilo lako ostati ozbiljan.
Postoji li neka anegdota sa snimanja koju nam možete ispričati?
Naravno da smo u pauzama snimanja imali razne dosjetke, ali ništa više od toga!
Kada biste danas sreli Jasnu koja tek počinje glumiti, šta mislite da bi je najviše iznenadilo kod vas?
Ja sam se kroz glumački poziv neminovno mijenjala, ali ono što me je zasigurno iznenadilo, a to je moj dugogodišnji kontinuitet u trajanju ovim poslom.
Postoji li neko s kim ste radili prije mnogo godina, a čiju rečenicu ili savjet i danas nosite sa sobom?
Jedan stariji kolega mi je davno rekao… vrlo je bitno da ostaneš normalna u ovom našem poslu!
Lik koji mi je bilo najteže ostaviti iza sebe je… dosta likova kojima sam povjerovala, zavoljela ih, branila, ali jedna od posljednjih je uloga bake Ane u predstavi ”Moj sin samo malo sporije hoda” kojeg ću teško napustiti.
Uloga koju bih danas voljela ponovo odigrati je… Nema uloga koje bih ponovo igrala, sve su one odigrane i ostavljene za sjećanje!
Glumica ili glumac kojem sam se kroz karijeru divila zbog načina na koji radi je… Od svih glumaca sa kojima sam radila, različitih generacija mnogo sam naučila!
Film koji me je posljednji put iskreno nasmijao? Odavno nisam gledala takve filmove!
Tri stvari koje dobar glumac nikada ne smije izgubiti: posvećenost, emocija i rad!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
