TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.6.2026.
Ulice Toronta jučer su bile obojene u plavo i žuto, a među hiljadama navijača koji su stigli bodriti reprezentaciju Bosne i Hercegovine bio je i fotograf Gabriel Iličić. Za Bonjour.ba donosi fotografije i priču o danu koji nije trebao završiti na tribinama stadiona, ali je zahvaljujući jednoj nesvakidašnjoj gesti ipak završio upravo tamo.
Dok se još uvijek sabiraju utisci nakon sinoćnjeg remija Bosne i Hercegovine protiv Kanade na otvaranju grupe B Svjetskog prvenstva, odlučili smo zabilježiti jednu drugačiju priču. Ne onu koja se odvijala na terenu, već onu koja je počela mnogo prije prvog sudijskog zvižduka.
Ekskluzivno za Bonjour, fotograf Gabriel Iličić ili poznatije, onajstofotka na Instagramu, podijelio je svoje iskustvo putovanja u Toronto, susreta s navijačima i trenutaka koji su ga, sasvim neočekivano, doveli do mjesta na kojem je godinama želio biti.
Njegove fotografije donose atmosferu grada, navijačke euforije i prve utakmice Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu iz ugla mladog fotografa.
Sinoćnji susret Bosne i Hercegovine i Kanade završen je rezultatom 1:1, čime je reprezentacija osvojila prvi bod na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu.
Bosna i Hercegovina povela je u prvom poluvremenu pogotkom Jove Lukića nakon odličnog perioda igre, dok je Kanada do izjednačenja stigla u nastavku susreta. Iako će se narednih dana analizirati taktika, šanse i propuštene prilike, za mnoge navijače najveća uspomena ostat će atmosfera koja je jučer preplavila Toronto.
A među njima je i Gabriel, koji je na ovo putovanje krenuo bez ulaznice, a završio ga na stadionu u Torontu sa fotografijama i pričom koju će pamtiti mnogo duže od konačnog rezultata.
Malo ko bi rekao da je priča koja će završiti na tribinama Svjetskog prvenstva počela uređivanjem terase u Bosni. Gabriel uopće nije planirao putovati u Kanadu, a još manje pratiti reprezentaciju uživo.
Ideja je bila da prvenstvo gleda iz svog doma, uz društvo i dobro pripremljen navijački kutak. Jedan telefonski poziv promijenio je planove u svega nekoliko minuta.
"Iskreno, cijela priča je počela desetak dana prije puta. U tom trenutku sam sređivao terasu na kojoj sam planirao gledati Svjetsko prvenstvo iz Bosne. Uopšte nije bio plan da idem.
Kad sam sve sredio, Amila iz CentroToursa me pozvala na putovanje. Naravno da nisam puno razmišljao, takva prilika se ne odbija.", rekao nam je Gabrijel.
Iako nije imao osigurane ulaznice za utakmice, odlučio je krenuti. Toronto, Los Angeles i Las Vegas bili su dovoljan razlog za avanturu koja je već tada počela ličiti na nešto mnogo veće od običnog navijačkog putovanja.
Dok su se drugi radovali utakmici, Gabriel je imao samo jednu brigu: nije imao kartu. Većinu vremena pred polazak proveo je pokušavajući pronaći ulaznicu za susret protiv Kanade, ali bez uspjeha. Kako su dani prolazili, postalo je jasno da će utakmicu vjerovatno pratiti izvan stadiona.
"Jedini problem bio je što nismo imali osigurane ulaznice za utakmice. Ipak, rekao sam sebi da nema veze. Već sama činjenica da idem na Svjetsko prvenstvo i da ću posjetiti gradove poput Toronta, Las Vegasa i Los Angelesa bila je dovoljno velika stvar."
Do trenutka dolaska u Kanadu već se pomirio s činjenicom da će propustiti historijski nastup Bosne i Hercegovine na najvećoj fudbalskoj pozornici.
Ponekad najljepše uspomene ne nastanu na terenu nego među ljudima. Tokom razgovora u grupi putnika s kojima je stigao u Toronto, tema je ponovo bila ulaznica za utakmicu. Kada su ostali saznali da je jedini bez karte, dogodilo se nešto što nije mogao očekivati.
"Kasnije, dok smo svi zajedno razgovarali o utakmici i kartama, ostali putnici su saznali da nemam ulaznicu. Na moje veliko iznenađenje, odlučili su dati cijeli iznos umjesto mene kako bi mi kupili kartu."
Jedna putnica iz grupe pristala je spustiti cijenu svoje ulaznice, a ostali su prikupili novac kako bi Gabriel mogao prisustvovati utakmici. Ono što je nekoliko sati ranije izgledalo nemoguće pretvorilo se u jedan od najemotivnijih trenutaka cijelog putovanja.
"To je bio jedan od najljepših trenutaka cijelog putovanja i gest koji nikada neću zaboraviti. Njihova dobrota i nesebičnost omogućili su mi da ostvarim dječački san i uživo gledam reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu."
Osim utakmice, putovanje je donijelo i priliku da upozna grad koji će ostati upamćen kao domaćin jednog od prvih nastupa Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu.
Ono što je posebno fascinantno jeste činjenica da se najveća euforija nije osjećala na stadionu, nego na ulicama kojima su danima prije utakmice dominirale plavo-žute zastave, pjesma i navijačke kolone.
Za mnoge koji su stigli u Toronto činilo se kao da je dio Bosne i Hercegovine nakratko preseljen na drugi kontinent.
Kroz objektiv i šetnje gradom Gabriel je bilježio upravo te trenutke, susrete navijača, spontane proslave i atmosferu koja je grad učinila mnogo bližim nego što to kilometri između dvije zemlje sugerišu.
"Što se Toronta tiče, grad me zaista oduševio. Ljudi su veoma ljubazni, susretljivi i komunikativni. Grad je čist, uređen i odlično povezan javnim prijevozom."
Ipak, ono što ga je najviše iznenadilo bio je odnos lokalnog stanovništva prema samom prvenstvu.
"Zanimljivo je i to da se u samom Torontu ne osjeti pretjerana euforija zbog Svjetskog prvenstva. Kanađanima su hokej i baseball mnogo važniji sportovi."
Za Gabriela je ovo tek prva stanica putovanja koje se nastavlja prema Los Angelesu, gdje reprezentaciju očekuje novi izazov, a njega nove priče iza kulisa Svjetskog prvenstva. Mi ćemo ih, naravno, pratiti iz prvog reda, kroz njegov objektiv.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
