TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.6.2026.
Kada govorimo o Svjetskom prvenstvu, najčešće razmišljamo o reprezentacijama, navijačima i trenucima koji ulaze u sportsku historiju.
Ipak, svaki Mundijal istovremeno je i prilika da se pažnja usmjeri na prostore u kojima se ta historija događa. Ovogodišnje prvenstvo, koje će zajednički ugostiti Meksiko, Sjedinjene Američke Države i Kanada, donosi možda i najzanimljiviju kolekciju stadiona do sada od objekata koji su postali simboli svojih gradova do novih arhitektonskih ikona koje pomjeraju granice sportskog dizajna. 
Foto: @duncshot , @dro.espino , @arvic_iii
U Sjevernoj Americi stadion odavno nije samo mjesto za utakmicu, već važan dio urbanog identiteta, infrastrukture i javnog života. Upravo zato iza mnogih od ovih projekata stoje neka od najpoznatijih arhitektonskih imena svijeta, sa zadatkom da kreiraju iskustvo koje počinje mnogo prije prvog zvižduka.
Dok odbrojavamo dane do početka prvenstva, izdvojili smo stadione čija je arhitektura jednako zanimljiva kao i utakmice koje će na njima biti odigrane.
Ono što Estadio BBVA čini posebnim nije samo nogomet nego način na koji je arhitektura doslovno uključila krajolik u projekat. Stadion su projektovali arhitektonski studio Populous zajedno s meksičkim uredom VFO Arquitectos, a inspiraciju su pronašli u industrijskom identitetu Monterreya, grada čija je historija neraskidivo vezana za proizvodnju čelika.
Zato nije slučajno što ga lokalci nazivaju "El Gigante de Acero" ili Čelični div. Konstrukcija koristi snažne čelične elemente i otvorene vizure koje usmjeravaju pogled prema planini Cerro de la Silla, jednom od najprepoznatljivijih prirodnih simbola Meksika.
Sa kapacitetom od oko 53.500 mjesta, stadion će tokom Svjetskog prvenstva ugostiti četiri utakmice, uključujući tri grupne i jednu nokaut faze. Posebnost je upravo osjećaj da planinski masiv postaje dio scenografije svake utakmice.
Kada je otvoren 2017. godine, Mercedes-Benz Stadium odmah je postao jedan od najambicioznijih sportskih objekata svijeta. Projektovao ga je studio HOK, a njegov najpoznatiji element je revolucionarni pokretni krov sastavljen od osam trouglastih panela koji se otvaraju poput objektiva fotoaparata.
Arhitekti su inspiraciju pronašli u oculusu rimskog Panteona, stvarajući efekat koji stadion pretvara u ogromnu skulpturu kada se krov otvori.
Unutrašnjost dodatno naglašava futuristički karakter zahvaljujući kružnom LED ekranu od 360 stepeni koji okružuje cijeli teren. Sa kapacitetom od oko 71.000 mjesta, Atlanta će ugostiti osam utakmica Svjetskog prvenstva, uključujući i jedno polufinale.
MetLife Stadium možda nema pokretni krov ni futurističke forme Atlante, ali njegova fasada jedna je od najzanimljivijih u savremenoj sportskoj arhitekturi. Projektovali su ga 360 Architecture, EwingCole i Rockwell Group, koristeći aluminijske lamele koje tokom dana reflektiraju svjetlost, a noću se pretvaraju u ogromnu osvijetljenu opnu.
Kapacitet prelazi 82.000 mjesta, što ga čini najvećim stadionom Mundijala 2026. Upravo će ovdje biti odigrano veliko finale 19. jula, čime će stadion postati centralna pozornica najvećeg sportskog događaja na svijetu.
BC Place je otvoren 1983. godine kao najveći stadion na svijetu sa zračnim kupolastim krovom, ali njegova prava arhitektonska transformacija dogodila se nakon Zimskih olimpijskih igara 2010.
Tada je stadion dobio novi kablovski podržan pokretni krov, koji je u trenutku završetka bio najveći takav sistem na svijetu.
Projekat obnove vodio je Stantec Architecture, dok je originalni stadion projektovao Studio Phillips Barratt.
Rezultat je prostor koji se može potpuno otvoriti prema nebu Vancouvera ili zatvoriti u akustičnu arenu. Kapacitet za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 54.500 mjesta, a stadion će biti domaćin sedam utakmica uključujući i nokaut fazu.
Levi's Stadium, dom San Francisco 49ersa, projektovao je HNTB u saradnji s arhitektonskim studijem Gensler. Za razliku od mnogih stadiona koji se oslanjaju na monumentalnost, ovaj projekat fokus stavlja na održivost. Na krovu se nalaze solarni paneli, dok je jedna od fasada pretvorena u veliki zeleni zid sa živom vegetacijom.
Kapacitet stadiona za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 68.500 mjesta, a ugostit će više utakmica turnira. Njegov značaj u arhitektonskim krugovima dolazi iz činjenice da je među prvim velikim sportskim objektima projektovanim prema visokim standardima energetske efikasnosti.
Za razliku od futurističkih stadiona Atlante ili Monterreya, Arrowhead Stadium predstavlja drugačiji pristup. Projektovali su ga arhitekti iz kancelarije Kivett & Myers, a otvoren je još 1972. godine. Njegov dizajn fokusiran je na jednu stvar: približiti publiku terenu što je više moguće.
Sa više od 76.000 sjedišta, Arrowhead je poznat kao jedan od najglasnijih stadiona na svijetu zahvaljujući strmim tribinama koje zadržavaju zvuk unutar objekta. Upravo zato se često navodi kao primjer kako dobra arhitektura ne mora biti spektakularna da bi bila efektna.
TEKST: Ada Ćeremida
Arhitektura se često nasljeđuje kroz prostor, ali rijetko kroz tri jednako snažna autorska glasa.
Neke profesionalne priče počinju na fakultetu, neke na gradilištu. Priča porodice Babahmetović počinje mnogo ranije, između očeve stolarske radionice, maminih ručnih radova, skica na kuhinjskom stolu i kuće koja je odrastala zajedno s njima.
Danas Vedina Babahmetović iza sebe ima decenije arhitektonske prakse kroz studio Entasis, dok Ajna i Adna djeluju između Bosne i Hercegovine, Austrije i međunarodne arhitektonske scene kroz vlastiti studio, istraživački rad i nastavu. Ono što ih povezuje nije samo ista profesija, već način na koji prostor posmatraju kao društvenu, emotivnu i kulturnu priču.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN govorile su o generacijama, gradovima, stanovanju, identitetu, ali i malim porodičnim navikama koje su ih oblikovale jednako koliko i arhitektura.
Vedina Babahmetović jedna je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih arhitektica svoje generacije i osnivačica studija Entasis, dok su njene kćerke bliznakinje Ajna Babahmetović i Adna Babahmetović dio nove evropske generacije arhitektica koje djeluju između prakse, istraživanja i akademskog rada.
Iako danas rade u različitim gradovima i na različitim temama, sve tri dijele isti profesionalni jezik, ali i spremnost da ga međusobno preispituju. Zato ovaj intervju nije razgovor o jednoj karijeri, nego o tri različite perspektive koje se nadopunjuju, ponekad osporavaju, ali uvijek vode prema istom pitanju – kako arhitektura može učiniti život boljim.
Foto: Zlokovac Entasis Anida Krečo
Arhitektura je danas potpuno drugačija profesija nego kada ste vi započinjali svoj profesionalni put. Šta vam je najzanimljivije posmatrati kod nove generacije arhitektica kojoj pripadaju Ajna i Adna?
Prije no što pokušam odgovoriti na vaše pitanje, malo bih se osvrnula na uvodnu rečenicu. Jeste, arhitektura je danas potpuno drugačija profesija, ali više pojavno, ne i suštinski. Naš zanat je praviti kuće, a meni je kuća metafora bilo kojeg prostora, velikog ili malog, zatvorenog ili otvorenog, ličnog ili javnog, koji je definiran za nekog korisnika i njegove potrebe u određenom kontekstu i susjedstvu. 
Na to sam mislila kada sam rekla da je suština profesije ista i za nove generacije.
A zašto su razlike više pojavne? Zato što se nove generacije obrazuju i počinju raditi u potpuno drugačijem svijetu. Njima danas nije važno gdje su fizički jer su stalno povezani, a to znači da su svugdje. Istovremeno su i aktivni svjedoci geopolitičkih, društvenih i klimatskih promjena koje snažno utiču na arhitekturu gradova i država. Mislim da se jako dobro nose s tim.
Odrastanje i sazrijevanje u takvom kontekstu napravilo je od njih otvorena, obrazovana, neopterećena i samopouzdana bića koja ne prihvataju mitove i neobrazložene činjenice. Pitanje arhitektonskih autoriteta za njih je vrlo upitno. Rekla bih da znaju prepoznati prave autoritete, ali ne prihvataju arhitektonske "zvijezde" samo zato što su zvijezde. Za moju generaciju to nije uvijek bio slučaj. Evo, mislim da su to neke od osobina mladih arhitekata i arhitektica, kao i moje Adne i Ajne.
Baš uživam u raspravama s njima jer se, bez obzira na generacijski jaz i prirodna neslaganja, uvijek nešto obostrano nauči. A ponekad se i posvađamo.
Vaš studio Entasis postoji dugi niz godina i iza sebe ima veliki broj projekata. Šta vam je bilo najvažnije očuvati kroz sve te godine rada i promjena u profesiji?
Da, ja imam običaj reći da puno godina radimo, ali još više pamtimo.
Studio je nastao poslije rata i prošao je sve faze razvoja, od učenja elektronskog crtanja, pronalaska stručnih ljudi kojih tada nije bilo, do brojnih arhitekata koji su prošli kroz naš studio, a prošlo ih je sedamdesetak. Borba sa recesijama, a bilo ih je barem dvije, borba sa Covidom, i ko zna koje sve borbe.
U arhitekturi je i u najboljim okolnostima pitanje kontinuiteta uvijek prisutno jer kraj mjeseca brzo dođe, a plate su vrlo bazna matematika.
Zato kažem da puno pamtimo. Ipak, moto nam je oduvijek bio da ono što radimo uradimo najbolje što znamo. Jer svaku noć i jutro pred ogledalom smo. A sebi je najteže lagati.
Postoji li projekat ili period rada koji danas smatrate posebno važnim za svoj profesionalni identitet?
Ako pričam o projektima, mislim da bih teško izdvojila neku kuću da mi je draža od druge. Ne bih se dobro osjećala kad bih rekla da mi je neki od nagrađenih projekata najdraži. To je kao kad vas pitaju za vašu djecu. Nisu sva ista, neka su profesionalno uspješna, neka manje, ali vama kao roditelju su sva jednako draga.
Ali u procesu nastajanja, realizacije učestvuju različiti ljudi sa raznim karakterima, osobinama i to nikad ne zaboravljate. I to vas obogati.
Ali bih spomenula jednu spoznaju koja mi je možda bila životna lekcija. Bila sam na samom početku, poslije diplome i imala sam sreću da radim dizajn jednog malog kafe-bara. Za mene, mladu arhitekticu, nevjerovatna prilika, jer ni budžet nije bio limitiran. To su godine devedesete. Od silne želje za taj prostor, dizajnirala sam i stolicu, jer sam smatrala da nema dovoljno dobre na tržištu. Naravno, bila je jako lijepa, ali neupotrebljiva za sjedenje.
To je bila životna lekcija: stolicu treba znati dizajnirati.
Foto: Hiža Mišljenova, Entasis Anida Kreco
Mala Upravna Zgrada, Entasis Anida Krečo
Znamo da je odrastanje uz očevu radionicu i mamine ručne radove ostavilo veliki trag na vaš odnos prema materijalu, detalju i samom procesu stvaranja. Koji su vas još ljudi, arhitekti, umjetnosti ili prostori kasnije oblikovali profesionalno i estetski?
Da, okruženje u kojem sam rasla meni je definitivno bilo prirodno, gdje se ja dobro osjećam da nešto pravim, ili sa ocem u radionici, ili sa mamom sa njenim šivaćim mašinama, šnitovima, crtam modele.
Pa je arhitektura došla kao prirodan slijed, kada sam se trebala odlučiti za studij. Poslije, bilo je puno slučajnih događaja, čije važnosti postaneš svjestan nekada kasnije.
Sjećam se starog gospodina arhitektu Pranjića, koji je bio moj učitelj detalja kad sam počela raditi kao pripravnik u jednoj građevinskoj firmi. To je bilo pred rat, već su počeli organizirani konvoji za starije ljude, bolesne, za izlazak iz Bosne.
Arhitekta Pranjić je došao da se pozdravi sa mnom i donio mi sve brojeve časopisa Ars Vivendi, najbolji časopis za umjetnost, arhitekturu i dizajn, kojeg su izdavali Slovenci, a koje ja sebi nisam mogla redovno priuštiti.
Rasplakao me je, naravno i rekao da je sretan gdje ostaju. Prostori nam uvijek daju lekcije. Meni nesvjesno ostaju slike, kao fotografije memorisane i onda mi se otvaraju kad razmišljam o nečemu sličnom.
Vrlo upečatljive slike i sad nosim sa mog prvog dužeg boravka u Velikoj Britaniji, kasnih osamdesetih. Mi smo još bili Jugoslavija i nismo baš bili svjesni šta se to gradi u svijetu, a u Londonu je bio pravi bum. Šoping centar nama je bio nepoznata tipologija, a tamo sam ih vidjela bezbroj. Nakon rata, jedan od mojih prvih projekata je bio šoping centar GMS u Vitezu. Onda su se počeli otvarati u glavi fajlovi svega što sam vidjela.
U postratnom periodu, kada naš studio djeluje, puno je putovanja bilo i svako je ostavilo neki biljeg i susreti sa puno arhitekata, lokalno i internacionalno, uvijek su bili nesvjesna škola.
Kada pogledate vlastiti profesionalni put, postoji li neka odluka, projekat ili trenutak koji danas vidite kao prelomni?
Ne mislim da je postojao jedan prelomni trenutak, ali bilo je mnogo lijepih i manje lijepih. Posebno su mi dragi trenuci kada se otvori završeni objekat. To je uvijek lijepo jer tad se zaborave svi problemi tokom gradnje, sve svađe, sve izmjene, a uvijek ih ima. Tad kuća započinje svoj sopstveni život.
Jedan od ljepših, drugačijih trenutaka je svakako bio 2022. u junu, tačno na moj rođendan, kad sam dobila mail u kojem me obavještavaju da sam izabrana kao jedna od 100 žena arhitektica, iz 79 zemalja svijeta, da budem predstavljena u knjizi „100 Women - Architects in Practice", u izdanju RIBA London. To mi je bio najljepši rođendanski poklon.
Poziv da budem predavač na Danima Orisa 2024. u Zagrebu, također je bio vrlo emotivan trenutak.
Dan kad su nas Adna i Ajna obavijestile da su pobijedile na natječaju za Austrijski paviljon na Bienalu arhitekture u Veneciji 2027., je također bio poseban dan.
Kada danas posmatrate novu generaciju arhitektica kojoj pripadaju Ajna i Adna, postoji li nešto u njihovom načinu razmišljanja i rada što vas je iznenadilo ili što ste možda i sami naučili od njih? A šta vam danas djeluje izgubljeno u odnosu na vrijeme kada ste vi gradili profesiju, a šta možda ipak bolje nego prije?
Razmišljaju drugačije, kao i cijela njihova generacija. Mislim da mnogo bolje znaju uskladiti profesionalni i privatni život, što mi nismo znali. To pokušavam naučiti od njih, iako možda malo kasno. Tek nakon Covida ukinuli smo radne subote.
Od njih učim i kako instinktivno koristiti sve digitalne alate koje danas imamo. To mi je ipak malo teže jer se uvijek bojim da ću nešto pokvariti.
Pošto smo ipak tri žene arhitektice, dvije mlađe, jedna starija, uvijek mi je drago čuti njihovo mišljenje o nekoj novoj skici, novom projektu, ideji. Bilo pozitivno ili kritičko, ono je vrijedno i za mene i za njih i često pređe u „kontinuirane rasprave o arhitekturi". Ono što mislim da im fali je živi dijalog, dvosmjerni razgovor sa svim ljudima koji su uključeni u arhitektonski proces od koncepta do realizacije. To je nezamjenjivo.
Foto: Kuća kod Kuće Entasis Anida Krečo
Foto: Artisan Entasis, Vedina Babahmetović
Imamo i jedno pitanje koje ćemo postaviti i Adni i Ajni. Postoji li neka vaša rečenica, savjet ili način razmišljanja za koji danas primjećujete da ga vaše kćerke nesvjesno nose sa sobom kroz posao i život?
Pa koristimo neke izreke koje su u početku bile više šala, a onda vremenom prešle u vrlo realnu zbilju. Moja „nemam dileme“ je kontinuirana kao i njihova, koja je vrlo često suprotna.
One koriste „chill“ a ja „fokus“ pa se nađemo negdje na sredini. Uglavnom, kontinuirano se ubjeđujemo i stare izreke dobijaju nova značenja. Nema džaba sjediti, jedna je od njih, koja se vuče iz moje matične porodice.
Vaša istraživanja bave se stanovanjem, memorijom i načinom na koji pamtimo prostore. Zašto vas privlači upravo ta emotivna strana arhitekture?
Mislim da prostorima, htjeli ili ne, uvijek pristupamo emotivno i iz njih nosimo neka sjećanja ili nas na nešto asociraju. Kroz svoj rad pokušavam svjesno pristupiti onome čemu kao arhitekti često pristupamo intuitivno. Kada počnemo aktivno razmišljati o tome koliko je svaki dio jednog, posebno životnog prostora, bitan i koliko utječe na našu svakodnevicu, počinjemo pažljivije pristupati i samom dizajnu. 
Ono što je u mahali možda organsko, u neboderu svakako nije. To se možda dešava prirodno kada djeca dijele dječiju sobu ili kada se stambene jedinice povezuju galerijskom cirkulacijom, pa je nekada neizbježno da naiđemo na komšiju. Sve to nije univerzalno dobro ili loše, ali pokazuje koliko arhitektura utječe na doživljaj prostora i sjećanja koja vežemo uz njega.
Na to gledam i kao na prikupljanje referenci i fragmenata sjećanja iz prostora koji su potpuno nepovezani i koje nekada, u pravom trenutku, kao iz neke ladice izvučemo i postavimo na pravo mjesto. U drugom kontekstu oni poprimaju novo značenje i ostavljaju prostor za nova pamćenja prostora. 
Foto: Kuća kod Kuće, Entasis Anida Krečo
Kroz rad na Katedri za stanovanje svakodnevno promišljate načine na koje ljudi žive, koriste i osjećaju prostor. Šta vam danas djeluje kao najveći izazov savremenog stanovanja?
Najveći izazov, pored redukcije životnog prostora i povećanja broja stanova kroz investitorski urbanizam kao neposredne posljedice kapitalizma širom Evrope, negdje u poodmakloj, a negdje u početnoj fazi, jesu i same promjene potreba modernog čovjeka.
To se, naravno, i dalje razlikuje od mjesta do mjesta, ali je činjenica da nuklearna porodica više nije jedina jedinica stanovanja.
Također, zbog globalne povezanosti, ali i nakon Covida, više ne postoji jasna granica između življenja i rada. Životni prostor često postaje i radni, dok ured u mnogim evropskim gradovima postaje gotovo zastarjela tipologija.
Foto: Kuća kod Kuće, Ajna Babahmetović
U Beču, naprimjer, gdje se automobili sve manje koriste zbog veoma dobro organizovanog gradskog prijevoza, ali i pristupačnih vozova širom zemlje, višespratne garaže u gradu zjape prazne, pa su i one postale zastarjele. To je bio jedan od projektnih zadataka na kojem sam radila sa studentima u Beču: kako pretvoriti višespratne garaže u stanovanje koje je uvijek potrebno?
Došli smo do fantastičnih ideja, poput korištenja postojeće rampe kao unutrašnjeg dvorišta kojim stanovnici biciklima dolaze do svojih stanova. Samom transformacijom potpuno „neprikladne“ tipologije u stambenu stvorile su se potpuno nove mogućnosti.
To je još jedna stvar koja me zanima, tipologija i njena univerzalnost, odnosno fleksibilnost. Otuda i ime studija Blurring Typologies — Ispreplitanje tipologija.
Foto: Kuća kod Kuće interijer Entasis Anida Krečo
Kroz projektovanje koje smo prošle godine radili u Sarajevu i Zenici susreli smo se s potpuno drugačijim izazovima. Ponovo se radilo s postojećim objektima, ali ovaj put ne s garažama nego sa socijalističkim naslijeđem koje se kod nas tretira skoro pa gore od garaža, dok se u ostatku Evrope fetišizira.
Bavili smo se transformacijama napuštenih ili gotovo srušenih objekata, poput Hotela Internacional u Zenici, Hotela Nacional u Sarajevu i Doma penzionera u Nedžarićima, u stanovanje za studente, starije osobe i socijalno stanovanje, ali uvijek uz dodatne javne funkcije. Vraćajući im život kroz stanovanje, jednu od najvažnijih uloga arhitekture, ti objekti dobijali su neku novu vrstu uzvišenosti.
Da zaključim, projektovanje prostora za stanovanje svakako je jedna od najvećih odgovornosti arhitekture. Međutim, možda je jednako važno pitanje kako ćemo živjeti u budućnosti i koliko će se stambena tipologija dalje ispreplitati s drugima.
Studio Ajna i Adna osnovale ste prošle godine. Kako danas definišete identitet vlastitog studija i šta vam je bilo važno da od početka bude dio njegove filozofije?
Suštinu našeg studija prvi put smo morale opisati jednoj divnoj grafičkoj dizajnerici koja nam trenutno osmišljava prvu web stranicu i koja je od nas tražila Office Statement.
Izjavu smo započele ovako: „Adna i Ajna su sestre bliznakinje: arhitektice, istraživačice, učiteljice i autorice. Za nas arhitekt...“ U brzini je nikada nismo završile. Upravo tu nedovršenost, ali i cijeli semantički pristup, ona je iskoristila kao kičmu stranice. Ukinula je tačku i sve pretvorila u jednu rečenicu koja nema ni početak ni kraj, već samo zareze.
Neke od tih stvari direktno su ili indirektno povezane jedna s drugom, a neke nisu. Ipak, važno je reći da kod nas nemaju definisanu hijerarhiju. Danas je sve to dio arhitekture ili se, barem donekle, očekuje od mladih arhitekata. To je istovremeno i dobro i loše, ali kod nas je bilo prirodan razvoj našeg rada.
Tek kada smo odlučile da je sve to dio studija i da ga tako možemo predstaviti, počele smo aktivnije i svjesnije raditi na svim njegovim aspektima i uključivati ih u vlastitu praksu.
To se možda najjasnije vidi kroz projekat austrijskog paviljona na Arhitektonskom bijenalu u Veneciji 2027, koji smo osvojile na otvorenom konkursu zajedno s našim kokuratorom Sebastianom Höglingerom, a koji kroz interdisciplinaran pristup objedinjuje sve dijelove naših praksi.
Tema paviljona, kroz koju Austrija ustupa prostor Bosni i Hercegovini pod koncesiju, možda je samo još jedan imaginarni zarez u toj istoj, nedovršenoj rečenici.
Jer mjesto iz kojeg dolazimo snažno utječe na sve što radimo, kao i to bivanje između više svjetova.
Foto: Adna Babahmetović, Ajna Babahmetović
Projekat Housing Memories bavi se odnosom između prostora i sjećanja. Šta ste kroz njega naučili o tome kako ljudi grade osjećaj doma? Šta vam je bilo najneočekivanije tokom tog istraživanja?
Početna ideja projekta javila se kroz pokušaj da spojim različite svjetove i prostore u kojima sam živjela prije kraja studija. Iz nemogućnosti da se odlučim za jedno mjesto i kroz skiciranje fragmenata tih prostora iz sjećanja rodila se ideja da upravo te fragmente iskoristim kao neku vrstu metodologije za projektovanje stambenog objekta.
Fragmenti iz sjećanja postali su glavni alat za sve korake projektovanja: funkciju, program, stanovnike, broj stanova, njihove veličine, regulacione zakone i ostalo.
Zašto je spavaća soba od šest kvadrata, koja je ranije bila vešeraj, bila ujedno i najudobnija?
Zato što je cijelu prostoriju ispunjavao samo veliki krevet, pa je soba postala krevet, a krevet soba.
Zašto ta soba nije djelovala premaleno?
Zbog jednog velikog prozora koji je uokvirivao pogled na vrt, pa je soba postala dio vrta.
A zašto je onda uvriježeni minimum za dječiju spavaću sobu oko devet kvadratnih metara?
Zašto je u nekim prostorima bilo ugodno čuti stalnu buku komšija, ali ih nikada ne vidjeti, ili obrnuto? Zašto komšije grade visoke ograde i živice, ali vole da kroz njih vire? Kako te momente individualnosti uklopiti u stambeni blok s više stanova? Koliko je izvodivo, ali ipak veoma poželjno, da svaki stan ima vlastiti ulaz, čak i kada se nalazi na trećem spratu?
Foto: Housing Memories Maketa Adna Babahmetović
Sve je počelo kao eksperiment, ali kroz iscrtavanje veoma detaljnih planova u mjerilu 1:20 i pažljivo krojenje svakog ugla te velike kolektivne kuće, kako u glavi tako i na velikoj maketi, počela sam promišljati načine na koje kuće postaju domovi. Istovremeno sam shvatila koliko je takav individualni pristup izazovan kada je riječ o stanovanju.
Sva ta razmišljanja kasnije su mi bila od velike pomoći pri razvijanju studija projektovanja za studente.
Koliko vam je važno da arhitektura danas otvara i društvena pitanja, a ne samo estetska?
Svaka arhitektura je i društvena i estetska. Ona na neki način reaguje u skladu s društvom ili protiv njega i nikada nije samo estetska. Zato mislim da to nije pitanje važnosti, nego neizbježnosti.
Kao arhitekti, ukoliko svjesno pristupamo svom poslu, društvo, estetiku, formu, program i materijale tretiramo kao jednu cjelinu. To je, naravno, ogromna, možda čak i prevelika odgovornost za arhitekte.
Arhitektura, odnosno izgrađeno tkivo i način na koji ga tretiramo, jedan je od najvećih pokazatelja stanja društva u svim epohama. To se vidi od investitorskog urbanizma, pa sve do našeg odnosa prema arhitektonskom naslijeđu — kao da postoji neka vrsta neidentifikacije s dijelom te arhitekture, jer je, naprimjer, izgrađeno za vrijeme neke druge države.
Kroz arhitekturu veoma jasno čitamo stanje društva.
Sada je red na vas. Postoji li neka rečenica, savjet ili način razmišljanja koji ste čuli od mame tokom odrastanja, a koji vam se danas često vrati dok radite?
Ne može se džaba sjediti. Druga mamina slavna izjava koju je preuzela od svoje mame. 
Foto: Fassadenkammer umjetnicka instalacija Adna Babahmetović, Ajna Babahmetović
Vaš rad često izlazi izvan klasične arhitektonske prakse i ulazi u istraživanje migracija, identiteta i prostora. Kada ste shvatili da vas zanima upravo takav pristup arhitekturi?
Krenulo je s pronalaskom teme za master tezu početkom 2019. godine. Tada sam već četiri godine svakodnevno radila u različitim arhitektonskim biroima. Bila sam pomalo umorna od svakodnevnog rada u AutoCAD-u, dijelom i zato što sam istovremeno studirala.
To je ujedno bila i naša sedma godina života u Austriji, kada sam počela intenzivnije promišljati pitanja identiteta, migracija i pripadanja. Za mene je propitivanje tih nedoumica kroz arhitekturu vjerovatno bila neka vrsta terapije. Arhitektura je konkretna i naposljetku vrlo stvarna.
Onog momenta kada se izgradi objekat, on sve te sile koje su ga oblikovale napravi vidljivim, bila to emocija, politički trenutak ili nečija čitava biografija.
U tom periodu bila sam dio master studija koji je vodila Milica Tomić, u okviru kojeg smo se bavili logorom Omarska i boravili u Kozarcu. To je bio moj prvi susret s Kozarcem, koji je kasnije postao moj studijski primjer. Bilo mi je važno da u svom magistarskom radu napravim dublju analizu umjesto klasičnog projektovanja jer sam se, potaknuta iskustvom rada u biroima, pitala kada ću ponovo imati priliku da se posvetim temama koje me zaista zanimaju.
Željela sam da propitam sve te teme koje me more i da pronađem izričaj migracija u arhitekturi. To su bile dijasporske kuće Kozarca, grada u kom skoro 80% kuća pripada članovima dijaspore.
Te kuće većinu godine stoje prazne, ali paradoksalno upravo one održavaju grad živim. Tada sam shvatila da želim propitati otpor koji postoji prema toj takozvanoj "gastarbajterskoj arhitekturi" i pokušati razumjeti šta nam ona zapravo govori.
Od tada arhitekturu pokušavam posmatrati upravo tako: bez predrasuda, kroz ono što nam želi ispričati.
Projekat Houses at Home otvorio je pitanje dijaspore kroz arhitekturu. Šta vam je bilo najneočekivanije ili najemotivnije tokom tog istraživanja?
Odrasla sam u Zenici, rođena 1992. godine, tako da se rata slabo sjećam – Zenica je, uz to, bila pošteđenija ratnih razaranja u poređenju s drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Tek kroz projekat Houses at Home / Kuće kod kuće došla sam u lični kontakt s vlasnicima kuća u Kozarcu i njegovoj okolini, od kojih je većina prošla kroz sistem koncentracionih logora, a svako je izgubio barem jednog prijatelja ili člana porodice. Bilo mi je nevjerovatno koliko su ti ljudi, uprkos svemu, ostali jaki – njihove kuće su svojevrsna terapija koja ispisuje njihove biografije.
Ono što mi je bilo teško jeste prići toj temi potpuno objektivno, isključivo kroz arhitektonsku analizu; teško je zamisliti bilo kakvu projekciju budućnosti dijasporskog pejzaža. Svakog ljeta pokušavam posjetiti Kozarac na dva-tri dana i pratiti šta se dešava, kao svojevrsna arhitektica-etnografkinja. Nakon magistarskog sam željela nastaviti na doktorat na sličnu temu, ali shvatila sam da sam previše emotivno vezana za nju i da mi je možda potrebna pauza od te teme.
Članica ste kolektiva Diskursiv, koji arhitekturu posmatra i kao društveni alat. Koliko vam je važno da arhitektura danas aktivno učestvuje u javnom razgovoru o gradu i društvu?
Pored toga što arhitektura samim svojim postojanjem učestvuje u razgovoru o gradu i društvu, bitno je da to aktivno čine i arhitekti i arhitektice, ali i studenti i studentice. Još mi je draže kada su dio tog razgovora i ne-arhitekte, jer je arhitektura zaista jedna od rijetkih profesija koje su strašno široke, malo koja struka podrazumijeva razgovore sa toliko različitih ljudi.
U jednom birou sam, naprimjer, radila na proširenju krematorija, tipologiji o kojoj prije toga nisam znala ništa. Sjedila sam na sastancima s klijentima u odijelima koji su se šalili na račun potrebe za dodatnom peći u krematoriju jer je ona nastala kao posljedica porasta pretilosti u populaciji. Tako u glavama nosimo neobično nasumične informacije. Upravo zato mislim da je bitno da iskrenije učestvujemo u tim razgovorima i unutar struke i s klijentima, te da odgovornije koristimo svoju moć, kolika god ona bila.
Diskursiv pokušava stvoriti platformu posebno za mlade arhitekte i arhitektice, gdje mogu slobodno i otvoreno pričati o stvarima koje su im bitne.
Foto: Koncesija 2027, Visualisation, Curators Team - Adna Babahmetović, Ajna Babahmetović, Sebastian Höglinger
Obdanište Bar ideja - Adna Babahmetović, Ajna Babahmetović
Kada razmišljate o prostoru koji vas je oblikovao privatno i profesionalno, postoji li neko mjesto kojem se uvijek vraćate u mislima?
U posljednje vrijeme mislim da je to Zenica. Odnosno, pitam se koliko je ona uticala na naše djetinjstvo i kretanje u prostoru. Njen modernistički urbanizam je totalna suprotnost naprimjer Grazu i Beču u kojima se sada krećem, ili Sarajevu.
U Zenici nema zatvorenih stambenih blokova, sve je porozno, zelene površine i igrališta su dostupna svima. To je totalno drugačiji princip evropskog grada odnosno onoga što se smatra evropskim gradom. Sigurno je to bila i kuća u kojoj smo odrasle, koju je projektovala mama.
To je bila velika privilegija edukacije prostorom.
Nakon rada u biroima poput Riegler Riewe, Atelier Frühwirth i Eder Arch, postoji li nešto što ste iz tih iskustava svjesno željeli prenijeti u vlastiti studio?
Mislim da sam iz sva tri iskustva naučila šta ne želim prenijeti u vlastiti studio.
Riegler Riewe je bio veliki biro gdje sam radila u timu koji je crtao konkurse, po 60-70 sati sedmično, uz poneku neprespavanu noć, jer je organizacija vremena zavisila isključivo o osobi koja vodi konkursni tim. Bilo je tu i mnogo potraćenog vremena, kad znate da ćete svakako sjediti do 10 uveče, nećete biti produktivni 12 sati zaredom.
Eder Arch je bio mali biro gdje me je šef bacio u hladnu vodu, da samostalno radim na projektima u svim fazama, odlično iskustvo, ali frustrirajuće, jer nisam imala podršku ostalih zaposlenih koji se nisu htjeli baviti mladim arhitektima.
Atelier Frühwirth su bili mlađi arhitekti koji su i sami prošli kroz razne biroe, pa su bolje razumjeli potrebe uposlenika, odluke su donosili na vrijeme, pa gotovo nije bilo prekovremenih. S druge strane činilo mi se da im ponekad nedostaje strasti, da bi se trebalo duže zadržati na nekim projektima i možda ne donijeti odmah odluku.
To je taj začarani krug: kako posmatrati arhitekturu kao posao od 9 do 5? Nismo tako naučili.
Mlade generacije pokušavaju ne romantizirati kasne sate i biti efikasnije. Adna i ja to još nismo baš uspjele, ali pitajte nas za par godina.
Predajete na Tehničkom univerzitetu u Grazu, na Katedri za osnove konstrukcija i projektovanja. Koliko vas rad sa studentima inspiriše ili mijenja način na koji i sami promišljate arhitekturu?
Radim prvenstveno sa studentima prve godine, što je istovremeno izazovno i veoma zanimljivo iskustvo. Morate razmisliti kako objasniti stvari koje su vama odavno postale potpuno prirodne, od osnova tehničkog crtanja do načina projektovanja.
Sve što pokažete studentima, bilo da je riječ o projektu ili arhitektonskoj referenci, oni će shvatiti veoma ozbiljno i često će to, sasvim nesvjesno, pokušati prenijeti u vlastiti rad.
Zbog toga svaki primjer koji donosim prvo pokušam objasniti sebi. Zašto je baš taj projekat dobar? Šta iz njega zapravo želim da studenti nauče?
Tek kada sebi odgovorim na ta pitanja, mogu ih prenijeti i njima.
I za kraj, isto pitanje i za vas. Koja je mamina rečenica, savjet ili način razmišljanja koji vam se najčešće vrati u poslu, ali i svakodnevnom životu?
‘"Nemam dileme.'" Mamina najpoznatija rečenica.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
