TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.9.2025.
Na jednom mjestu okupljeni su oni koji Sarajevo pretvaraju u šarenu mapu priča i emocija.
Od 2021. godine FASADA, festival ulične umjetnosti, u Sarajevu pretvara gradske fasade u galerije pod vedrim nebom, spajajući umjetnost, zajednicu i ekologiju.
Kroz protekle četiri godine nastalo je 29 murala na više od 3.000 m² javnih površina, a Sarajevo danas broji dvije otvorene galerije ulične umjetnosti i petnaest samostojećih velikih murala.
Iza cijele priče stoji muralist i osnivač Obojene Klape, Benjamin Cengić Zian, čiji prepoznatljivi cvijet krasi zidove Sarajeva i regije. FASADA tako svake godine okuplja umjetnike iz cijelog svijeta, a boje i crteži na zidovima postaju trajni dijalog sa gradom i ljudima.
Ovo je tek početak priče, pratite nas jer ćemo kroz naredne dane otkrivati kako nastaju murali, ko su umjetnici koji ih crtaju i šta ulična umjetnost znači za Sarajevo danas i u budućnosti.
Otvorenje koje širi energiju
Četvrto izdanje festivala otvara se u subotu, 6. septembra, u Despićevoj ulici, gdje će biti otvorena izložba High Five i dodijeljena Balkan Street Art Network nagrada.
Uz muziku i DJ setove, atmosfera otvaranja najavljuje dane ispunjene muralima, radionicama, razgovorima i druženjima.
Naredni dani donose početak oslikavanja zidova na Prusačkovoj i Ujevićevoj ulici, kao i jedinstvenu radionicu Street Art & VR u Manifesto galeriji i Darivi, gdje se kreativnost spaja sa tehnologijom i istražuju nove dimenzije ulične umjetnosti.
Posebnu pažnju privlači projekcija filma Girl Power, priča o ženama u uličnoj umjetnosti i njihovom mjestu u globalnom pokretu. U utorak slijedi šetnja kroz već nastale murale grada, a festival se potom seli na muzičke stepenice u Prusačkovoj, gdje će se održati razgovori sa umjetnicima.
Ovogodišnji FASADA festival dovodi raznoliku postavu autora čiji radovi oblikuju savremenu scenu ulične umjetnosti. Francuski umjetnik STOM500, donosi murale prepune boja i antropomorfnih životinja koji istovremeno zabavljaju i provociraju razmišljanje.
Dok kanadsko-srpska muralistica Zmaja, ilustratorica knjiga, sada javni prostor koristi kao polje kolektivne imaginacije kroz humoristične likove i stripovsku estetiku.
Tu su i Simeon Switch iz Nizozemske sa snovitim, gotovo psihodeličnim pejzažima i životinjama, čije hiperrealistične forme stapaju fantaziju i realnost, te argentinska umjetnica Flo Silva koja svoj prepoznatljivi rukopis prenosi iz Južne Amerike do Evrope.
Hrvatska muralistica Téa Jurišić koristi jarke boje i raznolike likove da ispriča priče vezane za lokalni kontekst, dok španski umjetnik Bubblegum stvara ornamentalne kompozicije koje podsjećaju na arhitektonske filigrane.
Francuska autorica Nush gradi svijet ptica, mitskih bića i plamenih boja, a lokalni Vedran Purićanin, poznat i kao tattoo majstor i DJ, unosi humor, spontanost i duh Sarajeva u svaku liniju.
Pred sam kraj festivala, na Darivi će se održati tradicionalni Graffiti Jam, uz druženje i afterparty. Završnica je zakazana za 14. septembar u Prusačkovoj ulici, kada će se simbolično zatvoriti ovogodišnje izdanje.
No, murali i crteži ostaju kao javni arhiv emocija, znak da Sarajevo neprestano diše, mijenja se i raste kroz boje i poruke svojih zidova.
Murali su i platforme za dijalog o tome kako umjetnost oblikuje urbane pejzaže, povezuje ljude i zajednice i postaje pokretač novih razgovora o budućnosti grada.
Kada ulice postanu galerije, umjetnost prestaje biti zatvorena i počinje živjeti u svakodnevici, dodirujući prolaznike jednako kao i posmatrače iz daljine.
Upravo zato ovi projekti pokreću i ekološki diskurs: korištenje održivih boja i sprejeva koji poboljšavaju kvalitet zraka otvara prostor za razmišljanje o tome kako umjetnost može i treba biti u službi zdravije urbane sredine.
Dok različite kulture i autori utiskuju svoje tragove u gradske zidove, Sarajevo se sve više profilira kao mjesto gdje se lokalna urbana scena prirodno uklapa u razgovor o tome šta umjetnost znači u javnom prostoru i kakvu budućnost zajedno gradimo.
Foto: @fasadafestival
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
