TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.9.2025.
Na jednom mjestu okupljeni su oni koji Sarajevo pretvaraju u šarenu mapu priča i emocija.
Od 2021. godine FASADA, festival ulične umjetnosti, u Sarajevu pretvara gradske fasade u galerije pod vedrim nebom, spajajući umjetnost, zajednicu i ekologiju.
Kroz protekle četiri godine nastalo je 29 murala na više od 3.000 m² javnih površina, a Sarajevo danas broji dvije otvorene galerije ulične umjetnosti i petnaest samostojećih velikih murala.
Iza cijele priče stoji muralist i osnivač Obojene Klape, Benjamin Cengić Zian, čiji prepoznatljivi cvijet krasi zidove Sarajeva i regije. FASADA tako svake godine okuplja umjetnike iz cijelog svijeta, a boje i crteži na zidovima postaju trajni dijalog sa gradom i ljudima.
Ovo je tek početak priče, pratite nas jer ćemo kroz naredne dane otkrivati kako nastaju murali, ko su umjetnici koji ih crtaju i šta ulična umjetnost znači za Sarajevo danas i u budućnosti.
Otvorenje koje širi energiju
Četvrto izdanje festivala otvara se u subotu, 6. septembra, u Despićevoj ulici, gdje će biti otvorena izložba High Five i dodijeljena Balkan Street Art Network nagrada.
Uz muziku i DJ setove, atmosfera otvaranja najavljuje dane ispunjene muralima, radionicama, razgovorima i druženjima.
Naredni dani donose početak oslikavanja zidova na Prusačkovoj i Ujevićevoj ulici, kao i jedinstvenu radionicu Street Art & VR u Manifesto galeriji i Darivi, gdje se kreativnost spaja sa tehnologijom i istražuju nove dimenzije ulične umjetnosti.
Posebnu pažnju privlači projekcija filma Girl Power, priča o ženama u uličnoj umjetnosti i njihovom mjestu u globalnom pokretu. U utorak slijedi šetnja kroz već nastale murale grada, a festival se potom seli na muzičke stepenice u Prusačkovoj, gdje će se održati razgovori sa umjetnicima.
Ovogodišnji FASADA festival dovodi raznoliku postavu autora čiji radovi oblikuju savremenu scenu ulične umjetnosti. Francuski umjetnik STOM500, donosi murale prepune boja i antropomorfnih životinja koji istovremeno zabavljaju i provociraju razmišljanje.
Dok kanadsko-srpska muralistica Zmaja, ilustratorica knjiga, sada javni prostor koristi kao polje kolektivne imaginacije kroz humoristične likove i stripovsku estetiku.
Tu su i Simeon Switch iz Nizozemske sa snovitim, gotovo psihodeličnim pejzažima i životinjama, čije hiperrealistične forme stapaju fantaziju i realnost, te argentinska umjetnica Flo Silva koja svoj prepoznatljivi rukopis prenosi iz Južne Amerike do Evrope.
Hrvatska muralistica Téa Jurišić koristi jarke boje i raznolike likove da ispriča priče vezane za lokalni kontekst, dok španski umjetnik Bubblegum stvara ornamentalne kompozicije koje podsjećaju na arhitektonske filigrane.
Francuska autorica Nush gradi svijet ptica, mitskih bića i plamenih boja, a lokalni Vedran Purićanin, poznat i kao tattoo majstor i DJ, unosi humor, spontanost i duh Sarajeva u svaku liniju.
Pred sam kraj festivala, na Darivi će se održati tradicionalni Graffiti Jam, uz druženje i afterparty. Završnica je zakazana za 14. septembar u Prusačkovoj ulici, kada će se simbolično zatvoriti ovogodišnje izdanje.
No, murali i crteži ostaju kao javni arhiv emocija, znak da Sarajevo neprestano diše, mijenja se i raste kroz boje i poruke svojih zidova.
Murali su i platforme za dijalog o tome kako umjetnost oblikuje urbane pejzaže, povezuje ljude i zajednice i postaje pokretač novih razgovora o budućnosti grada.
Kada ulice postanu galerije, umjetnost prestaje biti zatvorena i počinje živjeti u svakodnevici, dodirujući prolaznike jednako kao i posmatrače iz daljine.
Upravo zato ovi projekti pokreću i ekološki diskurs: korištenje održivih boja i sprejeva koji poboljšavaju kvalitet zraka otvara prostor za razmišljanje o tome kako umjetnost može i treba biti u službi zdravije urbane sredine.
Dok različite kulture i autori utiskuju svoje tragove u gradske zidove, Sarajevo se sve više profilira kao mjesto gdje se lokalna urbana scena prirodno uklapa u razgovor o tome šta umjetnost znači u javnom prostoru i kakvu budućnost zajedno gradimo.
Foto: @fasadafestival
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
