TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 17.2.2025.
Jeste li tokom jedne od svojih šetnji ili vožnji Sarajevom na zidovima uočili cvjetiće u različitim veličinama i bojama?
Ako već ne znate kako su se oni našli tu, onda ćemo preuzeti to zadovoljstvo da vas upoznamo s njihovim autorom. Benjamin Čengić je umjetnik iz Sarajeva koji ovaj grad, polako i sigurno, pretvara u jedan veliki cvjetni vrt.
Oduševila nas je vijest o njegovoj izložbi u Strazburu te smo znali da je pravo vrijeme za razgovor s Benjaminom. Ako ste u Galeriji savremenih umjetnosti Manifesto uživali u izložbi "Behut u cvatu" onda ovaj intervju donosi nešto i za vas. Zašto baš Strazbur, koliko vremena je potrebno za jedan cvjetić i gdje je nastao prvi - otkrio nam je Benjamin.
Benjamine, kako je došlo do izložbe baš na ovoj lokaciji i vaše saradnje sa Palatom Vijeća Europe u Strazburu? Kako je krenula ta priča i šta sve posjetitelji mogu očekivati?
Unutar Vijeća Evrope postoji klub umjetnosti - Les Club des Arts, koji je zadužen za organizaciju i realizaciju izložbi u Palati Vijeća. Klub radi na principu da zaposlenici nominuju umjetnike/ce iz svojih država, a onda članovi glasaju i "pobjednici" dobijaju priliku da izlože svoje radove. Mene je nominovala moja draga prijateljica Amila Kurtović koja je zaposlena u Sudu za ljudska prava. Kada sam izglasan od strane članova kluba, dobili smo datum otvorenja i period trajanja izložbe i krenuli u pripreme.
Moj dio posla je naravno priprema slika, a Amilin komunikacija, pozivanje gostiju i organizacija otvorenja. Izložbu mogu vidjeti samo uposlenici Vijeća Evrope i institucija koje su pod tim krovom te posjetioci koji su unaprijed najavljeni. Izložba sadrži 16 slika iz ciklusa Flower Series i četiri slike ciklusa Gradient Series. 
Ciklus Flower Series razvijate skoro deset godina. Kako se mijenjao vaš pristup umjetnosti u tom periodu? Sjećate li se prvog cvijeta i znate li još uvijek gdje se nalazi?
Prvi cvjetić sam nacrtao prije desetak godina na papiru. U tom trenutku, imao je drugačiju formu i drugi cilj. Spletom okolnosti sam ga par godina ostavio po strani dok nisam razriješio određene unutarnje borbe i emocije, a kada sam napokon našao mir, cvjetići su počeli da cvjetaju. Jedan od prvih koji se našao u javnom prostoru je u ulici Valtera Perića, ali mislim da više ne postoji. Ciklus koji je izložen u Strazburu nastao je u periodu od novembra prošle, do januara ove godine. 
Koliko vremena je potrebno za nastanak jednog cvijeta?
Za cvjetić u javnom prostoru potrebna mi je minuta, najviše dvije. Cvjetić na platnu stvaram malo duže s obzirom na to da imam slobodu i vrijeme da eksperimentišem, igram se i probavam različite tehnike. Više vremena posvetim pripremi i razmišljanju o slici, dok sama egzekucija zahtjeva do sat vremena.
Gradient series je također dio izložbe. Ova umjetnička djela smo imali priliku vidjeti i za vrijeme trajanja izložbe „Behut u cvatu“. Planirate li nakon izložbe u Strazburu ponoviti sličan koncept i u Sarajevu?
Da, gradienti su također dio izložbe. Oni su malo drugačiji izraz od cvjetića i prvi put sam ih predstavio javnosti u okviru izložbe "Behut u cvatu", kao što ste rekli. Uvijek uživam u njihovom stvaranju i mogu pričati satima o tehnici slikanja i onome što želim probuditi u posmatraču kada stoji ispred tih slika. Oni djeluju na nekom subliminarnom nivou i treba da izazovu osjećaj pozitivne energije.
U ovom trenutku nemam plan za realizaciju svojih izložbi u Sarajevu, zapravo sam više fokusiran na producentski dio moje karijere i rad kroz Galeriju savremenih umjetnosti Manifesto, FASADA Festival i produkciju filma i video umjetnosti. Pregovaram sa nekoliko galerija u regionu za potencijalne izložbe, ali po trenutnom rasporedu mi se čini da ove godine neće biti vremena.
Cvijet u vašim djelima simbolizuje povezanost i inkluziju. Da li ste kroz stvaranje ovog ciklusa otkrili nešto novo o ljudskim odnosima?
Cvjetić simbolizuje različite stvari i to je također tema o kojoj mogu razgovarati satima. Prvenstveno simbolizuje ljubav. Ljubav prema životu, prema prirodi. Simbolizuje mir, rast, napredak, ali i povezanost. Zapravo mogu danima pričati o svemu što on meni znači i što postižem stvarajući ga. On je također otvoren za interpretaciju svim posmatračima i volim kad ga ljudi osjete na sebi svojstven način i ispričaju mi sve o tome.
O ljudskim odnosima naučim nešto novo svaki dan i svaki dan me ljudi iznenađuju. S obzirom na to da su drugi aspekti mog posla bazirani na komunikaciji s ljudima, kada stvaram, trudim se da se izolujem i zaboravim sve o ljudima i našim odnosima. :D
Kako biste opisali i predstavili svoj stil nekome ko prvi put vidi vaša djela?
Kada su u pitanju radovi koji su tema ovog razgovora - cvjetići, rekao bih da moj stil karakteriše neobuzdani crtež u jednom potezu i odabir jarkih i veselih tonova postavljen u jednostavnoj kompoziciji i rađen sprejom. Kada su u pitanju gradijenti, rekao bih da ga karakteriše nježni prelaz boja stvoren od miliona čestica boje koje se miješaju i stvaraju iluziju vibracije.
Koliko Sarajevo i njegova energija utiču na vaš umjetnički izraz?
Sarajevo i ja smo vezani najčvršćim čvorovima i najdebljim lancima koje možete zamisliti. Sve što radim je proizvod Sarajeva i njegove energije i sve što radim, radim za Sarajevo. Naravno, to radim i za sebe i kako bih zadovoljio svoje unutarnje borbe, osjećaje, ciljeve, misije, vizije, ambicije, ali Sarajevo je neodvojivo od mene.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
