TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 17.2.2025.
Jeste li tokom jedne od svojih šetnji ili vožnji Sarajevom na zidovima uočili cvjetiće u različitim veličinama i bojama?
Ako već ne znate kako su se oni našli tu, onda ćemo preuzeti to zadovoljstvo da vas upoznamo s njihovim autorom. Benjamin Čengić je umjetnik iz Sarajeva koji ovaj grad, polako i sigurno, pretvara u jedan veliki cvjetni vrt.
Oduševila nas je vijest o njegovoj izložbi u Strazburu te smo znali da je pravo vrijeme za razgovor s Benjaminom. Ako ste u Galeriji savremenih umjetnosti Manifesto uživali u izložbi "Behut u cvatu" onda ovaj intervju donosi nešto i za vas. Zašto baš Strazbur, koliko vremena je potrebno za jedan cvjetić i gdje je nastao prvi - otkrio nam je Benjamin.
Benjamine, kako je došlo do izložbe baš na ovoj lokaciji i vaše saradnje sa Palatom Vijeća Europe u Strazburu? Kako je krenula ta priča i šta sve posjetitelji mogu očekivati?
Unutar Vijeća Evrope postoji klub umjetnosti - Les Club des Arts, koji je zadužen za organizaciju i realizaciju izložbi u Palati Vijeća. Klub radi na principu da zaposlenici nominuju umjetnike/ce iz svojih država, a onda članovi glasaju i "pobjednici" dobijaju priliku da izlože svoje radove. Mene je nominovala moja draga prijateljica Amila Kurtović koja je zaposlena u Sudu za ljudska prava. Kada sam izglasan od strane članova kluba, dobili smo datum otvorenja i period trajanja izložbe i krenuli u pripreme.
Moj dio posla je naravno priprema slika, a Amilin komunikacija, pozivanje gostiju i organizacija otvorenja. Izložbu mogu vidjeti samo uposlenici Vijeća Evrope i institucija koje su pod tim krovom te posjetioci koji su unaprijed najavljeni. Izložba sadrži 16 slika iz ciklusa Flower Series i četiri slike ciklusa Gradient Series. 
Ciklus Flower Series razvijate skoro deset godina. Kako se mijenjao vaš pristup umjetnosti u tom periodu? Sjećate li se prvog cvijeta i znate li još uvijek gdje se nalazi?
Prvi cvjetić sam nacrtao prije desetak godina na papiru. U tom trenutku, imao je drugačiju formu i drugi cilj. Spletom okolnosti sam ga par godina ostavio po strani dok nisam razriješio određene unutarnje borbe i emocije, a kada sam napokon našao mir, cvjetići su počeli da cvjetaju. Jedan od prvih koji se našao u javnom prostoru je u ulici Valtera Perića, ali mislim da više ne postoji. Ciklus koji je izložen u Strazburu nastao je u periodu od novembra prošle, do januara ove godine. 
Koliko vremena je potrebno za nastanak jednog cvijeta?
Za cvjetić u javnom prostoru potrebna mi je minuta, najviše dvije. Cvjetić na platnu stvaram malo duže s obzirom na to da imam slobodu i vrijeme da eksperimentišem, igram se i probavam različite tehnike. Više vremena posvetim pripremi i razmišljanju o slici, dok sama egzekucija zahtjeva do sat vremena.
Gradient series je također dio izložbe. Ova umjetnička djela smo imali priliku vidjeti i za vrijeme trajanja izložbe „Behut u cvatu“. Planirate li nakon izložbe u Strazburu ponoviti sličan koncept i u Sarajevu?
Da, gradienti su također dio izložbe. Oni su malo drugačiji izraz od cvjetića i prvi put sam ih predstavio javnosti u okviru izložbe "Behut u cvatu", kao što ste rekli. Uvijek uživam u njihovom stvaranju i mogu pričati satima o tehnici slikanja i onome što želim probuditi u posmatraču kada stoji ispred tih slika. Oni djeluju na nekom subliminarnom nivou i treba da izazovu osjećaj pozitivne energije.
U ovom trenutku nemam plan za realizaciju svojih izložbi u Sarajevu, zapravo sam više fokusiran na producentski dio moje karijere i rad kroz Galeriju savremenih umjetnosti Manifesto, FASADA Festival i produkciju filma i video umjetnosti. Pregovaram sa nekoliko galerija u regionu za potencijalne izložbe, ali po trenutnom rasporedu mi se čini da ove godine neće biti vremena.
Cvijet u vašim djelima simbolizuje povezanost i inkluziju. Da li ste kroz stvaranje ovog ciklusa otkrili nešto novo o ljudskim odnosima?
Cvjetić simbolizuje različite stvari i to je također tema o kojoj mogu razgovarati satima. Prvenstveno simbolizuje ljubav. Ljubav prema životu, prema prirodi. Simbolizuje mir, rast, napredak, ali i povezanost. Zapravo mogu danima pričati o svemu što on meni znači i što postižem stvarajući ga. On je također otvoren za interpretaciju svim posmatračima i volim kad ga ljudi osjete na sebi svojstven način i ispričaju mi sve o tome.
O ljudskim odnosima naučim nešto novo svaki dan i svaki dan me ljudi iznenađuju. S obzirom na to da su drugi aspekti mog posla bazirani na komunikaciji s ljudima, kada stvaram, trudim se da se izolujem i zaboravim sve o ljudima i našim odnosima. :D
Kako biste opisali i predstavili svoj stil nekome ko prvi put vidi vaša djela?
Kada su u pitanju radovi koji su tema ovog razgovora - cvjetići, rekao bih da moj stil karakteriše neobuzdani crtež u jednom potezu i odabir jarkih i veselih tonova postavljen u jednostavnoj kompoziciji i rađen sprejom. Kada su u pitanju gradijenti, rekao bih da ga karakteriše nježni prelaz boja stvoren od miliona čestica boje koje se miješaju i stvaraju iluziju vibracije.
Koliko Sarajevo i njegova energija utiču na vaš umjetnički izraz?
Sarajevo i ja smo vezani najčvršćim čvorovima i najdebljim lancima koje možete zamisliti. Sve što radim je proizvod Sarajeva i njegove energije i sve što radim, radim za Sarajevo. Naravno, to radim i za sebe i kako bih zadovoljio svoje unutarnje borbe, osjećaje, ciljeve, misije, vizije, ambicije, ali Sarajevo je neodvojivo od mene.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
