TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 17.2.2025.
Jeste li tokom jedne od svojih šetnji ili vožnji Sarajevom na zidovima uočili cvjetiće u različitim veličinama i bojama?
Ako već ne znate kako su se oni našli tu, onda ćemo preuzeti to zadovoljstvo da vas upoznamo s njihovim autorom. Benjamin Čengić je umjetnik iz Sarajeva koji ovaj grad, polako i sigurno, pretvara u jedan veliki cvjetni vrt.
Oduševila nas je vijest o njegovoj izložbi u Strazburu te smo znali da je pravo vrijeme za razgovor s Benjaminom. Ako ste u Galeriji savremenih umjetnosti Manifesto uživali u izložbi "Behut u cvatu" onda ovaj intervju donosi nešto i za vas. Zašto baš Strazbur, koliko vremena je potrebno za jedan cvjetić i gdje je nastao prvi - otkrio nam je Benjamin.
Benjamine, kako je došlo do izložbe baš na ovoj lokaciji i vaše saradnje sa Palatom Vijeća Europe u Strazburu? Kako je krenula ta priča i šta sve posjetitelji mogu očekivati?
Unutar Vijeća Evrope postoji klub umjetnosti - Les Club des Arts, koji je zadužen za organizaciju i realizaciju izložbi u Palati Vijeća. Klub radi na principu da zaposlenici nominuju umjetnike/ce iz svojih država, a onda članovi glasaju i "pobjednici" dobijaju priliku da izlože svoje radove. Mene je nominovala moja draga prijateljica Amila Kurtović koja je zaposlena u Sudu za ljudska prava. Kada sam izglasan od strane članova kluba, dobili smo datum otvorenja i period trajanja izložbe i krenuli u pripreme.
Moj dio posla je naravno priprema slika, a Amilin komunikacija, pozivanje gostiju i organizacija otvorenja. Izložbu mogu vidjeti samo uposlenici Vijeća Evrope i institucija koje su pod tim krovom te posjetioci koji su unaprijed najavljeni. Izložba sadrži 16 slika iz ciklusa Flower Series i četiri slike ciklusa Gradient Series. 
Ciklus Flower Series razvijate skoro deset godina. Kako se mijenjao vaš pristup umjetnosti u tom periodu? Sjećate li se prvog cvijeta i znate li još uvijek gdje se nalazi?
Prvi cvjetić sam nacrtao prije desetak godina na papiru. U tom trenutku, imao je drugačiju formu i drugi cilj. Spletom okolnosti sam ga par godina ostavio po strani dok nisam razriješio određene unutarnje borbe i emocije, a kada sam napokon našao mir, cvjetići su počeli da cvjetaju. Jedan od prvih koji se našao u javnom prostoru je u ulici Valtera Perića, ali mislim da više ne postoji. Ciklus koji je izložen u Strazburu nastao je u periodu od novembra prošle, do januara ove godine. 
Koliko vremena je potrebno za nastanak jednog cvijeta?
Za cvjetić u javnom prostoru potrebna mi je minuta, najviše dvije. Cvjetić na platnu stvaram malo duže s obzirom na to da imam slobodu i vrijeme da eksperimentišem, igram se i probavam različite tehnike. Više vremena posvetim pripremi i razmišljanju o slici, dok sama egzekucija zahtjeva do sat vremena.
Gradient series je također dio izložbe. Ova umjetnička djela smo imali priliku vidjeti i za vrijeme trajanja izložbe „Behut u cvatu“. Planirate li nakon izložbe u Strazburu ponoviti sličan koncept i u Sarajevu?
Da, gradienti su također dio izložbe. Oni su malo drugačiji izraz od cvjetića i prvi put sam ih predstavio javnosti u okviru izložbe "Behut u cvatu", kao što ste rekli. Uvijek uživam u njihovom stvaranju i mogu pričati satima o tehnici slikanja i onome što želim probuditi u posmatraču kada stoji ispred tih slika. Oni djeluju na nekom subliminarnom nivou i treba da izazovu osjećaj pozitivne energije.
U ovom trenutku nemam plan za realizaciju svojih izložbi u Sarajevu, zapravo sam više fokusiran na producentski dio moje karijere i rad kroz Galeriju savremenih umjetnosti Manifesto, FASADA Festival i produkciju filma i video umjetnosti. Pregovaram sa nekoliko galerija u regionu za potencijalne izložbe, ali po trenutnom rasporedu mi se čini da ove godine neće biti vremena.
Cvijet u vašim djelima simbolizuje povezanost i inkluziju. Da li ste kroz stvaranje ovog ciklusa otkrili nešto novo o ljudskim odnosima?
Cvjetić simbolizuje različite stvari i to je također tema o kojoj mogu razgovarati satima. Prvenstveno simbolizuje ljubav. Ljubav prema životu, prema prirodi. Simbolizuje mir, rast, napredak, ali i povezanost. Zapravo mogu danima pričati o svemu što on meni znači i što postižem stvarajući ga. On je također otvoren za interpretaciju svim posmatračima i volim kad ga ljudi osjete na sebi svojstven način i ispričaju mi sve o tome.
O ljudskim odnosima naučim nešto novo svaki dan i svaki dan me ljudi iznenađuju. S obzirom na to da su drugi aspekti mog posla bazirani na komunikaciji s ljudima, kada stvaram, trudim se da se izolujem i zaboravim sve o ljudima i našim odnosima. :D
Kako biste opisali i predstavili svoj stil nekome ko prvi put vidi vaša djela?
Kada su u pitanju radovi koji su tema ovog razgovora - cvjetići, rekao bih da moj stil karakteriše neobuzdani crtež u jednom potezu i odabir jarkih i veselih tonova postavljen u jednostavnoj kompoziciji i rađen sprejom. Kada su u pitanju gradijenti, rekao bih da ga karakteriše nježni prelaz boja stvoren od miliona čestica boje koje se miješaju i stvaraju iluziju vibracije.
Koliko Sarajevo i njegova energija utiču na vaš umjetnički izraz?
Sarajevo i ja smo vezani najčvršćim čvorovima i najdebljim lancima koje možete zamisliti. Sve što radim je proizvod Sarajeva i njegove energije i sve što radim, radim za Sarajevo. Naravno, to radim i za sebe i kako bih zadovoljio svoje unutarnje borbe, osjećaje, ciljeve, misije, vizije, ambicije, ali Sarajevo je neodvojivo od mene.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
