TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 17.2.2025.
Jeste li tokom jedne od svojih šetnji ili vožnji Sarajevom na zidovima uočili cvjetiće u različitim veličinama i bojama?
Ako već ne znate kako su se oni našli tu, onda ćemo preuzeti to zadovoljstvo da vas upoznamo s njihovim autorom. Benjamin Čengić je umjetnik iz Sarajeva koji ovaj grad, polako i sigurno, pretvara u jedan veliki cvjetni vrt.
Oduševila nas je vijest o njegovoj izložbi u Strazburu te smo znali da je pravo vrijeme za razgovor s Benjaminom. Ako ste u Galeriji savremenih umjetnosti Manifesto uživali u izložbi "Behut u cvatu" onda ovaj intervju donosi nešto i za vas. Zašto baš Strazbur, koliko vremena je potrebno za jedan cvjetić i gdje je nastao prvi - otkrio nam je Benjamin.
Benjamine, kako je došlo do izložbe baš na ovoj lokaciji i vaše saradnje sa Palatom Vijeća Europe u Strazburu? Kako je krenula ta priča i šta sve posjetitelji mogu očekivati?
Unutar Vijeća Evrope postoji klub umjetnosti - Les Club des Arts, koji je zadužen za organizaciju i realizaciju izložbi u Palati Vijeća. Klub radi na principu da zaposlenici nominuju umjetnike/ce iz svojih država, a onda članovi glasaju i "pobjednici" dobijaju priliku da izlože svoje radove. Mene je nominovala moja draga prijateljica Amila Kurtović koja je zaposlena u Sudu za ljudska prava. Kada sam izglasan od strane članova kluba, dobili smo datum otvorenja i period trajanja izložbe i krenuli u pripreme.
Moj dio posla je naravno priprema slika, a Amilin komunikacija, pozivanje gostiju i organizacija otvorenja. Izložbu mogu vidjeti samo uposlenici Vijeća Evrope i institucija koje su pod tim krovom te posjetioci koji su unaprijed najavljeni. Izložba sadrži 16 slika iz ciklusa Flower Series i četiri slike ciklusa Gradient Series. 
Ciklus Flower Series razvijate skoro deset godina. Kako se mijenjao vaš pristup umjetnosti u tom periodu? Sjećate li se prvog cvijeta i znate li još uvijek gdje se nalazi?
Prvi cvjetić sam nacrtao prije desetak godina na papiru. U tom trenutku, imao je drugačiju formu i drugi cilj. Spletom okolnosti sam ga par godina ostavio po strani dok nisam razriješio određene unutarnje borbe i emocije, a kada sam napokon našao mir, cvjetići su počeli da cvjetaju. Jedan od prvih koji se našao u javnom prostoru je u ulici Valtera Perića, ali mislim da više ne postoji. Ciklus koji je izložen u Strazburu nastao je u periodu od novembra prošle, do januara ove godine. 
Koliko vremena je potrebno za nastanak jednog cvijeta?
Za cvjetić u javnom prostoru potrebna mi je minuta, najviše dvije. Cvjetić na platnu stvaram malo duže s obzirom na to da imam slobodu i vrijeme da eksperimentišem, igram se i probavam različite tehnike. Više vremena posvetim pripremi i razmišljanju o slici, dok sama egzekucija zahtjeva do sat vremena.
Gradient series je također dio izložbe. Ova umjetnička djela smo imali priliku vidjeti i za vrijeme trajanja izložbe „Behut u cvatu“. Planirate li nakon izložbe u Strazburu ponoviti sličan koncept i u Sarajevu?
Da, gradienti su također dio izložbe. Oni su malo drugačiji izraz od cvjetića i prvi put sam ih predstavio javnosti u okviru izložbe "Behut u cvatu", kao što ste rekli. Uvijek uživam u njihovom stvaranju i mogu pričati satima o tehnici slikanja i onome što želim probuditi u posmatraču kada stoji ispred tih slika. Oni djeluju na nekom subliminarnom nivou i treba da izazovu osjećaj pozitivne energije.
U ovom trenutku nemam plan za realizaciju svojih izložbi u Sarajevu, zapravo sam više fokusiran na producentski dio moje karijere i rad kroz Galeriju savremenih umjetnosti Manifesto, FASADA Festival i produkciju filma i video umjetnosti. Pregovaram sa nekoliko galerija u regionu za potencijalne izložbe, ali po trenutnom rasporedu mi se čini da ove godine neće biti vremena.
Cvijet u vašim djelima simbolizuje povezanost i inkluziju. Da li ste kroz stvaranje ovog ciklusa otkrili nešto novo o ljudskim odnosima?
Cvjetić simbolizuje različite stvari i to je također tema o kojoj mogu razgovarati satima. Prvenstveno simbolizuje ljubav. Ljubav prema životu, prema prirodi. Simbolizuje mir, rast, napredak, ali i povezanost. Zapravo mogu danima pričati o svemu što on meni znači i što postižem stvarajući ga. On je također otvoren za interpretaciju svim posmatračima i volim kad ga ljudi osjete na sebi svojstven način i ispričaju mi sve o tome.
O ljudskim odnosima naučim nešto novo svaki dan i svaki dan me ljudi iznenađuju. S obzirom na to da su drugi aspekti mog posla bazirani na komunikaciji s ljudima, kada stvaram, trudim se da se izolujem i zaboravim sve o ljudima i našim odnosima. :D
Kako biste opisali i predstavili svoj stil nekome ko prvi put vidi vaša djela?
Kada su u pitanju radovi koji su tema ovog razgovora - cvjetići, rekao bih da moj stil karakteriše neobuzdani crtež u jednom potezu i odabir jarkih i veselih tonova postavljen u jednostavnoj kompoziciji i rađen sprejom. Kada su u pitanju gradijenti, rekao bih da ga karakteriše nježni prelaz boja stvoren od miliona čestica boje koje se miješaju i stvaraju iluziju vibracije.
Koliko Sarajevo i njegova energija utiču na vaš umjetnički izraz?
Sarajevo i ja smo vezani najčvršćim čvorovima i najdebljim lancima koje možete zamisliti. Sve što radim je proizvod Sarajeva i njegove energije i sve što radim, radim za Sarajevo. Naravno, to radim i za sebe i kako bih zadovoljio svoje unutarnje borbe, osjećaje, ciljeve, misije, vizije, ambicije, ali Sarajevo je neodvojivo od mene.
TEKST: Ada Ćeremida
U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.
U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.
U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.
Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.
I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.
Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.
Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.
Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?
Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja.
Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.
Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave.
Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.
Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.
Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.
Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?
Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija.
U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.
Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.
Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?
Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram.
Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.
Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.
Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?
Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.
U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.
Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.
Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?
Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove.
Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.
Foto: Monika Andrić
Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?
Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.
U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.
Foto: Amna Geljo
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
