Na petom izdanju Sarajevo Photography Festivala, koji se održava na više gradskih lokacija od 1. do 7. juna, stiže i eminentni zagrebački vizuelni autor Mislav Mironović.

Njegov profesionalni put obilježen je tranzicijom iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju. Karijeru započinje kao profesionalni mountain bike freeride vozač, sarađujući s međunarodnim brendovima kao što su Red Bull, Norco Bikes, Nokia i GoPro. 

U tom periodu razvija snažan osjećaj za vizuelno pripovijedanje kroz rad s kamerom i dokumentovanje pokreta, što kasnije postaje temelj njegovog kreativnog izraza.




Nakon završetka sportske karijere 2014. godine, seli se u New York, a potom u Los Angeles, gdje radi na kreativnim projektima za Red Bull i dodatno usavršava znanje u video produkciji i narativnom oblikovanju slike. Povratkom u Zagreb 2018. godine osniva MM Studio, kreativni studio fokusiran na kreativnu direkciju, video produkciju, fotografiju i stop-motion animaciju.

U okviru Sarajevo Photography Festivala, u petak, 5. juna, s početkom u 11:30 u Olimpijskom muzeju Sarajevo, Mislav Mironović održat će artist talk pod nazivom „POV“, uz podršku Red Bulla. 

Predavanje donosi ličnu priču o nepredvidivim putevima koji vode do uspjeha, kao i o promjeni perspektive, riziku i odlukama koje oblikuju profesionalni i lični razvoj.

Kroz vlastito iskustvo prelaska iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju, Mislav Mironović govorit će o vezi između discipline i igre, te o tome kako se naizgled udaljene discipline mogu spojiti u jedinstven autorski izraz. Njegov rad danas objedinjuje fotografiju, video i režiju, uz snažan utjecaj sportske pozadine vidljiv u dinamici, ritmu i osjećaju za pokret.

Foto: Mislav Mironović

U razgovoru za Bonjour.ba, Mislav ističe da mu je posebno važno iskustvo koje dijeli upravo u regionalnom kontekstu, naglašavajući ulogu festivala poput Sarajevo Photography Festivala u razvoju kreativnih industrija.

„Prvenstveno mi je čast da imam priliku podijeliti svoje iskustvo, pogotovo ako postoji i interes za njim. Ako ono uz to pozitivno utiče na nečiji život, onda to sve ima smisla, što je i djelimično uloga ovakvih festivala. 

Mislim da su ovakvi festivali prijeko potrebni jer daju ljudima novu perspektivu na fotografiju, ali i na život“, navodi Mironović.

Foto: Tomislav Može

Govoreći o regionalnoj kreativnoj i vizuelnoj sceni, smatra da se nalazi u dinamičnom i ubrzanom periodu obilježenom velikom dostupnošću alata i informacija, ali i rizikom uniformnosti.

„Danas stvarno nema puno ograničenja da bi se bavio onim što te iskreno zanima. Informacije su tu, a pitanje je šta ćeš s njima i kojim se motivom vodiš. Rezultat je da se jako puno stvara, ali sve nekako počinje izgledati isto, svi prate trendove. 

Volio bih vidjeti manje, ali kvalitetnije i iskrenije stvari. Mislim da bi to bio dobar razvoj, kako na nacionalnoj tako i na internacionalnoj sceni“, ističe on.

Foto: Mislav Mironović

Poseban segment njegovog predavanja „POV“ odnosi se na promjenu perspektive, koju vidi kao ključni element vlastitog profesionalnog razvoja.

„Promjene perspektive u mom životu bile su kao otključavanje novih mapa istog prostora. Odjednom se promijeni razumijevanje realnosti, okruženja i samog sebe. 

Sve što sam iskreno želio postići meni je u glavi bilo moguće, nemoguće nije postojalo. 

Moja perspektiva je bila: sigurno postoji način, na meni je da ga otkrijem“, kaže Mironović.

Foto: Damiano Levati

Prisjećajući se početaka u mountain bike freeride sportu, naglašava da su upravo granice i rizik ostali konstanta i u kreativnom radu.

„Definitivno sam postao promišljeniji. Na svu sreću! Ali strategija je ostala ista: šta želim, zašto to želim i koji je stvarni motiv. Ako su odgovori iskreni, onda mi je lako zamisliti put do toga. 

Svaki moj projekt koji sam sebi postavim predstavlja pomjeranje granica. Uvijek se bacim izvan komfor zone, pa se snalazim i usput učim ono što mi je potrebno da ga ostvarim. Tek nedavno sam shvatio da je to identično kao i MTB freeride kojim sam se bavio. 

Razmišljaš o vožnji po cijele dane, treniraš i onda se psihički i fizički pripremaš da se suočiš s takmičenjem, odnosno skokovima koje nikada ranije nisi vozio. 

A moraš, kako se kaže, ‘deliverati’. Onda ‘deliveraš’ ili ne. 

Sve je to škola, važno je da si dao sve od sebe“, objašnjava on.

Foto: Tomislav Može

Na pitanje kada je prvi put počeo da razvija interesovanje za vizuelni narativ, Mislav Mironović se vraća na početke i trenutak koji je, kako kaže, u velikoj mjeri odredio njegov profesionalni pravac.

„Jednom prilikom su me pitali kako to da imam najbolje sponzore, a nisam najbolji na svijetu. Tada sam i sam morao razmisliti zašto je to tako. Shvatio sam da sam se tom sportu prvo približio vizuelno. 

Sport je tada postojao u časopisima, na naslovnicama i u rijetkim video klipovima do kojih se teško dolazilo.

U trenutku kada sam prvi put vidio te fotografije i snimke, znao sam da to želim. Od tog trenutka sam morao postati sam sebi trener, fotograf, menadžer, snimatelj i montažer, jer tada gotovo da nije bilo ljudi koji su se bavili tim sportom. 

Zbog toga sam firmama postao zanimljiv i koristan, ulaganje u mene im se isplatilo jer su dobijali više nego što su uložili“, objašnjava Mironović, dodajući da je upravo tada počeo prelaz iz sportskog u autorski rad.

Foto: Mislav Mironović

Govoreći o periodu koji je proveo u New Yorku i Los Angelesu radeći na projektima za Red Bull, ističe da su ti gradovi u velikoj mjeri promijenili njegov pogled na karijeru i način rada.

„New York i Los Angeles su bili katarzični gradovi jer sami po sebi mijenjaju perspektivu, posebno kada dođeš nakon 15 godina karijere kojom se više ne baviš.

Posao zbog kojeg sam otišao tamo nisam dobio. Ali pošto sam u biciklizmu uspio tako što sam ga živio i oslanjao se na sebe, odlučio sam isti pristup primijeniti i tada. Pitao sam se čime želim da se bavim, odredio smjer i krenuo dalje. Vrata su se počela otvarati.

Dobri ljudi ti daju priliku, a ako ponovo ‘ispuniš očekivanja’, kako bi rekao Tom Sachs: ‘nagrada za dobar rad je još posla’. Dobro se dobrima vraća“, navodi on.

Foto: Stephan Bednaić

Na pitanje o odnosu autorskog izraza i rada za globalne brendove, Mironović ističe da je balans između ta dva segmenta naučio kroz američko iskustvo.

„Naučili su me u Americi: jedno za njih, jedno za mene. U radu za brendove uvijek pokušavam unijeti autorski pristup koliko god je to moguće, jer sam i zbog toga angažiran. A u ličnom radu uvijek se vodim time da ono što stvaram prije svega mora imati smisla meni. 

To je moj prostor kreativne slobode.“




Govoreći o osnivanju MM Studija, naglašava da je riječ o prirodnom nastavku njegovog dosadašnjeg profesionalnog puta.

„MM Studio je nastao po povratku u Zagreb i zaokružio je sve čime se bavim cijeli život, a čija je baza vizuelna kreativnost. To je studio koji koristi sve potrebne alate kako bi se realizirala ideja, bilo da je to video, fotografija ili stop-motion. 

Važno je da je sve promišljeno, kreativno i kvalitetno.“

U radu sa sportistima, globalnim brendovima poput Red Bulla, ali i regionalnim kampanjama, pristup ostaje isti, bez obzira na kontekst.

„Uvijek se vodim pitanjem šta bih uradio da sam na njihovom mjestu i koji problem treba riješiti. Te ideje predložim i ne ograničavam se. 

Ako ima smisla i meni i njima, to je idealan spoj.“




Na kraju, kada govori o dugoročnoj održivosti u kreativnoj industriji, Mironović ostaje kratak i jasan:

„Biti svoj.“

Foto: Mislav Mironović

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Mislav Mironović
Sagovornica: Vanja Ratković

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba