TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 4.6.2026.
Na petom izdanju Sarajevo Photography Festivala, koji se održava na više gradskih lokacija od 1. do 7. juna, stiže i eminentni zagrebački vizuelni autor Mislav Mironović.
Njegov profesionalni put obilježen je tranzicijom iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju. Karijeru započinje kao profesionalni mountain bike freeride vozač, sarađujući s međunarodnim brendovima kao što su Red Bull, Norco Bikes, Nokia i GoPro.
U tom periodu razvija snažan osjećaj za vizuelno pripovijedanje kroz rad s kamerom i dokumentovanje pokreta, što kasnije postaje temelj njegovog kreativnog izraza.
Nakon završetka sportske karijere 2014. godine, seli se u New York, a potom u Los Angeles, gdje radi na kreativnim projektima za Red Bull i dodatno usavršava znanje u video produkciji i narativnom oblikovanju slike. Povratkom u Zagreb 2018. godine osniva MM Studio, kreativni studio fokusiran na kreativnu direkciju, video produkciju, fotografiju i stop-motion animaciju.
U okviru Sarajevo Photography Festivala, u petak, 5. juna, s početkom u 11:30 u Olimpijskom muzeju Sarajevo, Mislav Mironović održat će artist talk pod nazivom „POV“, uz podršku Red Bulla.
Predavanje donosi ličnu priču o nepredvidivim putevima koji vode do uspjeha, kao i o promjeni perspektive, riziku i odlukama koje oblikuju profesionalni i lični razvoj.
Kroz vlastito iskustvo prelaska iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju, Mislav Mironović govorit će o vezi između discipline i igre, te o tome kako se naizgled udaljene discipline mogu spojiti u jedinstven autorski izraz. Njegov rad danas objedinjuje fotografiju, video i režiju, uz snažan utjecaj sportske pozadine vidljiv u dinamici, ritmu i osjećaju za pokret.
Foto: Mislav Mironović
U razgovoru za Bonjour.ba, Mislav ističe da mu je posebno važno iskustvo koje dijeli upravo u regionalnom kontekstu, naglašavajući ulogu festivala poput Sarajevo Photography Festivala u razvoju kreativnih industrija.
„Prvenstveno mi je čast da imam priliku podijeliti svoje iskustvo, pogotovo ako postoji i interes za njim. Ako ono uz to pozitivno utiče na nečiji život, onda to sve ima smisla, što je i djelimično uloga ovakvih festivala.
Mislim da su ovakvi festivali prijeko potrebni jer daju ljudima novu perspektivu na fotografiju, ali i na život“, navodi Mironović.
Foto: Tomislav Može
Govoreći o regionalnoj kreativnoj i vizuelnoj sceni, smatra da se nalazi u dinamičnom i ubrzanom periodu obilježenom velikom dostupnošću alata i informacija, ali i rizikom uniformnosti.
„Danas stvarno nema puno ograničenja da bi se bavio onim što te iskreno zanima. Informacije su tu, a pitanje je šta ćeš s njima i kojim se motivom vodiš. Rezultat je da se jako puno stvara, ali sve nekako počinje izgledati isto, svi prate trendove.
Volio bih vidjeti manje, ali kvalitetnije i iskrenije stvari. Mislim da bi to bio dobar razvoj, kako na nacionalnoj tako i na internacionalnoj sceni“, ističe on.
Foto: Mislav Mironović
Poseban segment njegovog predavanja „POV“ odnosi se na promjenu perspektive, koju vidi kao ključni element vlastitog profesionalnog razvoja.
„Promjene perspektive u mom životu bile su kao otključavanje novih mapa istog prostora. Odjednom se promijeni razumijevanje realnosti, okruženja i samog sebe.
Sve što sam iskreno želio postići meni je u glavi bilo moguće, nemoguće nije postojalo.
Moja perspektiva je bila: sigurno postoji način, na meni je da ga otkrijem“, kaže Mironović.
Foto: Damiano Levati
Prisjećajući se početaka u mountain bike freeride sportu, naglašava da su upravo granice i rizik ostali konstanta i u kreativnom radu.
„Definitivno sam postao promišljeniji. Na svu sreću! Ali strategija je ostala ista: šta želim, zašto to želim i koji je stvarni motiv. Ako su odgovori iskreni, onda mi je lako zamisliti put do toga.
Svaki moj projekt koji sam sebi postavim predstavlja pomjeranje granica. Uvijek se bacim izvan komfor zone, pa se snalazim i usput učim ono što mi je potrebno da ga ostvarim. Tek nedavno sam shvatio da je to identično kao i MTB freeride kojim sam se bavio.
Razmišljaš o vožnji po cijele dane, treniraš i onda se psihički i fizički pripremaš da se suočiš s takmičenjem, odnosno skokovima koje nikada ranije nisi vozio.
A moraš, kako se kaže, ‘deliverati’. Onda ‘deliveraš’ ili ne.
Sve je to škola, važno je da si dao sve od sebe“, objašnjava on.
Foto: Tomislav Može
Na pitanje kada je prvi put počeo da razvija interesovanje za vizuelni narativ, Mislav Mironović se vraća na početke i trenutak koji je, kako kaže, u velikoj mjeri odredio njegov profesionalni pravac.
„Jednom prilikom su me pitali kako to da imam najbolje sponzore, a nisam najbolji na svijetu. Tada sam i sam morao razmisliti zašto je to tako. Shvatio sam da sam se tom sportu prvo približio vizuelno.
Sport je tada postojao u časopisima, na naslovnicama i u rijetkim video klipovima do kojih se teško dolazilo.
U trenutku kada sam prvi put vidio te fotografije i snimke, znao sam da to želim. Od tog trenutka sam morao postati sam sebi trener, fotograf, menadžer, snimatelj i montažer, jer tada gotovo da nije bilo ljudi koji su se bavili tim sportom.
Zbog toga sam firmama postao zanimljiv i koristan, ulaganje u mene im se isplatilo jer su dobijali više nego što su uložili“, objašnjava Mironović, dodajući da je upravo tada počeo prelaz iz sportskog u autorski rad.
Foto: Mislav Mironović
Govoreći o periodu koji je proveo u New Yorku i Los Angelesu radeći na projektima za Red Bull, ističe da su ti gradovi u velikoj mjeri promijenili njegov pogled na karijeru i način rada.
„New York i Los Angeles su bili katarzični gradovi jer sami po sebi mijenjaju perspektivu, posebno kada dođeš nakon 15 godina karijere kojom se više ne baviš.
Posao zbog kojeg sam otišao tamo nisam dobio. Ali pošto sam u biciklizmu uspio tako što sam ga živio i oslanjao se na sebe, odlučio sam isti pristup primijeniti i tada. Pitao sam se čime želim da se bavim, odredio smjer i krenuo dalje. Vrata su se počela otvarati.
Dobri ljudi ti daju priliku, a ako ponovo ‘ispuniš očekivanja’, kako bi rekao Tom Sachs: ‘nagrada za dobar rad je još posla’. Dobro se dobrima vraća“, navodi on.
Foto: Stephan Bednaić
Na pitanje o odnosu autorskog izraza i rada za globalne brendove, Mironović ističe da je balans između ta dva segmenta naučio kroz američko iskustvo.
„Naučili su me u Americi: jedno za njih, jedno za mene. U radu za brendove uvijek pokušavam unijeti autorski pristup koliko god je to moguće, jer sam i zbog toga angažiran. A u ličnom radu uvijek se vodim time da ono što stvaram prije svega mora imati smisla meni.
To je moj prostor kreativne slobode.“
Govoreći o osnivanju MM Studija, naglašava da je riječ o prirodnom nastavku njegovog dosadašnjeg profesionalnog puta.
„MM Studio je nastao po povratku u Zagreb i zaokružio je sve čime se bavim cijeli život, a čija je baza vizuelna kreativnost. To je studio koji koristi sve potrebne alate kako bi se realizirala ideja, bilo da je to video, fotografija ili stop-motion.
Važno je da je sve promišljeno, kreativno i kvalitetno.“
U radu sa sportistima, globalnim brendovima poput Red Bulla, ali i regionalnim kampanjama, pristup ostaje isti, bez obzira na kontekst.
„Uvijek se vodim pitanjem šta bih uradio da sam na njihovom mjestu i koji problem treba riješiti. Te ideje predložim i ne ograničavam se.
Ako ima smisla i meni i njima, to je idealan spoj.“
Na kraju, kada govori o dugoročnoj održivosti u kreativnoj industriji, Mironović ostaje kratak i jasan:
„Biti svoj.“
Foto: Mislav Mironović
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
