TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.6.2026.
London ovog juna ponovo potvrđuje zašto ga mnogi smatraju jednom od najuzbudljivijih evropskih prijestolnica umjetnosti.
Dok se širom grada otvaraju nove izložbe, sajmovi i kulturni programi, pažnju nam je privukla jedna priča koja počinje mnogo bliže kući.
Večeras se u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu otvara grupna izložba HOME: Mapping the Horizon, koja okuplja sedam bosanskohercegovačkih umjetnica čiji su životni i profesionalni putevi isprepleteni između Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva.
Već nakon prvog susreta s vizualima izložbe bilo je jasno da ovo nije još jedna priča o migracijama ili nostalgiji. Kroz slikarstvo, ilustraciju, skulpturu, fotografiju i arhitekturu umjetnice istražuju šta zapravo znači osjećaj doma kada se život odvija između različitih gradova, jezika i kultura. 
Polazeći od ideje da dom nije nužno fizički prostor nego iskustvo koje se stalno iznova gradi, izložba HOME: Mapping the Horizon istražuje život između onoga što ostavljamo iza sebe i onoga što stvaramo na novim horizontima.
Kustosica Tatjana Palinkašev okuplja sedam umjetnica koje dijele iskustvo života između Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, ali svaka od njih toj temi pristupa iz potpuno drugačijeg ugla. 
U središtu izložbe nalaze se pitanja pripadnosti, identiteta, kontinuiteta i kulturnog nasljeđa. Umjesto jednog odgovora, posjetioce očekuje sedam različitih interpretacija doma.
Umjetnica Davorka Anđelić kroz fotografiju i ručno izrađene figure Tilly i Milly istražuje kako izgleda potraga za mjestom kojem pripadamo. Njene male junakinje pojavljuju se u pejzažima Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, uvijek pomalo između dva svijeta.
Kroz motive igre, djetinjstva i mašte, Anđelić otvara pitanja identiteta koja su istovremeno vrlo lična i univerzalna. Njeni radovi djeluju nježno na prvi pogled, ali ispod površine nose slojeve iskustva, izmještanja i potrebe za povezivanjem. U njima dom postaje nešto što tražimo, a ne nešto što nam je unaprijed dato. 
Za Jasnu Bell dom se pojavljuje kroz sjećanje, pejzaž i simbol Latinske ćuprije u Sarajevu. Nakon što je početkom rata napustila grad, slikarstvo postaje njen način povratka mjestima koja više ne može doživjeti na isti način kao nekada.
U njenim djelima most nije samo arhitektonski element nego simbol kontinuiteta i veze između prošlosti i sadašnjosti. Kroz bogate slojeve boje i svjetla Bell istražuje kako uspomene mijenjaju naš odnos prema prostoru.
Njeni radovi podsjećaju da ponekad najduže putovanje nije ono kroz geografiju nego kroz vlastito sjećanje. 
Jedina arhitektica među umjetnicama, Aida Bratović dom promatra kroz prostor, atmosferu i način na koji ljudi nastanjuju interijere. Njeni projekti, od londonskih rezidencija do međunarodnih realizacija, pokazuju kako dom nastaje kroz slojeve iskustava, predmeta i priča.
Njen rad dobro je poznat i našim čitateljima jer smo i zavirili iza vrata londonskog studija STUDIOAida i razgovarali s njom o filozofiji stvaranja prostora koji spajaju arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
Na jednoj strani nalaze se bogato uređeni interijeri ispunjeni umjetninama i naslijeđem, a na drugoj minimalistički prostori u kojima materijali sami pričaju priču.
U oba slučaja fokus ostaje na čovjeku i emociji koju prostor stvara. Bratović nas podsjeća da dom nikada nije samo dizajn, nego način života. 
Foto: Michael Sinclair, Rachael Smith Photography, Mark Bolton, Duško Miljanić
Grafička dizajnerica i ilustratorica Aleksandra Nina Knežević inspiraciju pronalazi u jednom od najvažnijih simbola bosanskohercegovačke kulturne baštine: stećcima.
Njihove motive prevodi u savremeni vizualni jezik kroz seriju radova koji spajaju tradiciju i savremenost. Crna, bijela i crvena boja, pojednostavljene forme i simboli ljubavi stvaraju prepoznatljiv autorski rukopis.
Umjesto da prošlost posmatra kao nešto završeno, Knežević je koristi kao polazište za nove priče. U njenim radovima dom postaje kulturno sjećanje koje možemo nositi sa sobom bez obzira gdje živimo. 
Skulpture i instalacije Aleksandre Kokotović nastaju transformacijom svakodnevnih predmeta u snažne nosioce značenja. Klupko vune, ibrik ili fragmenti urbanog pejzaža pretvaraju se u umjetnička djela koja govore o sjećanju, izdržljivosti i identitetu.
Kroz metal, konstrukciju i materijalnu transformaciju umjetnica istražuje šta ostaje kada funkcija nestane, a ostane samo trag iskustva. Njeni radovi djeluju istovremeno poznato i pomalo uznemirujuće, upravo zato što preispituju naše razumijevanje doma. U njima je dom nešto što preživljava promjene oblika. 
Foto: Željko Jovanović
Slikarica Nina Pirić stvara male vizualne zapise mjesta koja su joj tokom života pružila osjećaj pripadanja. Njeni pejzaži i apstraktne kompozicije ne prikazuju konkretne lokacije koliko emocije koje su uz njih vezane.
Kroz boju, svjetlo i atmosferu nastaje svojevrsna emocionalna kartografija. Svaka slika djeluje kao kratko zaustavljanje na putu, uspomena koju ne želimo zaboraviti.
Njeni radovi podsjećaju da dom ponekad postoji samo u trenutku koji želimo sačuvati. 
U radu Sonye Radan centralno mjesto zauzimaju žene, ručni rad, naslijeđe i svakodnevni rituali koji se prenose generacijama. Umjetnica u svoje slike ugrađuje stvarnu čipku i druge tekstilne elemente, pretvarajući ih u nosioce porodične memorije.
Motivi tkanja, šivanja i zajedništva postaju metafora za načine na koje gradimo identitet. Njeni radovi govore o otpornosti, nježnosti i kontinuitetu koji opstaje uprkos promjenama.
Dom se ovdje ne nalazi u prostoru nego u rukama koje nastavljaju prenositi priče dalje. 
Iako se izložba otvara večeras u Londonu i traje do 1. jula, njena priča ne završava unutar zidova Ambasade Bosne i Hercegovine. Posjetioci će putem QR koda moći pristupiti i digitalnom katalogu koji detaljnije predstavlja kustoski koncept, umjetnice i njihove radove.
To znači da ovu priču o domu, pripadanju i identitetu možete istražiti bez obzira nalazite li se u Londonu, Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu. 
Možda je upravo to i najljepši zaključak izložbe HOME: Mapping the Horizon. Dom nije uvijek mjesto na koje se vraćamo. Ponekad je to priča koju nosimo sa sobom. 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
