TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.6.2026.
London ovog juna ponovo potvrđuje zašto ga mnogi smatraju jednom od najuzbudljivijih evropskih prijestolnica umjetnosti.
Dok se širom grada otvaraju nove izložbe, sajmovi i kulturni programi, pažnju nam je privukla jedna priča koja počinje mnogo bliže kući.
Večeras se u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu otvara grupna izložba HOME: Mapping the Horizon, koja okuplja sedam bosanskohercegovačkih umjetnica čiji su životni i profesionalni putevi isprepleteni između Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva.
Već nakon prvog susreta s vizualima izložbe bilo je jasno da ovo nije još jedna priča o migracijama ili nostalgiji. Kroz slikarstvo, ilustraciju, skulpturu, fotografiju i arhitekturu umjetnice istražuju šta zapravo znači osjećaj doma kada se život odvija između različitih gradova, jezika i kultura. 
Polazeći od ideje da dom nije nužno fizički prostor nego iskustvo koje se stalno iznova gradi, izložba HOME: Mapping the Horizon istražuje život između onoga što ostavljamo iza sebe i onoga što stvaramo na novim horizontima.
Kustosica Tatjana Palinkašev okuplja sedam umjetnica koje dijele iskustvo života između Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, ali svaka od njih toj temi pristupa iz potpuno drugačijeg ugla. 
U središtu izložbe nalaze se pitanja pripadnosti, identiteta, kontinuiteta i kulturnog nasljeđa. Umjesto jednog odgovora, posjetioce očekuje sedam različitih interpretacija doma.
Umjetnica Davorka Anđelić kroz fotografiju i ručno izrađene figure Tilly i Milly istražuje kako izgleda potraga za mjestom kojem pripadamo. Njene male junakinje pojavljuju se u pejzažima Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, uvijek pomalo između dva svijeta.
Kroz motive igre, djetinjstva i mašte, Anđelić otvara pitanja identiteta koja su istovremeno vrlo lična i univerzalna. Njeni radovi djeluju nježno na prvi pogled, ali ispod površine nose slojeve iskustva, izmještanja i potrebe za povezivanjem. U njima dom postaje nešto što tražimo, a ne nešto što nam je unaprijed dato. 
Za Jasnu Bell dom se pojavljuje kroz sjećanje, pejzaž i simbol Latinske ćuprije u Sarajevu. Nakon što je početkom rata napustila grad, slikarstvo postaje njen način povratka mjestima koja više ne može doživjeti na isti način kao nekada.
U njenim djelima most nije samo arhitektonski element nego simbol kontinuiteta i veze između prošlosti i sadašnjosti. Kroz bogate slojeve boje i svjetla Bell istražuje kako uspomene mijenjaju naš odnos prema prostoru.
Njeni radovi podsjećaju da ponekad najduže putovanje nije ono kroz geografiju nego kroz vlastito sjećanje. 
Jedina arhitektica među umjetnicama, Aida Bratović dom promatra kroz prostor, atmosferu i način na koji ljudi nastanjuju interijere. Njeni projekti, od londonskih rezidencija do međunarodnih realizacija, pokazuju kako dom nastaje kroz slojeve iskustava, predmeta i priča.
Njen rad dobro je poznat i našim čitateljima jer smo i zavirili iza vrata londonskog studija STUDIOAida i razgovarali s njom o filozofiji stvaranja prostora koji spajaju arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
Na jednoj strani nalaze se bogato uređeni interijeri ispunjeni umjetninama i naslijeđem, a na drugoj minimalistički prostori u kojima materijali sami pričaju priču.
U oba slučaja fokus ostaje na čovjeku i emociji koju prostor stvara. Bratović nas podsjeća da dom nikada nije samo dizajn, nego način života. 
Foto: Michael Sinclair, Rachael Smith Photography, Mark Bolton, Duško Miljanić
Grafička dizajnerica i ilustratorica Aleksandra Nina Knežević inspiraciju pronalazi u jednom od najvažnijih simbola bosanskohercegovačke kulturne baštine: stećcima.
Njihove motive prevodi u savremeni vizualni jezik kroz seriju radova koji spajaju tradiciju i savremenost. Crna, bijela i crvena boja, pojednostavljene forme i simboli ljubavi stvaraju prepoznatljiv autorski rukopis.
Umjesto da prošlost posmatra kao nešto završeno, Knežević je koristi kao polazište za nove priče. U njenim radovima dom postaje kulturno sjećanje koje možemo nositi sa sobom bez obzira gdje živimo. 
Skulpture i instalacije Aleksandre Kokotović nastaju transformacijom svakodnevnih predmeta u snažne nosioce značenja. Klupko vune, ibrik ili fragmenti urbanog pejzaža pretvaraju se u umjetnička djela koja govore o sjećanju, izdržljivosti i identitetu.
Kroz metal, konstrukciju i materijalnu transformaciju umjetnica istražuje šta ostaje kada funkcija nestane, a ostane samo trag iskustva. Njeni radovi djeluju istovremeno poznato i pomalo uznemirujuće, upravo zato što preispituju naše razumijevanje doma. U njima je dom nešto što preživljava promjene oblika. 
Foto: Željko Jovanović
Slikarica Nina Pirić stvara male vizualne zapise mjesta koja su joj tokom života pružila osjećaj pripadanja. Njeni pejzaži i apstraktne kompozicije ne prikazuju konkretne lokacije koliko emocije koje su uz njih vezane.
Kroz boju, svjetlo i atmosferu nastaje svojevrsna emocionalna kartografija. Svaka slika djeluje kao kratko zaustavljanje na putu, uspomena koju ne želimo zaboraviti.
Njeni radovi podsjećaju da dom ponekad postoji samo u trenutku koji želimo sačuvati. 
U radu Sonye Radan centralno mjesto zauzimaju žene, ručni rad, naslijeđe i svakodnevni rituali koji se prenose generacijama. Umjetnica u svoje slike ugrađuje stvarnu čipku i druge tekstilne elemente, pretvarajući ih u nosioce porodične memorije.
Motivi tkanja, šivanja i zajedništva postaju metafora za načine na koje gradimo identitet. Njeni radovi govore o otpornosti, nježnosti i kontinuitetu koji opstaje uprkos promjenama.
Dom se ovdje ne nalazi u prostoru nego u rukama koje nastavljaju prenositi priče dalje. 
Iako se izložba otvara večeras u Londonu i traje do 1. jula, njena priča ne završava unutar zidova Ambasade Bosne i Hercegovine. Posjetioci će putem QR koda moći pristupiti i digitalnom katalogu koji detaljnije predstavlja kustoski koncept, umjetnice i njihove radove.
To znači da ovu priču o domu, pripadanju i identitetu možete istražiti bez obzira nalazite li se u Londonu, Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu. 
Možda je upravo to i najljepši zaključak izložbe HOME: Mapping the Horizon. Dom nije uvijek mjesto na koje se vraćamo. Ponekad je to priča koju nosimo sa sobom. 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
