TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.6.2026.
London ovog juna ponovo potvrđuje zašto ga mnogi smatraju jednom od najuzbudljivijih evropskih prijestolnica umjetnosti.
Dok se širom grada otvaraju nove izložbe, sajmovi i kulturni programi, pažnju nam je privukla jedna priča koja počinje mnogo bliže kući.
Večeras se u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu otvara grupna izložba HOME: Mapping the Horizon, koja okuplja sedam bosanskohercegovačkih umjetnica čiji su životni i profesionalni putevi isprepleteni između Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva.
Već nakon prvog susreta s vizualima izložbe bilo je jasno da ovo nije još jedna priča o migracijama ili nostalgiji. Kroz slikarstvo, ilustraciju, skulpturu, fotografiju i arhitekturu umjetnice istražuju šta zapravo znači osjećaj doma kada se život odvija između različitih gradova, jezika i kultura. 
Polazeći od ideje da dom nije nužno fizički prostor nego iskustvo koje se stalno iznova gradi, izložba HOME: Mapping the Horizon istražuje život između onoga što ostavljamo iza sebe i onoga što stvaramo na novim horizontima.
Kustosica Tatjana Palinkašev okuplja sedam umjetnica koje dijele iskustvo života između Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, ali svaka od njih toj temi pristupa iz potpuno drugačijeg ugla. 
U središtu izložbe nalaze se pitanja pripadnosti, identiteta, kontinuiteta i kulturnog nasljeđa. Umjesto jednog odgovora, posjetioce očekuje sedam različitih interpretacija doma.
Umjetnica Davorka Anđelić kroz fotografiju i ručno izrađene figure Tilly i Milly istražuje kako izgleda potraga za mjestom kojem pripadamo. Njene male junakinje pojavljuju se u pejzažima Bosne i Hercegovine i Velike Britanije, uvijek pomalo između dva svijeta.
Kroz motive igre, djetinjstva i mašte, Anđelić otvara pitanja identiteta koja su istovremeno vrlo lična i univerzalna. Njeni radovi djeluju nježno na prvi pogled, ali ispod površine nose slojeve iskustva, izmještanja i potrebe za povezivanjem. U njima dom postaje nešto što tražimo, a ne nešto što nam je unaprijed dato. 
Za Jasnu Bell dom se pojavljuje kroz sjećanje, pejzaž i simbol Latinske ćuprije u Sarajevu. Nakon što je početkom rata napustila grad, slikarstvo postaje njen način povratka mjestima koja više ne može doživjeti na isti način kao nekada.
U njenim djelima most nije samo arhitektonski element nego simbol kontinuiteta i veze između prošlosti i sadašnjosti. Kroz bogate slojeve boje i svjetla Bell istražuje kako uspomene mijenjaju naš odnos prema prostoru.
Njeni radovi podsjećaju da ponekad najduže putovanje nije ono kroz geografiju nego kroz vlastito sjećanje. 
Jedina arhitektica među umjetnicama, Aida Bratović dom promatra kroz prostor, atmosferu i način na koji ljudi nastanjuju interijere. Njeni projekti, od londonskih rezidencija do međunarodnih realizacija, pokazuju kako dom nastaje kroz slojeve iskustava, predmeta i priča.
Njen rad dobro je poznat i našim čitateljima jer smo i zavirili iza vrata londonskog studija STUDIOAida i razgovarali s njom o filozofiji stvaranja prostora koji spajaju arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
Na jednoj strani nalaze se bogato uređeni interijeri ispunjeni umjetninama i naslijeđem, a na drugoj minimalistički prostori u kojima materijali sami pričaju priču.
U oba slučaja fokus ostaje na čovjeku i emociji koju prostor stvara. Bratović nas podsjeća da dom nikada nije samo dizajn, nego način života. 
Foto: Michael Sinclair, Rachael Smith Photography, Mark Bolton, Duško Miljanić
Grafička dizajnerica i ilustratorica Aleksandra Nina Knežević inspiraciju pronalazi u jednom od najvažnijih simbola bosanskohercegovačke kulturne baštine: stećcima.
Njihove motive prevodi u savremeni vizualni jezik kroz seriju radova koji spajaju tradiciju i savremenost. Crna, bijela i crvena boja, pojednostavljene forme i simboli ljubavi stvaraju prepoznatljiv autorski rukopis.
Umjesto da prošlost posmatra kao nešto završeno, Knežević je koristi kao polazište za nove priče. U njenim radovima dom postaje kulturno sjećanje koje možemo nositi sa sobom bez obzira gdje živimo. 
Skulpture i instalacije Aleksandre Kokotović nastaju transformacijom svakodnevnih predmeta u snažne nosioce značenja. Klupko vune, ibrik ili fragmenti urbanog pejzaža pretvaraju se u umjetnička djela koja govore o sjećanju, izdržljivosti i identitetu.
Kroz metal, konstrukciju i materijalnu transformaciju umjetnica istražuje šta ostaje kada funkcija nestane, a ostane samo trag iskustva. Njeni radovi djeluju istovremeno poznato i pomalo uznemirujuće, upravo zato što preispituju naše razumijevanje doma. U njima je dom nešto što preživljava promjene oblika. 
Foto: Željko Jovanović
Slikarica Nina Pirić stvara male vizualne zapise mjesta koja su joj tokom života pružila osjećaj pripadanja. Njeni pejzaži i apstraktne kompozicije ne prikazuju konkretne lokacije koliko emocije koje su uz njih vezane.
Kroz boju, svjetlo i atmosferu nastaje svojevrsna emocionalna kartografija. Svaka slika djeluje kao kratko zaustavljanje na putu, uspomena koju ne želimo zaboraviti.
Njeni radovi podsjećaju da dom ponekad postoji samo u trenutku koji želimo sačuvati. 
U radu Sonye Radan centralno mjesto zauzimaju žene, ručni rad, naslijeđe i svakodnevni rituali koji se prenose generacijama. Umjetnica u svoje slike ugrađuje stvarnu čipku i druge tekstilne elemente, pretvarajući ih u nosioce porodične memorije.
Motivi tkanja, šivanja i zajedništva postaju metafora za načine na koje gradimo identitet. Njeni radovi govore o otpornosti, nježnosti i kontinuitetu koji opstaje uprkos promjenama.
Dom se ovdje ne nalazi u prostoru nego u rukama koje nastavljaju prenositi priče dalje. 
Iako se izložba otvara večeras u Londonu i traje do 1. jula, njena priča ne završava unutar zidova Ambasade Bosne i Hercegovine. Posjetioci će putem QR koda moći pristupiti i digitalnom katalogu koji detaljnije predstavlja kustoski koncept, umjetnice i njihove radove.
To znači da ovu priču o domu, pripadanju i identitetu možete istražiti bez obzira nalazite li se u Londonu, Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu. 
Možda je upravo to i najljepši zaključak izložbe HOME: Mapping the Horizon. Dom nije uvijek mjesto na koje se vraćamo. Ponekad je to priča koju nosimo sa sobom. 
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
