TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.10.2026.
Iz Bonjour.DESIGN arhive vraćamo jedan od razgovora kojem se rado vraćamo, a koji nas podsjeća koliko su lične priče, umjetnost i uspomene važne u oblikovanju prostora. Prošle godine razgovarali smo s arhitekticom Aidom Bratović o njenom profesionalnom putu, dizajnerskoj filozofiji i interijerima koji odolijevaju vremenu.
Smješten u samom srcu Londona, arhitektonski studio STUDIOAida , pod vodstvom renomirane bh. arhitektice i dizajnerice interijera Aide Bratović, odiše bezvremenskom elegancijom i promišljenim dizajnom koji vješto spaja arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
S više od dvije decenije iskustva, Aida je izgradila reputaciju vizionarke koja briše granice između tradicionalnog i savremenog. Njeni projekti odražavaju duboko ukorijenjenu filozofiju da dobar dizajn mora trajati, prilagođavati se promjenama i nositi priču koja nadahnjuje.
Nismo mogli odoljeti, a ne porazgovarati s Aidom te vas u ekskluzivnom intervjuu za Bonjour.ba vodi iza vrata svog studija, otkrivajući proces stvaranja nezaboravnih prostora. Od ranog djetinjstva u Sarajevu, gdje je razvila osjećaj za sklad i proporciju, do rada s klijentima u Londonu, Aida je pokazala kako kreativnost i tradicija zajedno oblikuju prostore koji govore priče.
Aida, dolazite iz Sarajeva gdje ste studirali na arhitektonskom fakultetu, danas živite i radite u Londonu. Kako je vaše obrazovanje u Sarajevu i Londonu oblikovalo vaš pristup arhitekturi? Koje su ključne razlike?
Ja sam u Londonu na Bartlett, UCL završila postdiplomski studij. Razlika u pristupu je dosta velika, ovdje se troši jako puno vremena na analize i koncept i tek se na kraju, eventualno, dođe do konkretnog arhitektonskog rješenja. Dok smo na našem fakultetu u jednoj godini projektovali od farme i škole do stadiona. Mislim da je moje obrazovanje u Sarajevu doprinijelo da budem arhitekta širokog spektra, koji pored projektovanja poznaje i statiku, mehaniku i urbanizam.
Kako su vaša lična historija i iskustva oblikovali dizajnerske elemente u vašem domu i radu vašeg Studija te na koji način odražavaju vaš profesionalni i kreativni identitet?
Burna historija na Balkanu je razlog što mi nemamo nešto što Englezi imaju, a to je generacijama nagomilani imetak, mi smo svakih 50 godina počinjali ispočetka. Moji roditelji su bili strastveni kolekcionari slika jugoslovenskih akademskih slikara, ali je nažalost većina te kolekcije ukradena za vrijeme rata, jer se naša kuća nalazila na prvoj ratnoj liniji. Moja majka je rizikovala život vraćajući se po noći u kuću da spašava slike, bakin porcelan i stolnjake što zvuči suludo, ali nisu to materijalne vrijednosti, to su sve dijelovi uspomena koje nas čine onim što jesmo.
Dokaz da smo postojali i da je postojao neko drag prije nas ko je sačuvao nešto lijepo za sljedeću generaciju. Kao što su ljudi rizikovali živote da posjete predstave i koncerte za vrijeme rata, jer ljepota i umjetnost je ono što nas nadahnjuje i čini život ljepšim da ne bude samo samo sušto preživljavanje. 
Ja sam donijela neke od tih spašenih predmeta u London i ja sam danas kolekcionar što se odražava u mom dizajnu koji je eklektičan, sastavljen od uspomena i dijelova života, bilo da su moje ili mojih klijenata. To je doprinijelo tome da je svaki moj projekt potpuno drugačiji. Ja sam u glavi arhitekta minimalist, a u srcu umjetnik maksimalist. Taj spoj proizvede neki stil sto se, izgleda, ljudima dopada jer ga razumiju i prepoznaju.
Svidjelo nam se kako ste na vašoj stranici istaknuli: ,,Pažljivo slušamo kako bismo osigurali da projekat istinski odražava vlasnike, bilo da su filmski stvaraoci, pisci ili pripadnici kraljevskih porodica. Posjetioci će ući i zaista osjetiti vašu ličnost u prostoru. Vaš dom biće jedinstveno vaš, a u tom duhu angažujemo vrhunske umjetnike i zanatlije kako bismo kreirali izuzetne komade za vaš enterijer.''
Na koji način pristupate procesu dizajna kako biste postigli taj visok nivo personalizacije?
Što bolje poznajem klijenta to će krajnji rezultat biti bolji. Većina mojih klijenata na kraju postanu dobri prijatelji. Projektovanje, pogotovo privatnih kuća, je vrlo intiman proces. Uvijek se trudim da natjeram klijente da pokušaju nešto novo, da izađu iz uobičajenog i da ih natjeram na neke korake koje ne bi nikad uradili. Za dizajn je potrebno samopouzdanje, ljudi jednostavno nemaju hrabrosti da urade neke stvari pogotovo ako su nekonvencionalne, ali zato smo mi tu da predložimo, pomognemo, malo i nagovorimo.
Postoji li klasičan dizajnerski princip kojeg se uvijek držite, bez obzira na trenutne trendove?
Da, moja apsolutna ideja vodilja u svakom projektu je da pokušam da postignem da ljudi kad vide nešto što sam ja projektovala, za pet, deset ili dvadeset godina, ne kažu kako nije dobro prošlo test vremena. Ja pokušavam da pravim kuće, enterijere koji će biti, nadam se, bezvremeni, na koje će se moći nadograđivati bez da se ruši i sve počinje ispočetka jer je postalo staromodno i prevaziđeno. Kad pogledamo sad neke uspješne kuće od prije 50 ili 100 godina u koje se može useliti sa minimalnom intervencijom, to je najveća vrijednost dobrog dizajna.
Vaš Studio je poznat po inovativnim i nekonvencionalnim rješenjima. Možete li podijeliti primjer gdje ste svjesno pomjerili granice tradicionalnog dizajna?
Mi pravimo smjele kombinacije starog i novog. Bilo to u arhitekturi gdje radimo na dosta zgrada u Engleskoj koje su pod zaštitom kao spomenici kulture, do enterijera gdje miješamo namještaj iz različitih vremenskih razdoblja. Svako može kupiti dobar komad namještaja, potreban je talenat i znanje da se to sve spoji u neku harmoniju, da propjeva.
Mi radimo za ljude koji nemaju limitiran budžet, ali uvijek pokušavamo da zadržimo dozu normalnosti u dizajnu. Kombiniramo antikvitete sa nekim skupljim komadima rađenim po narudžbi. Iskoristimo postojeći komad koji je klijentu naročito drag ili sliku mladog umjetnika stavljamo pored originalnog skupocjenog starog majstora pa se nekad ne zna šta je stvarno skupo, a šta je nađeno na buvljaku. Paralela u modi bi bila kada se kombinira Zara i Chanel i bakin džemper, a sve zajedno na kraju izgleda dobro. 
Rad s klijentima može biti izazovan. Kako im pomažete da budu hrabriji i sigurniji u svoje dizajnerske odluke?
Mi se trudimo da dobro upoznamo klijenta. Ja provodim dosta vremena s njima tokom dizajna i tokom realizacije. Većina naših klijenata nam se vraća ponovo s novim projektima. Kada nam klijenti vjeruju mnogo ih je lakše ubijediti na smjelije korake.
Kako osiguravate da vaš Studio ostane prepoznatljiv, ali i svjež u eri brzih promjena u arhitekturi i dizajnu?
Postoji problem prezasićenja internetom, Pinterest, Instagram, blogovi nas stalno bombarduju nečim novim, ljepšim, boljim. Što je teško i za klijente, taman odluče nešto i sutradan vide nešto novo pa bi sad htjeli to. Naravno da dizajner mora biti u toku, pogotovo s tehnološkim dostignućima, ali se mora tražiti inspiracija u trajnim vrijednostima u kulturi, životu i historiji. Ako nam se svidjela neka super kuća u Kaliforniji, nećemo takvu istu praviti u Sarajevu.
Kako gledate na rastući trend održivog dizajna u arhitekturi?
Napokon smo shvatili da je planeta Zemlja potrošna roba i da je ne možemo iskorištavati do uništenja. Sve se više radi sa održivim materijalima, reciklira se, ne baca se. Trend kada se u renoviranju kuće bacalo sve i sve se ponovo radilo se sada ne gleda sa odobravanjem.
Šta je, prema vašem mišljenju, ključ dugoročne relevantnosti jednog arhitektonskog studija?
Treba slušati želje klijenata i biti kompetentan, nije dovoljan dobar dizajn ako izvedba nije kako treba. Ne pratiti slijepo trendove, nego biti autentičan, ne raditi iste stvari svaki put. Pogotovo treba nastojati stalno biti u toku s vremenom posjećujući izložbe, koncerte i biti u konstantnom dijalogu sa studentima i sa starijim kolegama. I naravno učiti na svojim i tuđim greškama.
Nakon ovog inspirativnog razgovora s Aidom Bratović, vjerujemo da ćete se odvažiti, izaći iz vlastite zone komfora i unijeti smjele, eklektične detalje u svoj interijer. Možda će vas upravo njeni savjeti potaknuti na hrabrije korake, bilo da već stvarate ili tek započinjete vlastiti projekat. Svojim jedinstvenim pristupom, Aida nas podsjeća da su interijeri priče ispletene od uspomena, umjetnosti i individualnosti.
TEKST: Ada Ćeremida
Dva studentska projekta Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi 2026. Upoznajte mlade arhitektice i njihove ideje.
Kada govorimo o budućnosti arhitekture u Bosni i Hercegovini, možda bismo trebali malo češće pogledati šta se dešava na našim arhitektonskim fakultetima. Jer neke od zanimljivijih ideja o tome kako možemo koristiti postojeće zgrade, oblikovati javni prostor ili jednostavno drugačije razmišljati o arhitekturi nastaju upravo tamo.
A ponekad te ideje završe mnogo dalje od fakultetskih učionica.
Nedavno smo na predstavili pet realizovanih bh. arhitektonskih projekata nominovanih za Piranesi Award 2026 , jedno od značajnijih stručnih priznanja u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Ovog puta pažnju usmjeravamo na generaciju koja tek oblikuje svoj arhitektonski izraz. 
Dva projekta Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu nominovana su za Piranesi Student Honourable Mention 2026, međunarodno studentsko priznanje koje se dodjeljuje u okviru konferencije Piran Days of Architecture. Riječ je o selekciji koja okuplja studentske radove evropskih arhitektonskih fakulteta, uključujući realizovane i nerealizovane projekte.
Na listi su Centar za sportsku medicinu, magistarski projekat Dženane Demirović koji istražuje prenamjenu nekadašnjih vojnih hala u Sarajevu, te Framing the Horizon, realizovana instalacija Hane Gjocaj i Dženane Strašević na italijanskoj obali.
Oba postavljaju pitanje koje nam je posebno zanimljivo: moramo li uvijek graditi nešto novo da bismo stvorili novu vrijednost? Razgovarali smo s autoricama o idejama, izazovima i tome šta im međunarodne nominacije znače na početku arhitektonskog puta. 
Zamislite da dvije nekadašnje vojne hale u današnjem Centru za edukaciju, sport i rekreaciju „Safet Zajko“ postanu savremeni centar za sportsku medicinu, dijagnostiku i rehabilitaciju.
Upravo od te ideje polazi magistarski projekat Dženane Demirović, koja je odlučila istražiti potencijal objekata koji već postoje, umjesto da prostor posmatra kao praznu parcelu na kojoj tek treba nešto izgraditi.
„Polazna ideja bila mi je istražiti kako postojeća arhitektura može dobiti novu ulogu kroz sadržaj koji odgovara današnjem karakteru prostora „Safet Zajko“. Njegova povezanost sa sportom, rekreacijom i svakodnevnim boravkom ljudi bila je poticaj za razvoj centra koji bi te aktivnosti dopunio brigom o zdravlju i oporavku. Željela sam sačuvati prepoznatljivost postojećih hala i kroz novu intervenciju pokazati njihov prostorni potencijal“, objašnjava Dženana. 
U arhitektonskom smislu, posebno je zanimljivo što projekat zadržava postojeću nosivu konstrukciju hala, a nove funkcije organizuje kroz prefabrikovane čelične module.
Njihovim kombinovanjem nastaju manje prostorne cjeline namijenjene različitim medicinskim i rehabilitacijskim aktivnostima. Dva objekta povezana su novim volumenom i pasarelom na nivou sprata, dok program uključuje prostore za dijagnostiku, terapiju, hidroterapijske bazene i trening.
Umjesto da novi sadržaji potpuno prekriju karakter stare građevine, postojeća i savremena konstrukcija ostaju jasno čitljive.
Naravno, pretvaranje velikih otvorenih hala u prostor koji mora zadovoljiti specifične medicinske potrebe nosi i niz projektantskih izazova. 
„Najzanimljiviji izazov bio je uskladiti velike, otvorene volumene hala sa specifičnim zahtjevima medicinskih i rehabilitacijskih sadržaja. Modularni čelični sistem omogućio mi je da taj odnos istražujem kroz manje prostorne jedinice, njihovo povezivanje i slaganje unutar postojeće konstrukcije. Istovremeno sam nastojala oblikovati ambijent u kojem se korisnici mogu jednostavno orijentisati i osjećati ugodno, uz prisustvo dnevnog svjetla i vizuelni kontakt sa zelenilom.“
Upravo posljednji dio čini nam se posebno važnim. Projektovanje zdravstvenih prostora nije samo pitanje tehničkih standarda i funkcionalnog rasporeda. Način na koji se krećemo kroz objekat, količina dnevnog svjetla i mogućnost pogleda prema zelenilu također oblikuju naše iskustvo prostora. 
A činjenica da se projekat razvija unutar postojećeg kompleksa „Safet Zajko“ otvara i širu temu o potencijalu prenamjene građevina koje već imamo u Sarajevu.
Za Dženanu je nominacija ujedno potvrda da su takva istraživanja relevantna i izvan akademskog okruženja.
„Nominacija mi predstavlja značajno priznanje za rad uložen u razvoj projekta, ali i priliku da svoje ideje predstavim u međunarodnom arhitektonskom kontekstu. Posebno mi znači što je prepoznat projekat koji se bavi potencijalom postojećih prostora i njihovom ponovnom upotrebom. Kao mladoj arhitektici, to mi daje dodatnu motivaciju da nastavim istraživati kako promišljene intervencije mogu doprinijeti kvalitetu svakodnevnog života.“ 
Vizualizacije projekta: Centar za sportsku medicinu, Dženana Demirović.
Autorica: Dženana Demirović | Mentor: prof. Mladen Burazor | Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Drugi nominovani projekat vodi nas iz Sarajeva na obalu Jadranskog mora, u italijansko mjesto Marzocca di Senigallia, gdje je u julu 2026. godine realizovana privremena arhitektonska instalacija Framing the Horizon.
Na prvi pogled, konstrukcija podsjeća na prostornu mrežu skela obavijenih laganim bijelim tekstilom. No, upravo se u toj jednostavnosti krije ideja projekta.
Autorice Hana Gjocaj i Dženana Strašević istraživale su kako arhitektura može oblikovati naš doživljaj prostora bez klasičnih zidova, čvrstih granica i zatvorenih prostorija.
„Polazna ideja bila je kreirati ambijent koji će se prilagoditi specifičnom karakteru festivala i njegovom okruženju, a istovremeno imati određenu dozu monumentalnosti. Cilj je bio stvoriti prostor koji će tokom dana djelovati razigrano i otvoreno, a sa zalaskom sunca i postepenim spuštanjem mraka poprimati nešto mističniji karakter.“ 
Instalacija je realizovana u okviru međunarodnog festivala Demanio Marittimo.Km-278, a sastoji se od laganih konstrukcija različitih visina, djelimično prekrivenih tkaninom. Njihov raspored stvara prolaze, uokviruje poglede prema horizontu i usmjerava kretanje posjetilaca.
Prostor se tako ne doživljava iz jedne perspektive. Mijenja se sa svakim korakom, uglom gledanja i promjenom dnevnog svjetla.
Posebno nam je zanimljiv način na koji su autorice reinterpretirale jedan od najosnovnijih elemenata arhitekture: zid.
„Projekat je namjerno dizajniran koristeći jednostavan arhitektonski jezik, zasnovan na ponavljanju jednog osnovnog graditeljskog elementa – zida. Njegovom apstrakcijom nastojale smo zadržati jednu od njegovih primarnih funkcija, podjelu prostora, ali ga istovremeno osloboditi njegove uobičajene masivnosti i plošnosti. Tako su zidovi postali lagani, propusni elementi koji ne razdvajaju prostor u potpunosti, već ga organizuju, usmjeravaju kretanje i stvaraju različite prostorne doživljaje.“ 
Instalacija je korištena za festivalske aktivnosti, uključujući performanse, filmske projekcije, muziku i okupljanja, pokazujući kako privremena arhitektura može biti funkcionalna, prilagodljiva i vizuelno upečatljiva.
Ono što ovu priču dodatno izdvaja jeste činjenica da projekat nije ostao samo na crtežima i vizualizacijama.
Nastao je u okviru predmeta Savremeni prostorni koncepti, dizajn i prototip na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uz podršku i koordinaciju arhitektica Irhane Šehović i Dunje Krvavac iz ARRA Collective, a zatim je izveden na međunarodnom festivalu u Italiji. 
O njegovoj realizaciji pisala je i italijanska publikacija Il Giornale dell’Architettura, predstavljajući ga kao pobjednički studentski projekat festivala.
Za Hanu i Dženanu posebno je važan upravo taj put od ideje do izgrađenog prostora.
„Nominaciju doživljavamo kao značajno priznanje našem radu i potvrdu da studentski projekti mogu izaći iz akademskog okvira i ostvariti stvaran uticaj na prostor i ljude koji ga koriste. Posebno nam znači što je prepoznat proces koji podrazumijeva ne samo idejno promišljanje već i realizaciju projekta.“ 
Fotografije: Mariano Grebnicoff
Autorice: Hana Gjocaj i Dženana Strašević | Mentori: prof. Nermina Zagora, prof. Erdin Salihović, prof. Amira Salihbegović , Dunja Krvavac i Irhana Šehović
Oba rada našla su se u međunarodnoj studentskoj selekciji Piranesi 2026, koja okuplja projekte arhitektonskih fakulteta iz različitih evropskih zemalja. Sarajevske projekte odabrala je nacionalna studentska selektorica prof. Nermina Zagora.
Nominovani projekti konkurisat će za priznanje Piranesi Student Honourable Mention, a bit će predstavljeni i na međunarodnoj izložbi Piranesi, koja se otvara 21. novembra 2026. godine u prostoru Monfort u Portorožu.
Za nas je posebno zanimljivo što ova dva rada, iako potpuno različita u mjerilu, namjeni i pristupu, govore o mogućnostima arhitekture koje često zanemarujemo. Jedan pokazuje kako postojeće građevine možemo prilagoditi potrebama savremenog života, a drugi kako čak i privremena konstrukcija može stvoriti novo iskustvo prostora.
Ova dva projekta pokazuju da nova generacija arhitektica iz BiH već ima mnogo toga za reći o budućnosti prostora, bilo da je riječ o prenamjeni postojećih građevina ili eksperimentisanju s potpuno novim načinima oblikovanja arhitekture.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
