TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.2.2025.
Aida Bratović nas je povela iza vrata svog studija, otkrivajući proces stvaranja nezaboravnih prostora.
Smješten u samom srcu Londona, arhitektonski studio STUDIOAida, pod vodstvom renomirane bh. arhitektice i dizajnerice interijera Aide Bratović, odiše bezvremenskom elegancijom i promišljenim dizajnom koji vješto spaja arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
S više od dvije decenije iskustva, Aida je izgradila reputaciju vizionarke koja briše granice između tradicionalnog i savremenog. Njeni projekti odražavaju duboko ukorijenjenu filozofiju da dobar dizajn mora trajati, prilagođavati se promjenama i nositi priču koja nadahnjuje.
Foto: Rachael Smith
Nismo mogli odoljeti, a ne porazgovarati s Aidom te vas u ekskluzivnom intervjuu za Bonjour.ba vodi iza vrata svog studija, otkrivajući proces stvaranja nezaboravnih prostora. Od ranog djetinjstva u Sarajevu, gdje je razvila osjećaj za sklad i proporciju, do rada s klijentima u Londonu, Aida je pokazala kako kreativnost i tradicija zajedno oblikuju prostore koji govore priče.
Aida, dolazite iz Sarajeva gdje ste studirali na arhitektonskom fakultetu, danas živite i radite u Londonu. Kako je vaše obrazovanje u Sarajevu i Londonu oblikovalo vaš pristup arhitekturi? Koje su ključne razlike?
Ja sam u Londonu na Bartlett, UCL završila postdiplomski studij. Razlika u pristupu je dosta velika, ovdje se troši jako puno vremena na analize i koncept i tek se na kraju, eventualno, dođe do konkretnog arhitektonskog rješenja. Dok smo na našem fakultetu u jednoj godini projektovali od farme i škole do stadiona. Mislim da je moje obrazovanje u Sarajevu doprinijelo da budem arhitekta širokog spektra, koji pored projektovanja poznaje i statiku, mehaniku i urbanizam.
Kako su vaša lična historija i iskustva oblikovali dizajnerske elemente u vašem domu i radu vašeg Studija te na koji način odražavaju vaš profesionalni i kreativni identitet?
Burna historija na Balkanu je razlog što mi nemamo nešto što Englezi imaju, a to je generacijama nagomilani imetak, mi smo svakih 50 godina počinjali ispočetka. Moji roditelji su bili strastveni kolekcionari slika jugoslovenskih akademskih slikara, ali je nažalost većina te kolekcije ukradena za vrijeme rata, jer se naša kuća nalazila na prvoj ratnoj liniji. Moja majka je rizikovala život vraćajući se po noći u kuću da spašava slike, bakin porcelan i stolnjake što zvuči suludo, ali nisu to materijalne vrijednosti, to su sve dijelovi uspomena koje nas čine onim što jesmo.
Dokaz da smo postojali i da je postojao neko drag prije nas ko je sačuvao nešto lijepo za sljedeću generaciju. Kao što su ljudi rizikovali živote da posjete predstave i koncerte za vrijeme rata, jer ljepota i umjetnost je ono što nas nadahnjuje i čini život ljepšim da ne bude samo samo sušto preživljavanje.
Ja sam donijela neke od tih spašenih predmeta u London i ja sam danas kolekcionar što se odražava u mom dizajnu koji je eklektičan, sastavljen od uspomena i dijelova života, bilo da su moje ili mojih klijenata. To je doprinijelo tome da je svaki moj projekt potpuno drugačiji. Ja sam u glavi arhitekta minimalist, a u srcu umjetnik maksimalist. Taj spoj proizvede neki stil sto se, izgleda, ljudima dopada jer ga razumiju i prepoznaju.
Foto: Rachael Smith
Svidjelo nam se kako ste na vašoj stranici istaknuli: ,,Pažljivo slušamo kako bismo osigurali da projekat istinski odražava vlasnike, bilo da su filmski stvaraoci, pisci ili pripadnici kraljevskih porodica. Posjetioci će ući i zaista osjetiti vašu ličnost u prostoru. Vaš dom biće jedinstveno vaš, a u tom duhu angažujemo vrhunske umjetnike i zanatlije kako bismo kreirali izuzetne komade za vaš enterijer.'' Na koji način pristupate procesu dizajna kako biste postigli taj visok nivo personalizacije?
Što bolje poznajem klijenta to će krajnji rezultat biti bolji. Većina mojih klijenata na kraju postanu dobri prijatelji. Projektovanje, pogotovo privatnih kuća, je vrlo intiman proces. Uvijek se trudim da natjeram klijente da pokušaju nešto novo, da izađu iz uobičajenog i da ih natjeram na neke korake koje ne bi nikad uradili. Za dizajn je potrebno samopouzdanje, ljudi jednostavno nemaju hrabrosti da urade neke stvari pogotovo ako su nekonvencionalne, ali zato smo mi tu da predložimo, pomognemo, malo i nagovorimo.
Postoji li klasičan dizajnerski princip kojeg se uvijek držite, bez obzira na trenutne trendove?
Da, moja apsolutna ideja vodilja u svakom projektu je da pokušam da postignem da ljudi kad vide nešto što sam ja projektovala, za pet, deset ili dvadeset godina, ne kažu kako nije dobro prošlo test vremena. Ja pokušavam da pravim kuće, enterijere koji će biti, nadam se, bezvremeni, na koje će se moći nadograđivati bez da se ruši i sve počinje ispočetka jer je postalo staromodno i prevaziđeno. Kad pogledamo sad neke uspješne kuće od prije 50 ili 100 godina u koje se može useliti sa minimalnom intervencijom, to je najveća vrijednost dobrog dizajna.
Vaš Studio je poznat po inovativnim i nekonvencionalnim rješenjima. Možete li podijeliti primjer gdje ste svjesno pomjerili granice tradicionalnog dizajna?
Mi pravimo smjele kombinacije starog i novog. Bilo to u arhitekturi gdje radimo na dosta zgrada u Engleskoj koje su pod zaštitom kao spomenici kulture, do enterijera gdje miješamo namještaj iz različitih vremenskih razdoblja. Svako može kupiti dobar komad namještaja, potreban je talenat i znanje da se to sve spoji u neku harmoniju, da propjeva.
Mi radimo za ljude koji nemaju limitiran budžet, ali uvijek pokušavamo da zadržimo dozu normalnosti u dizajnu. Kombiniramo antikvitete sa nekim skupljim komadima rađenim po narudžbi. Iskoristimo postojeći komad koji je klijentu naročito drag ili sliku mladog umjetnika stavljamo pored originalnog skupocjenog starog majstora pa se nekad ne zna šta je stvarno skupo, a šta je nađeno na buvljaku. Paralela u modi bi bila kada se kombinira Zara i Chanel i bakin džemper, a sve zajedno na kraju izgleda dobro.
Foto: Rachael Smith
Rad s klijentima može biti izazovan. Kako im pomažete da budu hrabriji i sigurniji u svoje dizajnerske odluke?
Mi se trudimo da dobro upoznamo klijenta. Ja provodim dosta vremena s njima tokom dizajna i tokom realizacije. Većina naših klijenata nam se vraća ponovo s novim projektima. Kada nam klijenti vjeruju mnogo ih je lakše ubijediti na smjelije korake.
Kako osiguravate da vaš Studio ostane prepoznatljiv, ali i svjež u eri brzih promjena u arhitekturi i dizajnu?
Postoji problem prezasićenja internetom, Pinterest, Instagram, blogovi nas stalno bombarduju nečim novim, ljepšim, boljim. Što je teško i za klijente, taman odluče nešto i sutradan vide nešto novo pa bi sad htjeli to. Naravno da dizajner mora biti u toku, pogotovo s tehnološkim dostignućima, ali se mora tražiti inspiracija u trajnim vrijednostima u kulturi, životu i historiji. Ako nam se svidjela neka super kuća u Kaliforniji, nećemo takvu istu praviti u Sarajevu.
Foto: Rachael Smith
Postoji li neki projekat iz snova koji još uvijek čekate da realizujete?
Ja sam projektovala par privatnih galerija, ali javna umjetnička galerija je definitivno nešto što sanjam da dobijem priliku da radim.
Da li je u planu i neki projekat u BiH?
Da budem iskrena, ja godinama izbjegavam da radim u BiH. Kada dođem u Sarajevo želim da provedem vrijeme s prijateljima i familijom, ne želim da radim. Mada, trenutno ima par ponuda koje su izazovne pa nikada se ne zna. Ali u regionu radimo dosta, trenutno imamo projekte u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Foto: StudioAida
Koje trendove u arhitekturi i dizajnu trenutno pratite, a koji vas možda ne privlače?
Zaista ne podnosim trend koji mi ovdje zovemo beige on beige look koji je potpuno uništio individualnost, sve je savršeno čisto, blistavo i u nijansama bež. Svaki interijer izgleda isto bilo da je u Londonu, Meksiku ili u Singapuru.
Šta za vas znači 'ljepota' u dizajnu prostora?
Proporcija, sklad i harmonija s malom dozom humora, da ne bude sve preozbiljno i presavršeno. Teško je opisati tačno koja je to formula, ali kad uđete u prostor i osjećate se dobro i izmami vam osmijeh, ljepota je po mom mišljenu postignuta.
Foto: StudioAida
Kako gledate na rastući trend održivog dizajna u arhitekturi?
Napokon smo shvatili da je planeta Zemlja potrošna roba i da je ne možemo iskorištavati do uništenja. Sve se više radi sa održivim materijalima, reciklira se, ne baca se. Trend kada se u renoviranju kuće bacalo sve i sve se ponovo radilo se sada ne gleda sa odobravanjem.
Šta je, prema vašem mišljenju, ključ dugoročne relevantnosti jednog arhitektonskog studija?
Treba slušati želje klijenata i biti kompetentan, nije dovoljan dobar dizajn ako izvedba nije kako treba. Ne pratiti slijepo trendove, nego biti autentičan, ne raditi iste stvari svaki put. Pogotovo treba nastojati stalno biti u toku s vremenom posjećujući izložbe, koncerte i biti u konstantnom dijalogu sa studentima i sa starijim kolegama. I naravno učiti na svojim i tuđim greškama.
Foto: StudioAida
Nakon ovog inspirativnog razgovora s Aidom Bratović, vjerujemo da ćete se odvažiti, izaći iz vlastite zone komfora i unijeti smjele, eklektične detalje u svoj interijer. Možda će vas upravo njeni savjeti potaknuti na hrabrije korake, bilo da već stvarate ili tek započinjete vlastiti projekat. Svojim jedinstvenim pristupom, Aida nas podsjeća da su interijeri priče ispletene od uspomena, umjetnosti i individualnosti.
***
Naslovna fotografija: StudioAida
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
