TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.2.2025.
Aida Bratović nas je povela iza vrata svog studija, otkrivajući proces stvaranja nezaboravnih prostora.
Smješten u samom srcu Londona, arhitektonski studio STUDIOAida, pod vodstvom renomirane bh. arhitektice i dizajnerice interijera Aide Bratović, odiše bezvremenskom elegancijom i promišljenim dizajnom koji vješto spaja arhitekturu, umjetnost i lične priče klijenata.
S više od dvije decenije iskustva, Aida je izgradila reputaciju vizionarke koja briše granice između tradicionalnog i savremenog. Njeni projekti odražavaju duboko ukorijenjenu filozofiju da dobar dizajn mora trajati, prilagođavati se promjenama i nositi priču koja nadahnjuje.
Foto: Rachael Smith
Nismo mogli odoljeti, a ne porazgovarati s Aidom te vas u ekskluzivnom intervjuu za Bonjour.ba vodi iza vrata svog studija, otkrivajući proces stvaranja nezaboravnih prostora. Od ranog djetinjstva u Sarajevu, gdje je razvila osjećaj za sklad i proporciju, do rada s klijentima u Londonu, Aida je pokazala kako kreativnost i tradicija zajedno oblikuju prostore koji govore priče.
Aida, dolazite iz Sarajeva gdje ste studirali na arhitektonskom fakultetu, danas živite i radite u Londonu. Kako je vaše obrazovanje u Sarajevu i Londonu oblikovalo vaš pristup arhitekturi? Koje su ključne razlike?
Ja sam u Londonu na Bartlett, UCL završila postdiplomski studij. Razlika u pristupu je dosta velika, ovdje se troši jako puno vremena na analize i koncept i tek se na kraju, eventualno, dođe do konkretnog arhitektonskog rješenja. Dok smo na našem fakultetu u jednoj godini projektovali od farme i škole do stadiona. Mislim da je moje obrazovanje u Sarajevu doprinijelo da budem arhitekta širokog spektra, koji pored projektovanja poznaje i statiku, mehaniku i urbanizam.
Kako su vaša lična historija i iskustva oblikovali dizajnerske elemente u vašem domu i radu vašeg Studija te na koji način odražavaju vaš profesionalni i kreativni identitet?
Burna historija na Balkanu je razlog što mi nemamo nešto što Englezi imaju, a to je generacijama nagomilani imetak, mi smo svakih 50 godina počinjali ispočetka. Moji roditelji su bili strastveni kolekcionari slika jugoslovenskih akademskih slikara, ali je nažalost većina te kolekcije ukradena za vrijeme rata, jer se naša kuća nalazila na prvoj ratnoj liniji. Moja majka je rizikovala život vraćajući se po noći u kuću da spašava slike, bakin porcelan i stolnjake što zvuči suludo, ali nisu to materijalne vrijednosti, to su sve dijelovi uspomena koje nas čine onim što jesmo.
Dokaz da smo postojali i da je postojao neko drag prije nas ko je sačuvao nešto lijepo za sljedeću generaciju. Kao što su ljudi rizikovali živote da posjete predstave i koncerte za vrijeme rata, jer ljepota i umjetnost je ono što nas nadahnjuje i čini život ljepšim da ne bude samo samo sušto preživljavanje.
Ja sam donijela neke od tih spašenih predmeta u London i ja sam danas kolekcionar što se odražava u mom dizajnu koji je eklektičan, sastavljen od uspomena i dijelova života, bilo da su moje ili mojih klijenata. To je doprinijelo tome da je svaki moj projekt potpuno drugačiji. Ja sam u glavi arhitekta minimalist, a u srcu umjetnik maksimalist. Taj spoj proizvede neki stil sto se, izgleda, ljudima dopada jer ga razumiju i prepoznaju.
Foto: Rachael Smith
Svidjelo nam se kako ste na vašoj stranici istaknuli: ,,Pažljivo slušamo kako bismo osigurali da projekat istinski odražava vlasnike, bilo da su filmski stvaraoci, pisci ili pripadnici kraljevskih porodica. Posjetioci će ući i zaista osjetiti vašu ličnost u prostoru. Vaš dom biće jedinstveno vaš, a u tom duhu angažujemo vrhunske umjetnike i zanatlije kako bismo kreirali izuzetne komade za vaš enterijer.'' Na koji način pristupate procesu dizajna kako biste postigli taj visok nivo personalizacije?
Što bolje poznajem klijenta to će krajnji rezultat biti bolji. Većina mojih klijenata na kraju postanu dobri prijatelji. Projektovanje, pogotovo privatnih kuća, je vrlo intiman proces. Uvijek se trudim da natjeram klijente da pokušaju nešto novo, da izađu iz uobičajenog i da ih natjeram na neke korake koje ne bi nikad uradili. Za dizajn je potrebno samopouzdanje, ljudi jednostavno nemaju hrabrosti da urade neke stvari pogotovo ako su nekonvencionalne, ali zato smo mi tu da predložimo, pomognemo, malo i nagovorimo.
Postoji li klasičan dizajnerski princip kojeg se uvijek držite, bez obzira na trenutne trendove?
Da, moja apsolutna ideja vodilja u svakom projektu je da pokušam da postignem da ljudi kad vide nešto što sam ja projektovala, za pet, deset ili dvadeset godina, ne kažu kako nije dobro prošlo test vremena. Ja pokušavam da pravim kuće, enterijere koji će biti, nadam se, bezvremeni, na koje će se moći nadograđivati bez da se ruši i sve počinje ispočetka jer je postalo staromodno i prevaziđeno. Kad pogledamo sad neke uspješne kuće od prije 50 ili 100 godina u koje se može useliti sa minimalnom intervencijom, to je najveća vrijednost dobrog dizajna.
Vaš Studio je poznat po inovativnim i nekonvencionalnim rješenjima. Možete li podijeliti primjer gdje ste svjesno pomjerili granice tradicionalnog dizajna?
Mi pravimo smjele kombinacije starog i novog. Bilo to u arhitekturi gdje radimo na dosta zgrada u Engleskoj koje su pod zaštitom kao spomenici kulture, do enterijera gdje miješamo namještaj iz različitih vremenskih razdoblja. Svako može kupiti dobar komad namještaja, potreban je talenat i znanje da se to sve spoji u neku harmoniju, da propjeva.
Mi radimo za ljude koji nemaju limitiran budžet, ali uvijek pokušavamo da zadržimo dozu normalnosti u dizajnu. Kombiniramo antikvitete sa nekim skupljim komadima rađenim po narudžbi. Iskoristimo postojeći komad koji je klijentu naročito drag ili sliku mladog umjetnika stavljamo pored originalnog skupocjenog starog majstora pa se nekad ne zna šta je stvarno skupo, a šta je nađeno na buvljaku. Paralela u modi bi bila kada se kombinira Zara i Chanel i bakin džemper, a sve zajedno na kraju izgleda dobro.
Foto: Rachael Smith
Rad s klijentima može biti izazovan. Kako im pomažete da budu hrabriji i sigurniji u svoje dizajnerske odluke?
Mi se trudimo da dobro upoznamo klijenta. Ja provodim dosta vremena s njima tokom dizajna i tokom realizacije. Većina naših klijenata nam se vraća ponovo s novim projektima. Kada nam klijenti vjeruju mnogo ih je lakše ubijediti na smjelije korake.
Kako osiguravate da vaš Studio ostane prepoznatljiv, ali i svjež u eri brzih promjena u arhitekturi i dizajnu?
Postoji problem prezasićenja internetom, Pinterest, Instagram, blogovi nas stalno bombarduju nečim novim, ljepšim, boljim. Što je teško i za klijente, taman odluče nešto i sutradan vide nešto novo pa bi sad htjeli to. Naravno da dizajner mora biti u toku, pogotovo s tehnološkim dostignućima, ali se mora tražiti inspiracija u trajnim vrijednostima u kulturi, životu i historiji. Ako nam se svidjela neka super kuća u Kaliforniji, nećemo takvu istu praviti u Sarajevu.
Foto: Rachael Smith
Postoji li neki projekat iz snova koji još uvijek čekate da realizujete?
Ja sam projektovala par privatnih galerija, ali javna umjetnička galerija je definitivno nešto što sanjam da dobijem priliku da radim.
Da li je u planu i neki projekat u BiH?
Da budem iskrena, ja godinama izbjegavam da radim u BiH. Kada dođem u Sarajevo želim da provedem vrijeme s prijateljima i familijom, ne želim da radim. Mada, trenutno ima par ponuda koje su izazovne pa nikada se ne zna. Ali u regionu radimo dosta, trenutno imamo projekte u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Foto: StudioAida
Koje trendove u arhitekturi i dizajnu trenutno pratite, a koji vas možda ne privlače?
Zaista ne podnosim trend koji mi ovdje zovemo beige on beige look koji je potpuno uništio individualnost, sve je savršeno čisto, blistavo i u nijansama bež. Svaki interijer izgleda isto bilo da je u Londonu, Meksiku ili u Singapuru.
Šta za vas znači 'ljepota' u dizajnu prostora?
Proporcija, sklad i harmonija s malom dozom humora, da ne bude sve preozbiljno i presavršeno. Teško je opisati tačno koja je to formula, ali kad uđete u prostor i osjećate se dobro i izmami vam osmijeh, ljepota je po mom mišljenu postignuta.
Foto: StudioAida
Kako gledate na rastući trend održivog dizajna u arhitekturi?
Napokon smo shvatili da je planeta Zemlja potrošna roba i da je ne možemo iskorištavati do uništenja. Sve se više radi sa održivim materijalima, reciklira se, ne baca se. Trend kada se u renoviranju kuće bacalo sve i sve se ponovo radilo se sada ne gleda sa odobravanjem.
Šta je, prema vašem mišljenju, ključ dugoročne relevantnosti jednog arhitektonskog studija?
Treba slušati želje klijenata i biti kompetentan, nije dovoljan dobar dizajn ako izvedba nije kako treba. Ne pratiti slijepo trendove, nego biti autentičan, ne raditi iste stvari svaki put. Pogotovo treba nastojati stalno biti u toku s vremenom posjećujući izložbe, koncerte i biti u konstantnom dijalogu sa studentima i sa starijim kolegama. I naravno učiti na svojim i tuđim greškama.
Foto: StudioAida
Nakon ovog inspirativnog razgovora s Aidom Bratović, vjerujemo da ćete se odvažiti, izaći iz vlastite zone komfora i unijeti smjele, eklektične detalje u svoj interijer. Možda će vas upravo njeni savjeti potaknuti na hrabrije korake, bilo da već stvarate ili tek započinjete vlastiti projekat. Svojim jedinstvenim pristupom, Aida nas podsjeća da su interijeri priče ispletene od uspomena, umjetnosti i individualnosti.
***
Naslovna fotografija: StudioAida
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
