TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.3.2026.
Konkurs za Zvono nagradu 2026 ponovo otvara prostor mladim umjetnicima iz Bosne i Hercegovine da iz Bihaća naprave korak prema međunarodnoj sceni.
U prostoru nekadašnjeg tekstilnog kombinata Kombiteks u Bihaću danas djeluje jedan od najzanimljivijih centara savremene kulture u Bosni i Hercegovini. Upravo tu djeluje KRAK, kulturni centar koji spaja industrijsko naslijeđe grada s novim umjetničkim praksama i društveno angažiranim projektima. 
Jedan od najvažnijih programa koji se ovdje razvija je Zvono nagrada, priznanje namijenjeno mladim vizuelnim umjetnicima iz BiH koje postoji još od 2006. godine. Osim profesionalne reference, nagrada donosi i dvomjesečni umjetnički boravak u njujorškom Residency Unlimited, iskustvo koje otvara vrata međunarodnoj umjetničkoj sceni.
Za 2026. godinu KRAK ponovo raspisuje konkurs, pozivajući umjetnike i umjetnice do 33 godine da prijave svoje radove i projekte. Riječ je o prilici koja svake godine okuplja novu generaciju autora čiji radovi reflektuju društvene teme, savremene medije i kritičko promišljanje stvarnosti.
Platforma koja povezuje lokalnu scenu i svijet
Zvono nagrada tokom godina izgradila je reputaciju jednog od najvažnijih priznanja za mlade umjetnike u Bosni i Hercegovini. Program ne završava samom dodjelom nagrade on uključuje mentorski proces, međunarodnu rezidenciju i izložbu finalista koja okuplja radove različitih umjetničkih praksi.
Upravo ta kombinacija lokalne platforme i međunarodnih veza čini ovu nagradu važnim mostom između domaće umjetničke scene i globalnog konteksta.
Bihać se na taj način svake godine pretvara u mjesto susreta umjetnika, kustosa i kulturnih radnika koji prate nove generacije autora.
Kako je izgledalo prošlogodišnje izdanje?
Na posljednjem izdanju Zvono nagrade predstavljeni su radovi finalista koji su kroz različite medije istraživali društvene, političke i lične teme. Izložba je pokazala širok raspon umjetničkih pristupa od instalacija i fotografije do performativnih projekata i istraživanja kolektivnog sjećanja.
Dobitnica nagrade bila je umjetnica Milena Ivić, čiji radovi kroz feminističke i participativne metode istražuju nasilje, empatiju i društvenu odgovornost. Jedan od njenih radova, projekt „Pisma Ireni“, mnogi su mogli vidjeti i u javnom prostoru Sarajeva kroz prepoznatljiv neonski natpis „Draga Irena“.
Takvi projekti pokazuju kako savremena umjetnost sve češće izlazi iz galerija i postaje dio svakodnevnog urbanog prostora.
Konkurs za Zvono nagradu 2026
Na konkurs za 2026. godinu mogu se prijaviti umjetnici i umjetnice iz Bosne i Hercegovine do 33 godine starosti koji djeluju u području vizuelnih umjetnosti. To uključuje širok spektar praksi od slikarstva, grafike i skulpture do fotografije, videa, instalacija i novih medija.
Prijava se vrši putem online obrasca na engleskom jeziku, a rok za slanje aplikacija je 30. april 2026. godine do 23:59. Nakon evaluacije prijava u maju, žiri će odabrati finaliste, dok će zajednička izložba biti održana u KRAK centru u Bihaću tokom jeseni.
Pobjednik ili pobjednica nagrade dobit će i dvomjesečni umjetnički boravak u New Yorku, što ostaje jedna od najvažnijih prilika koje ova nagrada nudi mladim umjetnicima iz BiH.
Zvono nagrada tokom godina pokazala je koliko je važno stvarati prostor za nove umjetničke glasove. Upravo kroz ovakve programe lokalna scena dobija priliku za vidljivost, razmjenu ideja i povezivanje s međunarodnim kontekstom.
Zato ćemo i ove godine pratiti konkurs, izbor finalista i završnu izložbu u Bihaću jer upravo ovdje često nastaju radovi i autori o kojima će se u regionalnoj umjetničkoj sceni tek govoriti.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
