TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.10.2025.
Na samom ulazu u nekadašnji tekstilni kombinat Kombiteks, danas živi jedan od uzbudljivijih prostora za savremenu kulturu u Bosni i Hercegovini.
KRAK je mjesto gdje se industrijsko naslijeđe i kolektivna memorija grada Bihaća pretaču u platformu za vizuelnu umjetnost, performans, dizajn i društveni angažman.
I ove godine Bihać je domaćin jednom od značajnijeg priznanja za mlade umjetnike u BiH, Zvono nagrade. Osnovana 2006. godine, ona je pored profesionalne reference i ulaznica dvomjesečnu rezidenciju u njujorškom Residency Unlimited, što prilika mladima koja otvara vrata međunarodne scene.
Na izložbi “Nevidljivo tkivo”, kustosice Amre Ćebić, predstavljeni su radovi četvero finalista čije se prakse na prvi pogled razlikuju, ali ih povezuje kritički odnos prema društvenoj stvarnosti. Ovogodišnji žiri, Halima Afi Cassells, Miljan Vuković i Anja Bogojević odlučio je da nagrada 2025. pripadne Mileni Ivić.
Milena kroz performativne i feminističke pristupe istražuje nasilje, institucionalni poredak i empatiju kao društvenu odgovornost, što je posebno vidljivo u njenom radu Pisma Ireni, koji spaja javnu intervenciju i čin solidarnosti.
Milica Bilanović u galerijski prostor unosi industrijske biljke iz napuštenih jugoslavenskih kompleksa, gradeći otpor prema brisanju kolektivnog sjećanja i industrijskog naslijeđa.
Pavle Golijanin kroz pekarsku peć iz radionice svog oca, kao i vizuelnu dokumentaciju procesa, prenosi porodične priče, identitet i zanatske vještine koje nestaju pod pritiskom konzumerizma.
Irma Beširević, fotografskim i video instalacijama propituje ovisnost o digitalnim tehnologijama i mehanizme nadzora koji oblikuju ponašanje savremenog čovjeka. Iako različiti u formi i temama, njihovi radovi zajednički otkrivaju društvenu osjetljivost i angažman karakterističan za novu generaciju umjetnika.
Milena Ivić izdvojila se feminističkim i participativnim pristupom umjetnosti. Žiri je naglasio da njeni radovi razgrađuju oblike nasilja i autocenzure, dok istovremeno insistiraju na empatiji i kolektivnoj povezanosti. Njena umjetnička praksa prelazi lokalne granice i otvara univerzalna pitanja slobode i društvene odgovornosti.
Ako ste ikada u Sarajevu, prolazeći od Alte prema crkvi sv. Josipa, na uglu zgrade uočili neonski natpis „Draga Irena“ i zapitali se šta znači, odgovor leži upravo u njenom radu. Taj neonski znak, koji je dugo stajao kao tihi podsjetnik na nešto neizrečeno, dio je njenog performativnog projekta Pisma Ireni.
Večeras Bihać ne slavi samo izložbu i nagradu, nastupit će i tonota, umjetnički pseudonim Ivone Eterović.
Kombinujući ambijentalne zvukove, bas i električnu gitaru, tonota stvara muziku izvan žanrovskih okvira, oscilirajući između klupske energije i eksperimentalne slobode. Njen nastup u foajeu Kombiteksove stečajne uprave bit će završna nota večeri.
KRAK svojim programom pokazuje da su kulturni centri prostori dijaloga i društvene regeneracije.
Bihać večeras stoji u središtu umjetničkog razgovora, gdje mladi autori i autorke, kroz nagradu Zvono i izložbu mladih umjetnika, dokazuju da umjetnost može i mora biti prostor otpora, solidarnosti i novih početaka.
TEKST: Ada Ćeremida
Treće izdanje Industry Day u Visokom još jednom je otvorilo pitanje dizajna kao sistema, onog koji povezuje ideju, proizvodnju i odgovornost.
Kroz ovogodišnji fokus na „Green Deal“, razgovor se pomjera dalje od estetike i ulazi u prostor odluka, procesa i uticaja koji dizajn ima na društvo.
U tom kontekstu, razgovarali smo sa Slavimirom Futrom, jednim od najuticajnijih dizajnera i vizualnih komunikatora u regionu, čiji rad već godinama pomjera granice između forme, poruke i sistema.
Njegov pristup dizajnu ne počinje izgledom, nego pitanjem smisla, što se jasno reflektovalo i kroz njegovu ulogu na Alma Ras Industry Day. Dizajn, kako ga on vidi, nije dekoracija, nego rezultat jasno postavljene ideje i razumijevanja onoga što treba da komunicira.
Zato njegov pogled na savremeni dizajn pomjera fokus sa onoga što vidimo na ono što osjećamo i razumijemo već u prvim sekundama susreta s vizualom.
Razgovor sa Slavimirom Futrom otvara pitanja koja su danas ključna za razumijevanje dizajna. Umjesto forme, fokus stavlja na istinu, inteligenciju i osjećaj koji dizajn ostavlja.
Njegovi odgovori pomjeraju granicu između lijepog i smislenog, između trenda i onoga što traje.
Kada gledate jedan dizajn, šta vam prvo govori da li ima identitet ili ne?
Pa, prije svega, kod tih stvari je najvažnije da budu istinite. To se jednostavno nekako osjeti. Mi živimo danas u vremenu kada svi mogu da naprave nešto lijepo i atraktivno, a jako malo ljudi mogu da naprave nešto pametno. I to je ono što nas odvaja od umjetne inteligencije, ali i od “umjetničke” u tom smislu.
Tako da se odmah vidi, stvarno na prvi pogled, da li je nešto vještačko ili je organsko, prirodno, pametno i lijepo. To je sveti gral komunikacije.
Koja je najčešća greška mladih dizajnera danas?
Mislim da mladi dizajneri upravo tu problematiku forme usvajaju brže nego problematiku istine, odnosno inteligencije. Zato što je lakše doći do forme nego do istine, ljudi to rade preko ljepote.
Lako se iskopira nešto što je trend, nešto što se svima sviđa, i onda se na taj način svrstate u jednu armiju istomišljenika estetskih i time sebi obezbijedite neku poziciju u tom mikro društvu kojem pripadate.
Ali ono što preživljava decenije, da ne kažem vijekove, uvijek je ta suštinska istina. Uvijek treba tražiti više u inteligenciji nego u ljepoti.
Kako znate da je projekat završen? Postoji li ta tačka gdje treba stati?
Projekat se završava onda kada se osjeti da će uraditi svoj posao. Ipak je grafički dizajn dio industrije u kojoj ste vi direktno vezani za potrebe klijenta.
To se osjeti kad je dovoljno, kada nema potrebe da se zatrpava dodatnim informacijama ili dodatnim estetikama koje služe da uljepšaju stvar.
Čim vidite da neko ukrašava, znači da pokušava da nadoknadi neku rupu u konceptu ili opet u toj istoj inteligenciji.
Jedna riječ koja danas najviše nedostaje dizajnu?
Ljubav.
To je ono što se osjeća duboko. Empatija i međuljudski odnosi postali su nešto što se podrazumijeva, a zaboravili smo koliki je njihov potencijal i intenzitet. Ono što je duboko u nama skriveno, što je naša priroda, mi smo usmjereni jedni na druge.
A u novim okolnostima tehnoloških revolucija mi smo se, zapravo, okrenuli više sebi. I onda iz te pozicije gledamo svijet, a svijet nije nigdje van nas, on je u nama.
Onaj ko je shvatio da je čitav svijet u njemu, čitav univerzum i život, ta osoba privlači druge ljude. I to je ono što mladi nikako da shvate.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
