TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.10.2025.
Na samom ulazu u nekadašnji tekstilni kombinat Kombiteks, danas živi jedan od uzbudljivijih prostora za savremenu kulturu u Bosni i Hercegovini.
KRAK je mjesto gdje se industrijsko naslijeđe i kolektivna memorija grada Bihaća pretaču u platformu za vizuelnu umjetnost, performans, dizajn i društveni angažman.
I ove godine Bihać je domaćin jednom od značajnijeg priznanja za mlade umjetnike u BiH, Zvono nagrade. Osnovana 2006. godine, ona je pored profesionalne reference i ulaznica dvomjesečnu rezidenciju u njujorškom Residency Unlimited, što prilika mladima koja otvara vrata međunarodne scene.
Na izložbi “Nevidljivo tkivo”, kustosice Amre Ćebić, predstavljeni su radovi četvero finalista čije se prakse na prvi pogled razlikuju, ali ih povezuje kritički odnos prema društvenoj stvarnosti. Ovogodišnji žiri, Halima Afi Cassells, Miljan Vuković i Anja Bogojević odlučio je da nagrada 2025. pripadne Mileni Ivić.
Milena kroz performativne i feminističke pristupe istražuje nasilje, institucionalni poredak i empatiju kao društvenu odgovornost, što je posebno vidljivo u njenom radu Pisma Ireni, koji spaja javnu intervenciju i čin solidarnosti.
Milica Bilanović u galerijski prostor unosi industrijske biljke iz napuštenih jugoslavenskih kompleksa, gradeći otpor prema brisanju kolektivnog sjećanja i industrijskog naslijeđa.
Pavle Golijanin kroz pekarsku peć iz radionice svog oca, kao i vizuelnu dokumentaciju procesa, prenosi porodične priče, identitet i zanatske vještine koje nestaju pod pritiskom konzumerizma.
Irma Beširević, fotografskim i video instalacijama propituje ovisnost o digitalnim tehnologijama i mehanizme nadzora koji oblikuju ponašanje savremenog čovjeka. Iako različiti u formi i temama, njihovi radovi zajednički otkrivaju društvenu osjetljivost i angažman karakterističan za novu generaciju umjetnika.
Milena Ivić izdvojila se feminističkim i participativnim pristupom umjetnosti. Žiri je naglasio da njeni radovi razgrađuju oblike nasilja i autocenzure, dok istovremeno insistiraju na empatiji i kolektivnoj povezanosti. Njena umjetnička praksa prelazi lokalne granice i otvara univerzalna pitanja slobode i društvene odgovornosti.
Ako ste ikada u Sarajevu, prolazeći od Alte prema crkvi sv. Josipa, na uglu zgrade uočili neonski natpis „Draga Irena“ i zapitali se šta znači, odgovor leži upravo u njenom radu. Taj neonski znak, koji je dugo stajao kao tihi podsjetnik na nešto neizrečeno, dio je njenog performativnog projekta Pisma Ireni.
Večeras Bihać ne slavi samo izložbu i nagradu, nastupit će i tonota, umjetnički pseudonim Ivone Eterović.
Kombinujući ambijentalne zvukove, bas i električnu gitaru, tonota stvara muziku izvan žanrovskih okvira, oscilirajući između klupske energije i eksperimentalne slobode. Njen nastup u foajeu Kombiteksove stečajne uprave bit će završna nota večeri.
KRAK svojim programom pokazuje da su kulturni centri prostori dijaloga i društvene regeneracije.
Bihać večeras stoji u središtu umjetničkog razgovora, gdje mladi autori i autorke, kroz nagradu Zvono i izložbu mladih umjetnika, dokazuju da umjetnost može i mora biti prostor otpora, solidarnosti i novih početaka.
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
