TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.10.2025.
Na samom ulazu u nekadašnji tekstilni kombinat Kombiteks, danas živi jedan od uzbudljivijih prostora za savremenu kulturu u Bosni i Hercegovini.
KRAK je mjesto gdje se industrijsko naslijeđe i kolektivna memorija grada Bihaća pretaču u platformu za vizuelnu umjetnost, performans, dizajn i društveni angažman.
I ove godine Bihać je domaćin jednom od značajnijeg priznanja za mlade umjetnike u BiH, Zvono nagrade. Osnovana 2006. godine, ona je pored profesionalne reference i ulaznica dvomjesečnu rezidenciju u njujorškom Residency Unlimited, što prilika mladima koja otvara vrata međunarodne scene.
Na izložbi “Nevidljivo tkivo”, kustosice Amre Ćebić, predstavljeni su radovi četvero finalista čije se prakse na prvi pogled razlikuju, ali ih povezuje kritički odnos prema društvenoj stvarnosti. Ovogodišnji žiri, Halima Afi Cassells, Miljan Vuković i Anja Bogojević odlučio je da nagrada 2025. pripadne Mileni Ivić.
Milena kroz performativne i feminističke pristupe istražuje nasilje, institucionalni poredak i empatiju kao društvenu odgovornost, što je posebno vidljivo u njenom radu Pisma Ireni, koji spaja javnu intervenciju i čin solidarnosti.
Milica Bilanović u galerijski prostor unosi industrijske biljke iz napuštenih jugoslavenskih kompleksa, gradeći otpor prema brisanju kolektivnog sjećanja i industrijskog naslijeđa.
Pavle Golijanin kroz pekarsku peć iz radionice svog oca, kao i vizuelnu dokumentaciju procesa, prenosi porodične priče, identitet i zanatske vještine koje nestaju pod pritiskom konzumerizma.
Irma Beširević, fotografskim i video instalacijama propituje ovisnost o digitalnim tehnologijama i mehanizme nadzora koji oblikuju ponašanje savremenog čovjeka. Iako različiti u formi i temama, njihovi radovi zajednički otkrivaju društvenu osjetljivost i angažman karakterističan za novu generaciju umjetnika.
Milena Ivić izdvojila se feminističkim i participativnim pristupom umjetnosti. Žiri je naglasio da njeni radovi razgrađuju oblike nasilja i autocenzure, dok istovremeno insistiraju na empatiji i kolektivnoj povezanosti. Njena umjetnička praksa prelazi lokalne granice i otvara univerzalna pitanja slobode i društvene odgovornosti.
Ako ste ikada u Sarajevu, prolazeći od Alte prema crkvi sv. Josipa, na uglu zgrade uočili neonski natpis „Draga Irena“ i zapitali se šta znači, odgovor leži upravo u njenom radu. Taj neonski znak, koji je dugo stajao kao tihi podsjetnik na nešto neizrečeno, dio je njenog performativnog projekta Pisma Ireni.
Večeras Bihać ne slavi samo izložbu i nagradu, nastupit će i tonota, umjetnički pseudonim Ivone Eterović.
Kombinujući ambijentalne zvukove, bas i električnu gitaru, tonota stvara muziku izvan žanrovskih okvira, oscilirajući između klupske energije i eksperimentalne slobode. Njen nastup u foajeu Kombiteksove stečajne uprave bit će završna nota večeri.
KRAK svojim programom pokazuje da su kulturni centri prostori dijaloga i društvene regeneracije.
Bihać večeras stoji u središtu umjetničkog razgovora, gdje mladi autori i autorke, kroz nagradu Zvono i izložbu mladih umjetnika, dokazuju da umjetnost može i mora biti prostor otpora, solidarnosti i novih početaka.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
