TEKST: Bonjour.ba, Promotivni članak
DATUM OBJAVE: 27.9.2021.
Dosadašnja istraživanja o tome tko najviše i istinski uživa u omiljenom napitku, kafi, su pokazala da se nalazimo visoko na svjetskoj ljestvici kafopija. Istina je da je pijenje kafe na našim prostorima dobilo formu rituala jer rijetko čiji dan započinje i završava bez prijatnog mirisa i bogate arome kafe.
Kažu da uživanje u ritualu ispijanja kafe smanjuje tjeskobu, druženje sa dragim i milim osobama nas uveseljava a pri tome ponekad uzimamo i predah od užurbanog načina života.
Takav način života, kada sve više vremena provodimo van kuće i kada se on-to-go životni stil pokazao sve praktičnijim, ritual ispijanja kafe dodatno upotpunjuje i opušta.
Većina nas dan započinje šoljicom crne kafe pripremljene u džezvi, na onaj pravi klasičan način, dok nemali broj voli brzu pripremu ali i bogat okus prave turske kafe koja se może pripremiti na brži i praktičan način jednostavnim prelijevanjem vrućom vodom.
Erna Šošević, osnivačica Bizbook, B2B mreže za napredno poslovanje kaže da je kafu počela piti kao student, ne da bi se probudila ili ostala budna, nego da "razbistri" misli i ostvari fokus potreban da obavi svoje zadatke.
„Kasnije je taj ritual pripreme i ispijanja kafe postao poveznica sa razmišljanjima i kreiranjima ideja zbog kojih sam ostvarila rezultate koje imam danas. Svaki brainstorming sa timom, pripremu novog projekta ili pisanja jedne od razvojnih strategija Bizbook-a započinjem sa šoljicom kafe na stolu. Kafa je važan dio moje svakodnevnice, ukus i miris koji mi pomažu da budem produktivnija u svojoj domeni djelovanja, privatno i poslovno”, zaključuje Erna.
Pijenje kafe ne poznaje generacijske granice i svjedoci smo da svaka generacija priprema kafu na način koji odgovara ritmu i dimanici njenog življenja.
Upravo je Franck prepoznao tu potrebu i razvio Franck Cremu koja nudi jednostavnost brze pripreme, i balansiran okus što su nam potvrdili i mladi poduzetnici i freelanceri tokom nedavnih druženja u Banja Luci, Sarajevu i Mostaru.
Većina njih je naglasila da šoljica ove fine kafe i njen bogat miris dobro dođu u toku predaha od svakodnevnog zahtjevnog rasporeda i da im je posebno drago kada se svi okupe na jednom mjestu i uživaju u kafi nježnog okusa i bogate arome u svom coworking prostoru.
Također su priznali da vrlo rado u jutarnjim satima sebi pripreme ovaj napitak u džezvi, ali i da zbog prirode posla, ponekad čak i noću, rješenje je šoljica brzo pripremljene turske kafe.
Uz dvostruki način pripreme – klasično u džezvi i praktično, preljevanjem vrućom vodom, Franck Crema je rješenje za sve kafoljupce, za svaku priliku i gdje god se nalazili.
Možete je naći u više različitih pakiranja – u vrećicama od 200, 500 grama kao i praktičnom pakiranju koje se može lako ponijeti bilo gdje – vrećici od 9 grama koje je dovoljno za jednu šoljicu kafe.
Njezine kremaste note čokolade i kakaovca, uz bogatu pjenu, bez dodatka instanta, pružaju jedinstven dugotrajni okus koji preferiraju istinski ljubitelji turske kafe.
* * *
Fotografije: Promo
Tekst: Promo
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
