TEKST: Bonjour.ba, Promotivni članak
DATUM OBJAVE: 27.9.2021.
Dosadašnja istraživanja o tome tko najviše i istinski uživa u omiljenom napitku, kafi, su pokazala da se nalazimo visoko na svjetskoj ljestvici kafopija. Istina je da je pijenje kafe na našim prostorima dobilo formu rituala jer rijetko čiji dan započinje i završava bez prijatnog mirisa i bogate arome kafe.
Kažu da uživanje u ritualu ispijanja kafe smanjuje tjeskobu, druženje sa dragim i milim osobama nas uveseljava a pri tome ponekad uzimamo i predah od užurbanog načina života.
Takav način života, kada sve više vremena provodimo van kuće i kada se on-to-go životni stil pokazao sve praktičnijim, ritual ispijanja kafe dodatno upotpunjuje i opušta.
Većina nas dan započinje šoljicom crne kafe pripremljene u džezvi, na onaj pravi klasičan način, dok nemali broj voli brzu pripremu ali i bogat okus prave turske kafe koja se może pripremiti na brži i praktičan način jednostavnim prelijevanjem vrućom vodom.
Erna Šošević, osnivačica Bizbook, B2B mreže za napredno poslovanje kaže da je kafu počela piti kao student, ne da bi se probudila ili ostala budna, nego da "razbistri" misli i ostvari fokus potreban da obavi svoje zadatke.
„Kasnije je taj ritual pripreme i ispijanja kafe postao poveznica sa razmišljanjima i kreiranjima ideja zbog kojih sam ostvarila rezultate koje imam danas. Svaki brainstorming sa timom, pripremu novog projekta ili pisanja jedne od razvojnih strategija Bizbook-a započinjem sa šoljicom kafe na stolu. Kafa je važan dio moje svakodnevnice, ukus i miris koji mi pomažu da budem produktivnija u svojoj domeni djelovanja, privatno i poslovno”, zaključuje Erna.
Pijenje kafe ne poznaje generacijske granice i svjedoci smo da svaka generacija priprema kafu na način koji odgovara ritmu i dimanici njenog življenja.
Upravo je Franck prepoznao tu potrebu i razvio Franck Cremu koja nudi jednostavnost brze pripreme, i balansiran okus što su nam potvrdili i mladi poduzetnici i freelanceri tokom nedavnih druženja u Banja Luci, Sarajevu i Mostaru.
Većina njih je naglasila da šoljica ove fine kafe i njen bogat miris dobro dođu u toku predaha od svakodnevnog zahtjevnog rasporeda i da im je posebno drago kada se svi okupe na jednom mjestu i uživaju u kafi nježnog okusa i bogate arome u svom coworking prostoru.
Također su priznali da vrlo rado u jutarnjim satima sebi pripreme ovaj napitak u džezvi, ali i da zbog prirode posla, ponekad čak i noću, rješenje je šoljica brzo pripremljene turske kafe.
Uz dvostruki način pripreme – klasično u džezvi i praktično, preljevanjem vrućom vodom, Franck Crema je rješenje za sve kafoljupce, za svaku priliku i gdje god se nalazili.
Možete je naći u više različitih pakiranja – u vrećicama od 200, 500 grama kao i praktičnom pakiranju koje se može lako ponijeti bilo gdje – vrećici od 9 grama koje je dovoljno za jednu šoljicu kafe.
Njezine kremaste note čokolade i kakaovca, uz bogatu pjenu, bez dodatka instanta, pružaju jedinstven dugotrajni okus koji preferiraju istinski ljubitelji turske kafe.
* * *
Fotografije: Promo
Tekst: Promo
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
