TEKST: Bonjour.ba, Promotivni članak
DATUM OBJAVE: 27.9.2021.
Dosadašnja istraživanja o tome tko najviše i istinski uživa u omiljenom napitku, kafi, su pokazala da se nalazimo visoko na svjetskoj ljestvici kafopija. Istina je da je pijenje kafe na našim prostorima dobilo formu rituala jer rijetko čiji dan započinje i završava bez prijatnog mirisa i bogate arome kafe.
Kažu da uživanje u ritualu ispijanja kafe smanjuje tjeskobu, druženje sa dragim i milim osobama nas uveseljava a pri tome ponekad uzimamo i predah od užurbanog načina života.
Takav način života, kada sve više vremena provodimo van kuće i kada se on-to-go životni stil pokazao sve praktičnijim, ritual ispijanja kafe dodatno upotpunjuje i opušta.
Većina nas dan započinje šoljicom crne kafe pripremljene u džezvi, na onaj pravi klasičan način, dok nemali broj voli brzu pripremu ali i bogat okus prave turske kafe koja se może pripremiti na brži i praktičan način jednostavnim prelijevanjem vrućom vodom.
Erna Šošević, osnivačica Bizbook, B2B mreže za napredno poslovanje kaže da je kafu počela piti kao student, ne da bi se probudila ili ostala budna, nego da "razbistri" misli i ostvari fokus potreban da obavi svoje zadatke.
„Kasnije je taj ritual pripreme i ispijanja kafe postao poveznica sa razmišljanjima i kreiranjima ideja zbog kojih sam ostvarila rezultate koje imam danas. Svaki brainstorming sa timom, pripremu novog projekta ili pisanja jedne od razvojnih strategija Bizbook-a započinjem sa šoljicom kafe na stolu. Kafa je važan dio moje svakodnevnice, ukus i miris koji mi pomažu da budem produktivnija u svojoj domeni djelovanja, privatno i poslovno”, zaključuje Erna.
Pijenje kafe ne poznaje generacijske granice i svjedoci smo da svaka generacija priprema kafu na način koji odgovara ritmu i dimanici njenog življenja.
Upravo je Franck prepoznao tu potrebu i razvio Franck Cremu koja nudi jednostavnost brze pripreme, i balansiran okus što su nam potvrdili i mladi poduzetnici i freelanceri tokom nedavnih druženja u Banja Luci, Sarajevu i Mostaru.
Većina njih je naglasila da šoljica ove fine kafe i njen bogat miris dobro dođu u toku predaha od svakodnevnog zahtjevnog rasporeda i da im je posebno drago kada se svi okupe na jednom mjestu i uživaju u kafi nježnog okusa i bogate arome u svom coworking prostoru.
Također su priznali da vrlo rado u jutarnjim satima sebi pripreme ovaj napitak u džezvi, ali i da zbog prirode posla, ponekad čak i noću, rješenje je šoljica brzo pripremljene turske kafe.
Uz dvostruki način pripreme – klasično u džezvi i praktično, preljevanjem vrućom vodom, Franck Crema je rješenje za sve kafoljupce, za svaku priliku i gdje god se nalazili.
Možete je naći u više različitih pakiranja – u vrećicama od 200, 500 grama kao i praktičnom pakiranju koje se može lako ponijeti bilo gdje – vrećici od 9 grama koje je dovoljno za jednu šoljicu kafe.
Njezine kremaste note čokolade i kakaovca, uz bogatu pjenu, bez dodatka instanta, pružaju jedinstven dugotrajni okus koji preferiraju istinski ljubitelji turske kafe.
* * *
Fotografije: Promo
Tekst: Promo
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
