TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Pokretanjem platforme Bonjour.DESIGN želimo otvoriti prostor za dublje, sporije i ozbiljnije razgovore o arhitekturi i produkt dizajnu u Bosni i Hercegovini.
U vremenu hiperprodukcije i stalne vizuelne buke, činilo nam se važnim započeti upravo temom koja govori o suprotnom o ciklusima, mirovanju i autorskoj jasnoći.
Razgovarali smo s bh. produkt dizajnericom i profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Natašom Perković, o fazama kreativne hibernacije, o izložbi ENSŌ koja je sumirala deset godina rada, te o stolici Zen koja je postala prelomna tačka njenog dizajnerskog jezika.
Ovo nije razgovor o brzini tržišta. Ovo je razgovor o procesu.
U intervjuu koji slijedi govorimo o ciklusima kreativnog rada, o sporosti kao privilegiji i o odgovornosti koju nosi autorski potpis. Dotakli smo se i njenog procesa rada, odnosa prema materijalu, kao i pozicije produkt dizajna u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Posebno nas je zanimalo kako danas vidi novu generaciju dizajnera i šta smatra ključnim za razvoj stabilne autorske pozicije.
Kreativna praksa podrazumijeva cikluse intenzivne produkcije i periode povlačenja.
Kako vi razumijete te faze unutar vlastitog rada i kakvu ulogu imaju u vašem dugoročnom profesionalnom razvoju?
Posljednjih nekoliko godina postala sam svjesna potrebe svog uma, tijela i duha za smjenom ciklusa intenzivne produkcije i mirovanja. Mislim da je takav pristup umjetničkoj produkciji logičan sve u prirodi ima faze uspona, kulminacije, opadanja i mirovanja. Period mirovanja je sve osim istinskog mirovanja za mene je to ključna faza promišljanja i pripreme za novo poglavlje.
U maju 2025. godine otvorila sam izložbu „ENSŌ Samostalna izložba Nataše Perković“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, pod kustoskim vodstvom Adne Muslija i produkcijom Benjamina Čengića iz Galerije savremenih umjetnosti Manifesto, a sastavni dio izložbe bile su umjetničke fotografije mojih proizvoda koje je snimio fotograf Haris Adžem. 
To je bila prva samostalna izložba produkt dizajna u vodećoj muzejskoj instituciji u BiH i sumirala je moja istraživanja iz oblasti dizajna namještaja u proteklih desetak godina.
Od jeseni 2025. sam u fazi mirovanja imam nastavne obaveze na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti i završavam davno započete projekte s kompanijom GoEs, ali ne radim na novim velikim projektima. Dajem sebi prostor i vrijeme da osjetim šta je put naprijed.
Kada započinjete novi produkt, šta je polazna tačka vašeg procesa?
Postoji li dosljedna metodologija kojoj se vraćate ili svaki projekat zahtijeva novi pristup?
Općenito polazište procesa dizajna je istraživanje tako i ja počinjem svoj rad. Istražujem najrazličitije teorijske kulturološke, društvene i ekonomske aspekte datog proizvoda, ali osluškujem i sebe i svoj odnos prema svemu tome, da bih počela s umjetničkim istraživanjem.
Danas možemo veoma brzo doći do informacija, ali mislim da je većini nas potrebno vrijeme da čujemo svoj glas u šumovima ubrzanih komunikacija i u brzini svakodnevnice.
Kao profesorica na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, pored nastavnih obaveza bavim se umjetničko-istraživačkim radom koji bi trebao rezultirati proizvodom koji je doprinos struci.
Imam privilegiju da mogu razvijati svoje proizvode temeljito i sporo, da mogu puno toga raditi rukom, osjetiti potez, materijal, formu, pa tek onda prenijeti u digitalni zapis radi produkcije za razliku od mnogih proizvoda koji prođu proces od skice do realizacije u samo par mjeseci.
Mislim da bez obzira na to koliko ljudi radi u timu ili koliko resursa imaju na raspolaganju, ljudskom je umu i dalje potrebno vrijeme da osmisli projekat koji vrijedi uraditi, da prođe kroz neuredan proces razvoja proizvoda, pravi greške, ponavlja i razrađuje sve detalje.
Kada danas pogledate svoj profesionalni put, postoji li projekat ili faza koja je bila presudna u definisanju vašeg dizajnerskog jezika?
Ako se osvrnem unatrag, mislim da je svaki trenutak radoznalosti i iskorak iz zone komfora bio formativan, čak i kada se to u tom trenutku nije tako činilo. Projekat koji predstavlja sublimaciju mojih autorskih stavova svakako je stolica Zen, koju sam 2024. godine razvila s bh. kompanijom GoEs.
Kolekciju trpezarijskog namještaja Zen razvila sam tokom šestomjesečnog usavršavanja na Kyoto Design Lab u Japanu. Radila sam na jednom drugom projektu, a slobodno vrijeme koristila sam za obilaske tradicionalnih zanatskih radionica, hramova i upoznavanje japanske kulture.
Išla sam na časove zen meditacije u hram Daitoku-ji i osvijestila sam da bi bilo interesantno skicirati stolicu jednim potezom, ne razmišljajući o njenoj namjeni, kako će biti realizovana i ko će je kupiti. Odlučila sam biti dovoljno snažna da dozvolim sebi fragilnost.
Interesantno je da se prilikom realizacije stolice Zen drvo upravo savija da ne bi puklo, a savijeni luk naslona stolice je u konstruktivnom smislu njen najsnažniji dio. Naslon lijepo prihvata težinu tijela i veoma se blago ljulja dok mijenjamo položaj sjedenja u stolici.
Stolicu i sto Zen ponudila sam jednom japanskom brendu koji nije prihvatio saradnju uz obrazloženje da bi razvoj stolice bio ili nemoguć ili izuzetno težak. Kolekciju sam razvila relativno brzo, ali je sedam godina čekala na proizvođača. Sudbina je htjela da GoEs nabavi tehnologiju za savijanje drveta i realizuje stolicu Zen. Sto Zen s razvlačnim mehanizmom trenutno je u razvoju.
Stolica je na samostalnoj izložbi „ENSŌ“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine premijerno predstavljena u BiH, a čekamo realizaciju stola da u punom kapacitetu lansiramo kolekciju. Mislim da je i sama izložba bila bitna odrednica mog profesionalnog puta jer sam njome zaokružila jednu fazu svog autorskog rada.
Postoje li principi, pravila ili profesionalne vrijednosti koje su za vas neupitne bez obzira na kontekst, budžet ili tržište?
Za mene je autorstvo ključni element produkt dizajna, kao jednog od rijetkih zanimanja čiji rad nosi autorski potpis. Sa svojim studentima često razgovaram o tome šta je zapravo autorstvo, kako se razvija i kako se primjenjuje u praksi.
Prošle akademske godine sam kroz te razgovore sa studenticama i studentima pripremila jedno predavanje na ovu temu.
Zaključili smo da produkt dizajneri koriste elemente i principe likovne kompozicije, a ti elementi i principi nose stvaralački potencijal. Sve oko nas, u našem neposrednom okruženju i u univerzumu, satkano je od tih elemenata i tim principima.
Produkt dizajner ima odgovornost kada oblikuje proizvod na ovaj način. Odgovornost postaje veća jer često radimo multidisciplinarno, s ljudima iz drugih struka, sa saradnicima, za naručioce, a još veća zato što te proizvode koriste krajnji korisnici u nekom društvenom kontekstu. Zbog stvaralačke komponente i društvene odgovornosti struke imamo prava i obaveze koje nosi autorski potpis.
Meni je važno da moji proizvodi imaju snažno konceptualno ishodište i razlog da bi se uopšte producirali u vremenu hiperprodukcije. Nastojim pažljivo razvijati formu i funkciju proizvoda te promišljati društvenu i ekološku održivost proizvoda.
Kao profesorica, kako vidite novu generaciju dizajnera u Bosni i Hercegovini?
Primjećujete li promjene u načinu razmišljanja, odnosu prema disciplini i razumijevanju profesionalne odgovornosti?
Imam privilegiju raditi na Odsjeku produkt dizajn već 15 godina i pratiti polaganu generacijsku promjenu od vremena kada sam bila studentica do danas. Moji aktuelni studenti su veoma informisani i imaju stav, pa je prelijepo s njima raditi na razvoju njihovih autorskih rukopisa.
Neka druga strana medalje rada s mladim generacijama je brzopletost i nestrpljivost, na čemu se može raditi, a iz čega se može i naučiti i djelimično prilagoditi nastavni proces novom vremenu.
Bosanskohercegovački produkt dizajneri i studenti produkt dizajna nose ogroman potencijal za razvoj naše kulture, privrede i društva. Produkt dizajneri, alumniji Odsjeka produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, vrijedan su resurs u domaćim i stranim firmama koje realizuju proizvode ili nude usluge najšireg spektra, te u različitim institucijama kulture.
Neki od naših alumnija odlučili su se za samozapošljavanje i razvili su vlastite brendove kroz koje nude različite unikatne proizvode i usluge.
Pogledajte rad etabliranih mladih produkt dizajnera kao što su Berin Spahić, Ermin Alić, Ana Dutina, Mehmed Mešanović, Medina Viteškić, Dženan Ćosić, te studentske radove diplomanata kao što su Faruk Ibišević, Sara Osmančević, Emina Koso, Samra Dželilović, Amila Tihić, Kenan Čilić, Emina Murtezić, Samir Mrković i mnogi, mnogi drugi.
TEKST: Ada Ćeremida
Slovenska ilustratorica i dizajnerica Alja Horvat već godinama gradi prepoznatljiv vizualni svijet koji se nalazi na granici između nostalgije i savremenog izraza.
Radovi Alje Horvat, inspirisani prirodom, muzikom i estetikom 60-ih i 70-ih, brzo su pronašli put do globalnih brendova poput Fila, Anthropologie i Disneyja, ali i do Forbes 30 Under 30 liste.
Ono što Alju izdvaja je način na koji njene ilustracije uvijek djeluju kao mali, zaokruženi svjetovi, gotovo kao scene koje možete zamisliti izvan papira. Upravo zato ne iznenađuje što je njen rad počeo prelaziti u prostor i formu.
U posljednjim projektima, Alja istražuje kako njene ideje mogu postati fizički objekti, a jedan od najzanimljivijih primjera je fotelja inspirisana djetelinom s četiri lista, komad koji jednako komunicira emociju, sjećanje i dizajn.
U razgovoru s Aljom Horvat dotakli smo se njenog kreativnog procesa, inspiracija i prelaska iz ilustracije u dizajn objekata. Posebno nas je zanimalo kako je nastala njena fotelja inspirisana djetelinom i šta za nju znači pretvoriti emociju u formu.
Volimo kako vaš rad uvijek djeluje kao ulazak u jedan vrlo ličan, gotovo nostalgičan svijet.
Kada ste prvi put shvatili da ilustracija može postati nešto više od same strasti?
Oduvijek sam sanjala da radim nešto kreativno za život, iako sam prvobitno mislila da ću postati fotografkinja ili grafička dizajnerica, budući da sam studirala grafički dizajn, a fotografija je tada bila moja glavna strast. Ipak, crtanje je dio mene otkad znam za sebe, to je uvijek bio moj bijeg u potpuno drugačiji svijet, mjesto gdje sam mogla u potpunosti isključiti sve oko sebe.
Počela sam dijeliti svoj rad na Instagramu oko 2017–2018. dok sam još bila na fakultetu, a do trenutka kada sam diplomirala, već sam imala nekoliko poslova dogovorenih.
To mi je omogućilo da otvorim vlastiti biznis iste godine kada sam završila studije, na čemu sam izuzetno zahvalna.
Naravno, ima svojih uspona i padova. U jednom trenutku crtanje je prestalo biti zabavno jer je postalo posao.
Ali naučila sam koliko je važno održavati balans između klijentskih projekata i ličnog rada, u suprotnom, izgubi se ona početna radost zbog koje ste uopće počeli.
Spominjete da vas inspirišu priroda, muzeji, čak i 60-e i 70-e.
Kada započinjete novi rad, da li on više počinje iz vizualne reference ili iz osjećaja koji pokušavate prenijeti?
Obično pokušavam ispričati priču kroz svoje ilustracije. Većinu vremena polazna tačka je osjećaj, a ne isključivo vizualna referenca. Često me inspirišu priroda, muzika i tekstovi pjesama ili mitologija, koju smatram posebno inspirativnom.
Kada ideja dolazi iz nečeg opipljivog, poput određenog cvijeta ili drveta, na primjer Angel’s Trumpet. volim ga reinterpretirati i transformirati u funkcionalni objekt, umjesto da ga prikazujem previše doslovno.
Zaista me privlači ideja prevođenja elemenata prirode u upotrebljive forme, uz zadržavanje doze mašte.
Vaše ilustracije već djeluju vrlo prostorno i imerzivno, pa prelazak u fizički objekt poput fotelje djeluje gotovo prirodno.
Kada vam je prvi put pala na pamet ta ideja prelaska iz slike u objekt?
Oduvijek sam zamišljala svoje ilustracije na namještaju. Jedna od mojih najvećih inspiracija je Josef Frank, divim se njegovom pristupu uzorcima, namještaju i objektima. Ideja o prevođenju mojih ilustracija u namještaj i dizajniranju vlastitih objekata tiho se razvijala u mojoj glavi posljednjih osam godina, ali tek nedavno sam se osjećala dovoljno sigurno da je zaista istražim.
Dizajniranje objekta je potpuno drugačije iskustvo od stvaranja ilustracije.
Ne razmišljate samo o formi i funkciji, već i o tome kako ilustracija komunicira s objektom. Kada dizajniram oboje istovremeno, osjećam da mogu mnogo potpunije izraziti ideju ili priču, jer se objekt i ilustracija nadopunjuju i postaju jedno.
Ova fotelja u obliku djeteline s četiri lista djeluje i razigrano i simbolično.
Šta vas je privuklo tom obliku i kakav ste osjećaj željeli da ljudi imaju kada je vide ili u njoj sjede?
Imam jedno vrlo specifično sjećanje iz djetinjstva, posebno iz vrtića. Imala sam oko pet ili šest godina kada je moja vrtićka grupa otišla na livadu. Završili smo tražeći djeteline s četiri lista, takmičeći se ko će je prvi pronaći, jer nam je odgajateljica rekla da donosi sreću.
To je tako živo i radosno sjećanje, topao, sunčan dan i osjećaj potpune bezbrižnosti i to je postalo osnova za ovu fotelju. Oblik prirodno prati djetelinu s četiri lista, ali osim toga, željela sam da djeluje mekano, utješno i gotovo kao topli zagrljaj.
Idealno, sjedenje u njoj trebalo bi probuditi isti osjećaj topline i nostalgije koji ja osjećam kada se sjetim tog trenutka.
Spomenuli ste da je fotelja tokom procesa otišla u drugačijem smjeru nego što ste prvobitno planirali.
Šta se promijenilo i da li mislite da je ta nepredvidivost dio onoga što konačni rezultat čini snažnijim?
U početku sam zamišljala fotelju s nogama u obliku djeteline s četiri lista, ali je to vrlo brzo postalo vizualno previše. Modelirala sam u Blenderu i verzija s dodatnim nogama mi nije imala mnogo smisla.
Više mi se sviđa finalna verzija bez vidljivih nogu, djeluje uravnoteženije.
Mislim da je ovakva nepredvidivost ključan dio procesa. Možete krenuti s jasnom idejom, ali tek kada počnete raditi, uočite stvari koje ranije niste mogli vidjeti.
Ovaj projekt je savršen primjer kako dopuštanje procesu da se razvija može dovesti do snažnijeg rezultata.
Zanimljivo je vidjeti isti oblik preveden i u meku ilustriranu verziju i u verziju od ratana.
Kako pristupate dizajnu nečega što je zamišljeno da postoji i vizualno i fizički?
Trenutno svi moji komadi još uvijek postoje samo kao vizualizacije, iako trenutno sarađujem s jednom kompanijom na realizaciji ratan verzije fotelje u obliku djeteline s četiri lista.
Trudim se da ne preopterećujem razmišljanjem o tehničkim aspektima finalnog proizvoda, umjesto toga fokusiram se na koncept, dizajn, vizualizaciju i priču.
Vjerujem da uz prave saradnike moje ideje mogu biti realizirane, ponekad uz manje prilagodbe kako bi komad bio funkcionalan i praktičan.
Primijetili smo da eksperimentišete s predmetima za dom, posebno imajući u vidu vlastiti prostor.
Da li to vidite kao prirodan nastavak svog rada ili kao potpuno novo poglavlje koje još istražujete?
Vidim to i kao prirodan nastavak svog rada i kao novo poglavlje. Ulazak u objekte i prostor omogućava mi da ideje izražavam na višedimenzionalan način, što mi je jako uzbudljivo.
Istovremeno, to je nešto što još uvijek istražujem i učim, a upravo taj osjećaj otkrivanja je veliki dio onoga što me privlači.
Ako je ovo tek početak prevođenja vašeg svijeta u namještaj, kakve biste komade ili prostore voljeli dizajnirati dalje?
Voljela bih istražiti sve, iskreno!
Moj proces obično počinje inspiracijom, često nečim iz prirode, što me dalje vodi u razradu ideja i promišljanje u koji bi se objekt ta inspiracija najbolje mogla pretočiti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
