TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Pokretanjem platforme Bonjour.DESIGN želimo otvoriti prostor za dublje, sporije i ozbiljnije razgovore o arhitekturi i produkt dizajnu u Bosni i Hercegovini.
U vremenu hiperprodukcije i stalne vizuelne buke, činilo nam se važnim započeti upravo temom koja govori o suprotnom o ciklusima, mirovanju i autorskoj jasnoći.
Razgovarali smo s bh. produkt dizajnericom i profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Natašom Perković, o fazama kreativne hibernacije, o izložbi ENSŌ koja je sumirala deset godina rada, te o stolici Zen koja je postala prelomna tačka njenog dizajnerskog jezika.
Ovo nije razgovor o brzini tržišta. Ovo je razgovor o procesu.
U intervjuu koji slijedi govorimo o ciklusima kreativnog rada, o sporosti kao privilegiji i o odgovornosti koju nosi autorski potpis. Dotakli smo se i njenog procesa rada, odnosa prema materijalu, kao i pozicije produkt dizajna u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Posebno nas je zanimalo kako danas vidi novu generaciju dizajnera i šta smatra ključnim za razvoj stabilne autorske pozicije.
Kreativna praksa podrazumijeva cikluse intenzivne produkcije i periode povlačenja.
Kako vi razumijete te faze unutar vlastitog rada i kakvu ulogu imaju u vašem dugoročnom profesionalnom razvoju?
Posljednjih nekoliko godina postala sam svjesna potrebe svog uma, tijela i duha za smjenom ciklusa intenzivne produkcije i mirovanja. Mislim da je takav pristup umjetničkoj produkciji logičan sve u prirodi ima faze uspona, kulminacije, opadanja i mirovanja. Period mirovanja je sve osim istinskog mirovanja za mene je to ključna faza promišljanja i pripreme za novo poglavlje.
U maju 2025. godine otvorila sam izložbu „ENSŌ Samostalna izložba Nataše Perković“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, pod kustoskim vodstvom Adne Muslija i produkcijom Benjamina Čengića iz Galerije savremenih umjetnosti Manifesto, a sastavni dio izložbe bile su umjetničke fotografije mojih proizvoda koje je snimio fotograf Haris Adžem. 
To je bila prva samostalna izložba produkt dizajna u vodećoj muzejskoj instituciji u BiH i sumirala je moja istraživanja iz oblasti dizajna namještaja u proteklih desetak godina.
Od jeseni 2025. sam u fazi mirovanja imam nastavne obaveze na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti i završavam davno započete projekte s kompanijom GoEs, ali ne radim na novim velikim projektima. Dajem sebi prostor i vrijeme da osjetim šta je put naprijed.
Kada započinjete novi produkt, šta je polazna tačka vašeg procesa?
Postoji li dosljedna metodologija kojoj se vraćate ili svaki projekat zahtijeva novi pristup?
Općenito polazište procesa dizajna je istraživanje tako i ja počinjem svoj rad. Istražujem najrazličitije teorijske kulturološke, društvene i ekonomske aspekte datog proizvoda, ali osluškujem i sebe i svoj odnos prema svemu tome, da bih počela s umjetničkim istraživanjem.
Danas možemo veoma brzo doći do informacija, ali mislim da je većini nas potrebno vrijeme da čujemo svoj glas u šumovima ubrzanih komunikacija i u brzini svakodnevnice.
Kao profesorica na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, pored nastavnih obaveza bavim se umjetničko-istraživačkim radom koji bi trebao rezultirati proizvodom koji je doprinos struci.
Imam privilegiju da mogu razvijati svoje proizvode temeljito i sporo, da mogu puno toga raditi rukom, osjetiti potez, materijal, formu, pa tek onda prenijeti u digitalni zapis radi produkcije za razliku od mnogih proizvoda koji prođu proces od skice do realizacije u samo par mjeseci.
Mislim da bez obzira na to koliko ljudi radi u timu ili koliko resursa imaju na raspolaganju, ljudskom je umu i dalje potrebno vrijeme da osmisli projekat koji vrijedi uraditi, da prođe kroz neuredan proces razvoja proizvoda, pravi greške, ponavlja i razrađuje sve detalje.
Kada danas pogledate svoj profesionalni put, postoji li projekat ili faza koja je bila presudna u definisanju vašeg dizajnerskog jezika?
Ako se osvrnem unatrag, mislim da je svaki trenutak radoznalosti i iskorak iz zone komfora bio formativan, čak i kada se to u tom trenutku nije tako činilo. Projekat koji predstavlja sublimaciju mojih autorskih stavova svakako je stolica Zen, koju sam 2024. godine razvila s bh. kompanijom GoEs.
Kolekciju trpezarijskog namještaja Zen razvila sam tokom šestomjesečnog usavršavanja na Kyoto Design Lab u Japanu. Radila sam na jednom drugom projektu, a slobodno vrijeme koristila sam za obilaske tradicionalnih zanatskih radionica, hramova i upoznavanje japanske kulture.
Išla sam na časove zen meditacije u hram Daitoku-ji i osvijestila sam da bi bilo interesantno skicirati stolicu jednim potezom, ne razmišljajući o njenoj namjeni, kako će biti realizovana i ko će je kupiti. Odlučila sam biti dovoljno snažna da dozvolim sebi fragilnost.
Interesantno je da se prilikom realizacije stolice Zen drvo upravo savija da ne bi puklo, a savijeni luk naslona stolice je u konstruktivnom smislu njen najsnažniji dio. Naslon lijepo prihvata težinu tijela i veoma se blago ljulja dok mijenjamo položaj sjedenja u stolici.
Stolicu i sto Zen ponudila sam jednom japanskom brendu koji nije prihvatio saradnju uz obrazloženje da bi razvoj stolice bio ili nemoguć ili izuzetno težak. Kolekciju sam razvila relativno brzo, ali je sedam godina čekala na proizvođača. Sudbina je htjela da GoEs nabavi tehnologiju za savijanje drveta i realizuje stolicu Zen. Sto Zen s razvlačnim mehanizmom trenutno je u razvoju.
Stolica je na samostalnoj izložbi „ENSŌ“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine premijerno predstavljena u BiH, a čekamo realizaciju stola da u punom kapacitetu lansiramo kolekciju. Mislim da je i sama izložba bila bitna odrednica mog profesionalnog puta jer sam njome zaokružila jednu fazu svog autorskog rada.
Postoje li principi, pravila ili profesionalne vrijednosti koje su za vas neupitne bez obzira na kontekst, budžet ili tržište?
Za mene je autorstvo ključni element produkt dizajna, kao jednog od rijetkih zanimanja čiji rad nosi autorski potpis. Sa svojim studentima često razgovaram o tome šta je zapravo autorstvo, kako se razvija i kako se primjenjuje u praksi.
Prošle akademske godine sam kroz te razgovore sa studenticama i studentima pripremila jedno predavanje na ovu temu.
Zaključili smo da produkt dizajneri koriste elemente i principe likovne kompozicije, a ti elementi i principi nose stvaralački potencijal. Sve oko nas, u našem neposrednom okruženju i u univerzumu, satkano je od tih elemenata i tim principima.
Produkt dizajner ima odgovornost kada oblikuje proizvod na ovaj način. Odgovornost postaje veća jer često radimo multidisciplinarno, s ljudima iz drugih struka, sa saradnicima, za naručioce, a još veća zato što te proizvode koriste krajnji korisnici u nekom društvenom kontekstu. Zbog stvaralačke komponente i društvene odgovornosti struke imamo prava i obaveze koje nosi autorski potpis.
Meni je važno da moji proizvodi imaju snažno konceptualno ishodište i razlog da bi se uopšte producirali u vremenu hiperprodukcije. Nastojim pažljivo razvijati formu i funkciju proizvoda te promišljati društvenu i ekološku održivost proizvoda.
Kao profesorica, kako vidite novu generaciju dizajnera u Bosni i Hercegovini?
Primjećujete li promjene u načinu razmišljanja, odnosu prema disciplini i razumijevanju profesionalne odgovornosti?
Imam privilegiju raditi na Odsjeku produkt dizajn već 15 godina i pratiti polaganu generacijsku promjenu od vremena kada sam bila studentica do danas. Moji aktuelni studenti su veoma informisani i imaju stav, pa je prelijepo s njima raditi na razvoju njihovih autorskih rukopisa.
Neka druga strana medalje rada s mladim generacijama je brzopletost i nestrpljivost, na čemu se može raditi, a iz čega se može i naučiti i djelimično prilagoditi nastavni proces novom vremenu.
Bosanskohercegovački produkt dizajneri i studenti produkt dizajna nose ogroman potencijal za razvoj naše kulture, privrede i društva. Produkt dizajneri, alumniji Odsjeka produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, vrijedan su resurs u domaćim i stranim firmama koje realizuju proizvode ili nude usluge najšireg spektra, te u različitim institucijama kulture.
Neki od naših alumnija odlučili su se za samozapošljavanje i razvili su vlastite brendove kroz koje nude različite unikatne proizvode i usluge.
Pogledajte rad etabliranih mladih produkt dizajnera kao što su Berin Spahić, Ermin Alić, Ana Dutina, Mehmed Mešanović, Medina Viteškić, Dženan Ćosić, te studentske radove diplomanata kao što su Faruk Ibišević, Sara Osmančević, Emina Koso, Samra Dželilović, Amila Tihić, Kenan Čilić, Emina Murtezić, Samir Mrković i mnogi, mnogi drugi.
TEKST: Ada Ćeremida
Za launch Bonjour.DESIGN-a znali smo da moramo ciljati visoko, upravo zato nam je posebno drago što novo poglavlje otvaramo razgovorom s Karimom Rashidom.
Prije dvanaest godina, 2014., kada je digitalni svijet još uvijek bio sporiji, Instagram tek u usponu, a MODA.MO tek počinjao graditi svoj glas, arhitektica Martina Milićević je razgovarala s Karimom Rashidom o pink bojama, DJ setovima i demokratskom dizajnu.
Od tada do danas, svijet je prošao kroz ubrzanja koja nismo mogli predvidjeti. Algoritmi su preuzeli vizuelni prostor. Umjetna inteligencija generiše milijarde slika dnevno. Tržišta su postala globalna, ali estetika često uniformna, a mi smo od modnog portala izrasli u platformu koja razumije da je dizajn mnogo više od objekta, on je arhitektura iskustva.
Danas, dok pokrećemo Bonjour.DESIGN kao novu, posvećenu arhitektonsku i dizajnersku vertikalu unutar Bonjour.ba, činilo nam se gotovo simboličnim da krug zatvorimo i otvorimo, upravo s Karimom Rashidom.
Ako je 2014. bila o estetici, 2026. je o sintezi.
Karim Rashid je jedan od najutjecajnijih dizajnera savremenog doba, autor više od 4.000 realizovanih projekata širom svijeta, poznat po spoju tehnologije, humanosti i optimizma u dizajnu.
U ovom razgovoru dotakli smo se transformacije dizajnerske profesije, Memoria kolekcije, iskustvenih prostora i odgovornosti dizajnera u 2026. godini. Zanimljivo, riječ koju Karim koristi da opiše trenutnu fazu svoje karijere je “ekspanzija” na simboličan način opisuje i našu, iz Bonjour.ba u Bonjour.DESIGN.
Možda je upravo u toj paraleli razlog zašto se ovaj razgovor čini kao prirodan nastavak, a ne povratak.
Bonjour Karim, prošlo je više od decenije od našeg prethodnog razgovora s vama.
Sada, kada se ponovo povezujemo povodom lansiranja naše posvećene dizajnerske platforme, kako gledate na svoj put u proteklih deset godina kreativno i filozofski?
Decenija je neobična mjera vremena. U dizajnu, deset godina može djelovati kao treptaj, a ipak sadržavati čitave živote ideja. Moj put nije bio o reinvenciji, već o destilaciji. Postepenom reduciranju ka jasnoći. Manje buke, više suštine. Moj rad je postao tiši u formi, ali dublji u emociji. Više ne jurim novinu; tražim rezonancu.
I možda najvažnije, svjesno sam se vratio dječijem stanju, onoj rijetkoj teritoriji o kojoj je Picasso govorio gdje je radoznalost neustrašiva, a mašta instinktivna. Za mene, dizajnirati znači štititi tu nevinost. Godine ne bi trebale učvrstiti viziju; trebale bi je omekšati. Učiniti nas perceptivnijima, osjetljivijima, slobodnijima.
Filozofski, moje uvjerenje je samo ojačalo: dizajn nije o objektima; on je o oblikovanju iskustva, ponašanja i osjećaja.
On je nevidljiva arhitektura svakodnevnog života. Vrijeme nije umanjilo moju radoznalost. Pojačalo ju je.
Vaš rad je oduvijek bio duboko ukorijenjen u optimizmu i senzornom iskustvu.
U vremenu obilježenom globalnom nesigurnošću i digitalnom prezasićenošću, vjerujete li da dizajn i dalje ima moć oblikovati emocionalno blagostanje? Ili se njegova uloga suštinski promijenila?
Živimo u dobu preopterećenosti digitalna buka, vizuelna repetitivnost, beskrajne distrakcije i oko 1,4 milijarde slika generisanih dnevno. Ipak, ljudsko tijelo ostaje analogno. I dalje osjećamo teksturu. I dalje reagujemo na boju. Dodirujemo hladno i toplo. I dalje žudimo za ljepotom.
Dizajn nikada nije bio važniji. U nestabilnim vremenima, emocionalna jasnoća postaje nužnost. Svijetao prostor, mekana površina, krivina koja pristaje ruci to nisu površni gestovi. To su psihološka sidrišta.
Dizajn oblikuje raspoloženje. Oblikuje samopouzdanje. Oblikuje dostojanstvo. Njegova uloga nije umanjena. Produbljena je.
Ali problem danas, u poređenju s periodom od prije deset godina, jeste što sam tada bio slobodniji da se izrazim, dok danas većina brendova i kompanija kopira i prati trendove, pa svjedočimo uniformnosti širom svijeta.
Imate li lična pravila kreativnosti ili je sama kreativnost pobuna protiv pravila?
Koje discipline ili ograničenja namećete sebi na početku projekta?
Kreativnost nije haos. Ona je disciplinirana sloboda. Namećem redukciju. Pitam se: Može li ovo biti lakše? Može li biti senzualnije? Može li biti inteligentnije? Uklanjam dok objekt ne prodiše.
Ograničenja su darovi. Ona tjeraju na izum. Potpuna sloboda je paraliza. Unutar granica, mašta ubrzava. Ali jedno pravilo stoji iznad svih: nikada ne ponavljati sebe.
Navika je neprijatelj originalnosti.
Vaša recentna kolekcija Memoria nosi snažnu emocionalnu dimenziju u formi i narativu.
Šta za vas znači sjećanje u prostornom i produkt dizajnu i na koji način je taj koncept oblikovao ovu kolekciju?
Sjećanje je nevidljivo, ali moćno. Ono je tihi sloj unutar svakog objekta i prostora. U kolekciji Memoria nisam bio zainteresovan za nostalgiju. Ne dizajniram prošlost.
Dizajniram kontinuitet emocije. Forma može pokrenuti prepoznavanje bez imitacije. Krivina može djelovati poznato, a da nije historijska. Proporcija može evocirati ugodu bez reference. Sjećanje je, za mene, emocionalna inteligencija ugrađena u materijal. To je način na koji dizajn postaje intiman.
Kada posmatrate svoje najnovije projekte, šta vas najviše uzbuđuje u budućnosti senzornog i iskustvenog dizajna?
Ulazimo u fazu u kojoj se granice brišu između fizičkog i digitalnog, između objekta i atmosfere, između tehnologije i emocije i to pokušavam komunicirati kroz svoj rad.
Ono što me uzbuđuje jeste imerzija. Prostori koji djeluju fluidno. Materijali koji djeluju živo. Okruženja koja angažuju sva čula, ne samo oko.
Budućnost dizajna nije ni minimalna ni maksimalna. Ona je iskustvena. Ona je relacijska. Ona je duboko ljudska.
Kada biste trenutnu fazu svoje karijere morali opisati jednom riječju, koja bi to bila i zašto?
Ekspanzija.
Ne ekspanzija u količini, već u dubini. Širenje percepcije.
Dublja integracija tehnologije, emocije, proizvodnje i humanosti.
Koji biste savjet dali mladim dizajnerima koji djeluju u kontekstima u razvoju, gdje resursi mogu biti ograničeni, ali mašta obilna?
Ograničenja su katalizatori. Ne čekajte idealne uslove. Oni ne postoje. Stvarajte s onim što imate. Oskudica često proizvodi najoriginalnije glasove.
Najvažnije, zaštitite svoju jedinstvenost.
Svijetu ne treba još jedna imitacija bež minimalizma. Potrebna mu je hrabrost. Potreban mu je optimizam.
Potrebna mu je vaša vizija i originalnost.
Koja je odgovornost dizajnera u 2026. godini? Da li je ona estetska, ekološka, društvena ili nešto sasvim drugo?
Odgovornost dizajnera danas je sinteza. Ljepota bez etike je prazna. Održivost bez emocije je nepotpuna. Društvena osviještenost bez estetske inteligencije nema uticaj.
Ne oblikujemo samo objekte. Oblikujemo kulturu. Dizajn je potpis civilizacije.
Gledajući unazad na vlastitu evoluciju, koje ste uvjerenje o dizajnu u potpunosti promijenili?
Rano u svojoj karijeri vjerovao sam da će tehnologija definisati budućnost dizajna. Sada razumijem: čovječnost je ta koja je definiše, a tehnologija je alat. Emocija je odredište. Empatija je temelj. Senzorno bogatstvo je bezvremensko.
Budućnost neće biti hladnija.
Bit će osjetljivija, senzualno minimalnija, interaktivnija i poetičnija.
Naš razgovor završava jednostavno. Bez velike tačke. Bez dramatične izjave. Samo jedna riječ:
Globalove.
Karim tako potpisuje mailove, objave, pa i intervjue. Nije to tipfeler. Nije ni slogan. To je kondenzovana filozofija.
Globalove je spoj riječi global i love ali u njegovom slučaju to je mnogo više od lingvističke igre. To je ideja da dizajn mora biti univerzalan, inkluzivan i emocionalno inteligentan. Da nadilazi granice tržišta, geografije i kulture. Da ne postoji samo kao objekt, već kao sila povezivanja.
Globalove je Rashidova humanistička estetika dizajna: dizajn koji povezuje, dizajn koji uključuje, dizajn koji šalje poruku ljubavi i povezanosti širom svijeta.
U eri u kojoj algoritmi stvaraju vizuale bez konteksta, a trendovi se šire brzinom svjetlosti, Karim nas poziva da ne zaboravimo na ono što je najvažnije: na ljubav kao filozofiju i praksu dizajna. Dizajn nije samo estetika dizajn je poruka, emocija, ljudska potreba za povezivanjem, a u toj poruci leži snaga koju Karim gradi više od trideset godina
Ta poruka rezonuje i s nama u Bonjour.DESIGN-u: ekspanzija znači dublje razumijevanje uloge dizajna u društvu.
Ako je zadnji razgovor iz 2014. bio o formi i energiji, ovaj iz 2026. je o empatiji, globalnoj povezanosti i budućnosti osjećanja i možda je upravo Globalove najbolji sažetak onoga što dizajn može i treba biti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
