TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Pokretanjem platforme Bonjour.DESIGN želimo otvoriti prostor za dublje, sporije i ozbiljnije razgovore o arhitekturi i produkt dizajnu u Bosni i Hercegovini.
U vremenu hiperprodukcije i stalne vizuelne buke, činilo nam se važnim započeti upravo temom koja govori o suprotnom o ciklusima, mirovanju i autorskoj jasnoći.
Razgovarali smo s bh. produkt dizajnericom i profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Natašom Perković, o fazama kreativne hibernacije, o izložbi ENSŌ koja je sumirala deset godina rada, te o stolici Zen koja je postala prelomna tačka njenog dizajnerskog jezika.
Ovo nije razgovor o brzini tržišta. Ovo je razgovor o procesu.
U intervjuu koji slijedi govorimo o ciklusima kreativnog rada, o sporosti kao privilegiji i o odgovornosti koju nosi autorski potpis. Dotakli smo se i njenog procesa rada, odnosa prema materijalu, kao i pozicije produkt dizajna u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Posebno nas je zanimalo kako danas vidi novu generaciju dizajnera i šta smatra ključnim za razvoj stabilne autorske pozicije.
Kreativna praksa podrazumijeva cikluse intenzivne produkcije i periode povlačenja.
Kako vi razumijete te faze unutar vlastitog rada i kakvu ulogu imaju u vašem dugoročnom profesionalnom razvoju?
Posljednjih nekoliko godina postala sam svjesna potrebe svog uma, tijela i duha za smjenom ciklusa intenzivne produkcije i mirovanja. Mislim da je takav pristup umjetničkoj produkciji logičan sve u prirodi ima faze uspona, kulminacije, opadanja i mirovanja. Period mirovanja je sve osim istinskog mirovanja za mene je to ključna faza promišljanja i pripreme za novo poglavlje.
U maju 2025. godine otvorila sam izložbu „ENSŌ Samostalna izložba Nataše Perković“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, pod kustoskim vodstvom Adne Muslija i produkcijom Benjamina Čengića iz Galerije savremenih umjetnosti Manifesto, a sastavni dio izložbe bile su umjetničke fotografije mojih proizvoda koje je snimio fotograf Haris Adžem. 
To je bila prva samostalna izložba produkt dizajna u vodećoj muzejskoj instituciji u BiH i sumirala je moja istraživanja iz oblasti dizajna namještaja u proteklih desetak godina.
Od jeseni 2025. sam u fazi mirovanja imam nastavne obaveze na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti i završavam davno započete projekte s kompanijom GoEs, ali ne radim na novim velikim projektima. Dajem sebi prostor i vrijeme da osjetim šta je put naprijed.
Kada započinjete novi produkt, šta je polazna tačka vašeg procesa?
Postoji li dosljedna metodologija kojoj se vraćate ili svaki projekat zahtijeva novi pristup?
Općenito polazište procesa dizajna je istraživanje tako i ja počinjem svoj rad. Istražujem najrazličitije teorijske kulturološke, društvene i ekonomske aspekte datog proizvoda, ali osluškujem i sebe i svoj odnos prema svemu tome, da bih počela s umjetničkim istraživanjem.
Danas možemo veoma brzo doći do informacija, ali mislim da je većini nas potrebno vrijeme da čujemo svoj glas u šumovima ubrzanih komunikacija i u brzini svakodnevnice.
Kao profesorica na Odsjeku produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, pored nastavnih obaveza bavim se umjetničko-istraživačkim radom koji bi trebao rezultirati proizvodom koji je doprinos struci.
Imam privilegiju da mogu razvijati svoje proizvode temeljito i sporo, da mogu puno toga raditi rukom, osjetiti potez, materijal, formu, pa tek onda prenijeti u digitalni zapis radi produkcije za razliku od mnogih proizvoda koji prođu proces od skice do realizacije u samo par mjeseci.
Mislim da bez obzira na to koliko ljudi radi u timu ili koliko resursa imaju na raspolaganju, ljudskom je umu i dalje potrebno vrijeme da osmisli projekat koji vrijedi uraditi, da prođe kroz neuredan proces razvoja proizvoda, pravi greške, ponavlja i razrađuje sve detalje.
Kada danas pogledate svoj profesionalni put, postoji li projekat ili faza koja je bila presudna u definisanju vašeg dizajnerskog jezika?
Ako se osvrnem unatrag, mislim da je svaki trenutak radoznalosti i iskorak iz zone komfora bio formativan, čak i kada se to u tom trenutku nije tako činilo. Projekat koji predstavlja sublimaciju mojih autorskih stavova svakako je stolica Zen, koju sam 2024. godine razvila s bh. kompanijom GoEs.
Kolekciju trpezarijskog namještaja Zen razvila sam tokom šestomjesečnog usavršavanja na Kyoto Design Lab u Japanu. Radila sam na jednom drugom projektu, a slobodno vrijeme koristila sam za obilaske tradicionalnih zanatskih radionica, hramova i upoznavanje japanske kulture.
Išla sam na časove zen meditacije u hram Daitoku-ji i osvijestila sam da bi bilo interesantno skicirati stolicu jednim potezom, ne razmišljajući o njenoj namjeni, kako će biti realizovana i ko će je kupiti. Odlučila sam biti dovoljno snažna da dozvolim sebi fragilnost.
Interesantno je da se prilikom realizacije stolice Zen drvo upravo savija da ne bi puklo, a savijeni luk naslona stolice je u konstruktivnom smislu njen najsnažniji dio. Naslon lijepo prihvata težinu tijela i veoma se blago ljulja dok mijenjamo položaj sjedenja u stolici.
Stolicu i sto Zen ponudila sam jednom japanskom brendu koji nije prihvatio saradnju uz obrazloženje da bi razvoj stolice bio ili nemoguć ili izuzetno težak. Kolekciju sam razvila relativno brzo, ali je sedam godina čekala na proizvođača. Sudbina je htjela da GoEs nabavi tehnologiju za savijanje drveta i realizuje stolicu Zen. Sto Zen s razvlačnim mehanizmom trenutno je u razvoju.
Stolica je na samostalnoj izložbi „ENSŌ“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine premijerno predstavljena u BiH, a čekamo realizaciju stola da u punom kapacitetu lansiramo kolekciju. Mislim da je i sama izložba bila bitna odrednica mog profesionalnog puta jer sam njome zaokružila jednu fazu svog autorskog rada.
Postoje li principi, pravila ili profesionalne vrijednosti koje su za vas neupitne bez obzira na kontekst, budžet ili tržište?
Za mene je autorstvo ključni element produkt dizajna, kao jednog od rijetkih zanimanja čiji rad nosi autorski potpis. Sa svojim studentima često razgovaram o tome šta je zapravo autorstvo, kako se razvija i kako se primjenjuje u praksi.
Prošle akademske godine sam kroz te razgovore sa studenticama i studentima pripremila jedno predavanje na ovu temu.
Zaključili smo da produkt dizajneri koriste elemente i principe likovne kompozicije, a ti elementi i principi nose stvaralački potencijal. Sve oko nas, u našem neposrednom okruženju i u univerzumu, satkano je od tih elemenata i tim principima.
Produkt dizajner ima odgovornost kada oblikuje proizvod na ovaj način. Odgovornost postaje veća jer često radimo multidisciplinarno, s ljudima iz drugih struka, sa saradnicima, za naručioce, a još veća zato što te proizvode koriste krajnji korisnici u nekom društvenom kontekstu. Zbog stvaralačke komponente i društvene odgovornosti struke imamo prava i obaveze koje nosi autorski potpis.
Meni je važno da moji proizvodi imaju snažno konceptualno ishodište i razlog da bi se uopšte producirali u vremenu hiperprodukcije. Nastojim pažljivo razvijati formu i funkciju proizvoda te promišljati društvenu i ekološku održivost proizvoda.
Kao profesorica, kako vidite novu generaciju dizajnera u Bosni i Hercegovini?
Primjećujete li promjene u načinu razmišljanja, odnosu prema disciplini i razumijevanju profesionalne odgovornosti?
Imam privilegiju raditi na Odsjeku produkt dizajn već 15 godina i pratiti polaganu generacijsku promjenu od vremena kada sam bila studentica do danas. Moji aktuelni studenti su veoma informisani i imaju stav, pa je prelijepo s njima raditi na razvoju njihovih autorskih rukopisa.
Neka druga strana medalje rada s mladim generacijama je brzopletost i nestrpljivost, na čemu se može raditi, a iz čega se može i naučiti i djelimično prilagoditi nastavni proces novom vremenu.
Bosanskohercegovački produkt dizajneri i studenti produkt dizajna nose ogroman potencijal za razvoj naše kulture, privrede i društva. Produkt dizajneri, alumniji Odsjeka produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, vrijedan su resurs u domaćim i stranim firmama koje realizuju proizvode ili nude usluge najšireg spektra, te u različitim institucijama kulture.
Neki od naših alumnija odlučili su se za samozapošljavanje i razvili su vlastite brendove kroz koje nude različite unikatne proizvode i usluge.
Pogledajte rad etabliranih mladih produkt dizajnera kao što su Berin Spahić, Ermin Alić, Ana Dutina, Mehmed Mešanović, Medina Viteškić, Dženan Ćosić, te studentske radove diplomanata kao što su Faruk Ibišević, Sara Osmančević, Emina Koso, Samra Dželilović, Amila Tihić, Kenan Čilić, Emina Murtezić, Samir Mrković i mnogi, mnogi drugi.
TEKST: Ada Ćeremida
Nekoliko prostorija, potpuno različiti pristupi dizajnu i dovoljno materijala da se zapitamo šta ćemo sve uskoro gledati u interijerima.
Na Akademiju likovnih umjetnosti stigli smo s dva razloga: tokom dana proći kroz izložbe i studijske postave Zagreb Design Weeka, a navečer na terasi održati naš prvi Bonjour.DESIGN anti-panel meetup.
Prije nego što smo sjeli za isti stol s arhitektima i dizajnerima iz regije, prošli smo kroz nekoliko prostorija glavnog programa i vrlo brzo dobili presjek onoga što trenutno zaokuplja dizajnere: novi materijali, digitalna proizvodnja, odnos zanata i tehnologije, produkt dizajn koji sve češće prelazi granicu prema skulpturi i ozbiljan povratak pitanju kako se stvari proizvode, a ne samo kako izgledaju.
Na tri sprata Akademije istovremeno su se odvijale izložbe iz različitih zemalja, studijski showcaseovi, studentski radovi i instalacije, pa jedan obilazak nije mogao biti kompletan pregled. Ali nekoliko prostorija zaustavilo nas je dovoljno dugo da iz njih izađemo s jasnim bilješkama za Bonjour.DESIGN.
U postavu Regular Companyja prvo su nas zaustavile stolice: vitke crne konstrukcije, prirodno drvo, zaobljeni nasloni i neutralne presvlake, sve postavljeno gotovo kao mala studija proporcije i siluete.
Uz njih su se pojavile skulpturalne lampe u crnoj, krem i bijeloj, s konusnim i kružnim sjenilima koja više djeluju kao mali objekti nego klasična rasvjeta. Posebno je dobro funkcionisao kontrast vrlo čistih formi s toplinom drveta i mekanim teksturama, bez potrebe za mnogo boje ili dekoracije.
Na zidovima i moodboardima mogli smo pratiti i dio procesa iza komada, od skica i fotografija prototipa do načina na koji su zamišljeni unutar interijera. Upravo je to postav učinilo zanimljivijim od klasičnog showrooma: nismo gledali samo finalne stolice i lampe, nego i cijeli vizuelni jezik studija.
Ako bismo iz ove prostorije izvukli jednu bilješku za sezonu, onda je to povratak izraženoj silueti, toplom drvetu i rasvjeti koja u prostoru funkcionira gotovo kao skulptura.
Ako je neka izložba tog dana najjasnije pokazala koliko produkt dizajn danas može biti eksperiment, onda je to bio Material Uncommons.
Postav mladih čileanskih dizajnera okupio je radove nastale iz nekonvencionalnih i recikliranih materijala, ali bez osjećaja da gledamo strogu studiju održivosti. Na tirkiznim postamentima nizali su se komadi koji su istovremeno izgledali sirovo, gotovo geološki, i vrlo promišljeno oblikovano.
Najviše su nam pažnju uzeli predmeti s grubim, poroznim i gotovo koraljnim teksturama, kao i metalni objekti koji su izgledali kao da su savijeni iz jednog poteza, pa zatim ostavljeni da pokažu vlastitu površinu, od mat sivih do iridescentnih tonova.
Tu su bili niski stolovi i skulpturalne forme koje više liče na male pejzaže nego na klasičan namještaj, ali i komadi poput ST.001, Ralum, Gruta, Alva, Fluxa, VeXa i Aura Citrus. Ova prostorija nas je podsjetila da materijal danas više nije samo tehnička odluka, nego i glavna priča proizvoda.
Kod FORMA³ postava je odmah imao sasvim drugačiji ritam: više boje, više grafike i više objekata koji djeluju kao da su izašli iz jednog vrlo savremenog laboratorija za formu.
Poljski dizajn ovdje se bavi digitalnom proizvodnjom, ali prostor nije djelovao hladno ni tehnički. Naprotiv, među radovima su bile visoke vaze i cilindrični objekti u pastelno plavoj, ružičastoj, bordo i tamnoplavoj, zatim keramički komadi sa perforacijama, reljefnim prstenovima i ponavljajućim geometrijskim motivima, kao i rasvjeta koja je kroz teksturu i poluprozirne materijale davala vrlo mekano, gotovo ambijentalno svjetlo.
Najviše nam je pažnju privukao kontrast između tih vrlo precizno proizvedenih predmeta i slobodnijeg vizuelnog jezika oko njih. Na zidovima su bili veliki plakati u jakim bojama, a ispred njih stolice od drveta, metala i pletene žice, pa je cijela prostorija funkcionisala kao presjek više različitih načina proizvodnje.
To je dobar primjer kako 3D print, digitalna obrada i serijska proizvodnja danas više ne izgledaju futuristički sami po sebi — puno je zanimljivije šta dizajneri rade s teksturom, bojom i proporcijom kada im ti alati postanu normalan dio procesa.
Kod Clinica Studija pažnju nam nisu uzeli klasični komadi namještaja, nego visoka, rotirajuća ogledala postavljena poput samostalnih skulptura.
Svako od njih hvata drugi kadar prostorije: crno spiralno stepenište, velike prozore Akademije, prolaz između postava ili tek fragment osobe koja prolazi, pa se cijela instalacija mijenja čim se pomjerite nekoliko koraka.
Ljubičasto svjetlo dodatno je pojačalo taj gotovo digitalni osjećaj, dok su natpisi preko ogledala poput “our future”, “assembled details” i “designed by thought” prostor pretvarali u nešto između instalacije, scenografije i statementa o samom procesu dizajna.
Umjesto da ogledalo samo reflektuje interijer, ovdje ono postaje njegov aktivni dio — rotira se, mijenja perspektivu i svaki put slaže novu sliku istog prostora.
U prostoru Light On MADE IN ITALY priča o proizvodnji bila je prisutna na zidovima kroz fotografije manufaktura i procesa izrade, ali su nas uživo najviše zaustavili sami objekti.
Velika crna sofa s gotovo napuhanim, duboko tapeciranim volumenima stajala je uz crveno-bijeli checkerboard pouf, mekanu bež lounge formu i jednostavnu drvenu stolicu s pletenim sjedištem.
U istoj prostoriji pojavio se i potpuno neočekivan moment: velika bijela žirafa koja u ustima nosi klasični kristalni luster.
Baš taj raspon najbolje objašnjava šta smo ovdje gledali. S jedne strane su zanat, drvo, tapaciranje i proizvodno znanje, a s druge predmeti koji sebi dopuštaju biti teatralni, duhoviti i gotovo nadrealni.
Čak i kroz neutralnu paletu dominiraju tekstura i volumen, dok checkerboard uzorak i ružičasti transparentni objekt ubacuju grafički moment. Ako nešto iz ove prostorije nosimo kao bilješku za interijere, onda je to da ozbiljna izrada više ne znači i ozbiljan karakter predmeta komfort, skulpturalna forma i humor mogu sasvim dobro stajati u istoj prostoriji.
U prostoriji Space to Space 2.0, iza koje stoje studenti Faculty of Multimedia Communications, Tomas Bata University in Zlín, atmosfera je bila potpuno drugačija od glasnijih postava koje smo ranije obilazili.
Ovdje je fokus bio na rasponu ideja: od mode i tekstila, preko nakita i produkt dizajna, do projekata koji se bave vodom, materijalima, svakodnevnim navikama i odnosom između prirode i tehnologije.
Bijeli panoi, lagana scenografija i dosta praznog prostora dali su svakom radu dovoljno zraka, pa je cijela prostorija djelovala kao mala mapa studentskog razmišljanja danas — radoznalog, interdisciplinarnog i dosta svjesnog svijeta oko sebe.
Posebno su nam za oko zapeli radovi koji su spajali predmet i narativ: modni komadi predstavljeni gotovo kao istraživanja ličnog prostora i memorije, nakit koji komentira potrošnju, kao i produkti koji polaze od vrlo konkretnih potreba, poput filtracije vode ili fermentacije.
Tu je bio i metalni objekt koji balansira između lampe i prostorne skulpture, konstrukcije od savijenih cijevi, tekstilni eksperimenti i komadi koji izgledaju bliže instalaciji nego klasičnom studentskom zadatku.
Upravo u tome je bila snaga ove postavke: nije pokušavala dati jedan estetski potpis, nego pokazati koliko različitih pravaca može stati pod isti okvir.
Dok smo prolazili kroz ove postave, paralelno se odvijao i mnogo širi program.
Tu su bili Prije prvog zalogaja, jedna od većih food design izložbi ovogodišnjeg programa, zatim izložba finalista Zagreb Design Week Awarda, studentske postavke, radionice, instalacije i razgovori u sklopu Italian Design Daya.
Zato je cijela Akademija tih dana funkcionisala kao kombinacija škole, galerije, studija i festivala. Iz jedne prostorije izlazite iz poljskog digitalnog crafta, u sljedećoj gledate eksperimentalne čileanske materijale, nekoliko vrata dalje ulazite u talijansku priču o proizvodnji, pa završite među rotirajućim ogledalima ili grafikom koja preuzima cijeli prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
