BONJOUR.intervju: Nataša Perković, produkt dizajnerica iz Sarajeva čije linije namještaja osvajaju međunarodne nagrade
Tekst:Bonjour.ba
DIZAJN SAVJETI
Kada je prije nešto više od četiri godine Nataša predstavila dizajn Elle stolice, zaljubili smo se u sofisticiran dizajn ovog komada namještaja čija forma ima strukturalnu snagu i privlači poglede.
'Elle' stolice uskoro je postala tema brojnih medija, a dobila je i brojne komplimente stručnjaka, kao i BigSee nagradu.
Nedavno je dizajnerica predstavila novu kolekciju 'Air', sastavljenu od trpezarijskog stola i stolice za koju Nataša kaže da ima 'udobnost sličnu kancelarijskoj stolici, a toplinu klasične drvene stolice.' Činjenica da je i ova kolekcija već dobila dvije Iconic nagrade bio nam je dodatan povod da u razgovoru s Natašom saznamo kako se rodila njena ljubav prema drvetu, s kojim se izazovima susreće u radu, kako izgleda jedan njezin radni dan, ali i koji bi poklon razveselio jednu produkt dizajnericu.
Kako se rodila tvoja ljubav prema drvetu i kada si shvatila da želiš biti produkt dizajnerica?
Drvo je dio mene od djetinjstva jer su mi deda i otac radili u Šipadu. Za mlađe čitaoce koji možda ne znaju, Šipad je prijeratni bosansko-hercegovački privredni gigant, kompanija za preradu drveta, izradu drvenih elemenata i namještaja koja je bila prisutna na svjetskom tržištu. U kući se često pričalo o drvetu, tu je uvijek bilo uzoraka drveta, a tako sam i saznala za dizajn. Afinitet prema dizajnu otkrila sam u osnovnoj školi Schutz American School u Aleksandriji, Egiptu. Škola je bila zasnovana na metodologiji Montessori i mi učenici smo mogli sve zadatke obavljati na različite načine, a ja sam se uglavnom likovno izražavala. Po povratku u Sarajevo išla sam na privatne časove crtanja, a kasnije i pripreme za prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, jer u gimnaziji koju sam pohađala nije bilo likovnog. Tokom studija nisam istraživala drvo, niti namještaj, već tek nekoliko godina po završetku studija.
Kako izgleda jedan radni dan produkt dizajnerice?
Dani su mi veoma raznoliki. Omiljeni su mi dani koje provedem izrađujući modele u ateljeu, istražujući formu, propitujući mogućnosti, uživajući u toj igri ne razmišljajući o rezultatu… Jednako volim dane koje provedem sa svojim studentima na Odsjeku za produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje radim kao docent na predmetu Unikatno oblikovanje. Predmet su utemeljili akademik i profesor emeritus Zlatko Ugljen i profesorica emerita Ognjenka Finci i bila je čast učiti od njih. Privilegovana sam imati takve dane i baviti se lijepim.
Koja je najveća prednost ovog zanimanja? S kojim se izazovima ova struka susreće u BiH?
Dizajneri, kao i ostali likovni umjetnici, imaju priliku da stvore svoj svijet. To nije samo likovni svijet, svijet boja, oblika, već i svijet vlastitih svjetonazora, kriterija, stavova, pa čak i, recimo, etike. Neki, najveći među nama, uistinu uspiju stvoriti vlastiti svijet, pa i univerzum.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Produkt dizajn u Bosni i Hercegovini je na izuzetno visokoj razini ako izdvojeno posmatramo djelovanje pojedinih dizajnera. Postoji nekoliko izvrsnih domaćih dizajnera koji sarađuju s proizvođačima, najčešće proizvođačima namještaja, te postižu zapažene rezultate. Tu je i nekoliko sjajnih dizajnera, često modnih dizajnera ili dizajnera nakita, koji su pokrenuli male proizvodnje i koji uspješno plasiraju svoje proizvode na evropskom i svjetskom tržištu.
Međutim, ako posmatramo cjelokupnu scenu produkt dizajna, ona gotovo da ne postoji. Scenu ne može izgraditi nekoliko dizajnera. Koliko mi je poznato, nemamo niti jedan studio koji se bavi isključivo produkt dizajnom ili dizajnom namještaja, dizajneri nisu strukovno udruženi, ne postoji istinska kultura izlaganja dizajna u galerijama ili muzejima, ne postoji profesionalna kritika, itd, itd. Bilo bi dobro da više dizajnera ima priliku raditi sa više industrija, ne samo sa industrijom namještaja, koja nam je trenutno najaktivnija. Sve bi ovo bilo bitno za izgradnju scene koja je stabilna, koja može dugo biti prisutna i iz koje se može izgraditi brand “bh dizajna”. I sve je ovo moguće, samo je potrebno da postane strateški prioritet i da svi bitni akteri rade ka istom cilju.
Surađuješ s domaćom kompanijom MS&WOOD u izradi samog namještaja. Kako je došlo do vaše suradnje i koje su njene prednosti?
Do saradnje s kompanijom MS & Wood je došlo gotovo slučajno! 2015. godine sam intenzivno radila na razvoju nekoliko kolekcija namještaja s namjerom da ih ponudim bh proizvođačima koji imaju CNC tehnologiju i žele raditi s dizajnerima. Na Imm Cologne sam gotovo slučajno upoznala MS & Wood, koji je u to vrijeme lansirao svoju prvu kolekciju Primum, koju potpisuje Ado Avdagić. Na krilima uspjeha Adinih proizvoda, odmah su se zainteresovali da razviju drugu kolekciju. Volim svoju saradnju s MS & Wood i nadam se da će trajati dugo godina. Rijetkost je imati fabriku svjetskog kalibra i izvrstan tim inžinjera i majstora na raspolaganju i na dohvat ruke, na sat vremena od ateljea, kada razvijate proizvod.
'Kolekcija koju će vidjeti cijeli svijet', namještaj koji će dobiti 'titulu savremenog klasika', sve su ovo epiteti koji su pratili kolekciju 'Elle' za koju si osvojila tolike nagrade. Kako teče tvoj kreativni proces i kada znaš da je proizvod završen/spreman za pokazivanje?
Kad počnem raditi na projektu prvo postavim koncept, ideju vodilju i likovnih jezik proizvoda. Oblikujem proizvod kroz ručno rađene modele u mjerilu ili prirodnoj veličini. Najčešće radim u zamjenskim materijalima kao što su karton, papir, stirodur. Koristim i računarsko modelovanje, ali samo da bi se ručno izrađena forma prevela na tehnički jezik koji koriste inžinjeri, majstori, pa i mašine za izradu proizvoda.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Uloga računarskog modelovanja neupitna je u dizajnu već duže vrijeme. Mnogi dizajneri su se u potpunosti odmaknuli od ručnog rada i rade direktno na računaru, što po mom mišljenju nije dobro. Računari nam ubrzavaju i pojednostavljuju rad, ali čini mi se da projektovanje samo pomoću softvera može ograničiti individualni autorski izraz. Dizajniranje kroz fizičko oblikovanje olakšava sagledavanje različitih aspekata proizvoda: forme, funkcije, ergonomije, proporcija dijelova u odnosu na cjelinu, itd. To je izuzetno spor proces, ali ipak mi se nekad čini da je upravo to dodatno vrijeme potrebno da se donesu važne odluke o proizvodu. Mislim da je naš Odsjek za produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu ističe baš zato što još uvijek njeguje ovaj bauhausovski pristup oblikovanju.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Vrijeme je da čitatelje upoznamo i sa kolekcijom Air za koju ste osvojili dvije nagrade Iconic Award! Što je bila inspiracija za izradu, što ju čini posebnom i što je bio najveći izazov…?
Trpezarijski namještaj Air karakteriše veoma podnošljiva „lakoća postojanja“ – vizuelna lakoća koja se ogleda u čistoći i translucentnosti forme, ali i fizička lakoća koju najbolje pokazuje težina stolice od otprilike tri kilograma.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Stolica Air rezultat je eksperimenta i kombinovanja mreže - novog, sintetičkog materijala, sa drvetom – tradicionalnim, prirodnim materijalom. Ima udobnost sličnu kancelarijskoj stolici, a toplinu klasične drvene stolice. Mreža preuzima težinu tijela i oslanja se na drvenu konstrukciju. Kombinacija materijala čini stolicu prozračnom i hladnom u toploj klimi, a ugodnom i toplom u hladnoj klimi. Mreža ima C2C certifikaciju – napravljena od recikliranog poliestera i vrlo se lako može odvojiti od drvenog okvira i ponovo recklirati. Uskoro će biti dostupna i verzija stolice Air sa klasičnim tapeciranim sjedalom od spužve i tekstila.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Sto Air je jednostavno, ali smjelo konstruisan. Staklena, odnosno drvena, ploča stola gotovo da levitira iznad konstrukcije. Zapravo je spojena čelikom i lako se može demontirati. Ovako koncipiran proizvod je ekološki održiv jer se, nakon što korisnik odbaci proizvod, materijali lako mogu odvojiti i ponovno iskoristiti ili reciklirati. Linija se izrađuje u jasenu, hrastu, orahu i bukvi.
Foto: Eldin Hasanagić, VTF Studio
Što ti je pomoglo da odrediš svoj stil kreiranja i odakle danas najviše učiš o dizajnu, trendovima...?
Moj odnos prema dizajnu sublimacija je raznih životnih i profesionalnih iskustava. Učim posmatranjem svoje okoline, našeg kulturnog naslijeđa, prvenstveno modernističkog, pa i vernakularnog dizajna, ali i prirodnih ljepota naše zemlje. Obilježilo me i odrastanje u Egiptu, ali i angažmani i studijski boravci u Londonu, Italiji, Japanu i drugim zemljama. Kretanja na svjetskoj dizajn sceni ne možemo pratiti kroz lokalne izložbe i druge događaje, ali mi se čini da su nam opet na dohvat ruke zahvaljujući internetu. Pratim stručne časopise i knjige i nikad ne propuštam priliku da otputujem na neki događaj vezan za dizajn. Inspirišu me i druge oblasti dizajna kao što su modni dizajn, dizajn enterijera, ali i likovna umjetnost, arhitektura, film, ples i druge kreativne discipline.
Mnogi nerijetko komentiraju kako su cijene namještaja domaćih dizajnera preskupe, dok sličan dizajn mogu pronaći npr. u IKEA prodavnicama. Kako ti komentiraš tu tezu?
Cijene domaćeg dizajniranog namještaja jesu visoke spram prosječnih primanja u našoj zemlji, ali uopšte nisu visoke ako posmatramo koliko taj namještaj vrijedi, koliko je kvalitetan i koliko se dugo može koristiti. Bosansko-hercegovački proizvođači dizajniranog namještaja – Artisan, Zanat, Gazzda i MS & Wood, proizvode visokokvalitetan namještaj koji spada u visoku cjenovnu kategoriju. Namještaj koji nudi IKEA je često odlično dizajniran, ali je masovno proizveden, manje kvalitetan i manje trajan namještaj koji pripada nižoj cjenovnoj kategoriji. To su potpuno različiti svjetovi, a oba tipa namještaja imaju svoje mjesto na tržištu i u našim domovima.
Komad namještaja koji se nalazi na tvojoj wish listi?
Voljela bih imati trpezarijski sto Alda Bakkera…
Najljepše uređen prostor u BiH? Omiljena zgrada?
Ako bih se odlučila za jedan prostor, to bi bila Šerefudinova Bijela džamija u Visokom, remek-djelo akademika i profesora emeritusa Zlatko Ugljen. Profesorova osobna poetika, maestralno vladanje formom, sinteza arhitekture i enterijera se rijetko sreću. Prije nekoliko godina sam ušla i u njegov Hotel Bregava u Stocu i ljepota kompozicije je, bez obzira što je hotel devastiran, bila jasna, neuništiva.
Dodala bih još i Spomenik Bitke na Sutjesci kipara Miodraga Živkovića, okamenjenu alegoriju pobjede, ujedno suptilnu i monumentalnu. Spomenik nije prostor u pravom smislu, ali jeste prostorno rješenje, instalacija u prostoru, koja ipak sačini prostor u trenutku kada prošetamo stazom koja prolazi kroz spomenik. Ovi biseri su prije dvije godine predstavljeni u okviru izložbe „Concrete Utopia“ posvećenoj jugoslovenskoj arhitekturi u kultnom njujorškom muzeju MOMA. Stručnjaci i ljubitelji arhitekture i dizajna iz cijelog svijeta posjećuju ova dva lokaliteta.
Poklon koji bi oduševio tebe, ali i svakog produkt dizajnera?
Često me oduševe iskustva koja nisu nužno vezana za materijalno, kao što je posjeta nekoj dobroj izložbi, muzeju, koncertu i slično. Omiljeni objekti koje sam dobila na poklon su ulje na platnu Mehmeda Zaimovića koje sam dobila od supruga, koje treperi kako se mijenja svjetlo u stanu i na kojem još uvijek otkrivam detalje; grafit sa mojim imenom i imenima još nekoliko kolega s Akademije, koji nam je u predgrađu Tuzle nacrtao jedan student; tanjir od inoxa bauhausovke Marianne Brandt koji sam dobila od prijateljice.
S kojim materijalima bi voljela raditi u budućnosti?
Mnogo je materijala s kojima bih htjela raditi. Za mene je drvo najljepši i najplemenitiji materijal, ali i kompleksan, živi materijal o kojem se kroz svaki novi projekat može nešto novo i naučiti. Zanimljivi su i drugi prirodni materijali kao što su kamen, keramika, određene vrste metala, prirodne tkanine i slično. Voljela bih razviti „mekani“, tapecirani proizvod kao što je sofa ili fotelja.
Fascinantni su mi prirodni kompoziti, biokompoziti, a to su materijali koji prave spajanjem dva prirodna materijala na način da rezultiraju novi materijal ima bolja svojstva od dva prvobitna, zasebna materijala. Svi značajni razvojni i istraživački centri danas razvijaju biokompozite jer se smatra da su važan element održivog razvoja. Imala sam priliku raditi na biokompozitnom materijalu tokom šestomjesečnog usavršavanja na Kyoto Design Lab na Kyoto Institute of Technology 2017. godine. Tamo sam s timom stručnjaka za razvoj novih materijala razvila kompozite od otpadnih vlakana palme uljarice, te primijenila nove materijale na liniji dizajnerskih proizvoda.
Bez čega nikada ne izlaziš iz kuće?
Najčešće nosim telefon, ključeve, tečnost za sočiva, karmin, sunčane naočale, hemijsku olovku, teku.
Ritual koji ti pomaže da se opustiš na kraju dana?
Slobodno vrijeme provodim družeći se s bliskim ljudima, šetajući psa, na planini, a u zadnje vrijeme pokušavam učiti jogu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Naslovna fotografija: Almin Zrno