TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Za launch Bonjour.DESIGN-a znali smo da moramo ciljati visoko, upravo zato nam je posebno drago što novo poglavlje otvaramo razgovorom s Karimom Rashidom.
Prije dvanaest godina, 2014., kada je digitalni svijet još uvijek bio sporiji, Instagram tek u usponu, a MODA.MO tek počinjao graditi svoj glas, arhitektica Martina Milićević je razgovarala s Karimom Rashidom o pink bojama, DJ setovima i demokratskom dizajnu.
Od tada do danas, svijet je prošao kroz ubrzanja koja nismo mogli predvidjeti. Algoritmi su preuzeli vizuelni prostor. Umjetna inteligencija generiše milijarde slika dnevno. Tržišta su postala globalna, ali estetika često uniformna, a mi smo od modnog portala izrasli u platformu koja razumije da je dizajn mnogo više od objekta, on je arhitektura iskustva.
Danas, dok pokrećemo Bonjour.DESIGN kao novu, posvećenu arhitektonsku i dizajnersku vertikalu unutar Bonjour.ba, činilo nam se gotovo simboličnim da krug zatvorimo i otvorimo, upravo s Karimom Rashidom.
Ako je 2014. bila o estetici, 2026. je o sintezi.
Karim Rashid je jedan od najutjecajnijih dizajnera savremenog doba, autor više od 4.000 realizovanih projekata širom svijeta, poznat po spoju tehnologije, humanosti i optimizma u dizajnu.
U ovom razgovoru dotakli smo se transformacije dizajnerske profesije, Memoria kolekcije, iskustvenih prostora i odgovornosti dizajnera u 2026. godini. Zanimljivo, riječ koju Karim koristi da opiše trenutnu fazu svoje karijere je “ekspanzija” na simboličan način opisuje i našu, iz Bonjour.ba u Bonjour.DESIGN.
Možda je upravo u toj paraleli razlog zašto se ovaj razgovor čini kao prirodan nastavak, a ne povratak.
Bonjour Karim, prošlo je više od decenije od našeg prethodnog razgovora s vama.
Sada, kada se ponovo povezujemo povodom lansiranja naše posvećene dizajnerske platforme, kako gledate na svoj put u proteklih deset godina kreativno i filozofski?
Decenija je neobična mjera vremena. U dizajnu, deset godina može djelovati kao treptaj, a ipak sadržavati čitave živote ideja. Moj put nije bio o reinvenciji, već o destilaciji. Postepenom reduciranju ka jasnoći. Manje buke, više suštine. Moj rad je postao tiši u formi, ali dublji u emociji. Više ne jurim novinu; tražim rezonancu.
I možda najvažnije, svjesno sam se vratio dječijem stanju, onoj rijetkoj teritoriji o kojoj je Picasso govorio gdje je radoznalost neustrašiva, a mašta instinktivna. Za mene, dizajnirati znači štititi tu nevinost. Godine ne bi trebale učvrstiti viziju; trebale bi je omekšati. Učiniti nas perceptivnijima, osjetljivijima, slobodnijima.
Filozofski, moje uvjerenje je samo ojačalo: dizajn nije o objektima; on je o oblikovanju iskustva, ponašanja i osjećaja.
On je nevidljiva arhitektura svakodnevnog života. Vrijeme nije umanjilo moju radoznalost. Pojačalo ju je.
Vaš rad je oduvijek bio duboko ukorijenjen u optimizmu i senzornom iskustvu.
U vremenu obilježenom globalnom nesigurnošću i digitalnom prezasićenošću, vjerujete li da dizajn i dalje ima moć oblikovati emocionalno blagostanje? Ili se njegova uloga suštinski promijenila?
Živimo u dobu preopterećenosti digitalna buka, vizuelna repetitivnost, beskrajne distrakcije i oko 1,4 milijarde slika generisanih dnevno. Ipak, ljudsko tijelo ostaje analogno. I dalje osjećamo teksturu. I dalje reagujemo na boju. Dodirujemo hladno i toplo. I dalje žudimo za ljepotom.
Dizajn nikada nije bio važniji. U nestabilnim vremenima, emocionalna jasnoća postaje nužnost. Svijetao prostor, mekana površina, krivina koja pristaje ruci to nisu površni gestovi. To su psihološka sidrišta.
Dizajn oblikuje raspoloženje. Oblikuje samopouzdanje. Oblikuje dostojanstvo. Njegova uloga nije umanjena. Produbljena je.
Ali problem danas, u poređenju s periodom od prije deset godina, jeste što sam tada bio slobodniji da se izrazim, dok danas većina brendova i kompanija kopira i prati trendove, pa svjedočimo uniformnosti širom svijeta.
Imate li lična pravila kreativnosti ili je sama kreativnost pobuna protiv pravila?
Koje discipline ili ograničenja namećete sebi na početku projekta?
Kreativnost nije haos. Ona je disciplinirana sloboda. Namećem redukciju. Pitam se: Može li ovo biti lakše? Može li biti senzualnije? Može li biti inteligentnije? Uklanjam dok objekt ne prodiše.
Ograničenja su darovi. Ona tjeraju na izum. Potpuna sloboda je paraliza. Unutar granica, mašta ubrzava. Ali jedno pravilo stoji iznad svih: nikada ne ponavljati sebe.
Navika je neprijatelj originalnosti.
Vaša recentna kolekcija Memoria nosi snažnu emocionalnu dimenziju u formi i narativu.
Šta za vas znači sjećanje u prostornom i produkt dizajnu i na koji način je taj koncept oblikovao ovu kolekciju?
Sjećanje je nevidljivo, ali moćno. Ono je tihi sloj unutar svakog objekta i prostora. U kolekciji Memoria nisam bio zainteresovan za nostalgiju. Ne dizajniram prošlost.
Dizajniram kontinuitet emocije. Forma može pokrenuti prepoznavanje bez imitacije. Krivina može djelovati poznato, a da nije historijska. Proporcija može evocirati ugodu bez reference. Sjećanje je, za mene, emocionalna inteligencija ugrađena u materijal. To je način na koji dizajn postaje intiman.
Kada posmatrate svoje najnovije projekte, šta vas najviše uzbuđuje u budućnosti senzornog i iskustvenog dizajna?
Ulazimo u fazu u kojoj se granice brišu između fizičkog i digitalnog, između objekta i atmosfere, između tehnologije i emocije i to pokušavam komunicirati kroz svoj rad.
Ono što me uzbuđuje jeste imerzija. Prostori koji djeluju fluidno. Materijali koji djeluju živo. Okruženja koja angažuju sva čula, ne samo oko.
Budućnost dizajna nije ni minimalna ni maksimalna. Ona je iskustvena. Ona je relacijska. Ona je duboko ljudska.
Kada biste trenutnu fazu svoje karijere morali opisati jednom riječju, koja bi to bila i zašto?
Ekspanzija.
Ne ekspanzija u količini, već u dubini. Širenje percepcije.
Dublja integracija tehnologije, emocije, proizvodnje i humanosti.
Koji biste savjet dali mladim dizajnerima koji djeluju u kontekstima u razvoju, gdje resursi mogu biti ograničeni, ali mašta obilna?
Ograničenja su katalizatori. Ne čekajte idealne uslove. Oni ne postoje. Stvarajte s onim što imate. Oskudica često proizvodi najoriginalnije glasove.
Najvažnije, zaštitite svoju jedinstvenost.
Svijetu ne treba još jedna imitacija bež minimalizma. Potrebna mu je hrabrost. Potreban mu je optimizam.
Potrebna mu je vaša vizija i originalnost.
Koja je odgovornost dizajnera u 2026. godini? Da li je ona estetska, ekološka, društvena ili nešto sasvim drugo?
Odgovornost dizajnera danas je sinteza. Ljepota bez etike je prazna. Održivost bez emocije je nepotpuna. Društvena osviještenost bez estetske inteligencije nema uticaj.
Ne oblikujemo samo objekte. Oblikujemo kulturu. Dizajn je potpis civilizacije.
Gledajući unazad na vlastitu evoluciju, koje ste uvjerenje o dizajnu u potpunosti promijenili?
Rano u svojoj karijeri vjerovao sam da će tehnologija definisati budućnost dizajna. Sada razumijem: čovječnost je ta koja je definiše, a tehnologija je alat. Emocija je odredište. Empatija je temelj. Senzorno bogatstvo je bezvremensko.
Budućnost neće biti hladnija.
Bit će osjetljivija, senzualno minimalnija, interaktivnija i poetičnija.
Naš razgovor završava jednostavno. Bez velike tačke. Bez dramatične izjave. Samo jedna riječ:
Globalove.
Karim tako potpisuje mailove, objave, pa i intervjue. Nije to tipfeler. Nije ni slogan. To je kondenzovana filozofija.
Globalove je spoj riječi global i love ali u njegovom slučaju to je mnogo više od lingvističke igre. To je ideja da dizajn mora biti univerzalan, inkluzivan i emocionalno inteligentan. Da nadilazi granice tržišta, geografije i kulture. Da ne postoji samo kao objekt, već kao sila povezivanja.
Globalove je Rashidova humanistička estetika dizajna: dizajn koji povezuje, dizajn koji uključuje, dizajn koji šalje poruku ljubavi i povezanosti širom svijeta.
U eri u kojoj algoritmi stvaraju vizuale bez konteksta, a trendovi se šire brzinom svjetlosti, Karim nas poziva da ne zaboravimo na ono što je najvažnije: na ljubav kao filozofiju i praksu dizajna. Dizajn nije samo estetika dizajn je poruka, emocija, ljudska potreba za povezivanjem, a u toj poruci leži snaga koju Karim gradi više od trideset godina
Ta poruka rezonuje i s nama u Bonjour.DESIGN-u: ekspanzija znači dublje razumijevanje uloge dizajna u društvu.
Ako je zadnji razgovor iz 2014. bio o formi i energiji, ovaj iz 2026. je o empatiji, globalnoj povezanosti i budućnosti osjećanja i možda je upravo Globalove najbolji sažetak onoga što dizajn može i treba biti.
TEKST: Ada Ćeremida
U trenutku kada pokrećemo Bonjour.DESIGN, platformu posvećenu arhitekturi, interijeru i produkt dizajnu, bilo nam je važno da prvi val priča otvori brend koji je redefinisao percepciju bosanskohercegovačkog zanatstva na međunarodnoj sceni.
Zanat je tokom protekle decenije pokazao da rezbarija nije relikt prošlosti, nego živa, transformativna tehnika koja može oblikovati savremeni dizajnerski jezik.
U fokusu ove priče su asesoari Grad, nastali povodom desetogodišnjice Zanata, objekti koji balansiraju između dekorativne skulpture i funkcionalnog držača knjiga. O njihovom nastanku, simbolici i ulozi ručne rezbarije razgovarali smo s dizajnericom Jasnom Mujkić, prvom profesionalnom dizajnericom koja je modernizovala rezbariju u savremenom izrazu Zanata.
Grad je minijaturna arhitektura. Silueta kuće, mlina, krovova i panorama pretočena je u kompoziciju drveta. Ali ono što ih čini posebnim nije samo forma, već tekstura rezbarija koja narativ pretvara u emociju.
Jasna Mujkić, produkt dizajnerica i profesorica
Za Bonjour.DESIGN razgovarali smo s Jasnom Mujkić o simbolici arhetipa, ulozi rezbarije u savremenom kontekstu i desetogodišnjoj saradnji sa Zanatom.
U tri pitanja dotakli smo se procesa nastanka objekata Grad, odnosa tradicije i savremenosti te transformacije zanatskog jezika u dizajnerski izraz današnjice.
Objekti Grad inspirisani su panoramom Sarajeva i arhetipom bosanske kuće i mlina. Kako ste preveli taj emotivni i kulturni pejzaž u savremeni dizajnerski jezik?
Arhetip nosimo u sebi. To je dio kolektivne svijesti. Kako probuditi emotivni odziv? Kako učiniti da ljudi prepoznaju u tome što ste napravili nešto svoje, poznato, drago, izgubljeno, da ih vrati u neko drugo vrijeme?
Vjerovatno u kreativnom procesu morate i sami pronalaziti neka svoja dragocjena sjećanja i graditi neku svoju priču u kojoj se i drugi mogu pronaći. Grad je u osnovi geometrijska kompozicija s elementima koje prepoznajemo kao arhetip kuće i bez rezbarije to bi i ostao.
S rezbarijom ova priča oživljava. Počinje naracija, počinju sjećanja i s njima emocije.
Grad nastaje povodom desetogodišnjice Zanata.
Da li ste ovaj projekat doživjeli kao svojevrsni rezime dosadašnje saradnje i kako se on nadovezuje na vaš prvi rad sa Zanatom?
Ja sam, u stvari, prvi dizajner koji je sa Zanatom radio na uvođenju rezbarije u savremeni dizajnerski izraz. Mala stolica bez naslona iz kolekcije Quiet je prvi proizvod nastao s tom idejom.
Sve o čemu sam tada razmišljala vidljivo je u toj stolici. Čista forma gdje je pažnja posvećena i onom što se ne vidi, izrazito pažljivo odabrane proporcije i rezbarija, ne kao ukras nego kao sastavni dio objekta. Lagana Quiet hoklica mijenja svoj karakter primjenom različite rezbarije, može izgledati masivna i teška ili imati iznenađujuću vizualnu lakoću.
Sa Zanatom sarađujem već vrlo dugo i pored dizajna namještaja uključivala sam se u različite projekte, od uloge art direktora za fotografije i set dizajn, dizajna izložbi ili rada na katalozima i generalno vizualnom predstavljanju Zanata. Tokom godina smo shvatili da dijelimo iste vrijednosti i nekako sam i ja postala dio Zanat tima kroz tu stalnu saradnju.
Radeći na svim tim projektima stalno sam imala doticaj sa bogatstvom Zanatove kolekcije rezbarija. Povezivala sam ih vizualno i osjećala da tu postoji nešto zanimljivo. Za kolekciju i izložbu desetogodišnjice Zanat Ten željela sam napraviti nešto što je oda rezbariji, uzorcima, rezbarima. 
Grad je ideja da se različite vrste rezbarije postave zajedno, na način da pričaju priču. Počelo je kao instalacija za izlog u Domu Zanata, a nastavilo s nizom dizajn objekata, koji u vidu dekoracije ili u funkciji držača knjiga, nadam se, oplemenjuju prostor i bude sjećanja.
U projektu Grad rezbarija nije pasivna. Uzorci u relaciji jedni s drugima pričaju priču, a od nas zavisi šta ćemo prepoznati – panoramu grada s poznatim siluetama, kamene krovove Počitelja, stare seoske kuće ili mlinove.
Sve je u naznakama, ali one su dovoljne da aktiviraju imaginaciju. Rezbarena tekstura transformiše materijal, a jednostavna forma dobija sadržaj.
Vaš rad sa Zanatom od početka je vezan za reinterpretaciju ručno rezbarenog motiva.
Na koji način ste u objektima Grad balansirali između poštovanja tradicije i savremene redukcije forme?
Savremena forma traži nove relacije. Ako govorimo o drvorezbarstvu, čuvanje tradicije znači poštovanje umijeća koje se prenosi generacijama, poštovanje plemenite artizanske vještine, znanja o drvorezbarstvu i drveta kao dragocjenog materijala.
Tradicionalni rezbarski motivi i forme imaju svoje mjesto i nose duh vremena u kome su nastali. Tradicionalne tehnike i znanja postoje i danas i moraju pronaći nove motive i novi izraz da bi preživjeli.
Ako nas je priroda ičemu naučila to je da je za preživljavanje potrebna sposobnost za promjenu.
Na nama je da utvrdimo karakter te promjene, poštujući sve ono što su ljudi radili prije nas, da naučimo sve što možemo o onome čime se bavimo i možda i mi damo neki mali doprinos.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
