TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.4.2026.
Kada nam projekat poput ovog stigne u inbox, odmah znamo da je riječ o priči kakvu želimo dijeliti kroz Bonjour.DESIGN.
Ovakvi projekti otvaraju prostor za razgovor o tome kako se arhitektura može odnositi prema naslijeđu, a istovremeno odgovoriti na potrebe današnjeg života.
Zato nas je posebno zaintrigirala ova skoro stoljeće stara škola u Istri, u malom mjestu Modrušani, koja je pažljivo obnovljena uz jasan osjećaj za ono što treba zadržati. 
Priče poput ove podsjećaju koliko slojevita može biti transformacija prostora kada se radi s mjerom i kako arhitektura može biti alat za očuvanje, a ne brisanje prošlosti.
Nekadašnja osnovna škola, izgrađena 1935. godine, danas funkcioniše kao dom. U vremenu kada se identitet prostora često briše u korist novog, ovakav pristup koji ne skriva svoje porijeklo djeluje kao promišljen i potreban odgovor.
Prije nego što je postala vila, Scvola Elementare bila je mjesto svakodnevice jedne zajednice. Izgrađena tokom talijanske uprave, ova zgrada je desetljećima funkcionisala kao osnovna škola, sa jasno definiranom organizacijom prostora i tipologijom koja je odgovarala tadašnjem društvenom kontekstu.
Ta struktura je ostala prisutna i danas. Ne kao nostalgija, nego kao prostorni okvir koji je reinterpretiran. Fasada sačuvana u kamenu, ritam otvora i čak natpis iznad ulaza nisu tretirani kao dekor, nego kao aktivni elementi identiteta.
Ono što ovaj projekt izdvaja jeste činjenica da prošlost nije stilizirana. Ona je ostavljena vidljiva, gotovo sirova, ali precizno uklopljena u novi narativ.
Projekt počinje intuitivno pronalaskom napuštene zgrade i prepoznavanjem njenog potencijala. Vlasnici nisu tražili gotov prostor, nego mogućnost da oblikuju vlastiti odnos prema mjestu.
Adaptacija nije bila jednostavna. U tehničkom smislu, riječ je o kompletnoj rekonstrukciji: od temelja i konstrukcije, do krova i energetskih sistema. Ali upravo u tom procesu leži ključ projekta sposobnost da se istovremeno intervenira i očuva.
Ovdje arhitektura nije agresivna. Nema pokušaja da se “prepiše” postojeće stanje, nego da se nadogradi. Rezultat je prostor koji zadržava svoju mjeru, proporciju i logiku, ali funkcioniše u savremenom kontekstu.
Najveća vrijednost projekta leži u suzdržanosti. Intervencije su precizne, gotovo nevidljive na prvi pogled, ali ključne za način na koji prostor danas funkcioniše.
Zadržani su osnovni volumeni i materijali, dok su novi slojevi uvedeni kroz infrastrukturu, izolaciju i tehnologiju. Sistem grijanja, solarni paneli i energetska rješenja nisu naglašeni, ali su integralni dio projekta.
Ovakav pristup pokazuje kako savremena arhitektura ne mora biti vizualno dominantna da bi bila relevantna. Dovoljno je da bude logična.
Unutrašnjost prati istu ideju. Nema viška, ali nema ni praznine.
Prirodni materijali kamen, drvo, tekstil definišu atmosferu. Paleta je suzdržana, ali topla, sa akcentima koji dolaze kroz umjetnost i predmete s pričom. Namještaj varira od savremenih komada do antikviteta, stvarajući balans između vremena.
Poseban sloj čini privatna kolekcija umjetnina i predmeta i upravo zbog toga prostor djeluje autentično, a ne kurirano.
Organizacija prostora ostaje jasna: prizemlje kao zajednički prostor, kat kao zona privatnosti. Ali ono što se mijenja jeste način na koji se ti prostori koriste fleksibilnije, otvorenije, prilagođeno savremenim navikama.
Vanjski prostor nije tretiran kao dodatak, nego kao produžetak interijera.
Bazen, terasa, ljetna kuhinja i vrt organizovani su kao niz funkcionalnih zona koje omogućavaju različite scenarije korištenja od svakodnevnog boravka do okupljanja.
Poseban moment je ljetno kino, koje transformiše dvorište u scenografiju. Ovdje arhitektura izlazi iz svojih granica i postaje iskustvo.
Krajolik je zadržan u svojoj prirodnoj logici, sa lavandom i mediteranskim biljem koje prati sezonske promjene. Nema pokušaja da se prostor “kontorliše” on se samo usmjerava.
U kontekstu naše regije, gdje ovakvi objekti često ostaju zapušteni ili se brišu bez razmišljanja, ovaj projekt djeluje kao podsjetnik da arhitektura može biti i nježna i precizna u isto vrijeme.
I možda najvažnije: da prostor može imati prošlost, a da pritom ne ostane zarobljen u njoj.
TEKST: Ada Ćeremida
U posljednjih nekoliko godina Albanija je postala jedna od onih destinacija o kojima se više ne govori samo zbog mora, nego i zbog arhitekture.
Tirana je već odavno privukla pažnju projektima koji mijenjaju vizuru grada, a sada se isti talas sve više širi i prema obali. Upravo zato nas je zainteresovao novi koncept projekta studija Oppenheim Architecture za Vloru, koji izgleda kao spoj mediteranskog grada, savremene skulpture i filmske scenografije. 
Iako projekat još nije realizovan, vizuali i ideja iza njega već su otvorili razgovor o tome kako bi mogla izgledati nova generacija urbanizma na Jadranu. Posebno jer ovaj pristup ne pokušava samo napraviti “instagramičan” skyline, nego reinterpretirati lokalnu arhitekturu, ritam ulica i način zajedničkog života.
Nakon projekata poput Sphere Building u Tirani o kojem se mnogo govorilo prošle godine, čini se da Albanija sve ozbiljnije postaje regionalni laboratorij za novu arhitekturu.
Vlore Beach Urban Development zamišljen je kao novi urbani kvart na spoju grada i mora, ali ono što ga razlikuje od brojnih obalnih masterplanova jeste način na koji koristi lokalni identitet kao polaznu tačku.
Umjesto zatvorenih resort blokova, arhitekti su inspiraciju pronašli u tradicionalnim albanskim nukli naseljima – manjim grupacijama kuća organizovanim oko zajedničkih prostora i uskih pješačkih ulica.
Rezultat je kvart koji djeluje gusto i urbano, ali istovremeno zadržava ljudsku mjeru. Pješačke zone, prolazi između zgrada i otvoreni prizemni nivoi stvaraju osjećaj grada koji se koristi, a ne samo promatra.
Upravo taj dio projekta djeluje kao njegov najzanimljiviji element jer podsjeća da savremeni urbanizam ne mora značiti gubitak lokalnog karaktera.
Jedna od prvih stvari koje primijetite na vizualima jesu fasade pune dubokih otvora, sjenki i ritmičnih geometrija. Oppenheim Architecture koristi teksturirane površine i prozorske otvore inspirisane tradicionalnim albanskim tipologijama, ali ih prevodi u mnogo savremeniji i gotovo monolitan izraz. 
Tornjevi tako djeluju skulpturalno, ali ne hladno. Nijanse pijeska, terakote, maslinasto zelene i pastelnih tonova dodatno pojačavaju mediteranski osjećaj projekta, zbog čega cijeli kvart izgleda kao produžetak pejzaža oko sebe.
Posebno je zanimljivo što arhitektura ne pokušava dominirati obalom staklenim refleksijama, nego kroz masu, teksturu i dubinu fasade stvara odnos sa svjetlom i klimom.
Iako većinu projekta čine niži volumeni organizovani poput urbanog tkiva, tri vitka tornja postavljena su kao vertikalni akcenti cijelog kompleksa. Oni služe kao svojevrsni orijentiri između grada, marine i Lungomare šetnice, ali i uvode novu gustinu u obalni dio Vlore.
Njihova pozicija omogućava otvorene vizure prema Jadranu, dok niži objekti zadržavaju intimniju atmosferu ulica i trgova između zgrada.
Upravo taj kontrast između monumentalnog i lokalnog daje projektu posebnu dinamiku. Na vizualima posebno dolazi do izražaja način na koji tornjevi izranjaju iz mreže manjih objekata, gotovo kao savremene mediteranske kule.
Ono što je prije nekoliko godina djelovalo kao izolovan niz ambicioznih projekata u Tirani danas izgleda kao mnogo širi arhitektonski momentum. Albanija posljednjih godina intenzivno ulaže u transformaciju svojih gradova, a u taj proces uključeni su brojni međunarodni studiji poput Oppenheim Architecture, MVRDV ili Stefano Boeri Architetti.
Zbog toga projekti poput ovog više nisu izuzetak, nego dio nove urbane slike zemlje. Posebno je zanimljivo što mnogi od njih pokušavaju balansirati između lokalne tradicije i savremenog identiteta, umjesto da potpuno brišu postojeći kontekst.
Upravo zato Vlora Beach Urban Development djeluje kao projekat koji nije zanimljiv samo arhitektima, nego i svima koje zanima kako bi mogli izgledati budući gradovi Mediterana.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
