TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.3.2026.
U vremenu u kojem gradovi postaju ring privatnog kapitala, razgovarali smo s arhitekticom i profesoricom na Arhitektonskom Fakultetu u Sarajevu koja još vjeruje da prostor može biti čin odgovornosti, a ne kompromisa.
Upravo zato smo za launch platforme Bonjour.DESIGN željeli razgovarati s glasom koji razumije oba svijeta i kontinuitet i transformaciju.
Prof. dr. Nina Ugljen Ademović je arhitektica, profesorica i autorica čiji rad dosljedno promišlja odnos prostora, etike i kulture. Njena praksa i akademski rad ne bave se arhitekturom kao formom, već kao odgovornošću.
Arhitektura u Bosni i Hercegovini danas stoji na osjetljivoj granici između naslijeđa i ubrzane tranzicije. Između modernističkih vrijednosti koje su oblikovale jednu epohu i savremenog trenutka u kojem tržište često diktira tempo, postavlja se pitanje: gdje je danas arhitekt? 
U ovom razgovoru dotakli smo se kontinuiteta arhitektonske misli kroz generacije, izazova savremenog bh. konteksta i pitanja može li arhitektura danas biti društvena snaga. Govorili smo o modernizmu, javnom prostoru, edukaciji i o tome zašto su ideje važnije od formi. U nastavku donosimo njen pogled na arhitekturu kao dugotrajan trag u prostoru i vremenu.
Ako arhitektura zaista komunicira, kako kaže prof. Nina Ugljen Ademović, onda je vrijeme da pažljivije slušamo.
Profesorice Ugljen Ademović, kako danas, iz perspektive savremene prakse i akademskog rada, čitate arhitektonsko naslijeđe generacije kojoj pripada vaš otac?
Pitanje odnosa prema graditeljskom nasljeđu kontinuirano se aktualizira kroz povijest. Ni vrijeme u kojem živimo ne može biti iznimka. Dapače, danas je više nego ikada prije potrebno govoriti o značaju naslijeđene arhitekture, osobito onoga što nam je vremenski i prostorno blisko.
Naime, kada govorimo o kontekstu Bosne i Hercegovine, zapravo govorimo o nekadašnjem prostoru Jugoslavije i dvadesetom stoljeću, stoga nije teško uočiti prednosti koje su odlikovale tadašnju arhitekturu i izgradnju uopće.
To je bilo vrijeme kada je arhitektura igrala važnu socijalnu ulogu, vrijeme kada se ubrzano, ali i smisleno gradilo, te su urbani i ruralni prostori doživjeli transformaciju usmjerenu ka prilagodbi pojedincu, zajednici i njihovim potrebama. Može se reći kako je to bila važna strateška smjernica planiranja prostora.
Današnja situacija je dijametralno suprotna. Na svjetskoj sceni, pa tako i na našim prostorima, svjedočimo globalizaciji temelja arhitekture. Međutim, svjedočimo i otporu takvom stanju, gdje se malobrojni arhitekti zalažu za povratak arhitekture njenim iskonskim vrijednostima harmoniji s okružjem, suglasju sa zatečenim vrijednostima u prostoru, osluškivanju stvarnih potreba čovjeka 21. stoljeća, dakle, održivosti u svakom pogledu.
Iz tog otpora rađa se arhitektura koja je u svom izričaju divergentna, kreativna i inventivna, a najbolji primjeri, zapravo, oslanjaju se na vrijednosti generacije koju ste spomenuli u pitanju. Ja spadam u grupu arhitekata koja iznimno cijeni to nasljeđe ili, kako se ono još naziva, „moderno“, odnosno nasljeđe modernističke arhitekture, koje je kod nas, nažalost, marginalizirano, a njegov opstanak doveden u pitanje.
Razlozi zbog kojih danas visoko valoriziram arhitekturu perioda od završetka Drugog svjetskog rata do devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima su brojni, ali bih istakla kako se radi o periodu koji, u svojim temeljima, baštini etičke vrijednosti tradicionalnog društva i uspostavljene vrijednosti modernog društva socijalne pravde, slobode, ljudskih prava unutar civilnog društva, brige za pojedinca i zajednicu, stvaranje javnih prostora jačanje svijesti i odgovornosti o značaju prostora i intervencija u njemu.
Prostori su tada brižljivo planirani, a unutar tih planova arhitekti su imali veliku kreativnu slobodu. Kao rezultat smo imali značajnu arhitektonsku scenu koja je mogla parirati arhitektima i arhitektonskim školama izvan naših granica, a arhitektura čiji protagonisti pripadaju toj generaciji i danas mnogima služi kao uzor te je često bila ispred svoga vremena.
U zadnjih petnaestak godina interes za arhitekturu toga perioda budi se, osobito nakon regionalnog projekta pod nazivom Nedovršene modernizacije, koji su osmislili i vodili kolege Maroje Mrduljaš i Vladimir Kulić, a u kojem smo, uz autore iz regiona, učestvovali kolegica Turkušić Jurić i ja. Nakon niza izložbi i publikacije, međunarodna javnost upoznaje vrijednosti arhitekture toga perioda na području nekadašnje Jugoslavije i taj interes se nastavlja i danas.
Kompariramo li taj period s ovim kojem sada svjedočimo, danas lako primjećujemo nedostatke koji oblikuju slike gradova. Gradovi gube svoje najvažnije prostore jer se oni pretvaraju, da se poslužim metaforom, u ring u kojem se sučeljavaju i bore različite vrste privatnog kapitala i različiti politički interesi.
Zato slobodno možemo reći kako arhitektura koja nastaje u takvom ambijentu postaje rezultat konflikta, a ne kreativnog čina. Objekti ili „klonovi“ objekata niču preko noći i bez adekvatne brige o infrastrukturi koja je neophodna, da ne spominjemo estetske vrijednosti.
Kada promijenite cjelokupni kontekst, onda i arhitektura odražava te promjene. One su, suštinski, u suprotnosti sa znanjima koja smo naslijedili od svojih profesora i njihove generacije. Ipak, nadam se kako dolaze generacije koje polako uviđaju da je održiva arhitektura budućnost. Pod tim mislim i na oblikovnu održivost.
Kako definišete odgovornost arhitekte u savremenom bh. društvu?
Da li je ona prvenstveno estetska, etička, kulturna ili društvena?
U prvom pitanju sam već nagovijestila kakvi su moji pogledi na to.
Dakle, odgovornost arhitekata u našem, suvremenom kontekstu je iznimno velika, ali naša svjesnost o tome je sve manja i čini se kao da popuštamo pod brojnim pritiscima izvan same struke, pritiscima brzog i tržišno vođenog projektiranja, što je vrlo opasno.
Koliko će pažljivo buduće generacije učiti o svojoj povijesti, pitanje je, ali sam sigurna da će arhitektonski objekti, pored kojih svakodnevno prolazimo, jasno govoriti o toj povijesti, o cjelokupnom društveno-političkom i kulturnom kontekstu u kojem su nastali. U tome se najbolje oslikava odgovornost arhitekte, koji ostavlja dugotrajan žig u prostoru.
Zato su i kulturna i društvena, etička i estetska, ali i obrazovna uloga arhitekte neosporne te su često nedovoljno artikulirane u praksi.
To je, onda, prijetnja njenom „komunikacijskom potencijalu“.
Treba podsjetiti kako su arhitekti kroz povijest bili oni koji su utjecali na promjene, oblikovali ih svojim avangardnim i vizionarskim idejama. Naglašavam idejama, jer one arhitektonsko djelo promiču u umjetnost ili, kao što kaže Alberto Campo Baeza:
„Arhitektura je uvijek izgrađena ideja. Povijest arhitekture je povijest izgrađenih ideja. Forme se mijenjaju, dezintegriraju, ali ideje ostaju, one su vječne.“
Konačno, arhitekti su korektivna snaga jednog društva. Ili bi trebali biti.
Koju vrijednost ili princip ste, kroz odrastanje uz arhitekturu, najdublje usvojili od svog oca i da li ga danas svjesno prenosite dalje?
Kao što kažete, ja sam zaista odrastala uz arhitekturu oba roditelja su arhitekti i to je oblikovalo moje poglede na nju, ali i moje poglede na svijet uopće. Tako se, sasvim spontano, rodila i moja ljubav prema arhitekturi i prije nego što mi je postala poziv.
U tom kontekstu, teško je govoriti o nekoj pojedinačnoj vrijednosti jer, moram reći nešto općepoznato, arhitektura je iznimno složena.
Ona je i umjetnost i tehnika i znanost, i teorija i praksa.
Međutim, od tate sam od najranijih godina učila kako je proces stvaranja arhitektonskog djela zapravo intelektualni i kreativni čin kojem prethodi dug istraživački proces, ne prihvaćajući ad hoc rješenja. Zato se najkvalitetnije ideje razvijaju kroz crtež, kroz desetine crteža, kroz istraživanje unutar teoretskog diskursa, kako bi ispunile važnu ulogu istinsku brigu za čovjeka i njegov prostor.
Kada razmišljam o svojim počecima, nakon svih ovih godina, mogu reći kako sam gotovo beskompromisno usvojila vrijednosti i poglede na arhitekturu od kojih ne odustajem svjesnost o arhitekturi kao najvažnijem ljudskom produktu, čiji je osnovni zadatak da prostor i život u njemu učine ugodnijim i boljim.
Foto: Zlatko Ugljen Studio
Citirat ću Peter Zumthora:
„Arhitektura ima svoje vlastito carstvo. Ima posebnu fizičku povezanost s životom. Ne mislim na to prvenstveno kao na poruku ili simbol, već kao na omot i pozadinu za život koji se odvija unutar i oko njega, osjetljivi spremnik za ritam koraka na podu, za koncentraciju rada, za tišinu sna.“
Također, uz osnovne predispozicije ili nadarenost koje je važno posjedovati, od tate sam naučila da su za arhitekturu potrebna mnogo šira znanja, ona koja se stiču i izvan struke, te da se ona kontinuirano i neprestano grade. Stalni interes za sve što se događa na globalnoj arhitektonskoj sceni i u vizualnim umjetnostima pomaže izgraditi likovnu kulturu koja će profilirati estetske stavove.
Konačno i najvažnije, potrebno je razvijati senzibilitet prema prostoru kako arhitektura ne bi postala otuđena od onih za koje je građena. Osjećati mjesto i cijeniti njegov karakter vodi ka arhitekturi koja se ne konfrontira, nego vodi dijalog s okružjem i doprinosi harmoniji u prostoru. Bez obzira na to da li je riječ o izgrađenom ili prirodnom kontekstu, znati pravilno očuvati zatečeni genius loci postavlja se kao neizbježan uvjet.
Bijela džamija u Visokom (projektirana kada sam bila sasvim mala) ili Katolička kapela na Kalvariji, koju smo tata i ja zajedno projektirali, primjeri su specifičnog pristupa genius loci-ju. Iz njih se dosta može naučiti.
Budući da sam projektirala više sakralnih i stambenih objekata prostora koji su kroz povijest arhitekture od najvećeg značaja za čovjeka, shvaćam koliko je važno znati vizualizirati određenu atmosferu, kao reminiscenciju na nešto što nam je poznato i prisno, ali i otvoriti put suvremenim tendencijama, tehnologiji i modernitetu. 
Primjeri tatinog konkursnog rješenja za katedralu u Mostaru iz 1972. godine ili idejni projekt Umjetničkog paviljona u Sarajevu iz 1970. učili su me kako arhitekt uvijek mora gledati slobodno i u budućnost.
„Svakom vremenu njegova umjetnost, a umjetnosti njezina sloboda“, kao što je davno napisano na Paviljonu secesije u Beču.
Istovremeno, arhitektura je tu kako bi nastavljala ili dograđivala prostorni kontinuitet. Zato je potrebno razumjeti dualitet materijalnog i duhovnog u njoj. To se može jedino ako shvatite da svaki vaš potez rukom na papiru, svaka ideja koju želite realizirati služi humanizaciji prostora te da je dio kontinuiteta koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Mislim da sam sve to postupno usvajala.
U okviru vašeg pedagoškog rada, šta studentima nastojite prenijeti kao temeljnu vrijednost? Znanje, disciplinu, etiku, kritičko mišljenje ili možda hrabrost?
Sve ovo o čemu sam govorila zapravo stalno ponavljam i studentima. Trudim se na najbolji način prenijeti ono što sam i sama učila i usvojila. Usudit ću se reći kako te poruke imaju univerzalni ili prekovremenski karakter.
Međutim, njihov pravi oblik ostvaruje se tek kroz kreativnu simbiozu stalnog istraživanja, širenja znanja, dosljednosti etičkim i moralnim vrijednostima struke te razvijanja kritičkog mišljenja i osobnih stavova. Ako to usvoje, na pravom su putu da stvaraju arhitekturu harmonije čovjeka i prostora.
U današnje vrijeme za to je potrebna hrabrost i istrajnost. Izazovi su veliki, ali nisu nesavladivi.
Željela bih dodati kako arhitekturu, kao studij i budući poziv, trebaju izabrati samo oni koji zaista vole tu profesiju i koji su spremni žrtvovati se za nju, oni koji su spremni u užurbanom vremenu u kojem živimo arhitekturu promišljati kroz postupne procese stalnog istraživanja, preispitivanja, potrage za boljim rješenjem, za inovacijom. 
Kao što postoji „slow architecture“ u praksi, tako smatram kako i proces promišljanja do konačne ideje treba ići u pravcu „slow designing“, dakle teći sporijom dinamikom, spontano i bez tenzija.
To je u suprotnosti s brzom produkcijom koja nas okružuje, ali arhitekti, a osobito oni koji su na putu to postati, uvijek sebi trebaju postavljati visoke ciljeve, ponekad čak i nedostižne, ali jedino tako možemo svijet u kojem živimo oplemeniti svojom arhitekturom.
TEKST: Ada Ćeremida
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 
Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.
Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 
Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.
Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
