TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 28.6.2026.
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 
Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.
Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 
Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.
Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada se jedna veza od početka gradi kroz skice, makete, studentske projekte, zajedničke rokove i istu ljubav prema prostoru?
Kada smo pokrenuli prvi format razgovora s mladim arhitektima, ideja nije bila samo da pokažemo ko trenutno radi zanimljive projekte, nego da uhvatimo onu fazu karijere u kojoj se senzibilitet tek formira, odluke postaju ozbiljnije, a svaki novi prostor nosi i malu ličnu priču.
Ovo je druga epizoda tog istog razgovora, ali ovaj put sa dodatnim slojem: ljubavnim, profesionalnim i potpuno arhitektonskim. Melisu ste već imali priliku upoznati kroz njen rad i kroz interijer ureda, a sada je upoznajemo i kroz priču koju dijeli s Armanom.
Njih dvoje nisu samo par koji voli dizajn. Oni su zajedno prolazili kroz fakultetske zadatke, studentske rokove, prve profesionalne korake i sve one male rasprave koje se dogode kada dvije osobe koje vole prostor pokušavaju izabrati lampu, materijal ili “samo jednu nijansu drveta”.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN pričali su nam o početku njihove veze, arhitekturi Sarajeva, trendovima koje vole, detaljima koji ih odmah kupe i tome kako izgleda kada ti je partner istovremeno i osoba kojoj prvoj pokažeš ideju dok još nije sasvim spremna.
Kada se vratite na početak vaše veze i prve godine arhitekture, šta vam je danas najljepše u tome što ste zajedno rasli kroz isti svijet?
Upoznali smo se na Armanovoj prvoj godini fakulteta, dok sam ja bila na završnoj godini srednje škole. Već sam ranije donijela odluku da ću studirati arhitekturu, pa su neki od naših prvih razgovora bili upravo vezani za arhitekturu i za ono što nas je oboje toliko privlačilo.
U jeku pandemije, kada je studentski život izgledao potpuno drugačije, Arman i ja smo zajedno radili fakultetske vježbe. Nadopunjavali smo jedno drugo, učili jedno od drugog, pa smo i kroz taj zajednički rad razvijali naš odnos.
Danas se sa radosnom nostalgijom prisjećamo studentskih dana koji su, osim naših profesionalnih puteva, oblikovali i naše ličnosti te dodatno učvrstili našu vezu. Ono što je tada počelo kroz zajedničke skice, ideje i sate rada provedene na studentskim projektima, nastavilo se i u našim prvim profesionalnim koracima. Naravno, i danas jedno drugom pružamo podršku, dijelimo znanje i zajedno rastemo, kako privatno tako i kroz arhitekturu koja nas je od samog početka povezivala.
Koliko se vaši senzibiliteti razlikuju kada je riječ o prostoru, dizajnu i estetici, a gdje se najviše preklapaju?
Mislim da se razlikujemo dovoljno da jedno drugom uvijek možemo ponuditi neku novu perspektivu. Upravo te naše razlike često nas dovedu do boljih i zanimljivijih rješenja u projektima. Ali i dovoljno često imamo slične ideje i pristupe, pa naposljetku uvijek nađemo način da se složimo oko onoga što nam je najvažnije, a to je da prostor bude funkcionalan, promišljen i estetski atraktivan.
Ko je od vas veći perfekcionista, a ko prvi kaže: “dobro je, šalji”?
Oboje imamo problem da kažemo „to je to“ i pošaljemo projekat jer uvijek mislimo da postoji još neki detalj koji možemo doraditi, poboljšati ili jednostavno učiniti ljepšim. Svaki novi projekat nam je prilika da kreiramo nešto novo, pomjerimo vlastite granice i iz onoga što radimo izvučemo maksimum. Nadamo se da nas s vremenom neće napustiti želja za traganjem i da smo još daleko od brzog „dobro je, šalji“.
Koji dizajnerski detalj u prostoru vas odmah kupi?
Najviše nas privlače konstruktivni detalji koji prostoru daju karakter i naglašavaju njegovu arhitekturu. Privlače nas visoki stropovi, zanimljiva i izazovna konstrukcija te pažljiva upotreba materijala, posebno kada se kroz njih dodatno naglašava monumentalnost objekta ili prostora. Radujemo se kada konstrukcija nije samo funkcionalna, već postaje važan dio estetike i ukupnog doživljaja prostora.
Koji trend u interijeru ili arhitekturi vam je trenutno precijenjen, a koji trend vam je zapravo guilty pleasure?
Generalno ne smatramo da postoji precijenjen trend u arhitekturi jer arhitektura je uvijek odraz vremena i društva u kojem nastaje, njegovih potreba, mogućnosti i ekonomskih prilika. Trenutno primjećujemo sve veću potrebu za jednostavnijim i pristupačnijim rješenjima, što je sasvim prirodan odgovor na vrijeme u kojem živimo.
S druge strane, volimo korištenje kvalitetnih, prirodnih materijala na kojima se s vremenom vidi trag korištenja. Lijepo nam je kada materijal ne ostane isti kao prvog dana, već zajedno s prostorom i njegovim korisnikom stari, mijenja se i dobija svoj karakter.
Šta vam je najljepše u arhitekturi Sarajeva?
Raznolikost u arhitekturi Sarajeva je ono u čemu leži njegov šarm. Te različite arhitektonske cjeline nisu uvijek savršene i „teorijski“ ispravne, ali miks estetski savršene austrougarske gradnje u centru Sarajeva i vernakularnih arhitektonskih rješenja na okolnim brdima čini da prostor djeluje poput multiverzuma u kojem se prepliću različite kulture i svjetonazori. Upravo ta nesavršenost i slojevitost čine Sarajevo posebnim.
Da pravite zajednički stan od nule, oko čega biste se najbrže složili, a oko čega biste najduže raspravljali?
Najbrže bismo se složili oko osnove prostora, puno prirodnog svjetla, funkcionalan tlocrt i kvalitetni prirodni materijali. Važno nam je da prostor bude ugodan i da s vremenom dobija karakter.
Najduže bismo vjerovatno raspravljali o detaljima. Kada su oba partnera arhitekti, izbor jedne lampe, stolice ili nijanse drveta lako preraste u malu projektnu raspravu, a na kraju obično pronađemo neko treće rješenje koje nam se oboma više sviđa.
Koji je vaš zajednički dream project?
U nekom periodu naše veze saznali smo da smo oboje kao mala djeca gledali emisije o arhitektima koji su radili volonterske projekte u zajednicama kojima je zbog različitih okolnosti bila potrebna pomoć. Možda je upravo tada, potpuno nesvjesno, počela naša želja da jednog dana radimo na takvim projektima koji će, osim svoje arhitektonske ili materijalne vrijednosti, donijeti korist široj zajednici i ostaviti pozitivan i trajan trag u okruženju u kojem nastaju.
Šta ste kroz sedam godina veze naučili jedno od drugog, a da vas je promijenilo i privatno i profesionalno?
Mislim da smo prije svega naučili gledati stvari iz perspektive onog drugog. Kada toliko dugo zajedno odrastate, studirate, počinjete raditi i prolazite kroz različite životne faze, neminovno preuzmete ponešto jedno od drugog. Arman je mene naučio da budem odlučnija, više vjerujem svom osjećaju i ne bojim se napraviti prvi korak, dok sam ja njega naučila da neke stvari ne mora uvijek odmah riješiti, već da ih sagleda iz šire perspektive i vjeruje procesu.
Profesionalno smo jedno drugom postali svojevrsni filter, osoba kojoj možeš pokazati ideju dok još nije sasvim formirana i očekivati iskreno mišljenje. Naučili smo da dobra kritika nije suprotstavljanje, već jedan od najboljih načina da ideja postane bolja. Mislim da nam je upravo to pomoglo da i privatno i profesionalno budemo otvoreniji, sigurniji i spremniji učiti jedno od drugog.
Opišite jedno drugo kao arhitektu u tri riječi.
Melisa je vrijedna, kreativna, istrajna i odgovorna.
Arman je radoznao, uporan, temeljit i pouzdan.
A zajedno smo sve to.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
