TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Jesen je sinonim za mnoge stvari, od dekica i svijeća, preko mirisa i zvuka kiše pa sve do čitanja naših omiljenih knjiga.
Upravo zato je naš povratak u grad ove jeseni bio motiv da kreiramo i ovu #BackToCity priču zajedno sa Alis Marić, osnivačicom bloga Čitaj knjigu. Preporučila nam je tri romana i dvije autobiografije za čitanje ove jeseni, a o kojim je naslovima riječ otkrijte u nastavku.
***
„Nema veće sreće nego kad sobu istovremeno ispuni miris novih knjiga i jeseni!
Čitanje i sve aktivnosti oko čitanja sele se u kuće, tople domove pod dekice i poplune. Počinjemo čitati u udobnim foteljama uz radijator ili još bolje uz kamin i pucketavu vatricu. Trenutno priroda ima deset tisuća boja i treba ju promatrati s neke zimske terase, zatvorenog balkona ili prozora. Uskoro će se sve zabijeliti te će čitanje u toplini biti još privlačnije.
Jesen je i vrijeme knjiških sajmova s pregršt novih naslova i izdanja. Najljepši i najdraži osjećaj za svakog ljubitelja knjiga je dolazak novih knjiga koje trebaju biti pročitane u kućnu biblioteku. Nove knjige imaju poseban čar. Njihov miris, glatke i uredne naslovnice, stranice još nikad listane koje pripadaju samo tebi. Tražimo naslove koji se čitaju bez daha i koji nas „ušuškavaju“ u toplini doma.
Čitaj knjigu vam predlaže sljedeće:
Pačinko - Min Jin Lee
Saga korejske obitelji kroz četiri generacije koja se čita u dahu iako ima petsto stranica i puno likova. Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno me je zarobila! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala ovo ljeto i dugo ću je pamtiti. Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.
Deca su zakon – Delphine de Vigan
Ovu knjigu nisam mogla odložiti ni sekunde. Osim što se radi o napetom trileru – otmici djeteta, istovremeno je oštra i opravdana kritika roditelja influensera i youtubera koji svoje bebe i malu djecu koriste i izlažu putem društvenih mreža i na taj način dobivaju hrpu pratitelja ali i sponzora. Djeca postaju, ne svojom voljom instrumenti zarade, izlaže se njihova intima, prikazuje ih se u lažnom svjetlu, nesvjesno postaju potrošači proizvoda koji nemaju veze s njima.
U vrtiću i školi im se rugaju, izložena su velikim očekivanjima i nerealnim zahtjevima. Sviđa mi se kako autorica otmicu djeteta zapravo stavlja u kontekst otmice djetinjstva i prava na privatnost. U drugom dijelu romana Delphine de Vigan na distopijski način pokazuje kakve će posljedice takvo postupanje možebitno imati na tu djecu kao tinejdžere i odrasle ljude. Šokantno, realno i upozoravajuće štivo. Važna knjiga u vremenu u kojem živimo. Još jedno remek djelo moje omiljene francuske spisateljice.
Knjižnica na obali mora – Roisin Meaney
Ovaj roman me je osvojio nakon par stranica. Ne samo naslovom već i atmosferom. Ovo je feel good knjiga koju ne možete pustiti iz ruku. Teško sam prihvaćala činjenicu da sam je pročitala i još uvijek razmišljam o Tomu, Lil, Olivi i Beth. Zamišljam malo primorsko mjesto Fairweather u Co. Kerryju koje je tijekom godina pretrpjelo nekoliko tragedija i gubitaka.
Osjećala sam kao da sam bila tamo, kao da sam se družila sa svim tim toplim i dragim ljudima čije su živote promijenili okrutni udarci sudbine. Osobito sam se poistovjetila s Beth, vrlo aktivnom stanovnicom Fairweathera koja je osnovala i vodila lokalni knjiški klub u svojoj preuređenoj drvenoj kućici na samoj litici nad morem. Beth prima donacije knjiga iz raznih izvora i tako je stvorila malu knjižnicu koju je otvorila svima – lokalnom stanovništvu i turistima. Ostvarila je san kojega i ja sanjam.
Radi se o radosnom štivu, s povremenim puštanjem suza i mnoštvom ohrabrujućih trenutaka koji ostavljaju čitatelja omotanog u ugodnom zagrljaju s osmijehom na licu. Ova knjiga će vam potvrditi da kad god se jedna vrata zatvore, druga se kad tad otvore.
Nakon tri romana pročitajte i ove dvije autobiografije o moćnim ženama. Ne one nisu vladarice svijeta, niti su savršene, već itekako ranjive i slomljene. Ali nisu se predale, niti su odustale. Dapače. Što ih nije slomilo učinilo ih je jačima.
Lijepa – Katie Piper
Lijepa je potresna autobiografija britanskog fotomodela Katie Piper, koja je usprkos ožiljcima dobivenim nakon napada kiselinom uspjela zadržati svoj pozitivni duh, a ostvarila je i karijeru spisateljice i motivacijske govornice. Također se danas izvrsno snalazi u ulozi majke i supruge. Nakon teškog napada Katie je podvrgnuta više od četiristo operacijskih zahvata na licu, vratu i prsima, čemu duguje današnji izgled.
Katie se neko vrijeme povukla iz javnosti, ali se ipak odlučila vratiti kako bi povećala svijest o žrtvama opeklina. Osnovala je i dobrotvornu organizaciju Katie Piper Foundation kako bi pomogla ljudima koji žive s opeklinama i ožiljcima, a za svoj dobrotvorni rad dobila je brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu nagradu Woman of the Year. Moćna i inspirativna životna priča.
Sluškinja – Stephanie Land
Stephanina rana mladenačka ljubav pretvorila se u neplaniranu trudnoću. Ubrzo postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Jedini posao koji joj se nudi je - spremačica.
Knjiga je vrhunski prikaz godina koje je Stephanie provela spremajući tuđe kuće nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja.
Osim o iskustvima spremačice, Stephanie progovara o tome kako je preživljavala na bonovima za hranu, o državnim programima pomoći koji jedva pokrivaju stanarinu, o oholim susjedima i poznanicima koji su je ponižavali zato što je bila korisnica socijalne pomoći.
Između ostalog otvoreno piše i o američkom snu sa stajališta nekoga tko je siromašan istodobno se obračunavajući s duboko ukorijenjenim predrasudama koje prate siromašnu radničku klasu. Sluškinja je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život."
***
Naslovna fotografija: Pexels
TEKST: Ada Ćeremida
U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.
U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.
U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.
Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.
I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.
Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.
Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.
Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?
Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja.
Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.
Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave.
Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.
Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.
Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.
Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?
Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija.
U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.
Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.
Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?
Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram.
Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.
Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.
Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?
Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.
U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.
Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.
Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?
Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove.
Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.
Foto: Monika Andrić
Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?
Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.
U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.
Foto: Amna Geljo
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
