TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Jesen je sinonim za mnoge stvari, od dekica i svijeća, preko mirisa i zvuka kiše pa sve do čitanja naših omiljenih knjiga.
Upravo zato je naš povratak u grad ove jeseni bio motiv da kreiramo i ovu #BackToCity priču zajedno sa Alis Marić, osnivačicom bloga Čitaj knjigu. Preporučila nam je tri romana i dvije autobiografije za čitanje ove jeseni, a o kojim je naslovima riječ otkrijte u nastavku.
***
„Nema veće sreće nego kad sobu istovremeno ispuni miris novih knjiga i jeseni!
Čitanje i sve aktivnosti oko čitanja sele se u kuće, tople domove pod dekice i poplune. Počinjemo čitati u udobnim foteljama uz radijator ili još bolje uz kamin i pucketavu vatricu. Trenutno priroda ima deset tisuća boja i treba ju promatrati s neke zimske terase, zatvorenog balkona ili prozora. Uskoro će se sve zabijeliti te će čitanje u toplini biti još privlačnije.
Jesen je i vrijeme knjiških sajmova s pregršt novih naslova i izdanja. Najljepši i najdraži osjećaj za svakog ljubitelja knjiga je dolazak novih knjiga koje trebaju biti pročitane u kućnu biblioteku. Nove knjige imaju poseban čar. Njihov miris, glatke i uredne naslovnice, stranice još nikad listane koje pripadaju samo tebi. Tražimo naslove koji se čitaju bez daha i koji nas „ušuškavaju“ u toplini doma.
Čitaj knjigu vam predlaže sljedeće:
Pačinko - Min Jin Lee
Saga korejske obitelji kroz četiri generacije koja se čita u dahu iako ima petsto stranica i puno likova. Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno me je zarobila! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala ovo ljeto i dugo ću je pamtiti. Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.
Deca su zakon – Delphine de Vigan
Ovu knjigu nisam mogla odložiti ni sekunde. Osim što se radi o napetom trileru – otmici djeteta, istovremeno je oštra i opravdana kritika roditelja influensera i youtubera koji svoje bebe i malu djecu koriste i izlažu putem društvenih mreža i na taj način dobivaju hrpu pratitelja ali i sponzora. Djeca postaju, ne svojom voljom instrumenti zarade, izlaže se njihova intima, prikazuje ih se u lažnom svjetlu, nesvjesno postaju potrošači proizvoda koji nemaju veze s njima.
U vrtiću i školi im se rugaju, izložena su velikim očekivanjima i nerealnim zahtjevima. Sviđa mi se kako autorica otmicu djeteta zapravo stavlja u kontekst otmice djetinjstva i prava na privatnost. U drugom dijelu romana Delphine de Vigan na distopijski način pokazuje kakve će posljedice takvo postupanje možebitno imati na tu djecu kao tinejdžere i odrasle ljude. Šokantno, realno i upozoravajuće štivo. Važna knjiga u vremenu u kojem živimo. Još jedno remek djelo moje omiljene francuske spisateljice.
Knjižnica na obali mora – Roisin Meaney
Ovaj roman me je osvojio nakon par stranica. Ne samo naslovom već i atmosferom. Ovo je feel good knjiga koju ne možete pustiti iz ruku. Teško sam prihvaćala činjenicu da sam je pročitala i još uvijek razmišljam o Tomu, Lil, Olivi i Beth. Zamišljam malo primorsko mjesto Fairweather u Co. Kerryju koje je tijekom godina pretrpjelo nekoliko tragedija i gubitaka.
Osjećala sam kao da sam bila tamo, kao da sam se družila sa svim tim toplim i dragim ljudima čije su živote promijenili okrutni udarci sudbine. Osobito sam se poistovjetila s Beth, vrlo aktivnom stanovnicom Fairweathera koja je osnovala i vodila lokalni knjiški klub u svojoj preuređenoj drvenoj kućici na samoj litici nad morem. Beth prima donacije knjiga iz raznih izvora i tako je stvorila malu knjižnicu koju je otvorila svima – lokalnom stanovništvu i turistima. Ostvarila je san kojega i ja sanjam.
Radi se o radosnom štivu, s povremenim puštanjem suza i mnoštvom ohrabrujućih trenutaka koji ostavljaju čitatelja omotanog u ugodnom zagrljaju s osmijehom na licu. Ova knjiga će vam potvrditi da kad god se jedna vrata zatvore, druga se kad tad otvore.
Nakon tri romana pročitajte i ove dvije autobiografije o moćnim ženama. Ne one nisu vladarice svijeta, niti su savršene, već itekako ranjive i slomljene. Ali nisu se predale, niti su odustale. Dapače. Što ih nije slomilo učinilo ih je jačima.
Lijepa – Katie Piper
Lijepa je potresna autobiografija britanskog fotomodela Katie Piper, koja je usprkos ožiljcima dobivenim nakon napada kiselinom uspjela zadržati svoj pozitivni duh, a ostvarila je i karijeru spisateljice i motivacijske govornice. Također se danas izvrsno snalazi u ulozi majke i supruge. Nakon teškog napada Katie je podvrgnuta više od četiristo operacijskih zahvata na licu, vratu i prsima, čemu duguje današnji izgled.
Katie se neko vrijeme povukla iz javnosti, ali se ipak odlučila vratiti kako bi povećala svijest o žrtvama opeklina. Osnovala je i dobrotvornu organizaciju Katie Piper Foundation kako bi pomogla ljudima koji žive s opeklinama i ožiljcima, a za svoj dobrotvorni rad dobila je brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu nagradu Woman of the Year. Moćna i inspirativna životna priča.
Sluškinja – Stephanie Land
Stephanina rana mladenačka ljubav pretvorila se u neplaniranu trudnoću. Ubrzo postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Jedini posao koji joj se nudi je - spremačica.
Knjiga je vrhunski prikaz godina koje je Stephanie provela spremajući tuđe kuće nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja.
Osim o iskustvima spremačice, Stephanie progovara o tome kako je preživljavala na bonovima za hranu, o državnim programima pomoći koji jedva pokrivaju stanarinu, o oholim susjedima i poznanicima koji su je ponižavali zato što je bila korisnica socijalne pomoći.
Između ostalog otvoreno piše i o američkom snu sa stajališta nekoga tko je siromašan istodobno se obračunavajući s duboko ukorijenjenim predrasudama koje prate siromašnu radničku klasu. Sluškinja je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život."
***
Naslovna fotografija: Pexels
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
