TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Jesen je sinonim za mnoge stvari, od dekica i svijeća, preko mirisa i zvuka kiše pa sve do čitanja naših omiljenih knjiga.
Upravo zato je naš povratak u grad ove jeseni bio motiv da kreiramo i ovu #BackToCity priču zajedno sa Alis Marić, osnivačicom bloga Čitaj knjigu. Preporučila nam je tri romana i dvije autobiografije za čitanje ove jeseni, a o kojim je naslovima riječ otkrijte u nastavku.
***
„Nema veće sreće nego kad sobu istovremeno ispuni miris novih knjiga i jeseni!
Čitanje i sve aktivnosti oko čitanja sele se u kuće, tople domove pod dekice i poplune. Počinjemo čitati u udobnim foteljama uz radijator ili još bolje uz kamin i pucketavu vatricu. Trenutno priroda ima deset tisuća boja i treba ju promatrati s neke zimske terase, zatvorenog balkona ili prozora. Uskoro će se sve zabijeliti te će čitanje u toplini biti još privlačnije.
Jesen je i vrijeme knjiških sajmova s pregršt novih naslova i izdanja. Najljepši i najdraži osjećaj za svakog ljubitelja knjiga je dolazak novih knjiga koje trebaju biti pročitane u kućnu biblioteku. Nove knjige imaju poseban čar. Njihov miris, glatke i uredne naslovnice, stranice još nikad listane koje pripadaju samo tebi. Tražimo naslove koji se čitaju bez daha i koji nas „ušuškavaju“ u toplini doma.
Čitaj knjigu vam predlaže sljedeće:
Pačinko - Min Jin Lee
Saga korejske obitelji kroz četiri generacije koja se čita u dahu iako ima petsto stranica i puno likova. Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno me je zarobila! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala ovo ljeto i dugo ću je pamtiti. Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.
Deca su zakon – Delphine de Vigan
Ovu knjigu nisam mogla odložiti ni sekunde. Osim što se radi o napetom trileru – otmici djeteta, istovremeno je oštra i opravdana kritika roditelja influensera i youtubera koji svoje bebe i malu djecu koriste i izlažu putem društvenih mreža i na taj način dobivaju hrpu pratitelja ali i sponzora. Djeca postaju, ne svojom voljom instrumenti zarade, izlaže se njihova intima, prikazuje ih se u lažnom svjetlu, nesvjesno postaju potrošači proizvoda koji nemaju veze s njima.
U vrtiću i školi im se rugaju, izložena su velikim očekivanjima i nerealnim zahtjevima. Sviđa mi se kako autorica otmicu djeteta zapravo stavlja u kontekst otmice djetinjstva i prava na privatnost. U drugom dijelu romana Delphine de Vigan na distopijski način pokazuje kakve će posljedice takvo postupanje možebitno imati na tu djecu kao tinejdžere i odrasle ljude. Šokantno, realno i upozoravajuće štivo. Važna knjiga u vremenu u kojem živimo. Još jedno remek djelo moje omiljene francuske spisateljice.
Knjižnica na obali mora – Roisin Meaney
Ovaj roman me je osvojio nakon par stranica. Ne samo naslovom već i atmosferom. Ovo je feel good knjiga koju ne možete pustiti iz ruku. Teško sam prihvaćala činjenicu da sam je pročitala i još uvijek razmišljam o Tomu, Lil, Olivi i Beth. Zamišljam malo primorsko mjesto Fairweather u Co. Kerryju koje je tijekom godina pretrpjelo nekoliko tragedija i gubitaka.
Osjećala sam kao da sam bila tamo, kao da sam se družila sa svim tim toplim i dragim ljudima čije su živote promijenili okrutni udarci sudbine. Osobito sam se poistovjetila s Beth, vrlo aktivnom stanovnicom Fairweathera koja je osnovala i vodila lokalni knjiški klub u svojoj preuređenoj drvenoj kućici na samoj litici nad morem. Beth prima donacije knjiga iz raznih izvora i tako je stvorila malu knjižnicu koju je otvorila svima – lokalnom stanovništvu i turistima. Ostvarila je san kojega i ja sanjam.
Radi se o radosnom štivu, s povremenim puštanjem suza i mnoštvom ohrabrujućih trenutaka koji ostavljaju čitatelja omotanog u ugodnom zagrljaju s osmijehom na licu. Ova knjiga će vam potvrditi da kad god se jedna vrata zatvore, druga se kad tad otvore.
Nakon tri romana pročitajte i ove dvije autobiografije o moćnim ženama. Ne one nisu vladarice svijeta, niti su savršene, već itekako ranjive i slomljene. Ali nisu se predale, niti su odustale. Dapače. Što ih nije slomilo učinilo ih je jačima.
Lijepa – Katie Piper
Lijepa je potresna autobiografija britanskog fotomodela Katie Piper, koja je usprkos ožiljcima dobivenim nakon napada kiselinom uspjela zadržati svoj pozitivni duh, a ostvarila je i karijeru spisateljice i motivacijske govornice. Također se danas izvrsno snalazi u ulozi majke i supruge. Nakon teškog napada Katie je podvrgnuta više od četiristo operacijskih zahvata na licu, vratu i prsima, čemu duguje današnji izgled.
Katie se neko vrijeme povukla iz javnosti, ali se ipak odlučila vratiti kako bi povećala svijest o žrtvama opeklina. Osnovala je i dobrotvornu organizaciju Katie Piper Foundation kako bi pomogla ljudima koji žive s opeklinama i ožiljcima, a za svoj dobrotvorni rad dobila je brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu nagradu Woman of the Year. Moćna i inspirativna životna priča.
Sluškinja – Stephanie Land
Stephanina rana mladenačka ljubav pretvorila se u neplaniranu trudnoću. Ubrzo postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Jedini posao koji joj se nudi je - spremačica.
Knjiga je vrhunski prikaz godina koje je Stephanie provela spremajući tuđe kuće nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja.
Osim o iskustvima spremačice, Stephanie progovara o tome kako je preživljavala na bonovima za hranu, o državnim programima pomoći koji jedva pokrivaju stanarinu, o oholim susjedima i poznanicima koji su je ponižavali zato što je bila korisnica socijalne pomoći.
Između ostalog otvoreno piše i o američkom snu sa stajališta nekoga tko je siromašan istodobno se obračunavajući s duboko ukorijenjenim predrasudama koje prate siromašnu radničku klasu. Sluškinja je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život."
***
Naslovna fotografija: Pexels
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
