TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Jesen je sinonim za mnoge stvari, od dekica i svijeća, preko mirisa i zvuka kiše pa sve do čitanja naših omiljenih knjiga.
Upravo zato je naš povratak u grad ove jeseni bio motiv da kreiramo i ovu #BackToCity priču zajedno sa Alis Marić, osnivačicom bloga Čitaj knjigu. Preporučila nam je tri romana i dvije autobiografije za čitanje ove jeseni, a o kojim je naslovima riječ otkrijte u nastavku.
***
„Nema veće sreće nego kad sobu istovremeno ispuni miris novih knjiga i jeseni!
Čitanje i sve aktivnosti oko čitanja sele se u kuće, tople domove pod dekice i poplune. Počinjemo čitati u udobnim foteljama uz radijator ili još bolje uz kamin i pucketavu vatricu. Trenutno priroda ima deset tisuća boja i treba ju promatrati s neke zimske terase, zatvorenog balkona ili prozora. Uskoro će se sve zabijeliti te će čitanje u toplini biti još privlačnije.
Jesen je i vrijeme knjiških sajmova s pregršt novih naslova i izdanja. Najljepši i najdraži osjećaj za svakog ljubitelja knjiga je dolazak novih knjiga koje trebaju biti pročitane u kućnu biblioteku. Nove knjige imaju poseban čar. Njihov miris, glatke i uredne naslovnice, stranice još nikad listane koje pripadaju samo tebi. Tražimo naslove koji se čitaju bez daha i koji nas „ušuškavaju“ u toplini doma.
Čitaj knjigu vam predlaže sljedeće:
Pačinko - Min Jin Lee
Saga korejske obitelji kroz četiri generacije koja se čita u dahu iako ima petsto stranica i puno likova. Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno me je zarobila! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala ovo ljeto i dugo ću je pamtiti. Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.
Deca su zakon – Delphine de Vigan
Ovu knjigu nisam mogla odložiti ni sekunde. Osim što se radi o napetom trileru – otmici djeteta, istovremeno je oštra i opravdana kritika roditelja influensera i youtubera koji svoje bebe i malu djecu koriste i izlažu putem društvenih mreža i na taj način dobivaju hrpu pratitelja ali i sponzora. Djeca postaju, ne svojom voljom instrumenti zarade, izlaže se njihova intima, prikazuje ih se u lažnom svjetlu, nesvjesno postaju potrošači proizvoda koji nemaju veze s njima.
U vrtiću i školi im se rugaju, izložena su velikim očekivanjima i nerealnim zahtjevima. Sviđa mi se kako autorica otmicu djeteta zapravo stavlja u kontekst otmice djetinjstva i prava na privatnost. U drugom dijelu romana Delphine de Vigan na distopijski način pokazuje kakve će posljedice takvo postupanje možebitno imati na tu djecu kao tinejdžere i odrasle ljude. Šokantno, realno i upozoravajuće štivo. Važna knjiga u vremenu u kojem živimo. Još jedno remek djelo moje omiljene francuske spisateljice.
Knjižnica na obali mora – Roisin Meaney
Ovaj roman me je osvojio nakon par stranica. Ne samo naslovom već i atmosferom. Ovo je feel good knjiga koju ne možete pustiti iz ruku. Teško sam prihvaćala činjenicu da sam je pročitala i još uvijek razmišljam o Tomu, Lil, Olivi i Beth. Zamišljam malo primorsko mjesto Fairweather u Co. Kerryju koje je tijekom godina pretrpjelo nekoliko tragedija i gubitaka.
Osjećala sam kao da sam bila tamo, kao da sam se družila sa svim tim toplim i dragim ljudima čije su živote promijenili okrutni udarci sudbine. Osobito sam se poistovjetila s Beth, vrlo aktivnom stanovnicom Fairweathera koja je osnovala i vodila lokalni knjiški klub u svojoj preuređenoj drvenoj kućici na samoj litici nad morem. Beth prima donacije knjiga iz raznih izvora i tako je stvorila malu knjižnicu koju je otvorila svima – lokalnom stanovništvu i turistima. Ostvarila je san kojega i ja sanjam.
Radi se o radosnom štivu, s povremenim puštanjem suza i mnoštvom ohrabrujućih trenutaka koji ostavljaju čitatelja omotanog u ugodnom zagrljaju s osmijehom na licu. Ova knjiga će vam potvrditi da kad god se jedna vrata zatvore, druga se kad tad otvore.
Nakon tri romana pročitajte i ove dvije autobiografije o moćnim ženama. Ne one nisu vladarice svijeta, niti su savršene, već itekako ranjive i slomljene. Ali nisu se predale, niti su odustale. Dapače. Što ih nije slomilo učinilo ih je jačima.
Lijepa – Katie Piper
Lijepa je potresna autobiografija britanskog fotomodela Katie Piper, koja je usprkos ožiljcima dobivenim nakon napada kiselinom uspjela zadržati svoj pozitivni duh, a ostvarila je i karijeru spisateljice i motivacijske govornice. Također se danas izvrsno snalazi u ulozi majke i supruge. Nakon teškog napada Katie je podvrgnuta više od četiristo operacijskih zahvata na licu, vratu i prsima, čemu duguje današnji izgled.
Katie se neko vrijeme povukla iz javnosti, ali se ipak odlučila vratiti kako bi povećala svijest o žrtvama opeklina. Osnovala je i dobrotvornu organizaciju Katie Piper Foundation kako bi pomogla ljudima koji žive s opeklinama i ožiljcima, a za svoj dobrotvorni rad dobila je brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu nagradu Woman of the Year. Moćna i inspirativna životna priča.
Sluškinja – Stephanie Land
Stephanina rana mladenačka ljubav pretvorila se u neplaniranu trudnoću. Ubrzo postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Jedini posao koji joj se nudi je - spremačica.
Knjiga je vrhunski prikaz godina koje je Stephanie provela spremajući tuđe kuće nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja.
Osim o iskustvima spremačice, Stephanie progovara o tome kako je preživljavala na bonovima za hranu, o državnim programima pomoći koji jedva pokrivaju stanarinu, o oholim susjedima i poznanicima koji su je ponižavali zato što je bila korisnica socijalne pomoći.
Između ostalog otvoreno piše i o američkom snu sa stajališta nekoga tko je siromašan istodobno se obračunavajući s duboko ukorijenjenim predrasudama koje prate siromašnu radničku klasu. Sluškinja je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život."
***
Naslovna fotografija: Pexels
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom.
Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 
Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica.
Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu.
Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.
Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.
Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.
Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.
Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?
Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako.
Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.
Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa.
Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.
Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?
Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.
Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.
Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?
Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”.
Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove.
Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba.
Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 
Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli.
Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.
Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?
Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.
Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 
Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.
Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?
Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama.
Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.
Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.
Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?
Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima.
Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive.
Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.
Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?
Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna.
Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.
U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.
Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?
Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice.
Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.
Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.
Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?
Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.
Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?
Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu.
Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 
Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje.
Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 
Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje.
Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.
Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.
Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?
Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti.
Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 
Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?
Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.
Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.
Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.
Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?
Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja.
Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 
Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti.
Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.
Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?
Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.
FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.
Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?
Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta.
Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.
Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?
Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.
Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?
Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
Produkcija: Bonjour.ba
Lokacija: Galerija Manifesto
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
