TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Jesen je sinonim za mnoge stvari, od dekica i svijeća, preko mirisa i zvuka kiše pa sve do čitanja naših omiljenih knjiga.
Upravo zato je naš povratak u grad ove jeseni bio motiv da kreiramo i ovu #BackToCity priču zajedno sa Alis Marić, osnivačicom bloga Čitaj knjigu. Preporučila nam je tri romana i dvije autobiografije za čitanje ove jeseni, a o kojim je naslovima riječ otkrijte u nastavku.
***
„Nema veće sreće nego kad sobu istovremeno ispuni miris novih knjiga i jeseni!
Čitanje i sve aktivnosti oko čitanja sele se u kuće, tople domove pod dekice i poplune. Počinjemo čitati u udobnim foteljama uz radijator ili još bolje uz kamin i pucketavu vatricu. Trenutno priroda ima deset tisuća boja i treba ju promatrati s neke zimske terase, zatvorenog balkona ili prozora. Uskoro će se sve zabijeliti te će čitanje u toplini biti još privlačnije.
Jesen je i vrijeme knjiških sajmova s pregršt novih naslova i izdanja. Najljepši i najdraži osjećaj za svakog ljubitelja knjiga je dolazak novih knjiga koje trebaju biti pročitane u kućnu biblioteku. Nove knjige imaju poseban čar. Njihov miris, glatke i uredne naslovnice, stranice još nikad listane koje pripadaju samo tebi. Tražimo naslove koji se čitaju bez daha i koji nas „ušuškavaju“ u toplini doma.
Čitaj knjigu vam predlaže sljedeće:
Pačinko - Min Jin Lee
Saga korejske obitelji kroz četiri generacije koja se čita u dahu iako ima petsto stranica i puno likova. Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno me je zarobila! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala ovo ljeto i dugo ću je pamtiti. Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.
Deca su zakon – Delphine de Vigan
Ovu knjigu nisam mogla odložiti ni sekunde. Osim što se radi o napetom trileru – otmici djeteta, istovremeno je oštra i opravdana kritika roditelja influensera i youtubera koji svoje bebe i malu djecu koriste i izlažu putem društvenih mreža i na taj način dobivaju hrpu pratitelja ali i sponzora. Djeca postaju, ne svojom voljom instrumenti zarade, izlaže se njihova intima, prikazuje ih se u lažnom svjetlu, nesvjesno postaju potrošači proizvoda koji nemaju veze s njima.
U vrtiću i školi im se rugaju, izložena su velikim očekivanjima i nerealnim zahtjevima. Sviđa mi se kako autorica otmicu djeteta zapravo stavlja u kontekst otmice djetinjstva i prava na privatnost. U drugom dijelu romana Delphine de Vigan na distopijski način pokazuje kakve će posljedice takvo postupanje možebitno imati na tu djecu kao tinejdžere i odrasle ljude. Šokantno, realno i upozoravajuće štivo. Važna knjiga u vremenu u kojem živimo. Još jedno remek djelo moje omiljene francuske spisateljice.
Knjižnica na obali mora – Roisin Meaney
Ovaj roman me je osvojio nakon par stranica. Ne samo naslovom već i atmosferom. Ovo je feel good knjiga koju ne možete pustiti iz ruku. Teško sam prihvaćala činjenicu da sam je pročitala i još uvijek razmišljam o Tomu, Lil, Olivi i Beth. Zamišljam malo primorsko mjesto Fairweather u Co. Kerryju koje je tijekom godina pretrpjelo nekoliko tragedija i gubitaka.
Osjećala sam kao da sam bila tamo, kao da sam se družila sa svim tim toplim i dragim ljudima čije su živote promijenili okrutni udarci sudbine. Osobito sam se poistovjetila s Beth, vrlo aktivnom stanovnicom Fairweathera koja je osnovala i vodila lokalni knjiški klub u svojoj preuređenoj drvenoj kućici na samoj litici nad morem. Beth prima donacije knjiga iz raznih izvora i tako je stvorila malu knjižnicu koju je otvorila svima – lokalnom stanovništvu i turistima. Ostvarila je san kojega i ja sanjam.
Radi se o radosnom štivu, s povremenim puštanjem suza i mnoštvom ohrabrujućih trenutaka koji ostavljaju čitatelja omotanog u ugodnom zagrljaju s osmijehom na licu. Ova knjiga će vam potvrditi da kad god se jedna vrata zatvore, druga se kad tad otvore.
Nakon tri romana pročitajte i ove dvije autobiografije o moćnim ženama. Ne one nisu vladarice svijeta, niti su savršene, već itekako ranjive i slomljene. Ali nisu se predale, niti su odustale. Dapače. Što ih nije slomilo učinilo ih je jačima.
Lijepa – Katie Piper
Lijepa je potresna autobiografija britanskog fotomodela Katie Piper, koja je usprkos ožiljcima dobivenim nakon napada kiselinom uspjela zadržati svoj pozitivni duh, a ostvarila je i karijeru spisateljice i motivacijske govornice. Također se danas izvrsno snalazi u ulozi majke i supruge. Nakon teškog napada Katie je podvrgnuta više od četiristo operacijskih zahvata na licu, vratu i prsima, čemu duguje današnji izgled.
Katie se neko vrijeme povukla iz javnosti, ali se ipak odlučila vratiti kako bi povećala svijest o žrtvama opeklina. Osnovala je i dobrotvornu organizaciju Katie Piper Foundation kako bi pomogla ljudima koji žive s opeklinama i ožiljcima, a za svoj dobrotvorni rad dobila je brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu nagradu Woman of the Year. Moćna i inspirativna životna priča.
Sluškinja – Stephanie Land
Stephanina rana mladenačka ljubav pretvorila se u neplaniranu trudnoću. Ubrzo postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Jedini posao koji joj se nudi je - spremačica.
Knjiga je vrhunski prikaz godina koje je Stephanie provela spremajući tuđe kuće nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja.
Osim o iskustvima spremačice, Stephanie progovara o tome kako je preživljavala na bonovima za hranu, o državnim programima pomoći koji jedva pokrivaju stanarinu, o oholim susjedima i poznanicima koji su je ponižavali zato što je bila korisnica socijalne pomoći.
Između ostalog otvoreno piše i o američkom snu sa stajališta nekoga tko je siromašan istodobno se obračunavajući s duboko ukorijenjenim predrasudama koje prate siromašnu radničku klasu. Sluškinja je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život."
***
Naslovna fotografija: Pexels
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
