Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene. 

„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“  - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.

Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.

„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.

Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je. 

Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je: 

„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“ 

I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice. 

Ako tražite razlog za kratku kulturnu pauzu u Sarajevu ovo je idealan trenutak. Povodom pravoslavnog Božića, danas je besplatan ulaz u Kuću Despića, jedan od najautentičnijih muzejskih prostora u gradu i važan dio zbirke Sarajevskog Muzeja.

Smještena u samom srcu stare gradske jezgre, Kuća Despića čuva priču o životu imućne sarajevske trgovačke porodice, ali i o prvim teatarskim iskoracima u gradu. Prije nego krenete, donosimo nekoliko stvari koje vrijedi znati kako biste posjetu doživjeli punim intenzitetom.

Foto: @nerminamemic_art

Kuća Despića je vremenska kapsula Sarajeva iz 18. i 19. stoljeća. Izgrađena i nastanjena od strane porodice Despić, danas djeluje kao jedan od najintimnijih i najautentičnijih muzejskih prostora u gradu. 

Kao dio Muzeja Sarajeva, kuća svjedoči o trgovačkom, kulturnom i društvenom životu tadašnjeg Sarajeva, ali i o njegovim prvim teatarskim koracima. Ako je do sada niste posjetili, današnji besplatan ulaz je savršena prilika.

Foto: @jacakalac

5 stvari koje vrijedi znati prije nego uđete u Kuću Despića

Ovdje je zapravo počela teatarska scena Sarajeva

Prve pozorišne predstave u Sarajevu održane su upravo u salonu Kuće Despića. U vrijeme kada grad nije imao institucionalno pozorište, ova privatna kuća postala je mjesto susreta umjetnika, publike i novih ideja. 

Zbog toga se Kuća Despića smatra pretečom modernog teatra u Sarajevu. Taj salon i danas zadržava atmosferu intimnog kulturnog okupljanja.




Kuća je rijedak primjer spoja orijentalne i austrougarske arhitekture

Arhitektonski, Kuća Despića predstavlja slojevit identitet Sarajeva. Orijentalni raspored prostora i detalji interijera susreću se s kasnijim austrougarskim utjecajima u namještaju i dekoraciji. 

Ovaj spoj nije dekorativan, već govori o stvarnim historijskim promjenama koje je grad prolazio. Upravo zato je kuća posebno zanimljiva i arhitektima i ljubiteljima dizajna.

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Porodica Despić bila je među najutjecajnijim trgovačkim porodicama u gradu

Despići su bili imućni i društveno aktivni sarajevski trgovci, blisko povezani s kulturnim i političkim tokovima svog vremena. Njihov dom nije bio zatvoren porodični prostor, već mjesto okupljanja uglednih građana i putnika. 

Kroz lične predmete, dokumente i namještaj, muzej danas priča priču o svakodnevici gradske elite 19. stoljeća. To je rijedak uvid u privatni život tadašnjeg Sarajeva.

Foto: @jelenapojuzina

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tomislav.kovacevic.sestrinstvo

Interijeri su sačuvani kao autentičan prikaz građanskog života

Za razliku od mnogih muzeja koji rekonstruišu prostor, Kuća Despića čuva originalne elemente života jedne porodice. Namještaj, raspored soba i dekoracije ostavljaju utisak da su stanari tek nakratko izašli. Ovakav pristup čini posjetu intimnijom i emocionalnijom. Ne gledate eksponate nego ulazite u nečiji dom.

Foto: @poslednji_sarajlija

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Grijanje u Kući Despića otkriva kako se živjelo kroz sarajevske zime

Kuća Despića grijala se kombinacijom peći na drva i ćumur, pažljivo raspoređenih po glavnim prostorijama kako bi se toplina zadržavala što duže. 

Debeli zidovi i manji otvori prema ulici dodatno su pomagali u očuvanju toplote, što je bio standard u tadašnjoj gradskoj arhitekturi. Zanimljivo je da su se prostorije grijale selektivno nisu svi dijelovi kuće bili jednako topli, već se život zimi koncentrisao oko nekoliko ključnih soba. 

Ovakav način grijanja jasno pokazuje koliko je svakodnevni ritam bio prilagođen prostoru, a ne obrnuto.

Foto: @nerminamemic_art

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @nerminamemic_art