TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.6.2019.
Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene.
„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“ - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.
Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.
„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.
Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je.
Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je:
„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“
I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
