Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene. 

„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“  - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.

Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.

„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.

Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je. 

Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je: 

„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“ 

I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice. 

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba