TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.6.2019.
Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene.
„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“ - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.
Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.
„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.
Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je.
Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je:
„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“
I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
