TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.6.2019.
Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene.
„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“ - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.
Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.
„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.
Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je.
Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je:
„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“
I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice.
TEKST: Ada Ćeremida
Treće izdanje Industry Day u Visokom još jednom je otvorilo pitanje dizajna kao sistema, onog koji povezuje ideju, proizvodnju i odgovornost.
Kroz ovogodišnji fokus na „Green Deal“, razgovor se pomjera dalje od estetike i ulazi u prostor odluka, procesa i uticaja koji dizajn ima na društvo.
U tom kontekstu, razgovarali smo sa Slavimirom Futrom, jednim od najuticajnijih dizajnera i vizualnih komunikatora u regionu, čiji rad već godinama pomjera granice između forme, poruke i sistema.
Njegov pristup dizajnu ne počinje izgledom, nego pitanjem smisla, što se jasno reflektovalo i kroz njegovu ulogu na Alma Ras Industry Day. Dizajn, kako ga on vidi, nije dekoracija, nego rezultat jasno postavljene ideje i razumijevanja onoga što treba da komunicira.
Zato njegov pogled na savremeni dizajn pomjera fokus sa onoga što vidimo na ono što osjećamo i razumijemo već u prvim sekundama susreta s vizualom.
Razgovor sa Slavimirom Futrom otvara pitanja koja su danas ključna za razumijevanje dizajna. Umjesto forme, fokus stavlja na istinu, inteligenciju i osjećaj koji dizajn ostavlja.
Njegovi odgovori pomjeraju granicu između lijepog i smislenog, između trenda i onoga što traje.
Kada gledate jedan dizajn, šta vam prvo govori da li ima identitet ili ne?
Pa, prije svega, kod tih stvari je najvažnije da budu istinite. To se jednostavno nekako osjeti. Mi živimo danas u vremenu kada svi mogu da naprave nešto lijepo i atraktivno, a jako malo ljudi mogu da naprave nešto pametno. I to je ono što nas odvaja od umjetne inteligencije, ali i od “umjetničke” u tom smislu.
Tako da se odmah vidi, stvarno na prvi pogled, da li je nešto vještačko ili je organsko, prirodno, pametno i lijepo. To je sveti gral komunikacije.
Koja je najčešća greška mladih dizajnera danas?
Mislim da mladi dizajneri upravo tu problematiku forme usvajaju brže nego problematiku istine, odnosno inteligencije. Zato što je lakše doći do forme nego do istine, ljudi to rade preko ljepote.
Lako se iskopira nešto što je trend, nešto što se svima sviđa, i onda se na taj način svrstate u jednu armiju istomišljenika estetskih i time sebi obezbijedite neku poziciju u tom mikro društvu kojem pripadate.
Ali ono što preživljava decenije, da ne kažem vijekove, uvijek je ta suštinska istina. Uvijek treba tražiti više u inteligenciji nego u ljepoti.
Kako znate da je projekat završen? Postoji li ta tačka gdje treba stati?
Projekat se završava onda kada se osjeti da će uraditi svoj posao. Ipak je grafički dizajn dio industrije u kojoj ste vi direktno vezani za potrebe klijenta.
To se osjeti kad je dovoljno, kada nema potrebe da se zatrpava dodatnim informacijama ili dodatnim estetikama koje služe da uljepšaju stvar.
Čim vidite da neko ukrašava, znači da pokušava da nadoknadi neku rupu u konceptu ili opet u toj istoj inteligenciji.
Jedna riječ koja danas najviše nedostaje dizajnu?
Ljubav.
To je ono što se osjeća duboko. Empatija i međuljudski odnosi postali su nešto što se podrazumijeva, a zaboravili smo koliki je njihov potencijal i intenzitet. Ono što je duboko u nama skriveno, što je naša priroda, mi smo usmjereni jedni na druge.
A u novim okolnostima tehnoloških revolucija mi smo se, zapravo, okrenuli više sebi. I onda iz te pozicije gledamo svijet, a svijet nije nigdje van nas, on je u nama.
Onaj ko je shvatio da je čitav svijet u njemu, čitav univerzum i život, ta osoba privlači druge ljude. I to je ono što mladi nikako da shvate.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
