TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.6.2019.
Ines Mrenica svima je poznato lice 'Velikog ekrana', emisije kroz koju je kroz nekoliko sezona na BHRT televiziji ugostila poznata imena iz svijeta filma u regiji. Po struci je dramaturginja, a danas radi kao scenaristica u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i kreativan projekt koji ju je odveo u svijet lončarstva. Njena priča sjajan je pokazatelj da ponekad iz tek jednog obiteljskog druženja mogu proizaći projekti koji će donijeti pozitivne promjene.
„Jednog subotnjeg poslijepodneva u skitnji po Zagrebu s kćeri Anom, kupila sam spravicu za valjanje gline, koja nalikuje na onu za pravljenje rezanaca i nekoliko paketića polimerne gline. To je trebalo da bude alat koji će pomoći mojoj kćeri da vježba koncentraciju. Nešto pažnje joj je nedostajalo u školi. Nakon što smo sjele za kuhinjski stol, počele smo modelirati predmete koje smo vidjele oko sebe. Ana je ubrzo odustala, a ja sam ostala sjediti mjesecima, potpuno fascinirana novootkrivenom mogućnošću da izvaljam sve što zamislim.“ - komentirala je Ines na naš upit kako je započela njena handmade avantura uz koju se zaljubila u glinu.
Otkrila nam je i da je cijeli proces itekako izazovan, no, za nju istovremeno i jako zabavan.
„Postupak izrade keramike je vrlo složen i odvija se u nekoliko faza. Prvo se ispred vas nađe nedefinisana mekana masa. Nemate baš sve vrijeme svijeta da napravite nešto od nje. Ona se suši i postaje sve manje podatna. Prljavi ste do laktova, lice vam je od bijele prašine, a nerijetko se pomažete i vlastitim ustima manipulirajući alatom. Radi se malom špahtlom i iglama koje nalikuju na one pleteće. Na posebne muke stavljaju vas ručkice vaza i lončića. Cijelo vrijeme modeliranja proganja vas geometrija.
Lončarstvo mi je počelo oduzimati sve više vremena. Kako sam scenaristica, oduševila me nova pozicija u kojoj, osim što oblikujem riječi, sada to mogu i s glinom. Nevjerovatan je osjećaj proizvesti estetsku vrijednost vlastitim rukama, a da ona nema kratak rok trajanja. Isprva, minijature sam počela stidljivo pokazivati prijateljima i poznanicima, naišavši na njihove odlične reakcije, pa sam se odvažila i da to postane poslovni poduhvat. Prodaja je krenula u Hrvatskoj i narudžbe polako stižu. Ana Little Pottery ima Facebook i Instagram profil, koji vas vodi u svijet šarmantnih glinenih minijatura.“ – nadodala je.
Na naš upit što je upravo karakteristično za njene minijature, otkrila nam je:
„Šarmantne glinene minijature „Ana Little Pottery“ mogla bih usporediti sa snježnim pahuljicama. Mnogo ih je, male su, ali ako se bolje zagledate, uvidjet ćete da je svaka jedinstvena. Ne postoje dvije iste minijature, jer je svaka rađena ručno, bez upotrebe kalupa. Svakoj pripada poseban trenutak imaginacije i nadahnuća. Mogu biti slične, ali svaka od njh posjeduje drugačiji karakter. Lončići su prepoznatljivi po karakterističnim pjegicama i zapravo su način na koji dijete iz mene posmatra svijet. Pjegavi su, zaneseni i izmišljaju priče.“
I nadodali bismo, instant mame osmijeh na lice.
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
