TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 4.7.2022.
Svi ljubitelji čitanja i oni koji to tek postaju znaju koliki nivo hedonizma predstavlja čitanje na plaži uz pozadinski zvuk valova, miris borovine i bezbrižnost koja ide rame uz rame s ljetovanjem.
Upravo zato smo se htjeli uvjeriti da će naši čitatelji, uz itekako zasluženi odmor na plaži, imati i dobro štivo koje preporučuje i još jedna zaljubljenica u čitanje – Alis Marić. Svi koji prate blog Čitaj knjigu itekako znaju za njene preporuke koje su dovoljno koncizne i savršeno jezgrovite radi čega postaju odličan uvid u knjigu kojoj želimo dati priliku. Koje knjige čitamo na plaži ovog ljeta otkrijte kroz Alisine preporuke u nastavku.
***
Gdje god da ideš, bez obzira na vrijeme, uvijek sa sobom ponesi Sunce, a na more ponesi – dobre knjige.
Ljeti imamo više vremena za čitanje i opuštanje. Sezona ljetnih odmora uvijek nudi mogućnost krpanja dugova prema književnosti za sve one koji, tijekom godine, ne stižu čitati. Traži se romantika, trileri, putopisne knjige i knjige za oporavak duše. To opušta na najjače. Nije na odmet i pokoji klasik.
Zajedno s ovim knjigama uživajte uz pregršt sunca i posebnog mira.
Sluškinja – Stephanie Land
„Sluškinja“ je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život. Stephanie na temelju vlastitog iskustva progovara o okrutnosti kapitalističkog sustava prema samohranim majkama, o neuspjesima sustava socijalne skrbi u SAD-u te o sveprisutnim materijalnim nejednakostima.
Snovi 28-godišnje Stephanie o odlasku na fakultet srušile su se poput kule od karata kada se njezina romansa pretvorila u neplaniranu trudnoću. Bježeći od nasilnog partnera, postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Autobiografska priča koja je vrhunski godina koje je Stephanie Land provela kao spremačica, nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja. Čitajte kako i je li u tome uspjela.
Prvi dan ostatka tvog života – Maud Ankaoua
Ova knjiga je za mene pravo iznenađenje i jedna od onih koje ću dugo pamtiti i koju ću često prelistavati. Puna je dobrih i mudrih savjeta i uputa. Ako ste voljeli knjigu “Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan” zavoljet ćete i ovu. Maud Ankaoua je stručnjakinja za međuljudske odnose, a ovo je njezin prvi roman, bogat poukama i ispunjen nadom. Zauvijek će promijeniti vaše razumijevanje svijeta i podsjetiti vas na bitne stvari u životu. Više od milijun čitatelja posegnulo je za ovom pričom koja sabire stotine principa osobnog razvoja koje lako i sa zadovoljstvom slijedimo. Volim kad autor spoji radnju, putovanje i likove s promišljanjem o životu. Nakon takve pročitane knjige osjećam se bolje i ispunjenije.
Maud nam daje prave lekcije o ljubavi, suosjećanju, otpuštanju, povjerenju u druge i u ono što se može promijeniti. Pravo umirenje u trenucima sumnje. Ova knjiga je, pogotovo u vremenima u kojima živimo, prava alternativa strahu i tjeskobi te upućuje na otvorenost prema svijetu i ljubavi. Putovanje u srce Himalaje nudi ugodan dašak svježeg zraka i nade. “Ne osvajaš planinu, osvajaš sebe”, nit je vodilja ove knjige. Postignite i vi bolju verziju sebe, ostavite “Ego” i zadržite – Ljubav. Knjiga se ne upušta u religiozne ili duhovne doktrine, ova nas knjiga poziva, poput heroine Maëlle, da naučimo voljeti sebe kako bismo bolje voljeli druge, da napustimo svoje strahove koji nas blokiraju, i da shvatimo koliko je život jednostavan i lijep.
Palača od papira – Miranda Cowley Heller – najbolji roman u 2022.
Radi se o očaravajućoj knjizi koju ne možete ispustiti iz ruku iako istovremeno ne želite da ikada završi. Moram naglasiti da me knjiga ponijela, natjerala na razmišljanje i dirnula.
Priču nam kazuje Elle iz svoje perspektive, a radnja se odvija u nekoliko vremenskih linija, polako otkrivajući kako je Palača od papira, ljetnikovac obitelji kroz tri generacije metafora za krhke i delikatne obiteljske odnose jedne disfunkcionalne obitelji iz koje Elle potječe. Riječ je o generacijskom zlostavljanju, razvodima, izborima i odlukama koji onda oblikuju živote pojedinaca unutar obitelji. Vrlo tragični i uznemirujući događaji izlaze na vidjelo. Scene zlostavljanja, obiteljskih traumi vrlo su eskplicitne i slikovite pa izazivaju šok, zgražanje, pa čak i gađenje. Ali upravo to prešućeno zlostavljanje igra ključnu ulogu u razumijevanju Elleinih ponašanja i životnih odluka. Za mene su vjerodostojno opisani Ellein unutarnji nemir, čežnja za oba muškarca i strah od gubitka zaštićenog obiteljskog života.
Kroz roman se proteže i simbolika prstena. Tako na kraju knjige upravo prsten ima važnu poruku koju će svatko od nas čitatelja drugačije doživjeti. Upravo taj specifičan završetak romana izaziva podvojena i različita tumačenja kraja priče i kako se zapravo sve završilo. To romanu daje još veći čar i privlačnost.
Svježa voda za cvijeće - Valerie Perrin – koja ravnoteža katarze i radosti
Malo je knjiga koje, kad pročitate prvu stranicu, više ne želite ispustiti iz ruku. Eh, pa ova je jedna takva. Uz to je autorica Francuskinja, a kako volim francuske spisateljice rado s njima “otputujem” u Francusku. Dobro ispričana ljubavna priča odvela me je u jedan gradić u Burgundiji gdje je glavna junakinja Violette Toussaint, (koja nam priča svoju životnu priču u prvom licu), previše nježna, puna ljubavi, preosjetljiva stražarica vlakova, a onda i čuvarica mjesnog groblja. Violette je siroče, a s petnaest godina smrtno se zaljubila, prebrzo udala za nepouzdanog narcisa Philippea i vrlo rano se morala nositi s ozbiljnim problemima. No ova žena unatoč poteškoćama tvrdoglavo i dalje vjeruje u sreću. Tako autorica kroz svoju junakinju stvara jedan poseban svijet pun poezije i ljudskosti. Radnja se izmjenjuje kroz prošlost i sadašnjost, pa tako iz stranice u stranicu bolje upoznajemo Violettinu egzistenciju koja ne pripada nikome, ali kroz roman autorica vrlo dobro prikazuje kako ona postaja zrelom ženom dok se osjeća nevidljivom u svijetu koji joj ništa ne duguje. Violette me nasmijala i rasplakala. Patila sam s njom, ali sam je istovremeno i shvaćala. Htjela sam vikati na nju da se spasi kao što sam htjela vikati na njezinog muža da prestane s mučenjem. No mogla sam samo nenormalnom brzinom okretati stranice. Poglavlja su uglavnom kratka, ali puna značaja.
Valerie Perrin otkriva svoje likove na nježan način tjerajući nas, čitatelje, da tražimo dobro u zlonamjernim i sumnjivim motivacijama – zapravo nedostacima – koje svi mi imamo. Priča sadrži toliko šarmantnih detalja i suptilnih slika, poput Violettinog stila oblačenja i uređenja kuće i vrta. Takvo što mogu samo napisati Francuzi. I, naravno, tu su predivni pjesnički citati koji najavljuju svako poglavlje… poput raskošnih natpisa na nadgrobnim spomenicima.
U Violettu se zaista bilo lako zaljubiti. Ako vam treba štivo koje daje nadu, koje će vas potpuno zaokupiti, koje je puno važnih životnih pouka, ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu.
Nije čudo što je prodana u više od milijun primjeraka, prevedena na tridesetak jezika i ni što je ekranizirana za male ekrane u obliku TV serije.
Novela o šahu – Stefan Zweig – i jedan klasik koji ćete pročitati u dahu
Novela o šahu posljednje je majstorsko postignuće austrijskog pisca Stefana Zweiga koje je napisao u brazilskom azilu samo nekoliko dana prije nego li je počinio samoubojstvo 1942. godine. Ovo je jedino djelo u kojem Zweig kritički progovara o posljedicama nacizma, a to čini karakterističnim psihološkim pristupom otkrivajući neizvjesnu priču o ludilu, progonu i opsesiji praćenima u igri šaha. Knjigu krasi tečno pripovijedanje, odsustvo nebitnog, precizna karakterizacija likova a šah se nalazi u samoj srži priče.
***
Foto: Alis Marić
TEKST: Ada Ćeremida
U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.
U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.
U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.
Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.
I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.
Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.
Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.
Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?
Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja.
Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.
Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave.
Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.
Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.
Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.
Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?
Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija.
U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.
Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.
Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?
Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram.
Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.
Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.
Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?
Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.
U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.
Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.
Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?
Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove.
Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.
Foto: Monika Andrić
Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?
Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.
U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.
Foto: Amna Geljo
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
