TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 4.7.2022.
Svi ljubitelji čitanja i oni koji to tek postaju znaju koliki nivo hedonizma predstavlja čitanje na plaži uz pozadinski zvuk valova, miris borovine i bezbrižnost koja ide rame uz rame s ljetovanjem.
Upravo zato smo se htjeli uvjeriti da će naši čitatelji, uz itekako zasluženi odmor na plaži, imati i dobro štivo koje preporučuje i još jedna zaljubljenica u čitanje – Alis Marić. Svi koji prate blog Čitaj knjigu itekako znaju za njene preporuke koje su dovoljno koncizne i savršeno jezgrovite radi čega postaju odličan uvid u knjigu kojoj želimo dati priliku. Koje knjige čitamo na plaži ovog ljeta otkrijte kroz Alisine preporuke u nastavku.
***
Gdje god da ideš, bez obzira na vrijeme, uvijek sa sobom ponesi Sunce, a na more ponesi – dobre knjige.
Ljeti imamo više vremena za čitanje i opuštanje. Sezona ljetnih odmora uvijek nudi mogućnost krpanja dugova prema književnosti za sve one koji, tijekom godine, ne stižu čitati. Traži se romantika, trileri, putopisne knjige i knjige za oporavak duše. To opušta na najjače. Nije na odmet i pokoji klasik.
Zajedno s ovim knjigama uživajte uz pregršt sunca i posebnog mira.
Sluškinja – Stephanie Land
„Sluškinja“ je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život. Stephanie na temelju vlastitog iskustva progovara o okrutnosti kapitalističkog sustava prema samohranim majkama, o neuspjesima sustava socijalne skrbi u SAD-u te o sveprisutnim materijalnim nejednakostima.
Snovi 28-godišnje Stephanie o odlasku na fakultet srušile su se poput kule od karata kada se njezina romansa pretvorila u neplaniranu trudnoću. Bježeći od nasilnog partnera, postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Autobiografska priča koja je vrhunski godina koje je Stephanie Land provela kao spremačica, nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja. Čitajte kako i je li u tome uspjela.
Prvi dan ostatka tvog života – Maud Ankaoua
Ova knjiga je za mene pravo iznenađenje i jedna od onih koje ću dugo pamtiti i koju ću često prelistavati. Puna je dobrih i mudrih savjeta i uputa. Ako ste voljeli knjigu “Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan” zavoljet ćete i ovu. Maud Ankaoua je stručnjakinja za međuljudske odnose, a ovo je njezin prvi roman, bogat poukama i ispunjen nadom. Zauvijek će promijeniti vaše razumijevanje svijeta i podsjetiti vas na bitne stvari u životu. Više od milijun čitatelja posegnulo je za ovom pričom koja sabire stotine principa osobnog razvoja koje lako i sa zadovoljstvom slijedimo. Volim kad autor spoji radnju, putovanje i likove s promišljanjem o životu. Nakon takve pročitane knjige osjećam se bolje i ispunjenije.
Maud nam daje prave lekcije o ljubavi, suosjećanju, otpuštanju, povjerenju u druge i u ono što se može promijeniti. Pravo umirenje u trenucima sumnje. Ova knjiga je, pogotovo u vremenima u kojima živimo, prava alternativa strahu i tjeskobi te upućuje na otvorenost prema svijetu i ljubavi. Putovanje u srce Himalaje nudi ugodan dašak svježeg zraka i nade. “Ne osvajaš planinu, osvajaš sebe”, nit je vodilja ove knjige. Postignite i vi bolju verziju sebe, ostavite “Ego” i zadržite – Ljubav. Knjiga se ne upušta u religiozne ili duhovne doktrine, ova nas knjiga poziva, poput heroine Maëlle, da naučimo voljeti sebe kako bismo bolje voljeli druge, da napustimo svoje strahove koji nas blokiraju, i da shvatimo koliko je život jednostavan i lijep.
Palača od papira – Miranda Cowley Heller – najbolji roman u 2022.
Radi se o očaravajućoj knjizi koju ne možete ispustiti iz ruku iako istovremeno ne želite da ikada završi. Moram naglasiti da me knjiga ponijela, natjerala na razmišljanje i dirnula.
Priču nam kazuje Elle iz svoje perspektive, a radnja se odvija u nekoliko vremenskih linija, polako otkrivajući kako je Palača od papira, ljetnikovac obitelji kroz tri generacije metafora za krhke i delikatne obiteljske odnose jedne disfunkcionalne obitelji iz koje Elle potječe. Riječ je o generacijskom zlostavljanju, razvodima, izborima i odlukama koji onda oblikuju živote pojedinaca unutar obitelji. Vrlo tragični i uznemirujući događaji izlaze na vidjelo. Scene zlostavljanja, obiteljskih traumi vrlo su eskplicitne i slikovite pa izazivaju šok, zgražanje, pa čak i gađenje. Ali upravo to prešućeno zlostavljanje igra ključnu ulogu u razumijevanju Elleinih ponašanja i životnih odluka. Za mene su vjerodostojno opisani Ellein unutarnji nemir, čežnja za oba muškarca i strah od gubitka zaštićenog obiteljskog života.
Kroz roman se proteže i simbolika prstena. Tako na kraju knjige upravo prsten ima važnu poruku koju će svatko od nas čitatelja drugačije doživjeti. Upravo taj specifičan završetak romana izaziva podvojena i različita tumačenja kraja priče i kako se zapravo sve završilo. To romanu daje još veći čar i privlačnost.
Svježa voda za cvijeće - Valerie Perrin – koja ravnoteža katarze i radosti
Malo je knjiga koje, kad pročitate prvu stranicu, više ne želite ispustiti iz ruku. Eh, pa ova je jedna takva. Uz to je autorica Francuskinja, a kako volim francuske spisateljice rado s njima “otputujem” u Francusku. Dobro ispričana ljubavna priča odvela me je u jedan gradić u Burgundiji gdje je glavna junakinja Violette Toussaint, (koja nam priča svoju životnu priču u prvom licu), previše nježna, puna ljubavi, preosjetljiva stražarica vlakova, a onda i čuvarica mjesnog groblja. Violette je siroče, a s petnaest godina smrtno se zaljubila, prebrzo udala za nepouzdanog narcisa Philippea i vrlo rano se morala nositi s ozbiljnim problemima. No ova žena unatoč poteškoćama tvrdoglavo i dalje vjeruje u sreću. Tako autorica kroz svoju junakinju stvara jedan poseban svijet pun poezije i ljudskosti. Radnja se izmjenjuje kroz prošlost i sadašnjost, pa tako iz stranice u stranicu bolje upoznajemo Violettinu egzistenciju koja ne pripada nikome, ali kroz roman autorica vrlo dobro prikazuje kako ona postaja zrelom ženom dok se osjeća nevidljivom u svijetu koji joj ništa ne duguje. Violette me nasmijala i rasplakala. Patila sam s njom, ali sam je istovremeno i shvaćala. Htjela sam vikati na nju da se spasi kao što sam htjela vikati na njezinog muža da prestane s mučenjem. No mogla sam samo nenormalnom brzinom okretati stranice. Poglavlja su uglavnom kratka, ali puna značaja.
Valerie Perrin otkriva svoje likove na nježan način tjerajući nas, čitatelje, da tražimo dobro u zlonamjernim i sumnjivim motivacijama – zapravo nedostacima – koje svi mi imamo. Priča sadrži toliko šarmantnih detalja i suptilnih slika, poput Violettinog stila oblačenja i uređenja kuće i vrta. Takvo što mogu samo napisati Francuzi. I, naravno, tu su predivni pjesnički citati koji najavljuju svako poglavlje… poput raskošnih natpisa na nadgrobnim spomenicima.
U Violettu se zaista bilo lako zaljubiti. Ako vam treba štivo koje daje nadu, koje će vas potpuno zaokupiti, koje je puno važnih životnih pouka, ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu.
Nije čudo što je prodana u više od milijun primjeraka, prevedena na tridesetak jezika i ni što je ekranizirana za male ekrane u obliku TV serije.
Novela o šahu – Stefan Zweig – i jedan klasik koji ćete pročitati u dahu
Novela o šahu posljednje je majstorsko postignuće austrijskog pisca Stefana Zweiga koje je napisao u brazilskom azilu samo nekoliko dana prije nego li je počinio samoubojstvo 1942. godine. Ovo je jedino djelo u kojem Zweig kritički progovara o posljedicama nacizma, a to čini karakterističnim psihološkim pristupom otkrivajući neizvjesnu priču o ludilu, progonu i opsesiji praćenima u igri šaha. Knjigu krasi tečno pripovijedanje, odsustvo nebitnog, precizna karakterizacija likova a šah se nalazi u samoj srži priče.
***
Foto: Alis Marić
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
