Svi ljubitelji čitanja i oni koji to tek postaju znaju koliki nivo hedonizma predstavlja čitanje na plaži uz pozadinski zvuk valova, miris borovine i bezbrižnost koja ide rame uz rame s ljetovanjem.

Upravo zato smo se htjeli uvjeriti da će naši čitatelji, uz itekako zasluženi odmor na plaži, imati i dobro štivo koje preporučuje i još jedna zaljubljenica u čitanje – Alis Marić. Svi koji prate blog Čitaj knjigu itekako znaju za njene preporuke koje su dovoljno koncizne i savršeno jezgrovite radi čega postaju odličan uvid u knjigu kojoj želimo dati priliku. Koje knjige čitamo na plaži ovog ljeta otkrijte kroz Alisine preporuke u nastavku.

***

Gdje god da ideš, bez obzira na vrijeme, uvijek sa sobom ponesi Sunce, a na more ponesi – dobre knjige.

Ljeti imamo više vremena za čitanje i opuštanje. Sezona ljetnih odmora uvijek nudi mogućnost krpanja dugova prema književnosti za sve one koji, tijekom godine, ne stižu čitati. Traži se romantika, trileri, putopisne knjige i knjige za oporavak duše. To opušta na najjače. Nije na odmet i pokoji klasik.

Zajedno s ovim knjigama uživajte uz pregršt sunca i posebnog mira.

 

Sluškinja – Stephanie Land
 

„Sluškinja“ je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život. Stephanie na temelju vlastitog iskustva progovara o okrutnosti kapitalističkog sustava prema samohranim majkama, o neuspjesima sustava socijalne skrbi u SAD-u te o sveprisutnim materijalnim nejednakostima.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Stephanie Land (@stepville)

Snovi 28-godišnje Stephanie  o odlasku na fakultet srušile su se poput kule od karata kada se njezina romansa pretvorila u neplaniranu trudnoću. Bježeći od nasilnog partnera, postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Autobiografska priča koja je vrhunski godina koje je Stephanie Land provela kao spremačica, nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja. Čitajte kako i je li u tome uspjela.

 

Prvi dan ostatka tvog života – Maud Ankaoua
 

Ova knjiga je za mene pravo iznenađenje i jedna od onih koje ću dugo pamtiti i koju ću često prelistavati. Puna je dobrih i mudrih savjeta i uputa. Ako ste voljeli knjigu “Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan” zavoljet ćete i ovu. Maud Ankaoua je stručnjakinja za međuljudske odnose, a ovo je njezin prvi roman, bogat poukama i ispunjen nadom. Zauvijek će promijeniti vaše razumijevanje svijeta i podsjetiti vas na bitne stvari u životu. Više od milijun čitatelja posegnulo je za ovom pričom koja sabire stotine principa osobnog razvoja koje lako i sa zadovoljstvom slijedimo. Volim kad autor spoji radnju, putovanje i likove s promišljanjem o životu. Nakon takve pročitane knjige osjećam se bolje i ispunjenije.

 

Maud nam daje prave lekcije o ljubavi, suosjećanju, otpuštanju, povjerenju u druge i u ono što se može promijeniti. Pravo umirenje u trenucima sumnje. Ova knjiga je, pogotovo u vremenima u kojima živimo, prava alternativa strahu i tjeskobi te upućuje na otvorenost prema svijetu i ljubavi. Putovanje u srce Himalaje nudi ugodan dašak svježeg zraka i nade. “Ne osvajaš planinu, osvajaš sebe”, nit je vodilja ove knjige. Postignite i vi bolju verziju sebe, ostavite “Ego” i zadržite – Ljubav. Knjiga se ne upušta u religiozne ili duhovne doktrine, ova nas knjiga poziva, poput heroine Maëlle, da naučimo voljeti sebe kako bismo bolje voljeli druge, da napustimo svoje strahove koji nas blokiraju, i da shvatimo koliko je život jednostavan i lijep.

 

Palača od papira – Miranda Cowley Heller – najbolji roman u 2022.
 

Radi se o  očaravajućoj knjizi  koju ne možete ispustiti iz ruku iako istovremeno ne želite da ikada završi. Moram naglasiti da me knjiga ponijela, natjerala na razmišljanje i dirnula.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Booklover&Traveler (@citaj_knjigu)

Priču nam kazuje Elle iz svoje perspektive, a radnja se odvija u nekoliko vremenskih linija, polako otkrivajući kako je Palača od papira, ljetnikovac obitelji kroz tri generacije metafora za krhke i delikatne obiteljske odnose jedne disfunkcionalne obitelji iz koje Elle potječe. Riječ je o generacijskom zlostavljanju, razvodima, izborima i odlukama koji onda oblikuju živote pojedinaca unutar obitelji. Vrlo tragični i uznemirujući događaji izlaze na vidjelo. Scene zlostavljanja, obiteljskih traumi vrlo su eskplicitne i slikovite pa izazivaju šok, zgražanje, pa čak i gađenje. Ali upravo to prešućeno zlostavljanje igra ključnu ulogu u razumijevanju Elleinih ponašanja i životnih odluka. Za mene su vjerodostojno opisani  Ellein unutarnji nemir, čežnja za oba muškarca i strah od gubitka zaštićenog obiteljskog života.

Kroz roman se proteže i simbolika prstena. Tako na kraju knjige upravo prsten ima važnu poruku koju će svatko od nas čitatelja drugačije doživjeti. Upravo taj specifičan završetak romana izaziva podvojena i različita tumačenja kraja priče i kako se zapravo sve završilo. To romanu daje još veći čar i privlačnost.

 

Svježa voda za cvijeće - Valerie Perrin – koja ravnoteža katarze i radosti
 

Malo je knjiga koje, kad pročitate prvu stranicu, više ne želite ispustiti iz ruku. Eh, pa ova je jedna takva. Uz to je autorica Francuskinja, a kako volim francuske spisateljice rado s njima “otputujem” u Francusku. Dobro ispričana ljubavna priča odvela me je u jedan gradić u Burgundiji gdje je glavna junakinja Violette Toussaint, (koja nam priča svoju životnu priču u prvom licu), previše nježna, puna ljubavi, preosjetljiva stražarica vlakova, a onda i  čuvarica mjesnog groblja. Violette je siroče, a s petnaest godina smrtno se zaljubila, prebrzo udala za nepouzdanog narcisa Philippea i vrlo rano se morala nositi s ozbiljnim problemima. No ova žena unatoč poteškoćama tvrdoglavo i dalje vjeruje u sreću. Tako autorica kroz svoju junakinju stvara jedan poseban svijet pun poezije i ljudskosti. Radnja se izmjenjuje kroz prošlost i sadašnjost, pa tako iz stranice u stranicu bolje upoznajemo Violettinu egzistenciju koja ne pripada nikome, ali kroz roman autorica vrlo dobro prikazuje kako ona postaja zrelom ženom dok se osjeća nevidljivom u svijetu koji joj ništa ne duguje. Violette me nasmijala i rasplakala. Patila sam s njom, ali sam je istovremeno i shvaćala. Htjela sam vikati na nju da se spasi kao što sam htjela vikati na njezinog muža da prestane s mučenjem. No mogla sam samo nenormalnom brzinom okretati stranice. Poglavlja su uglavnom kratka, ali puna značaja.

 

Valerie Perrin otkriva svoje likove na nježan način tjerajući nas, čitatelje, da tražimo dobro u zlonamjernim i sumnjivim motivacijama – zapravo nedostacima – koje svi mi imamo. Priča sadrži toliko šarmantnih detalja i suptilnih slika, poput Violettinog stila oblačenja i uređenja kuće i vrta. Takvo što mogu samo napisati Francuzi. I, naravno, tu su predivni  pjesnički citati koji najavljuju svako poglavlje… poput raskošnih natpisa na nadgrobnim spomenicima.

U Violettu se zaista bilo lako zaljubiti. Ako vam treba štivo koje daje nadu, koje će vas potpuno zaokupiti, koje je puno važnih životnih pouka,  ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu.

Nije čudo što je prodana u više od milijun primjeraka, prevedena na tridesetak jezika i ni što je ekranizirana za male ekrane u obliku TV serije.

 

Novela o šahu – Stefan Zweig – i jedan klasik koji ćete pročitati u dahu
 

Novela o šahu posljednje je majstorsko postignuće austrijskog pisca Stefana Zweiga koje je napisao u brazilskom azilu samo nekoliko dana prije nego li je počinio samoubojstvo 1942. godine. Ovo je jedino djelo u kojem Zweig kritički progovara o posljedicama nacizma, a to čini karakterističnim psihološkim pristupom otkrivajući neizvjesnu priču o ludilu, progonu i opsesiji praćenima u igri šaha. Knjigu krasi tečno pripovijedanje, odsustvo nebitnog, precizna karakterizacija likova a šah se nalazi u samoj srži priče.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Booklover&Traveler (@citaj_knjigu)

***
Foto: Alis Marić

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić