TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 4.7.2022.
Svi ljubitelji čitanja i oni koji to tek postaju znaju koliki nivo hedonizma predstavlja čitanje na plaži uz pozadinski zvuk valova, miris borovine i bezbrižnost koja ide rame uz rame s ljetovanjem.
Upravo zato smo se htjeli uvjeriti da će naši čitatelji, uz itekako zasluženi odmor na plaži, imati i dobro štivo koje preporučuje i još jedna zaljubljenica u čitanje – Alis Marić. Svi koji prate blog Čitaj knjigu itekako znaju za njene preporuke koje su dovoljno koncizne i savršeno jezgrovite radi čega postaju odličan uvid u knjigu kojoj želimo dati priliku. Koje knjige čitamo na plaži ovog ljeta otkrijte kroz Alisine preporuke u nastavku.
***
Gdje god da ideš, bez obzira na vrijeme, uvijek sa sobom ponesi Sunce, a na more ponesi – dobre knjige.
Ljeti imamo više vremena za čitanje i opuštanje. Sezona ljetnih odmora uvijek nudi mogućnost krpanja dugova prema književnosti za sve one koji, tijekom godine, ne stižu čitati. Traži se romantika, trileri, putopisne knjige i knjige za oporavak duše. To opušta na najjače. Nije na odmet i pokoji klasik.
Zajedno s ovim knjigama uživajte uz pregršt sunca i posebnog mira.
Sluškinja – Stephanie Land
„Sluškinja“ je nadahnjujuće svjedočenje o hrabrosti, odlučnosti i beskrajnoj snazi ljudskog duha da se izbori za dostojanstven život. Stephanie na temelju vlastitog iskustva progovara o okrutnosti kapitalističkog sustava prema samohranim majkama, o neuspjesima sustava socijalne skrbi u SAD-u te o sveprisutnim materijalnim nejednakostima.
Snovi 28-godišnje Stephanie o odlasku na fakultet srušile su se poput kule od karata kada se njezina romansa pretvorila u neplaniranu trudnoću. Bježeći od nasilnog partnera, postaje samohrana majka koja pokušava spojiti kraj s krajem kako bi svojoj kćeri i sebi osigurala sredstva za život. Autobiografska priča koja je vrhunski godina koje je Stephanie Land provela kao spremačica, nazivajući se bezimenim duhom koji tiho sudjeluje u pobjedama, tragedijama i najdubljim tajnama svojih klijenata. U želji da pobijedi neimaštinu, danju je čistila, a noću pohađala online nastavu kako bi stekla diplomu iz kreativnog pisanja. Čitajte kako i je li u tome uspjela.
Prvi dan ostatka tvog života – Maud Ankaoua
Ova knjiga je za mene pravo iznenađenje i jedna od onih koje ću dugo pamtiti i koju ću često prelistavati. Puna je dobrih i mudrih savjeta i uputa. Ako ste voljeli knjigu “Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan” zavoljet ćete i ovu. Maud Ankaoua je stručnjakinja za međuljudske odnose, a ovo je njezin prvi roman, bogat poukama i ispunjen nadom. Zauvijek će promijeniti vaše razumijevanje svijeta i podsjetiti vas na bitne stvari u životu. Više od milijun čitatelja posegnulo je za ovom pričom koja sabire stotine principa osobnog razvoja koje lako i sa zadovoljstvom slijedimo. Volim kad autor spoji radnju, putovanje i likove s promišljanjem o životu. Nakon takve pročitane knjige osjećam se bolje i ispunjenije.
Maud nam daje prave lekcije o ljubavi, suosjećanju, otpuštanju, povjerenju u druge i u ono što se može promijeniti. Pravo umirenje u trenucima sumnje. Ova knjiga je, pogotovo u vremenima u kojima živimo, prava alternativa strahu i tjeskobi te upućuje na otvorenost prema svijetu i ljubavi. Putovanje u srce Himalaje nudi ugodan dašak svježeg zraka i nade. “Ne osvajaš planinu, osvajaš sebe”, nit je vodilja ove knjige. Postignite i vi bolju verziju sebe, ostavite “Ego” i zadržite – Ljubav. Knjiga se ne upušta u religiozne ili duhovne doktrine, ova nas knjiga poziva, poput heroine Maëlle, da naučimo voljeti sebe kako bismo bolje voljeli druge, da napustimo svoje strahove koji nas blokiraju, i da shvatimo koliko je život jednostavan i lijep.
Palača od papira – Miranda Cowley Heller – najbolji roman u 2022.
Radi se o očaravajućoj knjizi koju ne možete ispustiti iz ruku iako istovremeno ne želite da ikada završi. Moram naglasiti da me knjiga ponijela, natjerala na razmišljanje i dirnula.
Priču nam kazuje Elle iz svoje perspektive, a radnja se odvija u nekoliko vremenskih linija, polako otkrivajući kako je Palača od papira, ljetnikovac obitelji kroz tri generacije metafora za krhke i delikatne obiteljske odnose jedne disfunkcionalne obitelji iz koje Elle potječe. Riječ je o generacijskom zlostavljanju, razvodima, izborima i odlukama koji onda oblikuju živote pojedinaca unutar obitelji. Vrlo tragični i uznemirujući događaji izlaze na vidjelo. Scene zlostavljanja, obiteljskih traumi vrlo su eskplicitne i slikovite pa izazivaju šok, zgražanje, pa čak i gađenje. Ali upravo to prešućeno zlostavljanje igra ključnu ulogu u razumijevanju Elleinih ponašanja i životnih odluka. Za mene su vjerodostojno opisani Ellein unutarnji nemir, čežnja za oba muškarca i strah od gubitka zaštićenog obiteljskog života.
Kroz roman se proteže i simbolika prstena. Tako na kraju knjige upravo prsten ima važnu poruku koju će svatko od nas čitatelja drugačije doživjeti. Upravo taj specifičan završetak romana izaziva podvojena i različita tumačenja kraja priče i kako se zapravo sve završilo. To romanu daje još veći čar i privlačnost.
Svježa voda za cvijeće - Valerie Perrin – koja ravnoteža katarze i radosti
Malo je knjiga koje, kad pročitate prvu stranicu, više ne želite ispustiti iz ruku. Eh, pa ova je jedna takva. Uz to je autorica Francuskinja, a kako volim francuske spisateljice rado s njima “otputujem” u Francusku. Dobro ispričana ljubavna priča odvela me je u jedan gradić u Burgundiji gdje je glavna junakinja Violette Toussaint, (koja nam priča svoju životnu priču u prvom licu), previše nježna, puna ljubavi, preosjetljiva stražarica vlakova, a onda i čuvarica mjesnog groblja. Violette je siroče, a s petnaest godina smrtno se zaljubila, prebrzo udala za nepouzdanog narcisa Philippea i vrlo rano se morala nositi s ozbiljnim problemima. No ova žena unatoč poteškoćama tvrdoglavo i dalje vjeruje u sreću. Tako autorica kroz svoju junakinju stvara jedan poseban svijet pun poezije i ljudskosti. Radnja se izmjenjuje kroz prošlost i sadašnjost, pa tako iz stranice u stranicu bolje upoznajemo Violettinu egzistenciju koja ne pripada nikome, ali kroz roman autorica vrlo dobro prikazuje kako ona postaja zrelom ženom dok se osjeća nevidljivom u svijetu koji joj ništa ne duguje. Violette me nasmijala i rasplakala. Patila sam s njom, ali sam je istovremeno i shvaćala. Htjela sam vikati na nju da se spasi kao što sam htjela vikati na njezinog muža da prestane s mučenjem. No mogla sam samo nenormalnom brzinom okretati stranice. Poglavlja su uglavnom kratka, ali puna značaja.
Valerie Perrin otkriva svoje likove na nježan način tjerajući nas, čitatelje, da tražimo dobro u zlonamjernim i sumnjivim motivacijama – zapravo nedostacima – koje svi mi imamo. Priča sadrži toliko šarmantnih detalja i suptilnih slika, poput Violettinog stila oblačenja i uređenja kuće i vrta. Takvo što mogu samo napisati Francuzi. I, naravno, tu su predivni pjesnički citati koji najavljuju svako poglavlje… poput raskošnih natpisa na nadgrobnim spomenicima.
U Violettu se zaista bilo lako zaljubiti. Ako vam treba štivo koje daje nadu, koje će vas potpuno zaokupiti, koje je puno važnih životnih pouka, ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu.
Nije čudo što je prodana u više od milijun primjeraka, prevedena na tridesetak jezika i ni što je ekranizirana za male ekrane u obliku TV serije.
Novela o šahu – Stefan Zweig – i jedan klasik koji ćete pročitati u dahu
Novela o šahu posljednje je majstorsko postignuće austrijskog pisca Stefana Zweiga koje je napisao u brazilskom azilu samo nekoliko dana prije nego li je počinio samoubojstvo 1942. godine. Ovo je jedino djelo u kojem Zweig kritički progovara o posljedicama nacizma, a to čini karakterističnim psihološkim pristupom otkrivajući neizvjesnu priču o ludilu, progonu i opsesiji praćenima u igri šaha. Knjigu krasi tečno pripovijedanje, odsustvo nebitnog, precizna karakterizacija likova a šah se nalazi u samoj srži priče.
***
Foto: Alis Marić
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom.
Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 
Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica.
Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu.
Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.
Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.
Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.
Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.
Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?
Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako.
Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.
Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa.
Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.
Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?
Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.
Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.
Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?
Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”.
Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove.
Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba.
Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 
Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli.
Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.
Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?
Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.
Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 
Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.
Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?
Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama.
Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.
Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.
Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?
Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima.
Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive.
Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.
Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?
Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna.
Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.
U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.
Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?
Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice.
Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.
Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.
Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?
Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.
Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?
Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu.
Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 
Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje.
Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 
Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje.
Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.
Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.
Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?
Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti.
Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 
Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?
Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.
Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.
Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.
Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?
Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja.
Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 
Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti.
Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.
Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?
Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.
FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.
Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?
Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta.
Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.
Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?
Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.
Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?
Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
Produkcija: Bonjour.ba
Lokacija: Galerija Manifesto
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
