TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.5.2014.
Kako ovjekovječiti i ukrasiti najljepše trenutke? Odgovor na to pitanje dat će vam Ivana Kurilić, profesorica engleskog jezika i diplomirana etnologinja, koja je cijelog svog života gajila ljubav prema čaroliji fotografije. S godinama, ta ljubav je prerasla u nastojanje da nauči što više o ovoj umjetnosti, sve to u potrazi za savršenom fotografijom koja će probuditi osjećaje u onome
Kada si otkrila svoj talent i ljubav prema fotografiji?
Više se zaista ne sjećam točnog trenutka, samo znam da sam uvijek imala neki fotoaparat uza se, pogotovo u društvu prijatelja. I valjda sam kroz godine otkrila kako mi se sviđa taj svijet i kako mogu uočiti nešto što inače ne bih da nisam imala fotoaparat u rukama. To su primijetili i moji roditelji pa sam redovno za važne događaje na poklon dobivala novi fotoaparat. A o radosti kada izradite film i uočite onu jednu izvrsnu fotografiju kakvoj ste se nadali ne mogu naći dovoljno riječi. S vremenom je to postala zaista jedna ogromna strast i istraživanje, obrazovanje, i neumorno pokušavanje da svaki put napravim sve bolju i bolju fotografiju. Vidjela sam da to može biti umjetnost, i težim tome da je stvaram.
Teško je ne raznježiti se gledajući tvoje fotografije. Bilo da su tema prijateljice, djeca, obitelj, mladenke, buduće majke ili kućni ljubimci, svakoj od njih pristupaš iz kuta koji budi određenu toplinu, nostalgiju. Možeš li mi reći nešto više o svom umjetničkom pristupu?
Baš je lijepo čuti da se netko raznježi na moje fotografije. Jer to je reakcija koja me usrećuje. Ja obožavam prirodu i boraviti u njoj, ali nikad se nisam pronalazila u fotografiranju takvih stvari. Obožavam fotografirati ljude. Zamislite koliko izraza lica može imati jedan čovjek. A onda kad je taj čovjek u interakciji s drugim, i sve te emocije i momenti i komunikacije između njih je nešto vrijedno pamćenja. Najsretnija sam kada na ekranu svog fotoaparata vidim živost i čarobnost te interakcije. Takav je prizor teško „uloviti“ i uvijek uvjeti zadaju ritam i način rada, ali ako uspijem omogućiti klijentima da se opuste i uspijem izvući iz njih ono najintimnije i najtoplije, to je to. Tada nastupa ona: slika govori više od tisuću riječi. I onda ja ne mogu ni jesti ni spavati (haha) u iščekivanju da dođem za kompjuter i snimim te slike za pamćenje. Eto, to je moj pristup, uraditi što je više u mojoj moći da dobijem taj trenutak od ljudi, da se toliko opuste da zaborave da ih netko „štroka“ u paparazzi stilu. 
Moram pohvaliti tvoju sposobnost hvatanja pravih momenata za koje treba imati oko, brzinu i spretnost. U snimanju kojih fotografija najviše uživaš?
Bilo bi lijepo kada mi se fotografiranje ljudi sastojalo samo od spremnosti da neki trenutak uhvatiš. Puno toga diktira kakvu fotografiju ćeš na kraju imati. Ako klijenti nisu raspoloženi, onda nitko nije zadovoljan. Kada se većina uvjeta poklopi na pozitivnu stranu, onda se mogu stvarati čuda. Najviše uživam slikajući obitelji, majke s djecom, trudnice, i zaljubljene ljude :)
Zapravo, rekla bih da najviše uživam tražeći fotoaparatom emocije u ljudima, bilo da je to smijeh, pogled, zagrljaj, suze radosnice, ili pak one druge, sreću, ljubav. Kažem vam, to stvarno ispunjava dušu fotografa.
Nastaju li one spontano ili iza njih stoje duge pripreme?
Priprema mora uvijek biti. Kao prvo, trebate znati baratati fotoaparatom, to je velika priprema. I mislim da se savladava dugo vremena i da nema kraja učenju. Pripremiti morate i klijente, saznati što oni žele, ponuditi im prijedloge, objasniti im zašto to predlažete itd. Onda ih trebate opustiti, malo da se uhodaju u sav taj svijet. I nikad ne spuštati aparat, što moj dobar kolega kaže, jer kad oni misle da ne slikate, tada vi baš trebate slikati. 
Fotografija podrazumijeva konstantno unapređivanje i učenje. Koga bi navela kao svoje mentore i uzore u svijetu fotografije, bilo da se radi o domaćim ili svjetskim imenima?
Uzora stvarno imam puno, jer je svijet pun sposobnih i talentiranih ljudi. Svaki dan učim od njih, i nikad to učenje ne prestaje. Uvijek, ama baš uvijek možete naučiti neku novu stvar. Ima dosta fotografa iz Amerike i Australije (A. Diaz, J. Peterson, A. Manning) kojima se divim, a što se tiče naših prostora veliki uzor mi je kolega Mateo Jurčić koji radi fotografije od kojih stvarno zastane dah, jer stvara umjetnost i čaroliju.
{gallery}2014_05/ik_photo{/gallery}
Osim u fotografiranje savršenih trenutaka, svoju kreativnost si usmjerila i u osmišljavanje precizno rađenih personaliziranih albuma koji doživljaj fotografija čine potpunijim. Koliko ti vremena treba za izradu jednog takvog albuma?
Albumi su moja druga srast. Volim slagati fotografije u album jer su opipljive i ljepše su i probrane među hrpom digitalnih. Vrijeme stvaranja jednog albuma zavisi od njegove veličine, ali rekla bih da se može napraviti za desetak dana. Razni su procesi u to uključeni, od rezanja, bojanja, dizajna, uvezivanja i slično.
Osim fotografija i albuma, spremaš li još što s IK potpisom?
Nedavno smo uveli mogućnost narudžbe i ručno rađenih okvirova za fotografije, kao i raznih prikaza na platnu koji mogu ukrašavati zid. Također radimo i čestitke po narudžbi, čemu se stvarno jako veselim. A tko zna što će se još naći u mom kreativnom neredu, no zasada smo zadovoljni ovom ponudom. 
{gallery}2014_05/ik_albumi{/gallery}
Kako naši čitatelji mogu dogovoriti snimanje s tobom ili naručiti neki od tvojih ručnih radova?
Svi koji su zainteresirani za moj rad, mogu me pronaći na Facebook stranici IK Photography and Albums i slobodno se javiti u inbox za bilo kakve informacije.
Imaš li savjet za nekoga tko razmišlja o tome da se počne baviti fotografijom?
Ne bih ja sebe nazvala stručnjakom za fotografiju, mogu samo reći da je to moja životna strast i da ja i dalje istražujem taj svijet i on mi nudi pregršt predivnih stvari. To može biti predivan hobi, ali i posao. Ali ako stvarno to volite i želite prići fotografiji na malo ozbiljniji način, nemojte nikada prestati istraživati i učiti, jer se zaista taj trud isplati zbog zadovoljstva kojeg osjećate kada gledate svoju fotografiju i vidite sve svoje uloženo znanje i trud i kreativnost.
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Ivana Kurilić, IK Photography & Albums
Naslovna fotografija: Mateo Jurčić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Društvene mreže nas uče da stalno budemo prisutni. Da objavimo, provjerimo reakcije, refreshamo, odgovorimo. I dok se sve to čini normalnim, rijetko zastanemo da se zapitamo gdje je granica, koliko dijelimo zato što želimo, a koliko zato što mislimo da trebamo.
U Cedevita Reci tako kako je showu upravo su se takva pitanja prirodno otvorila. Između smijeha, brzih odgovora i opuštene atmosfere, isplivali su i oni momenti koji te malo zaustave i natjeraju da se zapitaš: da li bih ja ovo objavila, da li je ovo još uvijek „ja“ i koliko nam je uopće važno šta će drugi reći.
Ilda Humić bila je jedna od onih osoba koje su na ta pitanja odgovarale bez zadrške glasno, duhovito i iskreno. Nakon showa, nastavili smo razgovor i dotakli se tema koje se tiču svih nas: refresh navike, granica na mrežama, galame koju volimo i onih rijetkih trenutaka kad ipak odlučimo stati.
Ilda Humić
Ilda: Objava i refresh.
„Normalno“, kaže kroz smijeh. Taj mali refleks joj je poznat kao i svima nama, ali bez pretvaranja da je nešto drugo. Društvene mreže su dinamične, a ona ih doživljava upravo takvima kao prostor u kojem si prisutan, ali svjestan onoga što radiš.
Ilda: Nisam nikad neki post, ali jesam nedavno video. U pitanju je viralni trend koji sam snimila s prijateljicama, ali sam shvatila da taj trend ipak nije za mene i da neke stvari i ja moram da razgraničim šta i koliko trebam da objavljujem.
Ilda: Facebook jer je iznimno toksičan. Ja ga svakako godinama ne koristim, moj sadržaj se tamo automatski objavljuje.
Ilda: Jako rijetko, kada je nema ja je obično napravim jer nekako volim i navikla sam da se oko mene dešava život i sretna sam kada je ta neka pozitivna frka i galama.
Ilda: Limun i ananas definitivno, volim taj spoj i generalno sve što je citrusno.
Ilda: Rebeka definitivno, jako mi se dopala njena energija, direktna, odlučna, duhovita i sposobna žena. Josip je također bio jako zabavan, najviše sam se njemu smijala, baš mu je bio dan, mislim da će se raja baš njemu dosta smijati onako od srca.
Ilda sve to kaže prilično jednostavno i bez potrebe da nešto dodatno objašnjava. Galama joj prija, refresh je navika, ali zna i gdje povući crtu. I možda je baš to ono što najviše ostane nakon ovog razgovora: da ne moraš birati između prisutnosti i granica, niti stalno objašnjavati svoje izbore.
Ako ste se u nekom njenom odgovoru prepoznali, vjerovatno ćete se prepoznati i u ostatku Reci tako kako je showa. Neki razgovori vas samo nasmiju, a neki vas, uz smijeh, natjeraju da se malo zamislite. Ovaj je upravo takav. Cedevita Reci tako kako je show možete pogledati na YouTube linku ovdje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
