Kako ovjekovječiti i ukrasiti najljepše trenutke?    Odgovor na to pitanje dat će vam Ivana Kurilić, profesorica engleskog jezika i diplomirana etnologinja, koja je cijelog svog života gajila ljubav prema čaroliji fotografije. S godinama, ta ljubav je prerasla u nastojanje da nauči što više o ovoj umjetnosti, sve to u potrazi za savršenom fotografijom koja će probuditi osjećaje u onome

Kada si otkrila svoj talent i ljubav prema fotografiji?
Više se zaista ne sjećam točnog trenutka, samo znam da sam uvijek imala neki fotoaparat uza se, pogotovo u društvu prijatelja. I valjda sam kroz godine otkrila kako mi se sviđa taj svijet i kako mogu uočiti nešto što inače ne bih da nisam imala fotoaparat u rukama. To su primijetili i moji roditelji pa sam redovno za važne događaje na poklon dobivala novi fotoaparat. A o radosti kada izradite film i uočite onu jednu izvrsnu fotografiju kakvoj ste se nadali ne mogu naći dovoljno riječi. S vremenom je to postala zaista jedna ogromna strast i istraživanje, obrazovanje, i neumorno pokušavanje da svaki put napravim sve bolju i bolju fotografiju. Vidjela sam da to može biti umjetnost, i težim tome da je stvaram.

Teško je ne raznježiti se gledajući tvoje fotografije. Bilo da su tema prijateljice, djeca, obitelj, mladenke, buduće majke ili kućni ljubimci, svakoj od njih pristupaš iz kuta koji budi određenu toplinu, nostalgiju. Možeš li mi reći nešto više o svom umjetničkom pristupu?
Baš je lijepo čuti da se netko raznježi na moje fotografije. Jer to je reakcija koja me usrećuje. Ja obožavam prirodu i boraviti u njoj, ali nikad se nisam pronalazila u fotografiranju takvih stvari. Obožavam fotografirati ljude. Zamislite koliko izraza lica može imati jedan čovjek.  A onda kad je taj čovjek u interakciji s drugim, i sve te emocije i momenti i komunikacije između njih je nešto vrijedno pamćenja. Najsretnija sam kada na ekranu svog fotoaparata vidim živost i čarobnost te interakcije. Takav je prizor teško „uloviti“ i uvijek uvjeti zadaju ritam i način rada, ali ako uspijem omogućiti klijentima da se opuste i uspijem izvući iz njih ono najintimnije i najtoplije, to je to. Tada nastupa ona: slika govori više od tisuću riječi. I onda ja ne mogu ni jesti ni spavati (haha) u iščekivanju da dođem za kompjuter i snimim te slike za pamćenje. Eto, to je moj pristup, uraditi što je više u mojoj moći da dobijem taj trenutak od ljudi, da se toliko opuste da zaborave da ih netko „štroka“ u paparazzi stilu.

Moram pohvaliti tvoju sposobnost hvatanja pravih momenata za koje treba imati oko, brzinu i spretnost. U snimanju kojih fotografija najviše uživaš?
Bilo bi lijepo kada mi se fotografiranje ljudi sastojalo samo od spremnosti da neki trenutak uhvatiš. Puno toga diktira kakvu fotografiju ćeš na kraju imati. Ako klijenti nisu raspoloženi, onda nitko nije zadovoljan. Kada se većina uvjeta poklopi na pozitivnu stranu, onda se mogu stvarati čuda. Najviše uživam slikajući obitelji, majke s djecom, trudnice, i zaljubljene ljude :)
Zapravo, rekla bih da najviše uživam tražeći fotoaparatom emocije u ljudima, bilo da je to smijeh, pogled, zagrljaj, suze radosnice, ili pak one druge, sreću, ljubav. Kažem vam, to stvarno ispunjava dušu fotografa.

Nastaju li one spontano ili iza njih stoje duge pripreme?
Priprema mora uvijek biti. Kao prvo, trebate znati baratati fotoaparatom, to je velika priprema. I mislim da se savladava dugo vremena i da nema kraja učenju. Pripremiti morate i klijente, saznati što oni žele, ponuditi im prijedloge, objasniti im zašto to predlažete itd. Onda ih trebate opustiti, malo da se uhodaju u sav taj svijet. I nikad ne spuštati aparat, što moj dobar kolega kaže, jer kad oni misle da ne slikate, tada vi baš trebate slikati.

Fotografija podrazumijeva konstantno unapređivanje i učenje. Koga bi navela kao svoje mentore i uzore u svijetu fotografije, bilo da se radi o domaćim ili svjetskim imenima?
Uzora stvarno imam puno, jer je svijet pun sposobnih i talentiranih ljudi. Svaki dan učim od njih, i nikad to učenje ne prestaje. Uvijek, ama baš uvijek možete naučiti neku novu stvar. Ima dosta fotografa iz Amerike i Australije (A. Diaz, J. Peterson, A. Manning) kojima se divim, a što se tiče naših prostora veliki uzor mi je kolega Mateo Jurčić koji radi fotografije od kojih stvarno zastane dah, jer stvara umjetnost i čaroliju.

{gallery}2014_05/ik_photo{/gallery}

Osim u fotografiranje savršenih trenutaka, svoju kreativnost si usmjerila i u osmišljavanje precizno rađenih personaliziranih albuma koji doživljaj fotografija čine potpunijim. Koliko ti vremena treba za izradu jednog takvog albuma?
Albumi su moja druga srast. Volim slagati fotografije u album jer su opipljive i ljepše su i probrane među hrpom digitalnih. Vrijeme stvaranja jednog albuma zavisi od njegove veličine, ali rekla bih da se može napraviti za desetak dana. Razni su procesi u to uključeni, od rezanja, bojanja, dizajna, uvezivanja i slično.

Osim fotografija i albuma, spremaš li još što s IK potpisom?
Nedavno smo uveli mogućnost narudžbe i ručno rađenih okvirova za fotografije, kao i raznih prikaza na platnu koji mogu ukrašavati zid. Također radimo i čestitke po narudžbi, čemu se stvarno jako veselim. A tko zna što će se još naći u mom kreativnom neredu, no zasada smo zadovoljni ovom ponudom.



{gallery}2014_05/ik_albumi{/gallery}

Kako naši čitatelji mogu dogovoriti snimanje s tobom ili naručiti neki od tvojih ručnih radova?
Svi koji su zainteresirani za moj rad, mogu me pronaći na Facebook stranici IK Photography and Albums i slobodno se javiti u inbox za bilo kakve informacije.

Imaš li savjet za nekoga tko razmišlja o tome da se počne baviti fotografijom?
Ne bih ja sebe nazvala stručnjakom za fotografiju, mogu samo reći da je to moja životna strast i da ja i dalje istražujem taj svijet i on mi nudi pregršt predivnih stvari. To može biti predivan hobi, ali i posao. Ali ako stvarno to volite i želite prići fotografiji na malo ozbiljniji način, nemojte nikada prestati istraživati i učiti, jer se zaista taj trud isplati zbog zadovoljstva kojeg osjećate kada gledate svoju fotografiju i vidite sve svoje uloženo znanje i trud i kreativnost.


Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Ivana Kurilić, IK Photography & Albums
Naslovna fotografija: Mateo Jurčić

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com